Ponekad stvari idu onako kako smo planirali. Barem sam čuo ljude da tako govore. Ozbiljne ljude. I vrlo ozbiljno to dokazuju. Sopstvenim primjerom: studirali su ono što su planirali još u prvom razredu osnovne škole; diplomirali tačno na vrijeme, prema planu; zaposlili se u upravo u onom istom preduzeću koje su, još prije diplomiranja, planirali kao prvu etapu svog životnog plana (umalo da kažem: „kao odskočnu dasku” – ali sam se sjetio da taj izraz nikada nisam čuo od ljudi kojima život ide onako kako su ga planirali! Normalno – takvi ne planiraju ništa sa odskočnom daskom! Može se daska slomiti, a može i čovjek nezgodno pasti sa te sprave. Nije to nešto što treba uključiti u plan); uplatili stan, sa novcem unaprijed planiranog kredita, u zgradi koju su planirali za to čim su počeli radovi na izgradnji; oženili se… Eto opet: iako nisam planirao da vam pričam o njima! Zamalo još da im odam priznanje kako su uspjeli da umru i da organizuju sopstveni pogreb tačno po planu!?
Dakle, moje iskustvo je da stvari možda ponekad i krenu u skladu sa planom, ali meni se to još nikada nije desilo. Mnogo češće kod mene ništa ne ide po planu. Zato se nisam ni začudio kada je na monitoru zasvijetlila informacija da je planirani let otkazan. Uvijek iznova se začudim ljudima koje ovakve stvari iznenađuju, toliko da ne mogu prihvatiti sva ona prenemaganja, znate na šta mislim – ,,Ma kako je to samo moguće? Ne-vje-ro-vat-no! Ja to apsolutno ne mogu razumjeti!”? – Molim? Rekao sam nešto protivrječno? Ah da, zaista: ,,Ja se čudim onima koji se čude!” jeste rečenica koja obavezuje na ispravku: inače bi ispalo da se ja, koji se ne čudim, čudim onima koji se čude!? Veoma glupo, slažem se. Eto, vidite i to nisam planirao reći. I baš zato se desilo. Zato ću moj stav prema onima koji su navikli da im se planovi ostvaruju, i koji se zato toliko čude kada im se desi da nešto ne krene po planu, izraziti ovako: „Uvijek iznova me zabavljaju ljudi koje ovakve stvari iznenađuju…”
Let je bio otkazan za naredni dan. Taksi, pa u grad. Krenuo sam glavnom ulicom Karakasa! Da li je tu bila neka ljepotica neodoljivih crnih obrva, u pradrevno vrijeme, dok su tu još živjeli proto-Turci, prije svih onih Acteka, Inka, Maja? Možda – jer „karakashi” na turskom znači „crne obrve”; o tome šta mogu učiniti crne obrve kada se nađu na pravom licu i još iznad pravih crnih očiju, svjedoče dvije pjesme, koje sam prve napipao kada sam rukom potražio u mojoj velikoj duhankesi od štavljene kože! Prvi primjer: „Crne obrve moje drage (dakle:..„karakashi”)/ Rastope i stijenu u planini (…„dagi tashi”). Drugi primjer: „Haj, djevojka ga, haman okom zapalila/crnim okom kroz demirli pendžer!” Zapalila, još kako! I to cijeli grad – vezirski – Travnik! Tako ga je zapalila tim crnim okom, da su ljudi mislili, biva, ovo mora biti da Travnik ili gori, il’ ga kuga mori!
Etimološka analiza urbonima „Karakaša” mogla bi da vodi korijen iz staroturske altajske jezičke grupe, a njen empirijski povod mogla je biti neka ljepotica koja je, u davna vremena, harala srcima, žarila i palila u nekom gradu čije su ime svi brzo zaboravili, i pamteći te fatalne crne obrve i crne oči zauvijek, ime dali gradu po njima… Šta kažete? Nema nikakve veze? Osim toga, pitate kako je „Sh”, iz karakasha, prešlo u „š” Karakaša? Vrlo lako. Primjera prelaska slova „sh” u slovo „š” ima koliko hoćete! Hoće li se neko zvati „Šime” ili „Shime”, odnosno, obratno, određuju kulturne i jezičke nijanse, kadkad i svega par stotina metara u mjestu rođenja! A dali ima ili nema veze, ne znam; tvrdim samo da bi moglo imati veze! Jer sve to pripada svijetu koji mi ne kontrolišemo. Svijet ovaj ne pripada nikome: samo neprekidno umiru oni koji su dijelili zabludu da je svijet njihov. Naše planiranje treba zastati kod odluke da naše dostojanstvo i personalni identitet ostanu neprikosnoveno naši! To isplanirati i toga se plana nepokolebljivo držati! – dovoljno je da opravdamo svoj život i postojanje Kosmosa! Isto popodne, u Karakasu sam čuo priču o jednom takvom karakteru. Nakon što je odbio odreći se svoje priče o besmrtnosti duše, vezali su ga na lomaču. Da izbjegne prerane krike i strah koji izaziva zapaljena baklja, dželat je krenuo da potpali lomaču iza leđa osuđenog: ,,Prijatelju, pali tu lomaču ispred mog lica! Kad bih se sada imalo prepao, ne bih zaslužio da stojim na ovom mjestu!” – tako je rekao.
Svoju smrt ne možemo isplanirati! Ali besmrtnost možemo!
Ferid MUHIĆ