Povežite se sa nama

MONITORING

Nacija, partija, crkva, mafija

Objavljeno prije

na

Biće 21. maj ove godine zanimljiv dan. Proslavićemo petu godinu obnove crnogorske nezavisnosti, biće održan Šesti kongres Demokratske partije socijalista. Uoči, dakle, Dana nezavisnosti i Kongresa DPS-a oči nam je, kroz razgovor na TVCG opet otvorio predsjednik te partije Milo Đukanović. U kratkoj rekapitulaciji podsjetio nas je, bilioniti put, da u Crnoj Gori nije bilo rata, možda samo nekih „tehničkih nesporazuma”. Aman. Posvemašnu uspješnost svoje partije objasnio je njenom „konkurentskom sposobnošću da se mijenja”. Slični procesi prirodna su karakteristika nekih organizama; naučnike godinama brinu bakterije koje postaju otporne na antibiotike.

Uglavnom, Đukanović je otklonio našu glavnu brigu – ostaće na „vrlo zahtjevnoj” funkciji predsjednika DPS-a i biti tu ako zatreba. „U ovom času ne razmišljam ni o kakvom državno-političkom angažmanu, ali sami smo se podsjetili, a i život nas uči da nikada ne treba reći nikad. Nikada ne možemo pretpostaviti šta nam može donijeti sjutrašnji dan”.

Svima koji su razmišljali o reformskim kapacitetima novog premijera Igora Lušića, Đukanović je razjasnio: riječ je o ,,projektovanom diskontinuitetu”. Nema kud preciznije.

DPS-ove sposobnosti promjena, i kontinuitet dosad su nam, osim rata, bijede i izolacije, sa početka njihove vladavine, donijele i nezavisnu državu koja liči na sve, samo ne na ono o čemu se nekada sanjalo. Duboko podijeljeno, korumpirano društvo, siromašna većina, jadna privreda. Milenko Popović, profesor Univerziteta Mediteran smatra da je, budući da je proces izgradnje nezavisne države zapravo otpočeo još 1999. godine, kada se Crna Gora faktički ekonomski izdvojila iz bivše SRJ, bilo već dovoljno vremena da se ,,vide jasni rezultati i state building i nation building politike naše vlasti”.

„Građanski koncept nacije, u koji se naša vlast svako malo kune, zasniva se na povezanosti baziranoj na snažnoj percepciji korelacije interesa ljudi koji žive na teritoriji jedne države, odnosno, na sveopštoj lojalnosti građana te zemlje javnim institucijama te teritorije, institucijama koje trebaju da obezbede pomenutu korelaciju interesa. Ako nema te korelacije, neće biti ni lojalnosti, pa samim tim ni države, a ni nacije. Biće samo teritorija. Ako se stvar posmatra na ovaj način, onda možemo bez dvoumljenja reći da je Crna Gora u ovom času samo ‘nezavisna’ teritorija a ne i nezavisna država”, ocjenjuje Milenko Popović.

Najkrupniji korak na putu približavanja Crne Gore Evropi, diči se vlast, je činjenica da je Crna Gora u decembru prošle godine dobila status kandidata za članstvo u Uniji. Lijepo zvuči, ali zasad to je tek titula. Pretpristupni pregovori će, znamo svi, početi kad ispunimo sedam uslova koje smo dobili u paketu sa preporukom za dobijanje statusa kandidata.

Ocjene iz Evropske unije uvijek su iste: zabrinutost zbog korupcije, organizovanog kriminala, diskriminacije i slobode medija, opomene da promjene zakona malo znače ako se oni ne primjenjuju. Uprkos tome što ocjene iz Evrope silno nerviraju predsjednicu Vrhovnog suda, izdaleka se, izgleda, bolje vidi kakvo nam je pravosuđe. ,,Rezultati istraga, tužbi i pravosnažnih presuda u slučajevima korupcije ostaju niski”, ocijenio je Evropski parlament.

Banka premijerovog brata kojoj država daje milione, ministar finansija, budući premijer, koji potpisuje taj posao i kasnije dopušta da bankar vrati pozajmicu tako što će čuvenih 11 miliona letjeti s računa na račun, samo je jedan od primjera kako ova vlast državne pare koristi za privatne interese. Isto je gdje god se zagrebe.

U suočavanju sa prošlošću slično smo uspješni kao u borbi protiv korupcije. Obrazac je da država optuži izvršioce, da optužnice budu klimave i da se procesi godinama vuku po sudovima, pretežno sa oslobađajućim presudama na kraju. Nema kraja, naročito ne jasnog- sa osudom naručilaca i izvršilaca ni u procesu za ubistvo glavnog urednika novine Dan Duška Jovanovića ni u postupku zbog ubistva visokog policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića.

Priča o Crnoj Gori kao oazi za zbrinjavanje izbjeglica nekada je bila djelimično tačna, odavno, međutim, trune u neljudskim uslovima izbjegličkih kampova na Koniku.

Nedavno su Ujedinjene nacije objavile rezultate istraživanja prema kojima ljudi u Crnoj Gori godišnje za podmićivanje izdvajaju oko 450 eura. Pitanje nije – da li, neko – odakle?

Ni onda kad smo, zahvaljujući rasprodaji, uživali u blagodetima visokog bruto nacionalnog dohotka nivo siromaštva u Crnoj Gori nije se smanjivao. Novac je odlazio na produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih. Deset odsto najbogatijih trošilo je 18 puta više od deset odsto najsiromašnijih. Treću godinu nezavisnosti slavili smo uz podatke da je oko 30 odsto građana ekonomski ugroženo, najviše njih na sjeveru, gdje živi 62 odsto siromašnih. Bolje nije.

Uoči pete godišnjice nezavisnosti prosječna zarada u Crnoj Gori je, prema Monstatovim podacima, 484 eura. Minimalni troškovi života četvoročlane porodice u Crnoj Gori, prema podacima Saveza sindikata iznose 735. Fali pola plate.

Zato ne fali zabave. Dok se sprema da proda Elektroprivredu, i izgradi, po ocjeni mnogih stručnjaka, visokorizične brane na Morači, koje građanima ove države neće donijeti nikakvu korist, dok Željezaru šalje u stečaj i po drugi put se zadužuje emitovanjem euro obveznica, široke narodne mase zabavljene su pitanjima identiteta. Naravno, na način kako tu stvar vidi ovdašnja vlast.

Najnovije je da se Šesti arhijerejski sabor DPS-a sprema da ujedini crkvu u Crnoj Gori. ,,Pošto su pravoslavni vjernici podijeljeni u Crnoj Gori, prevazilaženju ove podijeljenosti najbolje pogoduje jedinstvena i organizaciona samostalnost pravoslavne vjerske zajednice uz puno poštovanje i afirmaciju crnogorskog, državnog i nacionalnog i kulturnog identiteta i međunacionalnog sklada”, piše u DPS-ovim dokumentima.

Dodatno je tu stvar obrazložio predsjednik DPS-a . Vladajuća je partija, kaže, zabrinuta za stabilnost Crne Gore kojoj podjele ne pogoduju. ,,Jedna od podjela je unutar dijela pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, i dosta je ostrašćena. Otuda naš interes da se ta podjela prevazilazi i zato se zalažemo da, ako je to moguće, razumnim pristupom dođe do objedinjavanja oko korpusa pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori”.

Milo Đukanović sa drugovima najprije je Crnu Goru dijelio na ,,branioce” SFRJ i izdajnike, ustaše i slične koji ne žele da ratuju, potom je bio za zajednicu sa Srbijom nasuprot ostrašćenim separatistima, poslije je, nakon razlaza sa partijskim drugovima, sebe svrstao u poklonike nezavisnosti, njima ostavio ulogu zagovornika velikosrpskih ideja… Njihova vlast počiva na podjelama u crnogorskom društvu i sad će, eto, DPS da ujedinjuje pravoslavlje. Naravno da će to biti samo još jedan razlog za udaljavanje jednih od drugih, nikako za približavanje. Doduše, napomenuli su da se ne obraćaju građanima, nego svojim članovima. Objedinjavanje pravoslavlja biće im partijski zadatak. Ako ne bude druge, Đukanović bi se, za početak mogao kandidovati za vršioca dužnosti mitropolita – nikad ne reci nikad. I bez toga, beatifikacija mu, ako bi se Kongres pitao, ne gine.

Možda nehotice, vlada i ostali organizatori proslave pete godišnjice obnove crnogorske nezavisnosti uzeli su kao simbol te parade znak za beskonačnost. Možebiti su malo pobrkali beskonačnost i vječnost, ali ni ovako nije loše – Crna Gora pet godina nakon referenduma o nezavisnosti jasna je taman koliko pojam beskonačnosti.

Prije neku godinu svečano otvorena željeznička stanica u Danilovgradu, još čeka brzu prugu i putnike. Tako nam je napravljena i država. Ili o Crnoj Gori, ipak, bolje govore Gornje Mrke. Odatle smo, novim autoputem krenuli u svjetliju budućnost. Pa kad se stigne.

MILENKO POPOVIĆ: Najgori od mogućih svjetova

Već je prihvaćena činjenica da je Crna Gora zarobljena država. Zarobljena je od oligarhije formirane u ratnim godinama devedesetih. Poslovna i politička elita, između kojih je često teško napraviti razgraničenje, koristile su, kao nikad u istoriji i kao nigde u svetu, instrumente državne moći za preusmeravanje društvenog bogatstva u ruke onih koji su se i inače dobro ekonomski pozicionirali u ratnim vremenima. Rent seeking je, uprkos retorici, osnovna vrsta preduzimaštva koja se u ovim uslovima razvila. Imamo, dakle, intervencionizam neviđenih razmera i to upravo na način na koji ga ne bi smelo biti – u raspodeli nacionalnog bogatstva u korist najmoćnijih. Upali smo u oligarhijski kapitalizam, u najgori od svih mogućih svetova. Strogo oslanjanje na privatnu svojinu i tržišnu regulaciju u manje razvijenim zemljama, sa nerazvijenim institucijama i imperfektnim tržištima, nužno bi vodilo razvoju ove vrste kapitalizma čak i da nije bilo ratova i prvobitne akumulacije kapitala.

Tržište, zato što ovde nije ni savršeno konkurentno ni potpuno, nema snagu da generira onakvo uravnotežavanje i dinamiku koja krasi preduzetnički kapitalizam. Prirodna težnja za profitom u ovakvim zemljama vodi nastojanju da se ostvare povoljnosti koje pruža država. Razvilo se, kao što smo rekli, do neviđenih i bolesnih razmera takozvano rent seeking ponašanje, tj. preoblikovanje države u instrument za osvajanje enormnih i trajnih tokova profita od strane privilegovanih slojeva društva. I ostali oblici korupcije su cvetali. Mala korupcija je postal modus vivendi, što je vodilo moralnoj degradaciji nacije, a velika korupcija, pogotovu ona vezana za privatizaciju, je postala ,,priča postanja” novog crnogorskog poretka. Klijentski režim je toliko duboko ukorenjen da se ni posao portira ne može dobiti a da prethodno ,,koalicija” o tome ne postigne dogovor. Enormne socijalne razlike, siromaštvo i isključivanje ,,drugih” su osnovna obeležja Crne Gore.

Nasuprot ovom snažnom intervencionizmu u preraspodeli bogatstva izostala je aktivna industrijska politika države koja bi bila u funkciji jačanja nepotpunog tržišta i u funkciji uklanjanja tržišnih imperfektnosti. Jedino tako bilo je moguće razviti onakvu strukturu domaće ekonomije koja bi otvorila širok skup oportuniteta najvećem broju građana Crne Gore. Nesposobna da stvori uslove za razvoj domaće ekonomije, vlast se oslanjala isključivo na strane direktne investicije kao mašinu rasta.

Nažalost, ne samo da su strane investicije nedovoljne da se optimizira rast ekonomije, nego su one bile po svojoj strukturi krajnje nepovoljne. Pre svega, ovde se prvenstveno radilo o prodaji postojećih resursa, fizičkog kapitala i prirodnih resursa, a vrlo malo o greenfield investicijama koje jedine mogu povećati proizvodni kapacitet ekonomije i doprineti otvaranju novih radnih mesta.

Drugo, ove su investicije bile uglavnom vezane, a i u budućnosti će izgleda tako biti, za eksplaotaciju prirodnih resursa, što ne garantuje otvaranje i širenje oportuniteta za širok krug građana Crne Gore. U ovako zarobljenoj državi nije ni moguće pokrenuti racionalnu upotrebu postojećih prirodnih resursa kojima zemlja raspolaže. Prirodni resursi kojima raspolažemo pre deluju kao prokletstvo nego kao blagoslov.

Treće, kroz ove smo investicije dobili krajnje problematične strateške investitore, koji redom svi (KAP, Željezara, Elektroprivreda …) nisu bili u stanju, a nisu ni nameravali, da realizuju investiciona i druga obećanja iz ugovora o privatizaciji. Ne samo da nisu otvarali nova radna mesta već su, uz svesrdnu pomoć vlasti, revidirali ugovore u pravcu otpuštanja radnika. I tako dalje. Jednom rečju, strane direktne investicije ne samo da nisu proširile set oportuniteta za široke slojeve stanovništva, već su snažno delovale u suprotnom pravcu.

Ukratko, glavni učinak oligarhijskog kapitalizma koji hara Crnom Gorom je stalno sužavanje seta oportuniteta u kojima bi najširi krug ljudi prepoznao svoj interes.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više

 

 

Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.

Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.

Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.

Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.

Zainteresovane publike svakako ne manjka.

Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.

Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.

Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.

Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.

Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.

Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.

Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.

Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.

Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?

A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.

To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.

Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.

Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Ob­je su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.

Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih  propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.

Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.

Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona.  Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.

Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.

Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠARIĆI I PRVA FAMILIJA POD LUPOM U SRBIJI: Dok Crna Gora ćuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sistem privatne države braće Vučić, počeo se urušavati odmah nakon objave izbornih rezultata. Djelovi srbijanskog tužilaštva su krenuli u akciju i prije  primopredaje vlasti. Direktor i vlasnik Alta banke Davor Macura uhapšen je  zbog zloupotrebe položaja i sumnje da je iz trezora banke nezakonito iznio oko 380 miliona eura. Par sedmica ranije on je vraćen iz Crne Gore pod sumnjom da predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost. Blizak je SNS-u, a opozicija ga smatra „paravanom za pranje novca“ braće Vučić.  Kao u doba Prve banke vladajuće braće Đukanovića mnoge državne institucije i javna preduzeća su morali poslovati preko Alta banke i Alta Pay

 

 

 

Razvoj događaja u Srbiji tokom i poslije 25. oktobra su iznenadili mnoge  posmatrače. Nakon što je srpska Prva familja neočekivano ubjedljivo izgubila izbore i priznala poraz, probuđeni i/ili pobunjeni djelovi srbijanskog tužilaštva su krenuli u akciju i prije zvanične primopredaje vlasti. Konstitutivna sjednica Narodne skupštine Srbije je zakazana za 17. novembar dok će do izbora nove vlade proći još neko vrijeme.

Međutim, sistem privatne države Aleksandra i Andreja Vučića se počeo urušavati odmah nakon objave izbornih rezultata. Na društvenim mrežama 28. oktobra ove godine se pojavio snimak presretnutog razgovora, kako se tvrdi, između Dragana Vučićevića (vlasnika ekstremno žutog Informera i glavnog propagandiste odlazećeg režima) i Aleksandra Vučića. Na snimku se čuje Vučićevićev glas koji vidno uznemirenim tonom izgovara: „ako ti dozvoliš da ovi tužioci zavladaju Srbijom, ode sve u p…u m…..u, sve će da nas pohapse“. Iako oni  kasnije nisu potvrdili ili negirali autentičnost snimka, slijed događaja upućuje na rastuću nervozu u redovima Prve familije Srbije i njenih najbližih saradnika.

Nova ekonomija piše da je Javno tužilaštvo za organizovani kriminal (JTOK) već 27. oktobra uputilo zvaničan zahtjev Narodnoj banci Srbije (NBS) da hitno dostavi podatke o transakcijama i transferima novca iz Alta banke prema inostranstvu u zadnjih mjesec dana. Ovaj potez je uslijedio, kako se navodi u saopštenju JTOK-a, nakon medijskih i objava na društvenim mrežama o odlivu stotina miliona eura iz zemlje. Onda je 30. oktobra JTOK uputio MUP-u zahtjev za provjeru poslovanja banke i odgovornih u NBS-u oko mogućih transfera novca u inostranstvo. Isti dan je NBS oduzeo Alta banci licencu za poslovanje. Prethodno je tužiteljka Bojana Savović izjavila da ima saznanja da JTOK već ima ranije formiran predmet protiv direktora i vlasnika te banke Davora Macure. Macura je uhapšen po nalogu JTOK-a u noći između 1. i 2. novembra zbog zloupotrebe položaja i sumnje da je iz trezora banke nezakonito iznio oko 380 miliona eura (dinarske protuvrijednosti). Macura je samo par sedmica ranije vraćen iz Crne Gore pod sumnjom da predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost o čemu je već pisano. Macura je osoba bliska Srpskoj naprednoj stranci (SNS) i familiji Vučić. Opozicija ga smatra „paravanom za pranje novca“ braće Vučić. Istraživačka mreža BIRN objavila je da je Macura preko svoje firme Danica Park sarađivao sa kontroverznim biznismenom Nikolom Petrovićem (kumom Vučića), i sa Milanom Radoičićem i suprugom Zvonka Veselinovića. Veselinović i Radoičić su pod američkim sankcijama zbog trgovine narkoticima i drugih kriminalnih poslova. Procurjeli dokument BIA-e iz 2011. koji je objavio KRIK opisuje Veselinovićeve narko poslove s albanskom mafijom. Radoičić je na međunarodnoj potjernici zbog terorističkog napada na sjeveru Kosova oružjem dobijenog iz magacina Vojske Srbije. Obojica su u Srbiji bili pod zaštitom braće Vučić i dobijali unosne poslove s državom. KRIK je 11. novembra objavio da je Veselinović napustio Srbiju i da se nalazi u Turskoj.

Kao i nekada u Crnoj Gori, u doba Prve banke vladajuće braće Mila i Aca Đukanovića, mnoge državne institucije i javna preduzeća su morala poslovati preko Macurine Alta banke i Alta Pay. Polovinom 2025. godine Elektroprivreda Srbije (EPS) je uputila građane da račune za struju više ne uplaćuju na račun kod državne Uprave za trezor, već na račun kod Alta banke. EPS je tada saopštio da je Alta samo jedna od poslovnih banaka sa kojima „ima uspešnu saradnju“. Slične aranžmane je imala i crnogorska Elektropriveda (EPCG) s Prvom bankom u doba DPS-a. Interesantno je da je Alta banka jedno vrijeme slovila kao neko ko će preuzeti posrnulu Prvu banku u Crnoj Gori kada su braća Đukanović izgubili vlast. Do preuzimanja ipak nije došlo.

JTOK je osim bankara familije Vučić krenuo i na zarobljene sigurnosne službe. Neposredno nakon izbora tužilaštvo je formiralo predmete po krivičnim prijavama protiv vrha bezbjednosnog i pravosudnog aparata. Evropski portal Briselski signal navodi predmete istrage protiv direktora BIA Vladimira Оrlića zbog primoravanja zaposlenih da prikupljaju glasove za SNS. Istraga je otvorena i protiv ministra pravde Nenada Vujića i upravnika zatvora zbog sumnje na organizovano podmićivanje i pritiske na zatvorenike da glasaju Vučićevu stranku. U Kraljevu je uhapšen upravnik Kazneno-popravnog zavoda (KPZ) Zabela u Požarevcu Rodoljub Rončević. Osuđenici su ubjedljivo glasali Vučića – preko 65 odsto. Slično je bilo i u Crnoj Gori u avgustu 2020. kad je Kavački narko kartel u saradnji sa policijom orkestrirao glasanje osuđenika za DPS.

Panika u pomenutom snimku može se nadovezati na dugotrajni sukob između vučićevske vlasti i JTOK-a koje je vodilo istragu korupcije protiv bivših ministara Gorana Vesića i Tomislava Momirovića u vezi sa padom nadstrešnice u Novom Sadu kada je smrtno stradalo 16 osoba. Ni nakon dvije godine od pada niko nije odgovarao za tragediju jer su državne službe onemogućavale istragu i štitile osobe bliske braći Vučić. Portal EUalive i beogradski Radar su objavili da je BIA mjesecima prisluškivala tužioce za organizovani kriminal koji su istraživali pad nadstrešnice uključujući i glavnog tužioca Mladena Nenadića sve do 29. oktobra ove godine kada su mjere naglo obustavljene.

Mediji su objavili da će u postupku protiv narko bosa Darka Šarića biti pozvani da svjedoče i bivši predsjednik Vučić i bivši načelnik operative i de fakto broj jedan BIA-e Marko Parezanović. Odluku da pozove Vučića i Parezanovića saopštio  je predsjedavajući sudija sudskog vijeća Vladan Ivanković. Šariću i drugima se sudi pred Posebnim odeljenjem Višeg suda u Beogradu pod optužbom da su „oprali“ najmanje 20 miliona eura od droge. Šarić je 2020. prvostepeno dobio devet godina ali je presuda 2022. ukinuta i naloženo je novo suđenje. Radi se o jednom od najdužih postupaka u praksi Posebnog odeljenja. Optužnica je podignuta još 2010.

U ranijem suđenju Šariću za šverc 5,7 tona kokaina objavljena je (KRIK i Radar) Sky prepiska iz maja 2020. godine. U komunikaciji između Darka, brata Duška i drugih pominju se svemoćni Oskar, koji u Srbiji može sve, i za koga Darko Šarić, u kasnije objavljenoj prepisci u Radaru, eksplicitno navodi da se radi o Aleksandru Vučiću. Oskarov saradnik Markos je zvanično od policije u optužnici identificiran kao Marko Parezanović. On je uz blagoslov Vučića/Oskara koordinirao pojedine akcije narko kartela i uticao na sudije da ukinu pritvor Šariću i izdejstvuju što povoljniju presudu. U svrhu toga sastao se sa Duškom Šarićem u sjedištu BIA-e na Banjici. Kasnije prepiske iz Radara govore da je Šarić u novembru 2020. godine rekao neidentificiranim sagovorniku dao 2,1 milion za Vučićevu stranku preko posrednika označenog kao Uliks.

Dok se u Srbiji odmotava klupko i prije primopredaje vlasti, crnogorski tužitelji ćute na veze braće Đukanović s narko biznisom  braće Šarić i Kavačkim kartelom. U Sky spisima Kavčani govore o Đukanoviću u superlativu i sve čine da on ostane na vlasti.

Po ranijoj dokumentaciji koju je objavio OCCRP i KRIK Darko Šarić je bio jedan od najvećih i najvažnijih klijenata Prve banke. Novac je u legalne tokove ubacivan preko pljevaljskog Mat Company i povezanih ofšor firmi u američkoj državi Delaver i na Sejšelima. Procurjeli izvještaji Centralne banke Crne Gore (CBCG) pokazali su da je Prva banka pri otvaranju računa Šarićevim ofšor firmama kršila zakone o sprečavanju pranja novca tako što nije pribavljala dokumenta o stvarnim vlasnicima, niti je prijavljivala sumnjive milionske transakcije nadležnim organima.

Šarićeva Mat Company je između 2008. i 2011. godine od Prve banke dobila preko 15 miliona eura kredita, uključujući i period kada je banci odlukom CBCG bila zabranjena kreditna aktivnost zbog problema likvidnosti. Dusku Šariću i Jovici Lončaru je u Crnoj Gori suđeno za pranje novca nakon jakog međunarodnog pritiska na Đukanovićev režim. Obojica su 2018. pravosnažno oslobođeni presudom Vrhovnog suda. Do sada se Specijalno državno tužilaštvo (SDT) Vladimira Novovića nije oglašavalo da li ispituje djelovanje crnogorske Prve familije na njemu vjerno pravosuđe da se izdejstvuje oslobađajuća presuda Šarićevom (i Kalićevom) klanu u Crnoj Gori.

Dosadašnji postupci i otkrivene informacije o radu bivše šefice crnogorskog pravosuđa i  vrhovne državne tužiteljke (VDT) Vesne Medenice i glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića daju za pravo da se sumnja da njihov rad nije bio nezavistan od volje crnogorske Prve familije.

Nema ni riječi o preispitivanju crnogorskog sabotiranja Operacije Balkanski ratnik kada je američka DEA uz saradnju s administracijom tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića presrela jahtu Maui sa 2.8 tona kokaina u Urugvaju. Miloistička vlast je tada odugovlačila hapšenje dvojice osumnjičenih koje je tražila Srbija (Goran Soković i Dejan Šekularac) uz izgovor da ne postoji sporazum o izručenju. Kada je sporazum potpisan ova dvojica su odavno bila u bjekstvu. Tadašnji predsjednik Filip Vujanović je u intervjuu za Pobjedu rekao da mu se šef policije žalio kako Vrhovni sud nije odobrio tajni nadzor nad osumnjičenima. Medenica je odmah odgovorila da takvi zahtjevi mogu stići isključivo od ANB-a. ANB se o tome nije oglašavala.

Dosadašnji učinci  GST-a Vladimira Novovića i VDT-a Milorada Markovića su prevashodno rezultat isporučenih dokaza u vidu SKY dobijenih komunikacija i političkog pritiska Zapada.  Za sada (ne)činjenja Novovića i Markovića ne daju razloge da se vjeruje da će se išta promijeniti.

   Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SPAJIĆ I PES POKRENULI PITANJE MALIGNOG SPOLJNOG UTICAJA: Hibridne prijetnje i (ne)selektivni pristup

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li će zatraženo skupštinsko saslušanje u vezi „mogućeg hibridnog uticaja”, pri čemu su u prvi plan istureni srpski M:tel i Alta grupa, dovesti do kakvih važnih otkrića, vidjeće se brzo. U velikoj mjeri to će zavisiti od premijerovog PES-a koji treba da pokaže da li mu je državni interes pretežniji od uskih stranačkih i predizbornih kalkulacija

 

Pet dana nakon izbornog poraza porodice Vučić i dvije godine od pada nadstrešnice u Novom Sadu, oglasio se na mreži X premijer Milojko Spajić ponovivši tvrdnje o vanjskom djelovanju protiv stabilnosti zemlje i evropskog puta.

„Aktuelni procesi u zemlji i regionu potvrđuju ozbiljnost i kvalitet informacija kojima raspolažu naše i partnerske bezbjednosne službe”, rekao je premijer. Spajić je pozvao da kroz „institucionalno djelovanje i na osnovu činjenica… pokažemo ko je zaista branio državne interese, a ko je, oslanjajući se na neformalne centre moći iz drugih država i koristeći nedozvoljene mehanizme, sistemski pokušavao da ugrozi našu stabilnost i zaustavi naš EU put”.

Prethodno se oglasio i njegov Pokret Evropa sad (PES) koji je inicirao da skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu održi kontrolno saslušanje u vezi „mogućeg hibridnog stranog uticaja na medijski i politički prostor Crne Gore”. U saopštenju PES-a navedeno je da bi predmet tog ispitivanja trebalo biti finansijski, vlasnički i poslovni odnosi nacionalnih TV emitera sa kompanijama M:tel, Alta bankom, Alta Pay Group i drugima i eventualne koordinacije političkog uticaja iz inostranstva.

Predsjednik Vlade je još krajem avgusta 2026. godine prvi put javno saopštio da Vlada raspolaže ozbiljnim obavještajnim podacima da će zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja sa Evropskom unijom (EU) biti praćeno koordiniranim hibridnim djelovanjem u koje su uključeni zvaničnici „najmanje dvije države iz regiona”. Cilj ovih aktivnosti je, prema Spajićevim riječima, destabilizacija države, uz očekivanu logističku podršku pojedinih domaćih političkih aktera i dijela medijske scene.

I dok u javnosti nije bilo sumnje da premijer primarno misli na vučićevsku Srbiju i njene službe vidljive golim okom širom zemlje, dotle su mediji kao drugu zemlju označavali Albaniju ili Hrvatsku. Krajem marta ove godine Spajić je prvi put optužio i DPS da blokira EU članstvo zbog navodnih tajnih klauzula ugovora s vladajućom Jedinstvenom Rusijom iz 2011. godine. Iz DPS su te tvrdnje demantovane uz citiranje dokumenta, a od premijera nijesmo saznali odakle je on crpio materijal za svoje tvrdnje.

Spajićevi navodi dobili su i operativnu potvrdu početkom oktobra ove godine, kada je crnogorska policija privela i ubrzo deportirala pet članova ruske propagandne mreže Ribar, na čelu sa Mihailom Zvinčukom. Premijer je tvitnuo da je „poruka jasna – institucije rade svoj posao”. Ribar je je moćni vojno-analitički agitprop kanal na društvenoj mreži Telegram koji slijedi politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ima milion i po pratilaca.

Međutim, Zvinčuk i njegovi nisu ilegalno ušli u zemlju već su legalno prešli granicu iz Bosne i Hercegovine dok se sam Zvinčuk odmah po dolasku javljao video postovima iz Crne Gore. Na Telegramu je tvrdio da su planirali snimanje „nekoliko dokumentarnih video-priloga koji bi predstavili versku i tradicionalnu strukturu stanovništva, kao i ljude koji podržavaju Rusiju“. Zvanično su tražili snimanje Cetinjskog manastira. Iz Mitropolije su saopštili da im je zaista tražena dozvolu za snimanje u manastiru dan pred hapšenje. Stoga u Mitropoliji nisu ni stigli razmotriti i odgovoriti na zahtjev.

Po informacijama diplomatske zajednice, vlasti su djelovale tek na mig zapadnih službi. Ova grupa ima zabranu ulaska u EU. Na sajtu Nagrada za pravdu (Rewards for justice) koji djeluje pod američkim Stejt Dipartmentom, nudi se nagrada od 10 miliona dolara, ne za hapšenje i esktradiciju već za „informacije koje bi dovele do identificiranja ili lociranja bilo kojeg stranog lica” iz navedene grupe. Da li je crnogorska vlast unovčila ovu akciju, ne zna se. Naknadne posjete Americi, prvo ministra pravde Bojana Božovića, a onda i šefova policije Lazara Šćepanovića i Glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića i sastanci na visokom nivou uz zahvalnice upućuju na intenzivnu saradnju.

Nezvanični diplomatski izvori sugeriraju da je i ranija akcija crnogorske policije početkom juna uoči samita EU – Zapadni Balkan u Tivtu inicirana of francuske i drugih zapadnih službi. Tada je iz Beograda vraćen avion čiji su putnici, njih 87, bili muškarci, od kojih su mnogi imali krivične dosijee ili su prepoznati od opozicije i studenata kao batinaši u službi braće Vučić. Kod srbijanskih turista je zaplijenjen i propagandni materijal za veličanje srpskog predsjednika a trebali su biti smješteni u Luštica Bej (Lustica Bay) rizortu kod Tivta.

Ovaj incident je doveo i do preispitivanja statusa Dejana Ljevnaića, direktora za strateške projekte u tom rizortu, koji je navodno bio zadužen za smještaj batinaša. Nakon ispraćaja ćaci aviona i evropskih i regionalnih lidera sa samita, policija je po naredbi Osnovnog tužilaštva u Kotoru, pretresla 11. jula stan Ljevnaića u Porto Montenegru. Kao formalni razlog je navedeno moguće posjedovanje nelegalnog oružja koje nije nađeno. Da li je bilo nečeg drugog, nije javljeno.

Ljevnaić je nezvanično sumnjičen da je aktivni operativac srpske Bezbednosno informativne agencije (BIA) a neki mediji su izvještavali da ga je na mjesto direktora u Lušticu doveo prethodni premijer Dritan Abazović. Ipak, po raspoloživim podacima, sadašnja Vlada je produžila saglasnost na njegovo postavljenje uprkos problematičnoj biografiji.

Ljevnaić je završio Policijsku Akademiju u Beogradu i kao diplomirani oficir policije jedno vrijeme radio u MUP-u. Zatim je radio na poslovima ekonomske bezbjednosti u BIA-i. Kasnije je radio kao direktor Ski centra na Jahorini u Republici Srpskoj gdje su za vrijeme njegovog mandata napravljeni veliki dugovi (preko 100 miliona eura). Tužilaštvo i istražni organi BiH (uključujući SIPA-u) otvorili su istrage za više ugovora, među kojima je najpoznatija nabavka šestosjedne žičare vrijedne skoro devet miliona eura, za koju je utvrđeno da je sklopljena uz kršenje Zakona o javnim nabavkama BiH.

Ljevnaić je na glasu da je blizak braći Vučić i njima odanim narko bosovima (kako ih smatraju američke vlasti) Zvonkom Veselinovićem i Milanom Radoičićem koje je upoznao dok je radio za policiju i BIA-u. Nezavisni portal KRIK je ranije objavio dokument BIA-a o narko poslovima Veselinovića s albanskom mafijom na Kosovu.

Ubrzo nakon pretresa u Tivtu Ljevnaić je napustio zemlju. MUP mu nije produžio boravak na osnovu mišljenja Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) kojom rukovodi PES-u blizak Ivica Janović. Nakon toga je i smijenjen sa mjesta direktora, dok će se Ljevnaić u Srbiji požaliti da je to urađeno „samo zbog toga što je Srbin”.

Interesantne su i veze između Ljevnaića i nedavno uhapšenog u Beogradu osnivača i vlasnika Alta Banke Davora Macure (srpskog i hrvatskog državljanina) takođe bliskog braći Vučić i Veselinoviću i Radoičiću.

Macura je 14. oktobra ove godine vraćen sa podgoričkog aerodroma gdje je sletio iz Beograda. Crnogorske vlasti su mu odbile dopustiti ulaz u zemlju iz razloga nacionalne sigurnosti. Macura je nakon ovoga zaprijetio preko advokatskog ureda Latham Watkins pokretanjem investicionog arbitražnog postupka protiv Crne Gore i da će zbog ugrožavanja investicija tražiti odštetu od Vlade. Britanski Financial Times je već ranije pisao o problemima Macure s evropskim regulatorima zbog pokušaja širenja poslova na EU i ulaska u austrijsku Addiko banku (gotovo 10 odsto vlasništva). Tekst navodi da je Evropska centralna banka (ECB) izrazila zabrinutost u vezi kontrola sprečavanja pranja novca ilegalnog porijekla. Macura i njegov Alta Pay su odbacili navode o bilo kakvim nepravilnostima.

U Crnoj Gori Luštica Bej bila je opterećena sa dva kredita kod Macurine Alta banke u ukupnom iznosu od oko 11,8 miliona evra. Kontroverzu je izazvao pokušaj refinansiranja i podizanja novog kredita od 15 miliona evra, za šta je Vlada Milojka Spajića prvobitno dala (pa kasnije povukla) saglasnost da se pod hipoteku Alta banke stave marina i šetalište na Luštici. Interesantno je i da je Macura slovio jedno vrijeme kao potecijalni kupac Prve banke braće Đukanović, ali da zbog medijske buke ipak nije došlo do realizacije tog posla. U međuvremenu, Narodna banka Srbije pokrenula je stečaj i zatvorila Macurinu Alta banku, dok je on uhapšen pod sumnjom za pronevjeru više od 380 miliona eura iz bančinog trezora.

Istovremeno kada i Alta banka, u središtu pažnje medija i javnosti se našao i M:tel Crna Gora, prvenstveno zbog zahtjeva PES-a, ali i zbog tekstova i javnih rasprava o njegovom finansiranju medija i saradnji sa medijskim kućama. PES-u blizak portal Press je naveo primjere „čudnog” poslovanje Telekoma Srbije i njegove crnogorske podružnice M:tela, u prethodnim godinama.

Da li će predstojeće saslušanje dovesti do novih otkrića, vidjeće se brzo. U velikoj mjeri će to zavisiti od premijerovog PES-a koji treba pokazati da je državni interes pretežniji od uskih stranačkih i predizbornih kalkulacija. Njihove pozicije u izvršnoj vlasti i bezbjednosnom sektoru čine logičnom ideju da mogu imati uvid u, makar, dio podataka o hibridnom djelovanju pomenutih, ali i nekih drugih država, kompanija i organizacija. Zato je važnije pitanje kako će ih upotrijebiti, i sa kojim ciljem. I ko će im se i zašto u tom poslu naći od ruke. Priča o stranom malignom uticaju na Crnu Goru mogla je, i kroz institucije države, odavno početi da se priča.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo