Umjesto građana koji se politički organizuju oko interesa, vrijednosti i različitih vizija društva, ponovo dobijamo nacionalne zajednice čije elite pregovaraju o međusobnom nenapadanju i raspodjeli političkog plijena. Taj dogovor nacionalnih elita nazivamo građanskom Crnom Gorom

MONITOR: NSD uskoro započinje sa koalicionim partnerima sveobuhvatni dijalog o Deklaraciji o pomirenju i zajedništvu u evropskoj Crnoj Gori. Kako to komentarišete?

DABIŽINOVIĆ: Pomirenje je postalo jedna od najopasnijih lijepih riječi crnogorske politike. Kad ga najavi politička struktura koja je decenijama učestvovala u proizvodnji podjela, treba pročitati sitna slova: ko se s kim oko čega miri, i šta se zauzvrat traži da zaboravimo? Deklaraciju NSD treba staviti pored Spajićevog Barometra 26. Vrijedi provjeriti nijesu li to različite ambalaže za sličnu političku operaciju: da se sukobi ne razriješe nego administriraju, odgovornost ne utvrdi nego raspodijeli, a prošlost ne razumije nego proglasi završenom.

Deklaraciju bih čitala i kao politički odgovor predsjednika Skupštine na premijera. Partnerstvo u vlasti ne ukida činjenicu da su već ušli u borbu za buduće birače. Spajić je Barometrom pokušao da zauzme prostor evropskog centra, stabilnosti i pomirenja; Mandić ulazi u isti prostor sa sopstvenom deklaracijom. Niko više ne želi da ostane samo predstavnik svog tradicionalnog biračkog tijela. Počela je borba za to ko će se predstaviti kao prihvatljiviji, evropskiji i državotvorniji – a da pri tome ne izgubi osnovno biračko tijelo.

Tu dolazimo do problema mnogo većeg od njihovog izbornog nadmetanja. Oni se bore za centar države koja nikada nije uspjela da dovrši sopstvenu građansku organizaciju. Zato pitanje „pomirenja“ tako lako ponovo postaje pitanje pomirenja nacionalnih kolektiviteta. Srpski nacionalizam jeste politički najsnažnije organizovan, institucionalno sve prisutniji i sa ozbiljnim spoljnim osloncima, ali njegova ekspanzija istovremeno hrani ostale nacionalizme. Crnogorski, bošnjački, albanski, hrvatski – svaki svoje opravdanje nalazi u strahu od drugoga.

Nacionalizmi su idealni politički partneri: javno se mrze, a jedni drugima obezbjeđuju razlog za postojanje.

Tu se vidi poraz građanske ideje. Umjesto građana koji se politički organizuju oko interesa, vrijednosti i različitih vizija društva, ponovo dobijamo nacionalne zajednice čije elite pregovaraju o međusobnom nenapadanju i raspodjeli političkog plijena. Taj dogovor nacionalnih elita nazivamo građanskom Crnom Gorom.

Pomirenje bez suočavanja sa prošlošću, odgovornosti i jasnog odnosa prema nacionalističkim projektima nije pomirenje. To je politički organizovan zaborav.

MONITOR: Napisali ste da za budućnost Crne Gore nije presudno koliko se predsjednik Skupštine udaljio od Milana Kneževića ili Aleksandra Vučića, već od političkog projekta koji Crnu Goru razumije kao privremenu ili istorijski pogrešnu posebnost. Koliko se udaljio?

DABIŽINOVIĆ: Promijenio je registar. Nijesam sigurna da je promijenio knjigu. Predsjednik Skupštine govori umjerenije, institucionalnije i evropskije. To nije nevažno, ali nije ni dokaz ideološkog preobražaja. Sve manje me zanima koliko je lično udaljen od Vučića. Zanima me šta njegova politika radi Crnoj Gori. Politički puleni predsjednika Skupštine, teme koje lansiraju i zahtjevi koji se periodično isporučuju javnosti djeluju kao balističke rakete ispaljene u tijelo građanske Crne Gore.

Jezik. Državljanstvo. Zastava. Ustav. Istorija. Identitet. Dvojno državljanstvo. Spomenici. Crkva. Svaka tema zasebno predstavlja se kao sasvim legitimno demokratsko pitanje. Kada ih poređate jednu pored druge, teško je ne vidjeti obrazac. Crna Gora se stalno vraća u stanje u kojem mora dokazivati sopstveno pravo na postojanje.

Mandić nije jedini akter tog procesa. SPC, partije, mediji, kulturne i identitetske organizacije i ostali kompanjoni učestvuju u preraspodjeli političke, društvene i simboličke moći. To je zloćudna puzeća moć.

Ne morate srušiti građansku državu u jednom danu. Dovoljno je da danas pomjerite jednu granicu, sjutra relativizujete jednu činjenicu, preksjutra otvorite pitanje koje je bilo riješeno, promijenite institucionalni odnos snaga. Svaki pojedinačni korak dovoljno je mali da vam kažu da pretjerujete. Zbir tih koraka poslije nekoliko godina može biti druga država.

Njihov aktuelni sukob ne bih prerano proglašavala političkom emancipacijom. Ljudi se mogu posvađati oko puta, brzine i toga ko sjedi za volanom, a da i dalje putuju prema istoj adresi. Kad se promijeni adresa, tada možemo govoriti o zaokretu.

MONITOR: Tu su neki znaci otklona od Vučića, ne samo od strane predsjednika Skupštine, već i MPC.

DABIŽINOVIĆ: Mandić, MPC, drugi djelovi SPC i vlast u Beogradu nijesu jedan organizam. Imaju sopstvene interese, ambicije i borbe za moć. Naravno da će među njima biti sukoba. Ali autonomija interesa nije isto što i ideološka emancipacija.

Pogrešno je SPC posmatrati samo kroz pitanje njene poslušnosti ili neposlušnosti Vučiću. Ona je i snažan akter u Crnoj Gori, nosi sopstvenu odgovornost za promjenu odnosa moći, identitetsku homogenizaciju i potiskivanje sekularnog i građanskog prostora. Isto važi za partije, medije, kulturne institucije i druge.

Ne zanima me, dakle, samo jesu li se oslobodili Vučića. Zanima me jesu li se oslobodili nacionalističkog projekta. Da li je Crna Gora prihvaćena kao trajna politička zajednica građana kojoj nije potreban nacionalni vlasnik? Da li se odustalo od istorijskog revizionizma? Da li je antifašizam nesporan? Da li država pripada jednako svima, bez posredovanja nacionalnih i crkvenih elita? Kada odgovori na ta pitanja budu jasni, moći ćemo govoriti o otklonu. Do tada gledamo kako se moć preraspodjeljuje među nekadašnjim saveznicima.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju otklon od ideologija devedesetih?

DABIŽINOVIĆ: Možda je može  reći da smo devedesete konzervirali, stavili ih u podrum i više od tri decenije se pravili da tamo ničega nema. Sada smo otvorili vrata i čudimo se mirisu. Crna Gora nije prošla kroz suočavanje sa prošlošću.

Tu odgovornost ne možemo prebaciti samo na današnju vlast, četničku ikonografiju ili političke strukture koje danas otvoreno rehabilituju ideologije devedesetih. U devedesetim prethodna vlast i ovi današnji bili su zajednički politički program. Režim koji je vladao Crnom Gorom tri decenije bio je učesnik ratne politike devedesetih, a zatim je sebe prepakovao u njenog protivnika. To je jedna od centralnih crnogorskih političkih prevara.

Dubrovnik, Morinj, deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, Bukovica, Kaluđerski laz, ubistvo porodice Klapuh, Murino, ratna propaganda, kao ni učešće građana Crne Gore u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, nijesu postali temelj društvenog suočavanja sa odgovornošću. Od učesnika u ratovima nekako smo stigli do regionalnog lidera pomirenja, preskočivši neugodni međukorak koji se zove odgovornost.

Nije bilo  lustracije, sistematskog obrazovanja o ratovima, institucionalizovanog pamćenja žrtava niti društvenog procesa koji bi nacionalizam politički delegitimisao. Zločini su povremeno obilježavani, ali ideologija koja ih je omogućila nije razorena. I zato se vratila.

Povratkom četništva rehabilitovan je politički princip iz kojeg se svi nacionalizmi hrane: da prošlost pripada onome ko ima dovoljno moći da je prepravi, a država nacionalnom kolektivu koji uspije da je prisvoji. Antifašizam tada postaje tek „jedna interpretacija istorije“, saradnici okupatora dobijaju spomenike i političke advokate, a istorijski revizionizam prelazi u institucije, parlament i političke pregovore.

Zato je zaborav politički važan. Ono čega se društvo više ne sjeća ne mora se ni opravdavati. Kada iz četništva uklonite kolaboraciju i zločine, možete ga vratiti kao tradiciju, identitet i „drugo viđenje istorije“. Kada iz devedesetih uklonite žrtve, odgovornost i društvenu podršku ratnoj politici, iste političke matrice možete ponovo ponuditi kao legitimne programe.

MONITOR: Hoće li nam pomoći EU, ako u nju uđemo?

DABIŽINOVIĆ: EU može pomoći institucijama, pravosuđu, ekonomiji, zaštiti prava i ograničavanju samovolje vlasti. To je ogromno. Ali Brisel nam neće demontirati nacionalizme. Postoje članice EU koje su uvjerljiv dokaz da se može biti u EU i duboko zaglavljen u nacionalizmu, autoritarnosti i istorijskom revizionizmu. Zato me plaši naša mantra: samo da uđemo.

Spomenik Đurišiću metafizičko biće

MONITOR: Godinu kasnije crnogorski istražni organi nijesu pronašli spomenik Pavla Đurišića. Šta to govori?

DABIŽINOVIĆ: To gotovo zaslužuje književni žanr. Država ima policiju, tužilaštvo, bezbjednosne službe, kamere, telefone, granice i druge blagodeti XXI vijeka, ali spomenik Pavlu Đurišiću uspijeva da postane neuhvatljiv. Skoro metafizičko biće. Ali spomenici ne bježe. Neko ga je uklonio, neko je to omogućio, neko je bio dužan da  utvrdi ko ga je sklonio i sprovede postupak.

Pitanje više nije gdje je Pavle Đurišić, nego ko je odgovoran što je mogao da nestane i zašto zbog toga niko nije snosio posljedice. Priča tu postaje neprijatno poznata. Nama ne bježe samo spomenici. Bježe optuženi i osuđeni ljudi koje je država morala spriječiti da pobjegnu. I svaki put dobijemo isti institucionalni ritual: policija, tužilaštvo, sudovi i bezbjednosne službe objasne svoj dio nadležnosti, odgovornost se rasporedi na dovoljno adresa i na kraju ne stanuje ni na jednoj.

Vlast koja nakon ovakvih slučajeva ne utvrđuje političku i institucionalnu odgovornost zapravo proizvodi sistem u kojem se neodgovornost isplati. Govorimo o sistemu nekažnjene neodgovornosti. A taj sistem ima još jednog pouzdanog saveznika – zaborav.

Vučić ne proizvodi sam crnogorsku slabost, on je koristi

MONITOR: Kako vidite  Vučićevo  konstantno zaoštravanje retorike prema sve širem krugu ovdašnjih adresa?

DABIŽINOVIĆ: Vučićev problem je što Crnu Goru teško prihvata kao politički subjekt koji ima pravo da postoji izvan političkih potreba Beograda. To je sofisticiranija verzija hegemonije od one iz devedesetih. Ne morate danas slati tenkove. Imate televizije, portale, političke partije, ekonomske interese, crkvene strukture, društvene mreže, proizvodnju identitetskih kriza i gotovo svakodnevno određivanje ko je u Crnoj Gori dobar Srbin, loš Srbin, antisrbin ili neprijatelj Srbije. Zato se krug neprijatelja stalno širi.

Ali, Vučić ne proizvodi sam crnogorsku slabost. On je koristi. Crna Gora je ostavila ogroman prostor za takvo djelovanje zato što nije izgradila dovoljno snažne demokratske institucije niti građanski identitet koji ne zavisi od toga ko je trenutno na vlasti.

Beograd može pokušavati da hegemonizuje crnogorski prostor. Mnogo ozbiljnije pitanje je: zašto mu je taj prostor toliko dostupan? Hegemonijska politika ne ulazi u vakuum. Ona ovdje nalazi političke partnere, institucionalne slabosti, medijske kanale, SPC i druge centre društvene moći koji imaju i sopstvene interese.

Milena PEROVIĆ

Alpak kapital neće moći da preuzme većinski paket akcija u Vijestima dok se ne ponudi, na osnovu ugovora i prava preče kupovine, manjinskim akcionarima Vijesti da otkupe 51 odsto akcija. Ovaj kao i potencijalni budući sporovi pred sudovima u Crnoj Gori će trajati godinama i nemam dilemu da će na kraju udio od 51 odsto po tržišnim cijenama biti prodat manjinskim akcionarima

MONITOR: Kompanija Alpak kapital preuzela je medije u Srbiji članice United. Uslijedile su smjene direktora Nove, Nove S, Radara, Danasa, N1. Kako će se ovo odraziti na medijsku scenu u Crnoj Gori?

ĐUROVIĆ: Vjerujem da će posljedice za medijsku scenu u Crnoj Gori biti pojačano prisustvo propagande aktuealnog autoritarnog režima Aleksandra Vučića posredstvom upravo ovih preuzetih medija, koji se u Crnoj Gori dijelom mogu pratiti posredstvom kablovskih operatera. U Crnoj Gori se već godinama mogu gledati posredstvom kablovskih operatera mnogi mediji sa sjedištem iz Srbije, koji ne izvještavaju kritički o radu vlasti već su isključivo u funkciji propagande, napada na opozicione partije, studentski pokret, samostalne medije, nevladine organizacije i sve one koji su kritičari režima. Sada se taj broj takozvanih medija povećava dok se istovremeno smanjuje ili bolje reći potpuno ukidaju svi  mediji koji su radili svoj posao profesionalno. Svi ti mediji će biti stavljeni u funkciju podrške političkim sljedbenicima Vučića u Crnoj Gori, a koje će na sljedećim izborima u junu 2027. predvoditi Milan Knežević i DNP.

MONITOR: U toku je pokušaj preuzimanja Vijesti. Već ste poslali poruku da institucije treba da se uključe u cijelu ovu priču, a da će ključnu ulogu, imati sudovi. Privredni sud je dobnio rješenje kojim se zabranjuje  održavanje vanredne Skupštine akcionara zakazane za 9. septembar, kao i sprovođenje odluka koje su mogle da otvore put promjenama u vlasničkoj strukturi i načinu zastupanja kompanije. Kako kometarišete ovu odluku? 

ĐUROVIĆ: Upravo se nedavno desilo ono što sam najavio ukazujući na ključnu ulogu sudova u cijelom procesu. Privremena mjera koju je donio Privredni sud je jasna smjernica za Agenciju za zaštitu konkurencije kao i Agenciju za audiovizuelne medijske usluge da sve radnje u vezi sa promjenom vlasničke strukture u Vijestima moraju biti zaustavljene. Ovo se odnosi i na Skupštinu akcionara zakazanu za 9. septembar. Za razliku od Srbije u kojoj šef autoritarnog režima Vučić kontroliše sve institucije ujljučujući i sudove, u Crnoj Gori se polako rad ključnih institucija u oblasti vladavine prava poboljšava. Privremena mjera Privrednog suda je jasan signal u konačan ishod postupka. Alpak kapital neće moći da preuzme večinski paket akcija u Vijestima dok se ne ponudi, na osnovu ugovora i prava preče kupovine, manjinskim akcionarima Vijesti da otkupe 51 odsto akcija. Ovaj kao i potencijalni budući sporovi pred sudovima u Crnoj Gori će trajati godinama i nemam dilemu da će na kraju udio od 51 odsto po tržišnim cijenama biti prodat manjinskim akcionarima. Ovo tim prije što ne očekujem da će Vučić još dugo biti na poziciji moći u Srbiji.

MONITOR: Ako se na kraju ipak desi scenario kao u Srbiji, kakav će to uticaj imati na ovdašnju medijsku i političku scenu? 

ĐUROVIĆ: Ako bi se kojim čudom desio sa Vijestima scenario koji se desio u Srbiji, naše medijsko tržište i kvalitet informisanja javnosti bi bili dramatično ugroženi. Javni interes svake države, koja želi da bude demokratska, mora da bude zaštita kvaliteta informisanja javnosti, odnosno osiguranje medijskog pluralizma. To znači da građani moraju dobijati profesionalno obrađene informacije o svim pitanjima koja utiču na kvalitet njihovog života.

U Crnoj Gori medijski pluralizam obezbjeđuje pored Vijesti nekoliko lokalnih javnih emitera, tri dnevna lista, nekoliko komercijalnih radio emitera i tri-četiri portala. Svi ti mediji koji se trude da svoj posao rade profesionalno zajedno nemaju praćenost i povjerenje koje imaju Vijesti. Nažalost, svih prethodnih decenija pa i danas Vijesti rade posao nacionalnog javnog emitera RTCG koji je i danas partijski kontrolisan, samo što ga sada kontrolišu PES i NSD a nekad je to bio DPS. Tim prije je opstanak uređivačke poltike Vijesti dio javnog interesa a to znači i političko pitanje. S obzirom na ovu činjenicu bilo bi za očekivati da se javno oglase predstavnici partija na vlasti, ali oni to ne čine.

Zbog njihovih malih partijskih interesa, partije vlasti ne bi imale ništa protiv da Vijesti nestanu sa medijske scene ili postanu dio Vučićeve propagande. I ova situacija pokazuje kratkovidost političara partija na vlasti koji sebe vide isključivo kao vlast koja nikada neće postati opozicija. Kada jednom današnja vlast postane opozicija, a hoće prije ili kasnije, njima  će tada biti potreban medijski prostor da saopšte kritike na račun buduće vlasti ali i medij koji će kritički otvarati pitanja funkcinisanja institucija koje treba da rade u korist svih građana. Tu ulogu može da igra i RTCG, javni medijski servis, ali je i za to potrebna svijest i vizija političara koji danas čine vlast a koje oni nemaju, čime pokazuju da su prolazne figure koje, nažalost, moramo da trpimo kao što smo trpjeli i DPS.

MONITOR: Krajem jula ste upozorili da je skupštinska većina svjesno prekršila Zakon o Radio-televiziji Crne Gore pri izboru članova Savjeta javnog servisa. Kako biste sumirali rad javnog servisa kroz prizmu stalnih kompromisa, bolje rečeno političkih odluka nauštrb zakona i javnog interesa? 

ĐUROVIĆ: Sumirano: nikakve promjene u odnosu partija vlasti prema RTCG nema u odnosu na period kada je uticaj vršio DPS. Skupštinska većina svjesno krši zakon da bi imala svoje kontrolisane članove Savjeta RTCG, preko kojih vrši dalji uticaj na uređivačku politiku. Nažalost, ovoga puta ni Delegacija EU nije uspjela da zaustavi Spajića, Mandića i Bečića da uz kršenje zakona iz postupka izbora članova Savjeta isključe predstavnike NVO iz oblasti ljuskih prava i medija, Vladana Mićunovića i Oliveru Nikolić.

Administrativni odbor i poslanici nisu htjeli da provjere urednost dokumentacije koju su dostavili kanddati, a što im je zakonska obaveza. Ostavili su smišljeno službi Admnistrativnog odbora da provjeri urednost dokumentacije a služba je uradila ono što je od nje traženo od pratija na vlasti, pa je kao kandidate predložila Amara Škrijelja i Veselina Drljevića, iako je njihova dokumentacija najvećim dijelom bila neispravna. Nakon što je doskorašnji predsjednik savjeta RTCG Veselin Drljević pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu zatvora, Administrativni odbor nije u skladu sa zakonom htio da imenujue Oliveru Nikolić kao kandidatkinju NVO iz oblasti medija iako je ispunjavala sve zakonkske uslove i imala podršku kvalifikovanih NVO. Kandidat NVO iz oblasti ljudskih prava Vladan Mićunović je pokraden od strane poslanika većine jer nisu htjeli da uvaže precizne podatke koje smo im dostavili nakon izvršenog uvida u dokumentaciju.

Amar Škrijelj je podržan od strane NVO na koje uticaj ima sadašnji nezakoniti generalni direktor RTCG Boris Raonić i NVO na koje uticaj ima Andrija Mandić. Čitav ovaj proces svojim nečinjenjem podržali su i poslanici opozicije koji se nisu uključili u provjeru dokumentacije kandidata. Jedino su Milena Vuković (URA) i Mihailo Anđusic (DPS) pokušali da provjere dokumentaciju u kratkom roku. Opozicija se u ovom procesu ponašala kao „korisni idiot” i tragična je njihova nezainteresovanost za vladavinu prava i zakonito imenovanje u ovako važnoj instituciji.

Posljedice su da će nezakoniti generalni direktor RTCG i dalje biti na funkciji jer partije vlasti kontrolišu većinu članova Savjeta RTCG. Predsjednik Vlade, predsjednik Skupštine, ministri, će imati privilegiju da imaju intervjue na TVCG kad požele, sa unaprijed pripremljenim pitanjima i bez učešća opozicionih predstavnika.

MONITOR: Da li je Crna Gora spremna za poštovanje EU regula što se tiče medija?

ĐUROVIĆ: Crna Gora očigledno nije spremna da poštuje regule EU koje se tiču medija. Da jeste, ne bi se vršila opstrukcija imenovanja u Savjet Agencije za audiovizuelne medijske usluge i Savjet RTCG, sa očiglednom namjerom da se ključne medijske institucije partijski kontrolišu. Podsjećam da je imenovanje člana Savjeta Agencije za AVM usluge direktno osptruirano od Andrije Mandića i Milojka Spajića 18 mjeseci, kada se nije dozvolilo da se u ovo tijelo imenuju Dragoljub Duško Vuković kao predstavnik NVO iz oblasti medija i Niko Martinović kako predstavnik CANU.

Tokom sljedeće godine biće vršene izmjene medijskih zakona i usklađivanje sa EU zakonima. To će biti prilika za neku novu skupštinsku većinu i Vladu da pokažu jesu li bolji od današnje vlasti. EU regulativa podrazumijeva samostalan rad javnih medijskih servisa i regulatora na tržištu medija a to je Agencija za audiovizuelne medijske usluge. Njihova partijska kontrola je potpuna suprotnost od EU pravila. Odnos partija vlasti prema RTCG i Agenciji za AVM usluge je najbolji pokazatelj da se ništa nije promijenilo u odnosu prema institucijama nakon smjene DPS-a. Namjere političkih partija koje danas vrše vlast bile su iste i kad su bile opozicija a jedino što im je tada smetalo je zapravo što oni nisu umjesto DPS-a kontrolisali institucije, zapošljavali svoje kadrove i krali. Naivno smo vjerovali da su drugačiji i da će biti mnogo bolje nakon smjene DPS-a.

Umjesto Milana Roćena danas Dnevnik 2 TVCG uređuju Andrija Mandić i šef kabineta Milojka Spajića. Kao ni za vrijeme DPS-a (osim perioda januar 2017 – jun 2018. kada je Andrijana Kadija bila generalna direktorka RTCG a Vladan Mićunović direktor TVCG) ni danas se u Dnevniku ne čuje bilo kakva kritika vlasti, nema obrade životnih tema, sve je podređeno protokolu i servisnim informacijama. Razlika je što su direktori RTCG, iako partijski činovnici, za vrijeme DPS-a bili zakonito izabrani dok za vrijeme ove vlasti na čelu RTCG je od 2021. godine nezakonito višestruko imenovani generalni direktor.

Predrag NIKOLIĆ

Turizam se ne razvija samo kroz hotelske kapacitete. Ako su dolazak, kretanje i osnovne javne usluge ispod očekivanog nivoa, ni najbolji hotelski smještaj ne može nadoknaditi sistemske nedostatke. Zato turistička politika mora biti zajednička odgovornost cijele Vlade, a ne jednog resora

MONITOR: Kako ocjenjujete ovogodišnju turističku sezonu koja je u punom jeku, o čemu svjedoče svakodnevne gužve?

IVANČEVIĆ: Gužve na putevima, graničnim prelazima i u primorskim gradovima nijesu dovoljan pokazatelj uspješnosti turističke sezone. One prije svega ukazuju na ograničene infrastrukturne kapacitete i izrazitu koncentraciju gostiju u kratkom vremenskom periodu. Sezona se mora ocjenjivati kroz konkretne ekonomske pokazatelje: broj ostvarenih noćenja, prosječnu dužinu boravka, potrošnju po gostu, ukupne prihode, popunjenost registrovanih kapaciteta i doprinos lokalnoj i državnoj ekonomiji.

Moj utisak je da sezona protiče uz veliki napor turističke privrede, ali bez ozbiljnog destinacijskog upravljanja. I dalje imamo izraženu sezonalnost, sa koncentracijom prometa u julu i avgustu, dok predsezona i posezona ne daju rezultate koje Crna Gora, s obzirom na svoje potencijale, mora ostvarivati. Istovremeno se suočavamo sa kraćim boravkom gostiju, pritiskom na cijene, preopterećenom infrastrukturom, komunalnim izazovima i padom ukupnog kvaliteta turističkog doživljaja.

Zato konačnu ocjenu ne treba donositi na osnovu utiska sa terena, već nakon objave relevantnih statističkih i finansijskih podataka. Možemo imati pune puteve i plaže, a da istovremeno hoteli i registrovani izdavaoci smještaja ne ostvaruju očekivane rezultate. Turizam nije statistika sa graničnih prelaza, već ekonomska djelatnost čiji se uspjeh mjeri prihodima, kvalitetom i održivošću.

MONITOR: Nedavno ste upozorili na višegodišnje zanemarivanje turizma i pored toga što je naša najvažnija privredna grana. Kako je do toga došlo i u čemu se to zanemarivanje ogleda?

IVANČEVIĆ: Problem je u tome što se turizam u Crnoj Gori formalno proglašava strateškom granom, ali se u praksi tako ne tretira. Godinama izostaje kontinuitet turističke politike, često se mijenjaju resori i rukovodstva, dok se odluke donose bez stvarnog i sistemskog dijaloga sa privredom.

Prije nekoliko godina zalagali smo se za posebno Ministarstvo turizma, vjerujući da će ono biti snažan koordinator i kreator razvojnih politika. Danas, međutim, moramo priznati da taj model nije dao očekivane rezultate. Ministarstvo očigledno nema dovoljan autoritet da uskladi rad drugih resora niti kapacitet da pokrene neophodne reforme.

Zanemarivanje se vidi u stanju aerodroma i puteva, neplanskoj gradnji, komunalnom neredu, nedovoljnoj promociji, sivoj ekonomiji, nedostatku radne snage, nepostojanju savremenog modela upravljanja destinacijom, kao i u kašnjenju ključnih zakonskih i strateških dokumenata.

Zbog toga smatram da Crnoj Gori nije potrebna Vlada koja samo ima Ministarstvo turizma, već Vlada u kojoj su sva ministarstva – turistička. Saobraćaj, finansije, prostorno planiranje, ekologija, kultura, poljoprivreda, obrazovanje, bezbjednost i javna uprava direktno utiču na turistički proizvod. Dok svaki resor ne preuzme svoj dio odgovornosti, turizam će ostati prioritet samo na nivou deklaracija.

MONITOR: I pored gromoglasnih najava o suzbijanju sive ekonomije, čini se da ona i dalje tokom sezone cvjeta. Postoje li procjene štete po budžet i načini da se ona suzbije? Vidite li političku volju za to?

IVANČEVIĆ: Ne bih iznosio proizvoljne procjene bez zvaničnih i javno dostupnih analiza. Upravo nedostatak preciznih podataka pokazuje da sistem nema potpunu kontrolu nad turističkim prometom. Ipak, nema dileme da država i opštine zbog neprijavljenih gostiju, neregistrovanog smještaja, rada „na crno“ i neizdavanja računa gube značajne prihode.

Šteta nije samo fiskalna. Siva ekonomija stvara nelojalnu konkurenciju i direktno kažnjava uredne privrednike koji prijavljuju goste, plaćaju poreze, doprinose i boravišne takse.

Suzbijanje sive ekonomije moguće je kroz povezivanje baza podataka policije, poreskih organa, lokalnih turističkih organizacija, inspekcija, katastra i digitalnih platformi za rezervacije. Neophodna je jednostavna elektronska prijava gostiju, jasna evidencija smještajnih kapaciteta, ciljane kontrole zasnovane na podacima i dosljedno sankcionisanje. Kontrole ne smiju biti selektivne niti sredstvo pritiska na privrednike.

Na pitanje političke volje, odgovor daju rezultati. Da je ona bila dovoljno snažna i dosljedna, siva ekonomija ne bi bila problem ovog obima. Politička volja se ne mjeri najavama, već povezanim institucijama i jednakim pravilima za sve.

MONITOR: Istakli ste da ne postoji ozbiljna međunarodna promocija Crne Gore, posebno na zapadnoevropskom tržištu. Kako je do toga došlo, koje su posljedice i jesmo li se opredijelili za druga tržišta?

IVANČEVIĆ: Promocija Crne Gore nije dovoljno kontinuirana, strateški usmjerena ni tržišno precizna. Ne može se nekoliko mjeseci pred sezonu početi sa kampanjom i očekivati ozbiljni rezultati. Na razvijenim tržištima reputacija destinacije gradi se godinama, kroz prisustvo u medijima, saradnju sa turoperatorima i avio-kompanijama, digitalne kampanje i jasno definisanu ciljnu grupu gostiju.

Posebno smo nedovoljno prisutni na tržištima Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Beneluksa i Skandinavije. To su tržišta koja mogu značajno doprinijeti produženju sezone, jer njihovi gosti putuju i van jula i avgusta, duže borave i zainteresovani su za prirodu, kulturu, aktivni, ruralni i zdravstveni turizam.

Ne treba zanemarivati nijedno tržište, ali je neophodna ravnoteža. Čini se da smo se više prilagođavali tržištima koja su trenutno dostupnija, umjesto da strateški gradimo strukturu gostiju u skladu sa dugoročnim interesima destinacije. Posljedice su kraća sezona, veća osjetljivost na krize, niža prosječna potrošnja i slabija konkurentnost u odnosu na mediteranske destinacije.

MONITOR: Zašto još nijesu donijeti Strategija razvoja turizma i novi Zakon o turizmu? Očekujete li da će se to konačno dogoditi?

IVANČEVIĆ: Paradoks je da država koja turizam proglašava najvažnijom privrednom granom i dalje nema savremenu strategiju održivog razvoja turizma niti funkcionalan zakon koji uređuje sistem upravljanja destinacijom. Razlozi su u nedostatku institucionalnog kontinuiteta, slabe međuresorske koordinacije i nedovoljno razvijenog dijaloga sa privredom.

Posebno zabrinjava što predloženi zakon nije uvažio gotovo nijednu suštinsku primjedbu turističke privrede. Umjesto modernog zakona o upravljanju održivim turizmom, dobili smo tekst koji se dominantno bavi administrativnim regulisanjem pojedinih djelatnosti. Crnoj Gori je potreban sistemski zakon koji jasno definiše nadležnosti, odgovornosti i koordinaciju institucija, lokalnih samouprava i turističkih organizacija.

Dokumente ne treba usvajati samo da bismo ih formalno imali. Neophodna je ozbiljna javna rasprava i uključivanje ljudi koji stvaraju turistički proizvod. Očekujem da će strategija i zakon biti usvojeni, ali je još važnije kakvi će biti i da li će se dosljedno primjenjivati. Loš zakon može proizvesti više štete nego odlaganje od nekoliko mjeseci.

MONITOR: Da li se i na koji način rješava hronični problem nedostatka radnika?

IVANČEVIĆ: Ovaj problem se uglavnom rješava kratkoročno, uvozom sezonske radne snage, dok su njegovi uzroci mnogo dublji. Turizam mora ponuditi sigurnost, mogućnost napredovanja, dostojanstvene uslove rada i perspektivu cjelogodišnjeg zaposlenja. U uslovima kratke sezone, poslodavci teško mogu zadržati kvalitetne radnike.

Neophodno je uskladiti obrazovni sistem sa potrebama tržišta, razvijati dualno obrazovanje, pojednostaviti procedure za angažovanje stranih radnika i unaprijediti uslove njihovog smještaja. Istovremeno, država mora smanjiti poresko i administrativno opterećenje legalnog rada i odlučnije suzbijati rad na crno.

Bez produženja sezone nema trajnog rješenja. Radnik koji može računati samo na nekoliko mjeseci zaposlenja teško će turizam doživjeti kao stabilnu profesiju. Zato su radna snaga, avio-dostupnost, promocija i razvoj cjelogodišnjeg proizvoda međusobno direktno povezani.

MONITOR: Da li je moguće planirati razvoj turizma sa ovakvim aerodromima i putnom infrastrukturom?

IVANČEVIĆ: Ozbiljan razvoj turizma nije moguć bez savremene saobraćajne infrastrukture. Crna Gora je u saobraćajnom smislu i dalje nedovoljno povezana destinacija. Željeznička mreža je ograničena, putna infrastruktura nedovoljna, a veliki dio gostiju zavisi od avio-saobraćaja.

Stanje aerodroma, posebno u Tivtu, ne odgovara potrebama moderne turističke destinacije. Ne možemo težiti gostima više platežne moći, kvalitetnijoj ponudi i dužoj sezoni, a istovremeno ih dočekivati u uslovima koji narušavaju prvi i posljednji utisak o zemlji. Dodatno, saobraćajne gužve na primorju značajno umanjuju kvalitet boravka i gostiju i stanovnika.

Država mora donijeti jasnu i hitnu odluku o modernizaciji i razvoju aerodroma, bez daljeg odlaganja. Potrebni su bolja regionalna povezanost, obilaznice, efikasan javni prevoz i pomorske linije koje će rasteretiti putnu mrežu.

Turizam se ne razvija samo kroz hotelske kapacitete. Gost doživljava Crnu Goru kao jedinstven sistem od trenutka planiranja putovanja do povratka kući. Ako su dolazak, kretanje i osnovne javne usluge ispod očekivanog nivoa, ni najbolji hotelski smještaj ne može nadoknaditi sistemske nedostatke. Zato turistička politika mora biti zajednička odgovornost cijele Vlade, a ne jednog resora.

Predrag NIKOLIĆ