MONITORING
Hapsili izbjeglice i držali ih u kasarni
Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online
Na 17. sjednici Vrhovnog savjeta odbrane (VSO), održanoj 10. januara 1994, pa nastavljenoj tri dana kasnije, osim Momira Bulatovića, prisustvovali su: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Slobodan Milošević (predsjednik Srbije), zatim načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general-pukovnik Momčilo Perišić, te članovi i funkcioneri DPS-a: savezni premijer Radoje Kontić i Pavle Bulatović … Pod tačkom Tekuća pitanja Momir Bulatović je informisao VSO o toku akcije prisilne mobilizacije i deportacija izbjeglica iz tadašnje SR Jugoslavije. U Crnoj Gori je tada bilo „približno oko 900″ (procjena Momira Bulatovića) vojno-sposobnih Srba iz BiH i Hrvatske koje je VSO planirao za upućivanje u Vojsku Republike Srpske (VRS) i Vojsku Republike Srpske Krajine (VRSK).
Akcija prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica iz Crne Gore početkom 1994. je izvedena u tijesnoj kooordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Bulatović pominje da je ispred MUP-a operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar unutrašnjih poslova.
Tako obuhvatna participacija crnogorske vlasti dokazuje kako deportacije iz proljeća 1992, zbog kojih je Crna Gora u vansudskom poravnanju otplatila odštetu porodicama pobijenih bošnjačkih civila, nije bila nikakav incident niti nesnalaženje vlasti već logična posljedica njene političke filozofije.
Dokument Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine je dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu za proces protiv generala Perišića. Prema tom dokumentu, Bulatović je upozorio VSO da je „rizik jako veliki” ukoliko akcija bude otkrivena u domaćoj ili međunarodnoj javnosti. Potom je Milošević objasnio kako je sa Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom razgovarao o prislinoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „ …Verovatno da postoji određen broj ljudi koji se sami jave kad dobiju vojne pozive. Nema potrebe ljude hapsiti ako će jedan broj njih normalno da se javi. Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi, kao što se i kod nas privodilo; ne privodi se svako ko se zove u vojsku; nego, kada se ogluši o vojni poziv, onda se privodi isto kao usluga organima Republike Srpske (RS) ili Republike Srpske Krajine (RSK).
Zato sam im (Karadžiću i Krajišniku – prim.a.) rekao: ‘Izvolite, gospodo, u Zvorniku napravite regrutni sabirni centar’. Šta znači da vam mi privedemo? Gde da vam privedemo? Ima da napravite u Zvorniku regrutni sabirni centar, pa je skupljeno vaših 100 vojnih obveznika, natovareno u dva autobusa i predato vam u regrutnom sabirnom centru”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Zamisao je da se skupljaju u naše kasarne, da se u našim kasarnama obuku i onda tek idu. Najgora stvar je što ih skidamo sa spiska Crvenog krsta. Ako se dokaže da smo nekom nasilno otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija; bez obzira kolika je, bez nje bismo teško mogli držati sve izbjeglice. Inače, takav je princip u međunarodnim humanitarnim organizacijama.
Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi Vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore (Nikole Pejakovića, 1992-1995. ministra unutrašnjih poslova u Vladi Mila Đukanovića – prim.a). On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će, da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni; sjutra će za njima doći žena i djeca da kukaju i pitaju na osnovu čega ste ga povukli i doveli u kasarnu; odnosno, da kaže da je zahtjev VRS odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova RS da privedemo te ljude”.
ZORAN LILIĆ: „Koliko se sećam, dogovor sa njima je da to bude zahtev jedne i druge vlade našim republičkim vladama i da se na osnovu toga završi cela tehnika o kojoj si govorio”.
MOMIR BULATOVIĆ: ,,Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju RSK, niti u RS. Ali, te izvađene spiskove oni moraju da potpišu, pečatiraju i da to bude zahtjev njihove vlade”.
ZORAN LILIĆ: „To je njihov poziv; mi samo pružamo tehničku uslugu da im se to omogući”.
MOMČILO PERIŠIĆ: „Ako dozvolite, gospodine Predsedniče, pošto sam ja u toku. Imamo evidenciju za oko 19.000 vojnih obveznika ukupno. Koristeći našu evidenciju, a ne Crvenog krsta, mi te ljude pozivamo na zahtev RS i RSK. Sa vama se potpuno slažem da vojska može da okrene te ljude protiv sebe po mnogo čemu. Ali, jedini način je da ih mi pozovemo pomoću naših spiskova i da ih isporučimo nastavnim centrima koji su već pripremljeni. Ako se ne odazovu, onda da se sa tim spiskovima obratimo MUP-u da ih privode. Bilo bi najbolje kada bi direktno RS i RSK uradile preko MUP-a. Ali, do sada je bilo niz pokušaja i nije na tome ništa urađeno”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Čiji pečat nosi poziv koji dolazi do određenog obveznika?”
MOMČILO PERIŠIĆ: „Vojske Jugoslavije”.
MOMIR BULATOVIĆ: „To je problem!”
PAVLE BULATOVIĆ: „Normalno bi bilo da RS i RSK imaju precizniju evidenciju”.
MOMČILO PERIŠIĆ: „Nemaju oni nikakvu evidenciju. U tome je problem”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Imate činjenicu da je jedan broj tih obveznika već zaposlen; dakle, imaju radno mjesto, izvadili su lične karte, itd”.
PAVLE BULATOVIĆ: „Neko je dobio i državljanstvo”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Ne možete tjerati onog ko je dobio državljanstvo. Ali, to je mali broj. Ja znam da u Crnoj Gori niko nije dobio državljanstvo. Čitav problem se može riješiti na način da se koriste pečati VRSK i VRS”.
ZORAN LILIĆ: „Tehnički je to sprovodljivo; neka se njima dostave spiskovi, oni neka daju pozive; dostave ih ovde, ako nemaju evidenciju”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Pečat Vojske Jugoslavije može imati strašne posljedice”.
MOMČILO PERIŠIĆ: „Mi to možemo da izmenimo”.
ZORAN LILIĆ: „Mi to moramo da izmenimo”.
MOMČILO PERIŠIĆ: „Međutim, problem će, u suštini, ostati isti. Ovde, zaista, izbegavamo pritisak na Vojsku Jugoslavije, ali problem će ostati isti u smislu efikasnosti isporučivanja tih ljudi. Jer, svejedno je, ako se on ne odazove na taj poziv, mora stupiti na scenu presija; a presiju ne može vršiti vojska nego milicija. Efekat je onda potpuno isti. Jer, iza milicije stoji vlast. Zahvaljujem na sugestiji, mi možemo da promenimo, umesto pečata Vojske Jugoslavije, da stavimo pečate VRS i VRSK”.
MOMIR BULATOVIĆ: „To je suština. Zatim, može putem faksa da policija RS zamoli policiju Srbije i Crne Gore da u skladu sa tim spiskovima isporuči ljude koji neće da se odazovu pozivu. Onda to nije odnos dvije vojske, već policije”.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Naravno, traži jedna vlada od druge vlade da se njihovi građani koji su vojni obveznici upute u sabirni centar, na primer, u Zvornik; ili, sabirni centar u Trebinju”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam i prošli put rekao da odobravam tu aktivnost zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd. Ali, realno, to nijesu ljudi koji hoće svojevoljno da se bore; jer, da su htjeli da ostanu, ne bi dolazili ovdje. S druge strane, dići će paklenu galamu i napraviće nam svima mnogo veću štetu nego što će biti koristi. Zato se moramo zaštiti. Predlažem da se dobro razmisli o čitavom poslu, ne sporeći suštinu naše odluke”.
ZORAN LILIĆ: „Naša odluka je upravo bila zasnovana na tim principima”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Zamaram vas sa tim; ali, u konkretnoj realizaciji, zahtjeva se sljedeće: dobija Janko Janković papir sa pečatom Vojske Jugoslavije da se pojavi u RS. Ako neće, hapsi ga naša policija, ali na osnovu zahtjeva Vlade RS i Vlade RSK. A tu će Vojska Jugoslavije da pruži usluge – da možemo da ih smjestimo, nahranimo, prebacimo, itd”.
ZORAN LILIĆ: „Dobro, to je u redu. Znači, odustajemo od pređašnjeg načina okupljanja tih ljudi. To će Pavle (Pavle Bulatović – prim.a) da koordinira…”
(Nakon prekida 17. sjednice VSO 10. januara 1994, ista sjednica je nastavljena tri dana kasnije – prim.a.).
MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja bih vas nešto informisao, vezano za predloge sa prošle sednice. Mi sa pozivima RS i RSK pozivamo vojne obveznike. Organizujemo tehniku pozivanja i prevoženja, ako se nama jave. Ako se nama ne javljaju, onda preko MUP-ova obe republike, zahtev dolazi ovde da oba MUP-a njih privedu kod nas i mi ih vodimo do centra Zvornik ili Bijeljina”.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Zašto to vodi vojska?”
MOMČILO PERIŠIĆ: „Pa, ko će? Ako ulovi jednog, gde da ga stavi, ne može u zatvor”.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Skupio bih jedan autobus i vozio za Zvornik”.
MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su oni bili pravi i dobri građani, oni ne bi ni pobegli. On će opet odatle da pobegne”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Mi u SR Jugoslaviji moramo donijeti niz destimulativnih mjera. Sada gledam konkurs za stanove. Kada dođu kao izbjeglice, nemaju ništa, tamo imaju imanje, kuću, ali to on ne računa; ovdje traži stan, dobije posao, itd…”
Na 17. sjednici VSO se nije više pričalo o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama izbjeglica. No, već na narednoj, 18. sjednici VSO održanoj 7. februara 1994. na dnevnom redu se našla ista tema. Ta sjednica VSO je, pored članova – predsjednika SRJ, Srbije i Crne Gore, takođe okupila i druge najviše državne i vojne zvaničnike SR Jugoslavije.
18. sjednici VSO prisustvovao je i tadašnji republički premijer – Milo Đukanović.
Jesu li Nikšićani „poginuli”?
VSO je redovno bio informisan o ilegalnom angažovanju snaga Vojske Jugoslavije u bosanskom ratu. Vojno uplitanje Srbije i Crne Gore u bosanski rat bio je i povod da Savjet bezbjednosti UN maja 1992. uvede sankcije. I nakon toga, vlasti SRJ su lažno poricale da tamo upućuju svoje jedinice.
Praksa najdirektnije vojne infiltracije oružanih snaga SRJ u sukob na teritoriji BiH nastavljena je i kasnije. Na 18. sjednici VSO, održanoj 7. februara 1994 –prema dokumentu Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 7. februara 1994. godine,predočena je posebna Informacija o angažovanju Vojske Jugoslavije.
Za razliku od jedinstvenog stava da se izbjeglice Srbi prisilno liferuju u rat, Momir Bulatović je pokrenuo polemiku sa generalom Perišićem o „tajnog upućivanja pripadnika Vojske Jugoslavije u bosanski rat”. Neposredan povod je bila pogibija dvojice Nikšićana, pripadnika specijalne jedinice Vojske Jugoslavije, na nekom od frontova preko Drine.
Toj polemici je prisustvovao i Milo Đukanović.
ZORAN LILIĆ: „Imamo još Informaciju o angažovanju Vojske Jugoslavije”.
MOMČILO PERIŠIĆ: „Sada tamo nema ni jedna jedina jedinica Vojske Jugoslavije, niti na prostoru RS, niti na prostoru RSK, sem starešina, po onom principu kako je ovde doneta odluka: rođeni na tom prostoru”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Da, ali bila je ova padobranska brigada iz Beograda” (63. padobranska brigada Vojske Jugoslavije je bila iz Niša – prim.a).
MOMČILO PERIŠIĆ: „Nije bila kompaktna jedinica, već se išlo po principu dobrovoljnosti. Nijedan vojnik koji je na služenju vojnog roka nije išao. Išli su vojnici profesionalci – dobrovoljno, i starešine – dobrovoljno”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Uopšte nijesu znali gdje idu!”
MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali gde idu verovatno ne bi otišli!”
MOMIR BULATOVIĆ: „To je veliko pitanje!”
MOMČILO PERIŠIĆ: „Da su znali, bilo bi to ‘probijeno’. Svet nas zbog toga ne napada, kažu da nemaju argumenata. Da je to bilo saopšteno, sigurno bi nas opružili kao i Hrvate”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Nema potrebe da nas optužuju i napadaju, kada su nas već napali i kaznili. To nije nikakav problem – ako mi treba da tamo pošaljemo neku našu jedinicu da nekoga spasi u nevolji, da to uradimo; ali, mora se poštovati Ustav i zakon; mora se znati kako se o tome donosi odluka.
S druge strane, mi moramo ozbiljno da razgovaramo i sa našim prijateljima iz RS šta to znači, ako stabilnost fronta zavisi od toga hoćemo li mi poslati nekoliko desetina ili stotina ljudi, pa da nam izgine od toga sedam-osam a da niko o tome ništa ne zna; to je poseban problem! To je veoma, veoma loša praksa. Posebno je to loše što o tome nijesu informisani članovi VSO”.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Tamo nema naše ni jedne jedinice. Ako je neko tamo išao kao dobrovoljac, nije strašno. Ali, treba da se informišemo pre nego što se to realizuje”.
MOMČILO PERIŠIĆ: „Ja neću i nemam pravo ni jednu jedinicu da angažujem bez odluke VSO; nemamo ni svi mi pravo koji ovde sedimo, bez dobrovoljnosti, ili, pak, bez proglašenja ratnog stanja”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Znam, ali u suštini je bila angažovana jedinica, bez odluke Ratnog savjeta i bez dobrovoljnosti!?”
MOMČILO PERIŠIĆ: Ko god je išao, išao je dobrovoljno. Ja to tvrdim. A za ovo prvo – u pravu ste!”
MOMIR BULATOVIĆ: „To je traljavo i nespretno izvedeno. U subotu sam razgovarao sa Šešeljem (Vojislavom Šešeljem, u to vrijeme predsjednikom opozicione parlamentarne partije i u Srbiji i u Crnoj Gori – prim.a.). On mi je održao ‘slovo’, predavanje: ‘Šta vi to radite?’ On mi je sve detalje ispričao, iako sam ih znao i drugim putem. Znam to, jer su poginuli neki momci iz Nikšića koje sam poznavao. To što zna Šešelj, zna svako živi. Prema tome, to nije stvar zaštite državne tajnosti i naše politike koju mi vodimo”.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako Šešelj zna državne tajne, onda nešto nije u redu”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Ne samo da ih zna, nego ima pravo da kritikuje zato što je to urađeno tako trapavo, tako bez veze. On tvrdi da je to i provaljeno; da su ljudi poginuli na taj način što su Muslimani znali gdje stiže naša jedinica. Ne komentarišem da li je to istinito, ili nije. Ako nekome može pasti na pamet da tako nešto uradi, onda stvarno treba da se zamislimo da li u ovoj zemlji postoji Ustav i zakon?”
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ja ne verujem da je istina to što govori Šešelj. Dajte, da vidimo, šta je rekao Šešelj?”
RADOJE KONTIĆ: „Poginulo je nekoliko Nikšićana”.
ZORAN LILIĆ: „Mislim da možemo da se složimo oko zaključka da ni jedna jedinica ne može biti angažovana”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Osim ove! Poginula su dvojica momaka iz Nikšića. Ja sada treba da se suočim sa njihovim roditeljima, da im kažem kako i zašto su poginuli!”
SLOBODAN MILOŠEVIĆ:„Ako su išli kao dobrovoljci, onda je sve jasno”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Nijesu išli kao dobrovoljci”.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Ako ih je naterao neko da idu, to je onda drugo!”
MOMČILO PERIŠIĆ: „Od svih tih ljudi koji su išli imam napismeno da su išli dobrovoljno”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Nama to Zapad sada neće prigovoriti, nego će prigovoriti onda kada bude trebalo da se skidaju sankcije. Dobro, ništa!”
(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…
Objavljeno prije
3 danana
14 Novembra, 2026
Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više
Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.
Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.
Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.
Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.
Zainteresovane publike svakako ne manjka.
Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.
Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.
Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.
Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.
Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.
Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.
Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.
Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.
Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?
A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.
To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.
Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.
Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Obje su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.
Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.
Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.
Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona. Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.
Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.
Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
ŠARIĆI I PRVA FAMILIJA POD LUPOM U SRBIJI: Dok Crna Gora ćuti
Objavljeno prije
3 danana
14 Novembra, 2026
Sistem privatne države braće Vučić, počeo se urušavati odmah nakon objave izbornih rezultata. Djelovi srbijanskog tužilaštva su krenuli u akciju i prije primopredaje vlasti. Direktor i vlasnik Alta banke Davor Macura uhapšen je zbog zloupotrebe položaja i sumnje da je iz trezora banke nezakonito iznio oko 380 miliona eura. Par sedmica ranije on je vraćen iz Crne Gore pod sumnjom da predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost. Blizak je SNS-u, a opozicija ga smatra „paravanom za pranje novca“ braće Vučić. Kao u doba Prve banke vladajuće braće Đukanovića mnoge državne institucije i javna preduzeća su morali poslovati preko Alta banke i Alta Pay
Razvoj događaja u Srbiji tokom i poslije 25. oktobra su iznenadili mnoge posmatrače. Nakon što je srpska Prva familja neočekivano ubjedljivo izgubila izbore i priznala poraz, probuđeni i/ili pobunjeni djelovi srbijanskog tužilaštva su krenuli u akciju i prije zvanične primopredaje vlasti. Konstitutivna sjednica Narodne skupštine Srbije je zakazana za 17. novembar dok će do izbora nove vlade proći još neko vrijeme.
Međutim, sistem privatne države Aleksandra i Andreja Vučića se počeo urušavati odmah nakon objave izbornih rezultata. Na društvenim mrežama 28. oktobra ove godine se pojavio snimak presretnutog razgovora, kako se tvrdi, između Dragana Vučićevića (vlasnika ekstremno žutog Informera i glavnog propagandiste odlazećeg režima) i Aleksandra Vučića. Na snimku se čuje Vučićevićev glas koji vidno uznemirenim tonom izgovara: „ako ti dozvoliš da ovi tužioci zavladaju Srbijom, ode sve u p…u m…..u, sve će da nas pohapse“. Iako oni kasnije nisu potvrdili ili negirali autentičnost snimka, slijed događaja upućuje na rastuću nervozu u redovima Prve familije Srbije i njenih najbližih saradnika.
Nova ekonomija piše da je Javno tužilaštvo za organizovani kriminal (JTOK) već 27. oktobra uputilo zvaničan zahtjev Narodnoj banci Srbije (NBS) da hitno dostavi podatke o transakcijama i transferima novca iz Alta banke prema inostranstvu u zadnjih mjesec dana. Ovaj potez je uslijedio, kako se navodi u saopštenju JTOK-a, nakon medijskih i objava na društvenim mrežama o odlivu stotina miliona eura iz zemlje. Onda je 30. oktobra JTOK uputio MUP-u zahtjev za provjeru poslovanja banke i odgovornih u NBS-u oko mogućih transfera novca u inostranstvo. Isti dan je NBS oduzeo Alta banci licencu za poslovanje. Prethodno je tužiteljka Bojana Savović izjavila da ima saznanja da JTOK već ima ranije formiran predmet protiv direktora i vlasnika te banke Davora Macure. Macura je uhapšen po nalogu JTOK-a u noći između 1. i 2. novembra zbog zloupotrebe položaja i sumnje da je iz trezora banke nezakonito iznio oko 380 miliona eura (dinarske protuvrijednosti). Macura je samo par sedmica ranije vraćen iz Crne Gore pod sumnjom da predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost o čemu je već pisano. Macura je osoba bliska Srpskoj naprednoj stranci (SNS) i familiji Vučić. Opozicija ga smatra „paravanom za pranje novca“ braće Vučić. Istraživačka mreža BIRN objavila je da je Macura preko svoje firme Danica Park sarađivao sa kontroverznim biznismenom Nikolom Petrovićem (kumom Vučića), i sa Milanom Radoičićem i suprugom Zvonka Veselinovića. Veselinović i Radoičić su pod američkim sankcijama zbog trgovine narkoticima i drugih kriminalnih poslova. Procurjeli dokument BIA-e iz 2011. koji je objavio KRIK opisuje Veselinovićeve narko poslove s albanskom mafijom. Radoičić je na međunarodnoj potjernici zbog terorističkog napada na sjeveru Kosova oružjem dobijenog iz magacina Vojske Srbije. Obojica su u Srbiji bili pod zaštitom braće Vučić i dobijali unosne poslove s državom. KRIK je 11. novembra objavio da je Veselinović napustio Srbiju i da se nalazi u Turskoj.
Kao i nekada u Crnoj Gori, u doba Prve banke vladajuće braće Mila i Aca Đukanovića, mnoge državne institucije i javna preduzeća su morala poslovati preko Macurine Alta banke i Alta Pay. Polovinom 2025. godine Elektroprivreda Srbije (EPS) je uputila građane da račune za struju više ne uplaćuju na račun kod državne Uprave za trezor, već na račun kod Alta banke. EPS je tada saopštio da je Alta samo jedna od poslovnih banaka sa kojima „ima uspešnu saradnju“. Slične aranžmane je imala i crnogorska Elektropriveda (EPCG) s Prvom bankom u doba DPS-a. Interesantno je da je Alta banka jedno vrijeme slovila kao neko ko će preuzeti posrnulu Prvu banku u Crnoj Gori kada su braća Đukanović izgubili vlast. Do preuzimanja ipak nije došlo.
JTOK je osim bankara familije Vučić krenuo i na zarobljene sigurnosne službe. Neposredno nakon izbora tužilaštvo je formiralo predmete po krivičnim prijavama protiv vrha bezbjednosnog i pravosudnog aparata. Evropski portal Briselski signal navodi predmete istrage protiv direktora BIA Vladimira Оrlića zbog primoravanja zaposlenih da prikupljaju glasove za SNS. Istraga je otvorena i protiv ministra pravde Nenada Vujića i upravnika zatvora zbog sumnje na organizovano podmićivanje i pritiske na zatvorenike da glasaju Vučićevu stranku. U Kraljevu je uhapšen upravnik Kazneno-popravnog zavoda (KPZ) Zabela u Požarevcu Rodoljub Rončević. Osuđenici su ubjedljivo glasali Vučića – preko 65 odsto. Slično je bilo i u Crnoj Gori u avgustu 2020. kad je Kavački narko kartel u saradnji sa policijom orkestrirao glasanje osuđenika za DPS.
Panika u pomenutom snimku može se nadovezati na dugotrajni sukob između vučićevske vlasti i JTOK-a koje je vodilo istragu korupcije protiv bivših ministara Gorana Vesića i Tomislava Momirovića u vezi sa padom nadstrešnice u Novom Sadu kada je smrtno stradalo 16 osoba. Ni nakon dvije godine od pada niko nije odgovarao za tragediju jer su državne službe onemogućavale istragu i štitile osobe bliske braći Vučić. Portal EUalive i beogradski Radar su objavili da je BIA mjesecima prisluškivala tužioce za organizovani kriminal koji su istraživali pad nadstrešnice uključujući i glavnog tužioca Mladena Nenadića sve do 29. oktobra ove godine kada su mjere naglo obustavljene.
Mediji su objavili da će u postupku protiv narko bosa Darka Šarića biti pozvani da svjedoče i bivši predsjednik Vučić i bivši načelnik operative i de fakto broj jedan BIA-e Marko Parezanović. Odluku da pozove Vučića i Parezanovića saopštio je predsjedavajući sudija sudskog vijeća Vladan Ivanković. Šariću i drugima se sudi pred Posebnim odeljenjem Višeg suda u Beogradu pod optužbom da su „oprali“ najmanje 20 miliona eura od droge. Šarić je 2020. prvostepeno dobio devet godina ali je presuda 2022. ukinuta i naloženo je novo suđenje. Radi se o jednom od najdužih postupaka u praksi Posebnog odeljenja. Optužnica je podignuta još 2010.
U ranijem suđenju Šariću za šverc 5,7 tona kokaina objavljena je (KRIK i Radar) Sky prepiska iz maja 2020. godine. U komunikaciji između Darka, brata Duška i drugih pominju se svemoćni Oskar, koji u Srbiji može sve, i za koga Darko Šarić, u kasnije objavljenoj prepisci u Radaru, eksplicitno navodi da se radi o Aleksandru Vučiću. Oskarov saradnik Markos je zvanično od policije u optužnici identificiran kao Marko Parezanović. On je uz blagoslov Vučića/Oskara koordinirao pojedine akcije narko kartela i uticao na sudije da ukinu pritvor Šariću i izdejstvuju što povoljniju presudu. U svrhu toga sastao se sa Duškom Šarićem u sjedištu BIA-e na Banjici. Kasnije prepiske iz Radara govore da je Šarić u novembru 2020. godine rekao neidentificiranim sagovorniku dao 2,1 milion za Vučićevu stranku preko posrednika označenog kao Uliks.
Dok se u Srbiji odmotava klupko i prije primopredaje vlasti, crnogorski tužitelji ćute na veze braće Đukanović s narko biznisom braće Šarić i Kavačkim kartelom. U Sky spisima Kavčani govore o Đukanoviću u superlativu i sve čine da on ostane na vlasti.
Po ranijoj dokumentaciji koju je objavio OCCRP i KRIK Darko Šarić je bio jedan od najvećih i najvažnijih klijenata Prve banke. Novac je u legalne tokove ubacivan preko pljevaljskog Mat Company i povezanih ofšor firmi u američkoj državi Delaver i na Sejšelima. Procurjeli izvještaji Centralne banke Crne Gore (CBCG) pokazali su da je Prva banka pri otvaranju računa Šarićevim ofšor firmama kršila zakone o sprečavanju pranja novca tako što nije pribavljala dokumenta o stvarnim vlasnicima, niti je prijavljivala sumnjive milionske transakcije nadležnim organima.
Šarićeva Mat Company je između 2008. i 2011. godine od Prve banke dobila preko 15 miliona eura kredita, uključujući i period kada je banci odlukom CBCG bila zabranjena kreditna aktivnost zbog problema likvidnosti. Dusku Šariću i Jovici Lončaru je u Crnoj Gori suđeno za pranje novca nakon jakog međunarodnog pritiska na Đukanovićev režim. Obojica su 2018. pravosnažno oslobođeni presudom Vrhovnog suda. Do sada se Specijalno državno tužilaštvo (SDT) Vladimira Novovića nije oglašavalo da li ispituje djelovanje crnogorske Prve familije na njemu vjerno pravosuđe da se izdejstvuje oslobađajuća presuda Šarićevom (i Kalićevom) klanu u Crnoj Gori.
Dosadašnji postupci i otkrivene informacije o radu bivše šefice crnogorskog pravosuđa i vrhovne državne tužiteljke (VDT) Vesne Medenice i glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića daju za pravo da se sumnja da njihov rad nije bio nezavistan od volje crnogorske Prve familije.
Nema ni riječi o preispitivanju crnogorskog sabotiranja Operacije Balkanski ratnik kada je američka DEA uz saradnju s administracijom tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića presrela jahtu Maui sa 2.8 tona kokaina u Urugvaju. Miloistička vlast je tada odugovlačila hapšenje dvojice osumnjičenih koje je tražila Srbija (Goran Soković i Dejan Šekularac) uz izgovor da ne postoji sporazum o izručenju. Kada je sporazum potpisan ova dvojica su odavno bila u bjekstvu. Tadašnji predsjednik Filip Vujanović je u intervjuu za Pobjedu rekao da mu se šef policije žalio kako Vrhovni sud nije odobrio tajni nadzor nad osumnjičenima. Medenica je odmah odgovorila da takvi zahtjevi mogu stići isključivo od ANB-a. ANB se o tome nije oglašavala.
Dosadašnji učinci GST-a Vladimira Novovića i VDT-a Milorada Markovića su prevashodno rezultat isporučenih dokaza u vidu SKY dobijenih komunikacija i političkog pritiska Zapada. Za sada (ne)činjenja Novovića i Markovića ne daju razloge da se vjeruje da će se išta promijeniti.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
SPAJIĆ I PES POKRENULI PITANJE MALIGNOG SPOLJNOG UTICAJA: Hibridne prijetnje i (ne)selektivni pristup
Objavljeno prije
1 sedmicana
8 Novembra, 2026
Da li će zatraženo skupštinsko saslušanje u vezi „mogućeg hibridnog uticaja”, pri čemu su u prvi plan istureni srpski M:tel i Alta grupa, dovesti do kakvih važnih otkrića, vidjeće se brzo. U velikoj mjeri to će zavisiti od premijerovog PES-a koji treba da pokaže da li mu je državni interes pretežniji od uskih stranačkih i predizbornih kalkulacija
Pet dana nakon izbornog poraza porodice Vučić i dvije godine od pada nadstrešnice u Novom Sadu, oglasio se na mreži X premijer Milojko Spajić ponovivši tvrdnje o vanjskom djelovanju protiv stabilnosti zemlje i evropskog puta.
„Aktuelni procesi u zemlji i regionu potvrđuju ozbiljnost i kvalitet informacija kojima raspolažu naše i partnerske bezbjednosne službe”, rekao je premijer. Spajić je pozvao da kroz „institucionalno djelovanje i na osnovu činjenica… pokažemo ko je zaista branio državne interese, a ko je, oslanjajući se na neformalne centre moći iz drugih država i koristeći nedozvoljene mehanizme, sistemski pokušavao da ugrozi našu stabilnost i zaustavi naš EU put”.
Prethodno se oglasio i njegov Pokret Evropa sad (PES) koji je inicirao da skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu održi kontrolno saslušanje u vezi „mogućeg hibridnog stranog uticaja na medijski i politički prostor Crne Gore”. U saopštenju PES-a navedeno je da bi predmet tog ispitivanja trebalo biti finansijski, vlasnički i poslovni odnosi nacionalnih TV emitera sa kompanijama M:tel, Alta bankom, Alta Pay Group i drugima i eventualne koordinacije političkog uticaja iz inostranstva.
Predsjednik Vlade je još krajem avgusta 2026. godine prvi put javno saopštio da Vlada raspolaže ozbiljnim obavještajnim podacima da će zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja sa Evropskom unijom (EU) biti praćeno koordiniranim hibridnim djelovanjem u koje su uključeni zvaničnici „najmanje dvije države iz regiona”. Cilj ovih aktivnosti je, prema Spajićevim riječima, destabilizacija države, uz očekivanu logističku podršku pojedinih domaćih političkih aktera i dijela medijske scene.
I dok u javnosti nije bilo sumnje da premijer primarno misli na vučićevsku Srbiju i njene službe vidljive golim okom širom zemlje, dotle su mediji kao drugu zemlju označavali Albaniju ili Hrvatsku. Krajem marta ove godine Spajić je prvi put optužio i DPS da blokira EU članstvo zbog navodnih tajnih klauzula ugovora s vladajućom Jedinstvenom Rusijom iz 2011. godine. Iz DPS su te tvrdnje demantovane uz citiranje dokumenta, a od premijera nijesmo saznali odakle je on crpio materijal za svoje tvrdnje.
Spajićevi navodi dobili su i operativnu potvrdu početkom oktobra ove godine, kada je crnogorska policija privela i ubrzo deportirala pet članova ruske propagandne mreže Ribar, na čelu sa Mihailom Zvinčukom. Premijer je tvitnuo da je „poruka jasna – institucije rade svoj posao”. Ribar je je moćni vojno-analitički agitprop kanal na društvenoj mreži Telegram koji slijedi politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ima milion i po pratilaca.
Međutim, Zvinčuk i njegovi nisu ilegalno ušli u zemlju već su legalno prešli granicu iz Bosne i Hercegovine dok se sam Zvinčuk odmah po dolasku javljao video postovima iz Crne Gore. Na Telegramu je tvrdio da su planirali snimanje „nekoliko dokumentarnih video-priloga koji bi predstavili versku i tradicionalnu strukturu stanovništva, kao i ljude koji podržavaju Rusiju“. Zvanično su tražili snimanje Cetinjskog manastira. Iz Mitropolije su saopštili da im je zaista tražena dozvolu za snimanje u manastiru dan pred hapšenje. Stoga u Mitropoliji nisu ni stigli razmotriti i odgovoriti na zahtjev.
Po informacijama diplomatske zajednice, vlasti su djelovale tek na mig zapadnih službi. Ova grupa ima zabranu ulaska u EU. Na sajtu Nagrada za pravdu (Rewards for justice) koji djeluje pod američkim Stejt Dipartmentom, nudi se nagrada od 10 miliona dolara, ne za hapšenje i esktradiciju već za „informacije koje bi dovele do identificiranja ili lociranja bilo kojeg stranog lica” iz navedene grupe. Da li je crnogorska vlast unovčila ovu akciju, ne zna se. Naknadne posjete Americi, prvo ministra pravde Bojana Božovića, a onda i šefova policije Lazara Šćepanovića i Glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića i sastanci na visokom nivou uz zahvalnice upućuju na intenzivnu saradnju.
Nezvanični diplomatski izvori sugeriraju da je i ranija akcija crnogorske policije početkom juna uoči samita EU – Zapadni Balkan u Tivtu inicirana of francuske i drugih zapadnih službi. Tada je iz Beograda vraćen avion čiji su putnici, njih 87, bili muškarci, od kojih su mnogi imali krivične dosijee ili su prepoznati od opozicije i studenata kao batinaši u službi braće Vučić. Kod srbijanskih turista je zaplijenjen i propagandni materijal za veličanje srpskog predsjednika a trebali su biti smješteni u Luštica Bej (Lustica Bay) rizortu kod Tivta.
Ovaj incident je doveo i do preispitivanja statusa Dejana Ljevnaića, direktora za strateške projekte u tom rizortu, koji je navodno bio zadužen za smještaj batinaša. Nakon ispraćaja ćaci aviona i evropskih i regionalnih lidera sa samita, policija je po naredbi Osnovnog tužilaštva u Kotoru, pretresla 11. jula stan Ljevnaića u Porto Montenegru. Kao formalni razlog je navedeno moguće posjedovanje nelegalnog oružja koje nije nađeno. Da li je bilo nečeg drugog, nije javljeno.
Ljevnaić je nezvanično sumnjičen da je aktivni operativac srpske Bezbednosno informativne agencije (BIA) a neki mediji su izvještavali da ga je na mjesto direktora u Lušticu doveo prethodni premijer Dritan Abazović. Ipak, po raspoloživim podacima, sadašnja Vlada je produžila saglasnost na njegovo postavljenje uprkos problematičnoj biografiji.
Ljevnaić je završio Policijsku Akademiju u Beogradu i kao diplomirani oficir policije jedno vrijeme radio u MUP-u. Zatim je radio na poslovima ekonomske bezbjednosti u BIA-i. Kasnije je radio kao direktor Ski centra na Jahorini u Republici Srpskoj gdje su za vrijeme njegovog mandata napravljeni veliki dugovi (preko 100 miliona eura). Tužilaštvo i istražni organi BiH (uključujući SIPA-u) otvorili su istrage za više ugovora, među kojima je najpoznatija nabavka šestosjedne žičare vrijedne skoro devet miliona eura, za koju je utvrđeno da je sklopljena uz kršenje Zakona o javnim nabavkama BiH.
Ljevnaić je na glasu da je blizak braći Vučić i njima odanim narko bosovima (kako ih smatraju američke vlasti) Zvonkom Veselinovićem i Milanom Radoičićem koje je upoznao dok je radio za policiju i BIA-u. Nezavisni portal KRIK je ranije objavio dokument BIA-a o narko poslovima Veselinovića s albanskom mafijom na Kosovu.
Ubrzo nakon pretresa u Tivtu Ljevnaić je napustio zemlju. MUP mu nije produžio boravak na osnovu mišljenja Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) kojom rukovodi PES-u blizak Ivica Janović. Nakon toga je i smijenjen sa mjesta direktora, dok će se Ljevnaić u Srbiji požaliti da je to urađeno „samo zbog toga što je Srbin”.
Interesantne su i veze između Ljevnaića i nedavno uhapšenog u Beogradu osnivača i vlasnika Alta Banke Davora Macure (srpskog i hrvatskog državljanina) takođe bliskog braći Vučić i Veselinoviću i Radoičiću.
Macura je 14. oktobra ove godine vraćen sa podgoričkog aerodroma gdje je sletio iz Beograda. Crnogorske vlasti su mu odbile dopustiti ulaz u zemlju iz razloga nacionalne sigurnosti. Macura je nakon ovoga zaprijetio preko advokatskog ureda Latham Watkins pokretanjem investicionog arbitražnog postupka protiv Crne Gore i da će zbog ugrožavanja investicija tražiti odštetu od Vlade. Britanski Financial Times je već ranije pisao o problemima Macure s evropskim regulatorima zbog pokušaja širenja poslova na EU i ulaska u austrijsku Addiko banku (gotovo 10 odsto vlasništva). Tekst navodi da je Evropska centralna banka (ECB) izrazila zabrinutost u vezi kontrola sprečavanja pranja novca ilegalnog porijekla. Macura i njegov Alta Pay su odbacili navode o bilo kakvim nepravilnostima.
U Crnoj Gori Luštica Bej bila je opterećena sa dva kredita kod Macurine Alta banke u ukupnom iznosu od oko 11,8 miliona evra. Kontroverzu je izazvao pokušaj refinansiranja i podizanja novog kredita od 15 miliona evra, za šta je Vlada Milojka Spajića prvobitno dala (pa kasnije povukla) saglasnost da se pod hipoteku Alta banke stave marina i šetalište na Luštici. Interesantno je i da je Macura slovio jedno vrijeme kao potecijalni kupac Prve banke braće Đukanović, ali da zbog medijske buke ipak nije došlo do realizacije tog posla. U međuvremenu, Narodna banka Srbije pokrenula je stečaj i zatvorila Macurinu Alta banku, dok je on uhapšen pod sumnjom za pronevjeru više od 380 miliona eura iz bančinog trezora.
Istovremeno kada i Alta banka, u središtu pažnje medija i javnosti se našao i M:tel Crna Gora, prvenstveno zbog zahtjeva PES-a, ali i zbog tekstova i javnih rasprava o njegovom finansiranju medija i saradnji sa medijskim kućama. PES-u blizak portal Press je naveo primjere „čudnog” poslovanje Telekoma Srbije i njegove crnogorske podružnice M:tela, u prethodnim godinama.
Da li će predstojeće saslušanje dovesti do novih otkrića, vidjeće se brzo. U velikoj mjeri će to zavisiti od premijerovog PES-a koji treba pokazati da je državni interes pretežniji od uskih stranačkih i predizbornih kalkulacija. Njihove pozicije u izvršnoj vlasti i bezbjednosnom sektoru čine logičnom ideju da mogu imati uvid u, makar, dio podataka o hibridnom djelovanju pomenutih, ali i nekih drugih država, kompanija i organizacija. Zato je važnije pitanje kako će ih upotrijebiti, i sa kojim ciljem. I ko će im se i zašto u tom poslu naći od ruke. Priča o stranom malignom uticaju na Crnu Goru mogla je, i kroz institucije države, odavno početi da se priča.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari

INSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
EU PUT I NEKAŽNJENI RATNI ZLOČINI: Saglasni u zaboravu
STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…
Izdvajamo
-
IN ENGLISH2 sedmiceBACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
-
IN ENGLISH2 sedmiceUncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
-
IN ENGLISH2 sedmiceDROUGHT AND TWO WARS CREATE GRAIN SHORTAGE: On the brink of global famine
-
DRUŠTVO3 sedmiceŠKOLE NA SJEVERU: Za deceniju 4000 manje osnovaca
-
DRUŠTVO3 sedmiceBUDVA IZMEĐU DVA MEĐUNARODNA KONKURSA: Za ideje utrošeno 300.000 a promenada i dalje čeka
-
DRUŠTVO3 sedmiceDRI DALA DVOSTRUKO NEGATIVNO MIŠLJENJE MINISTARSTVU ZDRAVLJA: Milioni bez potpunog revizorskog traga
-
IN ENGLISH9 satiINSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
-
INTERVJU3 sedmiceOBRAD NENEZIĆ, PISAC: „Bučna tišina” jedini odgovor na zaglušujuću kliku jednoumlja
