Fehim Kajević: Nakon Anine tragične smrti slijedi slojeviti flešbek glavnog junaka. Koji će rasvijetliti makar jedan dio njegovog samoubistva na kraju romana. Ipak, između ove dvije smrti, događa se i čitava jedna uzbudljiva politička priča. Koja je provokativna mješavina političke realnosti i fikcije, sa puno veoma jasno i lako prepoznatljivih elemenata, događaja i ličnosti, iz sasvim aktuelnog političkog života Crne Gore. Kakva je veza između ova dva nivoa priče?
Milan Popović: Vezu između ova dva nivoa priče, ja sam u Oklopu istakao sasvim eksplicitno, prema mišljenju nekih čitalaca, možda su oni u pravu, čak eksplicitnije nego što je to primereno jednom romanu. Reč je o psihoanalizi, onoj Sigmunda Frojda, i onoj Vilhelma Rajha, zbog toga što ova, po mom mišljenju, najpotpunije i najbolje rasvetljava, zamračene zone ljudske podsvesti, te komplikovane hodnike, koji ove zone povezuju, sa njihovim dnevnim, političkim i ostalim oblicima manifestovanja. Zamislite samo tu titansku mešavinu: ljubav, smrt, samoubistvo, Crna Gora, istorija, vlast, politika.
Ova potonja zauzima središnji deo romana. Jedno vreme, bio sam u dilemi, da li da potpuno izmenim imena neposrednih političkih aktera, od Crne Gore, sećate se onoga, Ruritanija i slično, pa do njenog Gospodara, Mila Đukanovića, i njegovog dvora. Najveći broj autentičnih imena, uključiv i ime našeg Primusa, ipak sam zadržao, jer sam, koliko god to sada možda zvučalo stereotipno, na kraju shvatio, da ne samo moja, nego ni bilo čija literarna imaginacija, ne može da nadmaši, imaginaciju same stvarnosti. Svo njeno urnebesno mnoštvo, permanentno čudotvorstvo, beskonačno otuđenje i izobličenje.
„Upotreba” politike, posebno one aktuelne, tekuće, dnevne politike, kao sirovog materijala literature, uvek je komplikovana, teška i rizična operacija. To se pokazalo i u slučaju Oklopa. Prepoznavanje čak devedeset ili više procenata ove i ovakve politike, sa svim njenim „very special” likovima, bojama i nijansama, u središnjem, drugom delu romana, u tri njegova odeljka, koji nose nazive Performans, Kartel i Fatva, nije ostalo bez odgovarajućeg efekta. Za samo dva dana, krajem marta 2009, celokupni tiraž Oklopa od oko sedam hiljada primeraka, ne zaboravite Crna Gora ukupno ima manje od sedamsto hiljada stanovnika, prosto je „planuo”, kako se to obično kaže, i na taj način postigao jedan od najvećih, ako ne i najveći komercijalni uspeh, koji je neka knjiga u Crnoj Gori ikada postigla. Naravno, kao autor, ja bih volio da je to bilo isključivo zbog njegovih literarnih kvaliteta, koji su za mene bili i ostali jedino važni, te koje sam ja u onoj sirovini samo „kodirao”, ali se bojim da je to, makar kada je reč o jednom broju čitalaca, bilo više zbog ona njegova tri središnja odeljka.
Po svoj prilici, tri središnja „politička” odeljka, delovali su kao atrakcija, „mamac” za ogorčene protivnike, ali i kao iritacija, „crvena marama” za strasne podržavaoce aktuelne crnogorske vlasti i nomenklature. I jedne i druge, međutim, upravo ovi odeljci, to jest njihovo nedovoljno razumevanje, sprečili su da dođu i do dubljeg i boljeg razumevanja čitavog Oklopa. Kao sociolog i metodolog, obučen ne samo za kritiku, nego i za samokritiku, postavio sam sebi i pitanje, koliko sam i sam tome doprineo. Da nije bilo i onih, pre svih Balše Brkovića iz Podgorice, Nika Goršiča iz Ljubljane, i Miloša Lazina iz Pariza, koji su Oklop, pa i njegove „političke” odeljke, u potpunosti razumeli, baš onako kako sam to i ja sam hteo, priznajem, bilo bi mi mnogo teže, možda bih se čak i pokolebao. Ovako, ostalo mi je samo da rezignirano zaključim, kako odgovornost za onaj dvostruki politički „šum”, koji je, makar do danas, i makar kod jednog broja čitalaca, blokirao bolje razumevanje ovog romana, nije bila isključivo moja, odnosno, da budem iskren i precizan do kraja, kako ta odgovornost, (naj)većim delom nije bila moja.
Moja inicijalna i ukupna intencija, sa upotrebom sirove dnevne politike, bila je najmanje trostruka, ali u sva tri slučaja, najmanje ili čak ne uopšte politička, u uobičajenom smislu te reči. Prvo, to je bila ona, da se ovde tako izrazim, primenjena psihoanaliza, o kojoj je gore već bilo nešto reči, a za koju je upravo ova naša sirova, tvrda, žestoka, takozvana dnevna politika, sa svom svojom silinom užarenih sekvenci, svrstavanja i strasti, bila idealan materijal i medij. Drugo, to je bila jedna vrsta, da se ovde još jednom tako izrazim, primenjenog anarhizma, direktne akcije, socijalne intervencije. Pri tome, inspiraciju sam pronalazio, u onoj velikoj i dugovečnoj kulturi otpora, poruge moćnima, koju susrećemo u svim turbulentnim i prevratnim vremenima. Antičkim, na primer kod Diogena, srednjovekovnim, na primer kod Rablea, modernim, na primer kod Predraga Koraksića, The Books of Knjige, Marine Abramović. Kao u jednom potresnom performansu ove potonje, „Balkanskim kostima” ako se dobro sećam, i ja sam, ogoljeni naturalizam „kostiju” odnosno „politike” balkanskih oligarha, koristio samo kao materijal i masku, za jednu važniju i dublju provokaciju. I treće, to je bila jedna vrsta društvene igre, eksperimenta, kombinacije realnosti i fikcije, koja je trebala, ne da predvidi, nego da sugeriše, kako je demokratska smena vlasti, uprkos svemu, moguća i u današnjoj Crnoj Gori. Ovo poslednje kao da je bilo i najveća jeres. I prokletstvo Oklopa.
Fehim Kajević: Citiraću dvije po mom mišljenju antologijske portret-rečenice sa sedamdesete stranice Oklopa: „Već nekoliko puta do sada, naglasio sam kako je glavni negativni junak u celom ovom performansu, tog sunačnog prolećnog dana, 7. aprila 2008, u sudnici Osnovnog suda u Podgorici, bio jedan krajnje neobični, retki, čak unikatni ljudski i politički tip. ODSUTNI A PRISUTNI, zapravo sveprisutni, omniprezentni Primus, Gospodar, Gazda od cele Crne Gore, njen petostruki premijer, otac-osnivač, car-tajkun, oligarh.” Otkud ovaj „odsutni a prisutni zapravo sveprisutni” tip?
Milan Popović: Naravno, ovaj tip, samo je, kako se to obično kaže, „vrh ledenog brega”. A „ledeni breg” je naša duga, teška i violentna istorija. Iz koje dolazi i ovaj naš veliki strah, i ova naša velika laž, koji su toliko neophodni jedno drugom, i koji tako snažno drže, i naše strašne vođe, i naše uplašene mase. A žrtve ovog nemilosrdnog stiska, pogledajte samo njihova agresijama i strahovima izobličena lica, jednako su uzdignute vođe, kao i unižene mase. Kada se rugam Milu Đukanoviću, „ODSUTNOM A PRISUTNOM, zapravo sveprisutnom, omniprezentnom Primusu, Gospodaru, Gazdi od cele Crne Gore, njenom petostrukom premijeru, ocu-osnivaču, caru-tajkunu, oligarhu”, dakle, ne rugam se toliko, a pogotovo ne isključivo, ovom mladom a već dugovekom crnogorskom i balkanskom vođi, koliko njegovim egzaltiranim kohortama, a u širem istorijskom smislu, i svima nama, njegovim voljnim i nevoljnim savremenicima.
Da ovome dodam samo još jednu stvar. Opažanje, naime, da je pri opisu ovakvih stanja, najčešće veoma precenjena uloga velikog straha, a istovremeno veoma potcenjena uloga velike laži. Ideologije, u sociološkom smislu reči. A ova druga, laž odnosno ideologija, jednako je važna. Kao nužni reproduktivni element čitavog sistema. Upravo zbog toga, veoma je malo onih, koji su uopšte primetili, kako je aktuelna briselska, podgorička, sarajevska, i tako dalje, birokratska fantazija, utopija i nomenklatura, u najvećoj meri, samo nasledila, brojne i razrađene mehanizme vladavine i manipulacije, prohujale komunističke fantazije, utopije i nomenklature. Zloupotrebljavajući pri tome najveće vrednosti evropske civilizacije. I najnespornije i najprogresivnije ciljeve evropskih integracija. Kao što su i komunisti, svojevremeno, uostalom, takođe uspešno, zloupotrebljavali, neke od najvećih vrednosti ove civilizacije. Tako da smo na kraju dobili i jedan neobičan ali recipročan političko-ideološki par. Odsutnog a prisutnog zapravo sveprisutnog lokalnog crnogorskog oligarha odnosno oligarhiju. I samo retorički prisutnu a zbiljski odsutnu zapravo sveodsutnu evropsku demokratiju. Koje zajednički, recipročno i komplementarno, zapravo, veoma dobro funkcionišu.
(Nastavlja se)