Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRA BANJAC: Popularnost je kvarljiva roba

Objavljeno prije

14 godina

na

Mira-Banjac-2

Mira Banjac, pozorišna, filmska i televizijska srpska glumica, sa šezdeset godina karijere, osamdeset godina života i preko 200 ostvarenih uloga, i dalje neprikosnoveno osvaja festivalsku publiku i kritiku regiona. Na Herceg Novi FF-MFF 2010 za ostvarenu sporednu ulogu lika babe Neđe u filmu 72 dana, Danila Šerbedžije i izuzetan doprinos afirmaciji Festivala dobila je nagradu Milan Žmukić.

Osim u pozorištu, gdje je dobila niz priznanja, igrala je i u brojnim televizijskim dramama i serijama. Na velikom ekranu ostvarila je više uloga za pamćenje, posebno u ostvarenjima Gorana Paskaljevića i Živka Nikolića. Autorka je scenarija kratkometražnog filma Laku noć Šnjuka. Dobitnica je dviju Sterijinih nagrada, statuete Joakim Vujić, Oktobarske nagrade Novog Sada, zatim Oktobarske nagrade Beograda, Sedmojulske nagrade, kao i tri Zlatne arene, Nagrade grada Zagreba (za TV seriju Marija), Zlatni lovorov vijenac za životno djelo (Sarajevo 1991), Dobričin prsten (2000.) kao najveće glumačko priznanje u Srbiji i nagrada za životno djelo – Pavle Vujisić (2008).

MONITOR: Kakav je osjećaj biti Mira Banjac? Kako osjećate i proživljavate svoju uspješnu i hvale vrijednu karijeru?

BANJAC: Biti Mira Banjac je jedan, verujte, otežan osećaj. Kad se negde sumira život, postave se pitanja: Šta je ono što je vredelo, Šta je bilo tekuća traka, Šta je ono što sam želela, a nije ili jeste ostvareno.To je naprosto jedan mali susret sa samom sobom. Na to svi imaju pravo. Naročito ako želite zaokružiti svoju karijeru. Imate pravo da vrlo lično, odgovorno i kritički prođete kroz ono što je ostalo iza vas. Taj posao mi nije ni lak ni jednostavan, no osećam ga kao preko potrebnog, da s mirom uđem u mirovinu i da više ne radim. Prosto da negde ”očistim” taj svoj život koji nije uvek bio jako lep, ni jako uspešan. Živela sam mimo pozorišta jedan mali život – bez glamura, jer sam takva po prirodi. Volela sam porodicu i te male stvari koje čine život. Nikada nisam patila za vilama i bazenima, i bila rob svog bića. Za to nisam imala vremena, jer sam puno radila na sebi. Kad se neko kao ja bavi umetnošću kao što je to film, pozoriše ili televizija, mora sebe mnogo kultivisati. Na sreću, lukava sam osoba. Uvek, sam tražila prijatelje koji su pametni, koji znaju više od mene. Tako, da sve što sam naučila mimo školovanja, mogu samo da zahvalim tim neobično važnim ljudima. To je kapital na kojeg sam ponosna, jer se pravo prijateljstvo mora zaslužiti. Na njemu se uvek mora jako puno raditi, ako želite od toga nešto tražiti i dobiti. Prijatelji su pored moje porodice i publike jedina dragocenost koju posedujem i ljubomorno čuvam.

MONITOR: Objasnite nam intrigu i improvizaciju predstave ,,Radovan treći” Duška Kovačevića i kako se razvijala da bi trajala za vječnost?

BANJAC: Što se tiče Radovana i Ateljea 212, naša pokojna upravnica i rediteljka Mira Trailović nas je formirala kao tim, kao porodicu. Kod nas nije bilo zlobe ili ljubomore. Svi smo imali prostor za rad i niko nije zazirao od konkurencije, jer smo imali svoja radna i umetnička mesta. I kad ste porodica i privatno i na sceni,onda to sjajno profunkcioniše. Improvizacija u takvim slučajevima je tačno indukovana dramska intervencija. Ona ne ide suvislo i tek tako. Cela faktura komada se složi u glavi i tako skovana improvizacija ima svoj smisao i opravdanje. Da znate, predstava Radovan treći je na premijeri dibidus propao. Mislili smo da se više nikada neće igrati. Tada je pisac Duško Kovačević mudro prelomio i Zoranu Radmiloviću dao card-blanshe. Rekao je: Ovo je sad tvoje – izvoli. Računao je na njegov vrhunski artizam, jer improvizaciju ili psovku ne sme svako da radi. Tada je smišljena vrhunska improvizacija, koja je u svesti Zorana Radmilovića bila i postojala kao –Radovan.Takvu predstavu smo kao jedinstvenu u svetu bezobrazno nazvali -Privatna predstava publike. Generacije su gledale tu predstavu, genaracijama smo svaki put iznova poklanjali komad i svaka je bila drugačija i posebna… Igrali smo zbog publike i u čast publike.

MONITOR: Nekako se čini da je tada bilo mnogo hrabrih ljudi, a nije bila ,,ovolika” demokratija. Kakvo je ovo današnje vrijeme, u kojem nema hrabrih, već dobro poslušnih djelatnika umjetnosti?

BANJAC:Slažem se sa vama. Politika je onoliko pozorište koliko mu samo pozorište prenese suštinu trenutka u kojem živi. Ako je politika u dominaciji, pozorište ne treba da bude političko, ono treba da bude kritično prema politici koja je ,,okupirala” situaciju. Ispolitizovano pozoriše nije dobro pozorište. Ono nikada neće moći da se otvara. Uvek će imati hipoteku nad sobom, a umetnost to ne trpi!

Mi smo imali malo više slobode zato što su se tada pisali mnogo slobodniji, bogatiji i raznovrsniji tekstovi. Sada je sve mnogo ispolitizovano. Sada na tapetu imamo jednu malu zemlju i 400-500 patrija koje diktiraju stvari. I gdje su god ti ,,diktati” javlja se umetnička katastrofa. Umetnost se tome otima.

MONITOR: U filmu 72 dana igrate dva lika, dvije potpuno različite uloge babe, a za Vašu glumačku igru dobili ste nagradu hercegnovskog filmskog festivala.

BANJAC: Nalazim se u godinama kada moje bore ,,rade” za mene. To je samo zato što sam se sporazumela sa svojom starošću. Shvatila sam šta se može a šta se ne sme. Generalno, glumice koje stare, teško podnose svoju starost. Prave od sebe nešto što nije primjereno ni njima ni godinama koje nose.

Kada sam od Danila Šerbedžije za film 72 dana dobila dve uloge, gdje igram dve babe, sve je postalo – prosede. Trebalo je da napravim razliku između te dve žene, i da ih mentalno i sociološki potpuno odvojim. Vrlo je opasno igrati dve uloge, koje su blizu godištem, da ne bude uočljivo da je u pitanju ista glumica. Nije važno to što vi znate da je u pitanju ista glumica. Važno je da su to dve različite osobe. Prvi lik babe je biljka, mala vinjetica, koja u celom tom filmu ima egzistenciju da bude – niko. Odnosno, da bude predmet kojeg drugi koriste. Druga baba je ona koja je shvatila celu situaciju prevare i blagodeti strane penzije i maltene postala gazdarica kuće Paripovića. To su bile dve potpuno različite uloge. Uz pomoć Danila, koji je jako rafiniran reditelj, uspela sam da povučem razliku između te dve žene. Bilo je to jako lepo i provokativno iskustvo. Koliko sam uspela videli ste pa zaključite sami.

MONITOR: Šta bi poručili mladim glumcima i glumicama s tolikim artističkim iskustvom?

BANJAC: Treba da se klone popularnosti. Da se obavezno klone brzog rezultata, kao što je televizijski medij. Uz sve to, moraju se mnogo obrazovati. Za dobrog glumca potrebno je mnogo rada. Talenat je jedan mali kvasac, embrion, za kojeg ne znamo da li će biti pravi čovek ili će ostati bogalj. Dakle, da bi osnažili svoj embrion morate za njega mnogo raditi. Iskustvo se dobija jedino zanatom. Nažalost, naši glumci taj važan činilac zanemaruju. Moraju biti zanatski spremni da se čuvaju lažne popularnosti i da sa dve uloge ne završava karijera, jer je to kvarljiva roba. Isidora Sekulić je rekla: Od cele glumačke slave najkvarljivija je popularnost.

Kada sam počinjala nisam imala dva velika segmenta u svojoj karijeri: film i televiziju. Imala sam samo teatar. I to se posle pokazalo kao jako dobro. Dvadeset godina sam bila samo pozorišna glumica i kasno sam se srela sa filmom. Danas se ne može napraviti normalna predstava, jer su svi umorni, jure na setove, rade na serijama i TV-u. Sve se osulo i izgubilo na kvalitetu. Privatno je takođe važno odrediti kurs. Reći sebi šta je važno, šta najvažnije, gde sebe treba dati. Uzimati snagu za sve i ne davati snagu za ništa – to je ono što treba znati.

Marija ČOLPA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde”, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod „cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo