Stari Crnogorci, za razliku od svojih potomaka, imali su oštrije kriterijume za razlikovanje dobra od zla, poštenja od onoga od čega treba moralno zazirati. Premda su mnogi pravili zločine, posebno kada je osveta u pitanju, pljačkali i ubijali susjede i bili neskromni u isticanju svojih podviga, čast je uvijek bila javna kategorija izložena stalnoj provjeri i budnoj kontroli javnog mnjenja. Treba udovoljiti njegovim očekivanjima, u protivnom je čovjek osuđen na prosječnost i ignorisanje, a u slučaju drastične povrede prihvaćenog morala i na društveno prokletstvo koje žrtvu pogađa na moralnom planu isto tako efikasno kao i kuršum u dvoboju. No, i „osuda” na prosječnost kod sujetnih Crnogoraca svojevrsna je kazna. A, to valja podnijeti. Za ljude sklone agresiji, isključivosti i nadmetanju, to je često gore od smrti. Zato se valja iskazati, čak i kao čovjek sumnjivog moralnog integriteta.
Senator crnogorski i serdar piperski Todor Mušikin, omalovažio je fizikus Bjelopavlića Peše Rognića, čovjeka na glasu, ali sitnog i neuglednog. Pošto ga do tada nije upoznao, pozvao ga je na jedan skup i kazao mu: „Po velikom glasu koji se o tebi pronosi, mislio sam da si veliki čovjek, a koliki si, mačka bi te po večeri pojela!” Rognić se uvrijedio i smjesta pozvao senatora na dvoboj. Da se ne bi plemena zakrvila, i bratstva međusobno poubijala, izazivač je kazao senatoru da sjutra dođe na određeno mjesto kako bi pokušao da dokaže svoju fizičku superiornost. „Doći ću”, lakonski je kazao. Međutim, nije bio dorastao okretnom izazivaču koji mu je zadao više udaraca mačem nakon čega je nemoćan pao. „Posijeci me, Rogniću, kao što bih ja tebe”, kazao je. No, ovaj je to odbio iz razloga viteških i časnih. Naišao je neki čobanin, a protivnici nijesu imali sekundante. Rognić mu je kazao da je senator ranjen i da ga njegovi odnesu kako bi eventualno preživio. Kazao mu je i svoje ime kako ne bi bilo dileme od koga je poginuo.
Senator se oporavio od dobijenih rana a kasnije postao prijatelj sa Rognićem: manir tako uobičajen kod istinskih viteških dvoboja.
Iako borba nije vođena po pravilima grofa Šatovilarda, ona baštini najfiniju moralnu tradiciju zapadnog viteškog dvoboja. Ona čak prevazilazi svoje antičke uzore ali je u izolovanoj i siromašnoj Crnoj Gori slučaj jedva registrovan. Bio je to snažan čin nesalomljive volje i rvanje između dva instikta: da se preživi ili da se sačuva čast. Ni jedan od aktera ove priče se nije dvoumio ni trena: obojica su pretpostavili smrt životu čiji je etički kredibilitet doveden u pitanje.
Kao što je škrt na riječima i iskazivanju emocija, Rognić nije čovjek od pompe i spektakularnih gestova. Pošto je naoštrio svoj mač pozvao je nekoga iz porodice, sigurno ne ženu, i saopštio da će se sastati sa „jednim čovjekom” označivši pritom mjesto. Ukoliko se do večeri ne vrati, da kaže braći i rođacima da ga sjutra tamo potraže.
Ovaj lakonski nalog nije teško protumačiti: ako se ne vrati treba doći po njegov leš. „Mali čovjek” čini velike gestove. Skroman je i od svoje smrti ne pravi predstavu premda je gest epski. U njegovoj strepnji dali će preživjeti ima radosti i egzaltacije: ako mu bude suđeno da umre, umrijeće kao čovjek, od mača priznatog junaka ravnog sebi, na bojnom polju, a ne kao žena, u krevetu, uz svijeće i žalopojke. Zato nema mjesta žaljenju. On gubi samo bezvrijedno tijelo, ne i duh, koji će otići kod svojih junačkih predaka. O njegovom podvigu, pričaće generacije potomaka, što je u crnogorskom agonu veličanstven motiv za žrtvu, i prečica za put do besmrtnosti.
Taj sindrom i konfučijanski stav ravnodušnosti, čak i prezira smrti, Crnogorci će iskazati u borbama na Bardanjolu: jedna ojačana četa dobrovoljaca, ljudi starih i na kraju života, namjerno su svi do jednoga izginuli da bi napravili brešu u žičanim preprekama kroz koje će jurišati njihovi sinovi. Taj stoicizam pred smrću postao je dio moralnog izbora za Pešu Rognića i sve ljude kao što je on i njegov protivnik. Tu nema velikih gestova ali ima velikih djela: od ljudi se traži da budu ravnodušni prema svemu što moralni kodeks nalaže da treba žrtvovati. Smrt stoji uvijek na raspolaganju što je izbor koji treba poštovati. Premda ne postoji nikakva fizička ili intelektualna prinuda da se ovakav stav prihvati, ljudi koji drže do sebe nikada neće doći u nedoumicu: kada to okolnosti zahtijevaju i pravila morala nalažu, uvijek će pretpostaviti smrt životu znajući da je poricanje života jedini način samopotvrđivanja. Istina, u tom gestu konačnosti ima arogancije i sujete ali bolji izbor ne postoji: valja se obračunati sa strahom i postati gospodar svoje sudbine. U protivnom, dolazi poniženje i razor integriteta.
Stroga pravila zapadnog dvoboja izričito nalažu da odmjeravanje mora biti kontrolisano od strane nepristrasnih, poštenih i kompetentnih sekundanata. Razlog ovakve prismotre je razložan i logičan; u pitanju su najveća čovjekova dobra: život i čast. Iskustva su pokazala da ljudima, posebno u rizičnim i opasnim situacijama, ne trebe previše vjerovati. Zato ih je preporučljivo podvrći nadzoru kako ne bi došli u poziciju da prevare ili se posluže nedozvoljenim sredstvima. Pošto je dvoboj prevashodno pitanje časti, borba mimo utvrđenih pravila je zabranjena i moralno se anatemiše.
Pored drugih manjkavosti, zakazano odmjeravanje je imalo i drugi bitan nedostatak: nije bilo svjedoka borbe niti su ih protivnici tražili. Time je utrt put iregularnoj borbi koja se može u nedostatku pravila i kontrole pretvoriti u razbojnički okršaj koji ne zaslužuje zakonsku zaštitu ni moralni respekt. Međutim, sve ove zamke su izbjegnute jer su se protivnici očito poznavali, ne lično, nego kao ljudi na glasu kojima ne pada na pamet da se posluže nedopustivim sredstvima ili načinom borbe. Imali su bezgranično povjerenje jedan u drugoga što je, mora se priznati, komplimenat koji nijesu htjeli da obezvrijede sa takvim profanim „sitnicama” kao što je život.
Junak na junaka
Premda su mnogi drugačije rezonovali i činili, u Crnoj Gori je na najvećoj cijeni bio princip reciprociteta u dvoboju. Protivnici su trebali da budu približno jednakih borbenih sposobnosti i da upotrijebe istu vrstu oružja. Savladati gorega od sebe, nemoćnog ili maloljetnika, ne samo da nije bila čast nego je donosilo sramotu i porugu. Kako „čovjek poslije smrti ostavlja svoje ime” potomcima, a na to su svi bili osjetljivi, megdandžije su se čuvale kao žive vatre mogućnosti da se sukobe sa inferiornim protivnikom. Jedino ih je moglo opravdati da su ubili štiteći vlastiti ili tuđi život, što će reći da su dejstvovali u nužnoj odbrani ili u stanju krajnje nužde.
„Junak na junaka”, bio je moto koji se uvažavao i koji nikada nije izgubio svoju vrijednost i moralni kredibilitet. Život međutim nosi i druge poruke: ljudi lažu – neko iz navike, neko radi ostvarenja konkretnih lukrativnih ciljeva a neko da bi sebi priuštio reputaciju koju ne zaslužuje. Mnogi sujetni i egocentrični Crnogorci umirali su i za najbezvrednije odlikovanje ili recipročnu društvenu počast. Kako su najviše cijenili odvažnost, neki su se služili i nedostojnim sredstvima kao bi „izašli” na dobar glas. Posebno je bilo na cijeni, dočepati se nečije glave, čak i hrišćanske, kako bi se dobila željena reputacija ili se ona sačuvala.
Ovakav „dokumenat” teško je bilo poreći ili ga ignorisati. Pribjegavalo se i moralno sumnjivim sučeljavanjima čemu je u znatnoj mjeri pridinosila i zakonska odredba da se dvoboji moraju voditi tajno i bez prisustva svjedoka ili druge vrste javnosti. Ipak, ništa nije moglo izmaći kritičkom sudu naroda koji je imao bar djelimičnu i površnu predodžbu o svakom očitovanom junaku ili onima koji su to htjeli da budu. U maloj, zatvorenoj sredini kao što je bila crnogorska, ništa nije moglo ostati vječnom tajnom. Ako ništa drugo, glasina se rušila ili bar dovodila u sumnju nečije lažno stečenu reputaciju.
Načelo reciprociteta je bilo u primjeni i kada se radilo o krvnoj osveti. Kao što je običajima inaugurisana svetinja gosta, i žene su bile izuzete iz bilo kakvog akta odmazde. U kritičnoj situaciji muškarac se mogao zakloniti iza žene a da niko više ne puca u tom pravcu. Ista zabrana je postojala kod Albanaca i Turaka.
Konačno, sramno je bilo pucati na starca. „Lako je dijete i starca ubiti, al je teško na rutav nos udariti”.
(Nastavlja se)
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice