Povežite se sa nama

INTERVJU

VERAN MATIĆ, OSNIVAČ RTV B 92 I PREDSJEDNIK UO FONDA B 92: Paraliza sistema

Objavljeno prije

na

Dinamičan odnos političke scene, državnih institucija i medija važan je za svako društvo koje hoće da se predstavlja kao demokratsko. Na žalost, kod nas se još radi o lažnoj dinamici, u kojoj se novinari i mediji bore da ne ispadnu sasvim iz ove igre, u kojoj bi njihova uloga bila da u ime javnosti kontrolišu rad države i ponašanje prije svih, političkih aktera. Kako to danas zaista izgleda, razgovarali smo s Veranom Matićem, osnivačem RTV B 92 i dugogodišnjim glavnim urednikom, a danas i predsjednikom UO Fonda B 92, koji je u srpskom društvu pokrenuo niz aktivnosti od suštinskog značaja za građane, njihove pojedinačne vitalne interese ali i neke vrijednosti koje se tiču interesovanja i brige za druge, jednog ovdje novog tipa solidarnosti i društvene kohezivnosti. Veran Matić je dobitnik najznačajnijih priznanja za novinarstvo i svoj društveni angažman, među kojima su i nagrade World Press Freedom Hero Međunarodnog instituta za novinarstvo i francuskog ordena Legija časti. MONITOR: Osnovali ste radio koji je bio simbol „borbenog” novinarstva u Srbiji i ovom dijelu Evrope. Mogu li mediji biti istovremeno nezavisni i angažovani?
MATIĆ: Ja jedino tako razumem novinarstvo. Jer, ne zaboravite, s nezavisnošću i angažovanošću ide i poverenje, a s poverenjem i slušanost, gledanost, čitanost. Nivo angažovanosti sami određujete. Nekada su dovoljni samo angažovani tekstovi koji pokreću, a nekada i veoma konkretan angažman kao što smo ga imali za vreme Miloševićevog režima, ili sada s brojnim socijalnim i humanitarnim akcijama.

MONITOR: Istraživačko novinarstvo RTV B92, posebno ono u Insajderu, više puta je bilo praćeno pokretanjem istražnih postupaka protiv lica koja se pominju u emisijama. To je za vas bila jedna nepoželjna dinamika. Kako biste danas razumjeli te postupke pravosuđa?
MATIĆ: To dosta govori ne samo o pravosuđu nego i o moći kojom raspolaže javnost. Da nema toga, teško da bi pravosuđe reagovalo i posle raznih medijskih „otkrića”. Istovremeno, to dosta govori i o politizaciji našeg javnog života i institucija. Verujem da pravosuđe neki put reaguje i zbog javnosti i zbog političkih pritisaka da se javnost „zadovolji”. Kada sam pitao visokog funkcionera policije zašto često hapse posle naših emisija a ne i ranije iako poseduju dokaze, odgovorio mi je da je politička povezanost kroz različite koalicije toliko široka da se uvek nađe neko ko na efikasan način blokira završetak istrage i samim tim moguća hapšenja. Kao da smo u nekoj paralizi funkcionisanja sistema i kao da svakoj bitnijoj odluci treba neverovatan doping.

MONITOR: Sa druge strane, vaši novinari i saradnici koji su bili najviše izloženi prijetnjama i napadima, nijesu dobili ili veoma teško dolaze do satisfakcije na sudu. Taj začarani krug dugo već ovdje prati novinarske sudbine?
MATIĆ: Ovde nisu rešena ni ubistva novinara, pa je shodno tome teško očekivati da će odnos prema novinarima i njihova zaštita biti u centru pažnje. Novinari su važni samo kad je potrebno da političari ili državni službenici javno iskažu svoju brigu za njih. Inače, neka posebna briga ne samo da ne postoji nego je često i predmet ismejavanja. Pravosuđe ne razume ulogu medija i novinara, ne shvata ulogu kontrolora javnog interesa. Veoma često smo ne samo nepravedno optuženi već presude imaju funkciju i da nas ponize, unize našu profesiju i ulogu koju imamo. Na žalost, često smo i sami krivi za takvu poziciju jer nema dovoljno ni solidarnosti ni cehovskog angažmana.

MONITOR: Sa druge strane, imamo fascinantnu storiju zloupotreba Rupert Mardokove imperije u Velikoj Britaniji u stilu Građanina Kejna i Orvelovih romana, u kojima su za učešće osumnjičeni i dijelovi državnih službi. Može li ona umanjiti privlačnost tabloidnog novinarstva?
MATIĆ: Teško da možemo da računamo da će u jednom času doći do zasićenja ovakvom vrstom novinarstva. U osnovi, ovakvo novinarstvo samo je posledica određenog stanja društva, posebno stanja u obrazovanju. Ako je opšte obrazovanje pa i opšta kultura na tako niskom nivou da samo tabloidi mogu da zadovolje ljudsku potrebu za saznanjem i radoznalošću, onda je ovo mnogo veći problem. Nije nimalo slučajno da ovakvi primeri dramatične zloupotrebe medija, kao što je Mardokova imperija – sa sve TV Foxom – dolaze iz najkonzervativnije političke sredine. Pod liberalnim geslom, poziva se na rat i mržnju protiv drugih i drukčijih, a istovremeno se prisluškuju sopstveni građani. To jeste užasno, naročito kada nema drastične reakcije, na primer, da se mediji te imperije nateraju da funkcionišu tako da u potpunosti poprave situaciju koju su proizveli, što bi značilo da proizvode sadržaje koji bi odgovarali sadržajima javnog servisa, ili sl.

MONITOR: U modi je tzv. korporativna odgovornost. Osnovali ste Fond B92 i pokrenuli niz važnih akcija pomoći građanima. Da li je to zato što ste vidjeli da država ne uočava interese najugroženijih?
MATIĆ: Naš cilj je da probudimo solidarnost i aktivizam kod svakog pojedinca, bez obzira na njegove unutrašnje motive. Tu se ponovo vraćamo na temu angažovanog novinarstva. B92 je od svog osnivanja praktikovao akcije koje se u moderno doba nazivaju korporativna ili društvena odgovornost. Jednostavno, mislim da ne možemo samo izveštavati o nesrećama a da ne pokušamo nešto i sami da uradimo kako bismo posledice umanjili. Sada realizujemo akciju „Bitka za bebe” kada smo ustanovili da Srbiji nedostaje 170 inkubatora za prevremeno rođene bebe ili su ti inkubatori prastari i predstavljaju opasnost po bezbednost. Da smo samo o tome izveštavali, bilo bi nabavljeno desetak inkubatora, ali smo pokrenuli akciju i prikupićemo minimalno 100 inkubatora (na današnji dan, za tri nedelje akcije, prikupili smo preko 60 komada, što je više od 600.000 eura). Kada rešimo ovaj problem, zaokružićemo i priču o uzrocima možda na najubedljiviji mogući način. Paralelno radimo akciju „Hrana za enklave”, jer se o Srbima u enklavama gotovo ne vodi uopšte računa u Srbiji, iako oni žive na ivici socijalne katastrofe. Gradimo i dalje Sigurne kuće za žrtve porodičnog nasilja (šest izgrađenih), digitalni pokretni mamograf pregleda žene širom Srbije (preko 36.000 pregledanih do sada), itd… Ovakav angažman jedinstven je u Evropi, i na to sam i lično ponosan.

MONITOR: U evropskoj Srbiji živite pod policijskom pratnjom a da se ne otkriva ko vama i kolegama konkretno ugrožava život, u evropskoj Crnoj Gori istražni sudija neće da izađe kada se više puta pale automobili jedne privatne medijske kuće, a sve je više prijetnji i napada na novinare. Tu kao da se radi o neobjavljenom ratu moćnika kroz samo kozmetički dotjerane institucije?
MATIĆ: Pošto sam i sam pod policijskom zaštitom, mogu vam reći da to nije nimalo prijatna pozicija, samo saznanje da vam je život ugrožen, ali i situacija u kojoj ste izgubili u potpunosti privatnost, a vaše kretanje je ograničeno. No, ipak postoji određena briga institucija sistema, postoji komunikacija u kojoj je cilj zaštita života. Frustrira, naravno, činjenica da se ne razotkrivaju oni koji su prijetnja. Poznata mi je situacija u Crnoj Gori i mislim da je odnos države nedopustiv. Paljenje automobila redakcije Vijesti koje nema konskvence u hapšenju nasilnika nije jedini problem, još veći problem je činjenica da izgleda da vlast daje podršku takvom ponašanju, kao da je društveno opravdano to nasilništvo. Predstavnici vlasti moraju i efikasno delati, ali i stalno osuđivati bilo koji oblik nasilja nad medijima i novinarima.

MONITOR: U Beogradu je tužilaštvo u nekoliko istraga privelo više lica. Nedavno je specijalni tužilac tvrdio da je tužilaštvo riješilo slučaj ubistva Slavka Ćuruvije. Vjerujete li da će ovoga puta „slučaj Ćuruvija” stići do suda ili će poput istraga ubistava drugih novinara biti zaustavljen?
MATIĆ: Pretpostavljam da će u jednom trenutku pravosuđe i policija morati da izađu sa činjenicama koje su prikupili. Dovoljno bi, za početak, bilo kada bi potvrdili ono što su iskopali sami novinari. Neka odatle krenu. Ipak, ja pokušavam da animiram predstavnike naše vlasti, institucija sistema i predstavnike međunarodne zajednice da napravimo zajedničko ekspertsko telo u koje bismo pozvali poznate kriminologe da nam pomognu da otkrijemo gde se do sada grešilo u istragama, na čemu smo i kojim putem bi trebalo da se kreću istrage. Za sada imam podršku gotovo svih, od Saveta Evrope do predsednika Srbije, ostaje samo da operacionalizujemo ovu ideju. Ne znam do čega je moguće doći, ali bar ćemo znati sa čim može da se računa, bez mistifikacija i različitih spinovanja i zloupotreba informacija.

Društvene mreže

MONITOR: Mimo naših dogodovština na Balkanu, novinarstvo i mediji kao „fenomeni” u ovoj su godini proizveli i više velikih globalnih događaja kao što je Vikiliks provala u diplomatske depeše najmoćnijih zemalja, što je objavljivalo nekoliko najvećih svjetskih novina ili kao što su arapske pobune uz društvene mreže. Koliko je to lekcija novinarima i medijima, upozorenje da njihovi nalazi uglavnom plivaju po površini?
MATIĆ: Bojim se da ono što nude društvene mreže, pa i Vikiliks, neće previše pomoći profesionalnom i odgovornom novinarstvu, jer kao što vidimo u našoj zemlji, ti produkti svoje mesto uglavnom nalaze u tabloidima, a analitičkih članaka na osnovu tog materijala ili dodatnih istraga je jako malo. Uvek kada su „dopisnici” anonimni, postoji ogromna opasnost da se putem društvenih mreža plasiraju najstrašnije glasine i klevete. Naravno, društvene mreže su stvarnost i one će se sigurno još više razvijati, i novinarstvo može na fenomenalan način da ih koristi da poboljša kvalitet svojih proizvoda, a naročito da ih bolje distribuira. Takođe, one su dragocene svuda gde vlada teror diktature i cenzure. Ali tamo gde cenzure nema i gde ne postoje tabu teme, zašto bi se neko krio iza društvenih mreža? Osim ako ne želi da plasira ono što je neprovereno i veoma lično, intimno. To nije nešto sa čim bi novinarstvo trebalo da se takmiči. Ali svakako sadržaj društvenih mreža treba ozbiljno shvatati, kao veoma bitan indikator stanja javnog mnjenja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

 

 

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena. .

MONITOR:  Rezolucije GS UN-za razliku od onih koje se izglasaju u Savjetu bezbednosti, nemaju obavezujuću moć. Rezolucija o genocidu u Srebrenici je, ipak, specifična,  posebno što podrazumijeva i Dan sjećanja i promišljanja…Tu je i obaveza članica UN da ne dozvole negiranje genocida u Srebrenici. Da li je njen značaj prevashodno simbolički i omaž žrtvama ili bi njena snaga mogla nadmašiti neprinudni nivo rezolucija izglasanih u Generalnoj skupštini?

VELJAK: Hoće li učinci izglasavanja Rezolucije nadmašiti simboličku razinu – ovisi u prvom redu o zemljama članicama. Sasvim je sigurno da će značajan dio demokratskih država (a vjerojatno i nekih islamskih) zaista uvesti spomendan sjećanja na genocid, te unijeti u zakonodavstvo zabranu negiranja genocida (kao što je to već učinjeno sa zabranom negiranja holokausta i s kriminalizacijom antisemitizma), ali nije realno da će se išta od toga dogoditi u zemljama koje sponzoriraju režime u Beogradu i Banjaluci. Obilježavanje Dana sjećanja bit će još jedna globalna razdjelnica.

MONITOR: Nedavno je izabrana nova Vlada Hrvatske koju pobjednički HDZ ne bi mogao formirati bez ultra- desnog Domovinskog pokreta. Hoće  li ovo novo partnerstvo HDZ-a uticati na njen rezultat na izborima za Parlament EU?

VELJAK: U novoj vladi nema predstavnika srpske nacionalne zajednice, što predstavlja Plenkovićev ustupak Domovinskom pokretu. Ujedno, ova nova koalicija favorizira skretanje HDZ-a u desno. Ne mogu predvidjeti kako će se to odraziti na rezultate predstojećih izbora za Europski parlament, ali po svemu sudeći, neće imati značajnijeg utjecaja.

MONITOR: Kakva su Vaša predviđanja u vezi sa djelovanjem ove treće vlade Andereja Plenkovića ?

VELJAK: Vlada će do daljnjega biti stabilna, sve dok bude zadovoljavala financijske interese Pave Vujnovca, danas najznačajnijega hrvatskog tajkuna, financijera Domovinskog pokreta i navodno bliskoga Putinovim tajkunima. Naravno, to ograničava Plenkovićev utjecaj u sferi ekonomije. Usput, novi ministar privrede, čiji otac i brat posjeduju jednu značajnu firmu u Bosni i Hercegovini, dospio je ovih dana u centar pažnje javnosti, kad je otkriveno da je svoju diplomu stekao iz područja fizičke kulture na Univerzitetu u Travniku: tvrdi se da se u Travniku diploma može kupiti na lokanom buvljaku, te se iskazuje sumnja da je upravo to bio slučaj s dotičnom diplomom. Travnički rektor zaprijetio je tužbom zbog povrede ugleda institucije kojoj je na čelu, našto ga je jedna zastupnica u Hrvatskom saboru pozvala da iznese dokaze kojima bi se opovrgla sumnja u kupovinu diplome (čak magisterija!) na buvljaku.

Do eventualne destabilizacije vlade može doći u slučaju većih iznenađenja na izborima za parlament EU (u kojem god smjeru oni išli) ili pak u slučaju kakve nepredviđene krize (domaće ili globalne). Ne vjerujem da se tako nešto može dogoditi u bližoj budućnosti – ali nikad se ne zna!

 MONITOR:  Glavni tužilac MKS, Karim Kan, zatražio je od Pretpretresnog vijeća, izdavanje naloga za hapšenje Benjamina Netanjahua, Joava Galanta i trojice lidera Hamasa-Jahje Sinvara, Mohameda Deifa i Ismaila Hanijea koje smatra odgovornim za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Šta očekivati?  

VELJAK: Ukoliko MKS prihvati pokretanje postupka to će biti veoma značajan doprinos uspostavljanju kulture kažnjivosti ratnih zločina, a ujedno i jačanju uloge međunarodnog kaznenog i humanitarnog prava. Osobno sam skeptičan da će taj postupak doista biti pokrenut, veći je broj razloga koji govore u prilog toj skepsi, počevši od nevoljkosti SAD i Europske unije da izjednačavaju ratne zločine što ih izraelska vojska čini u Gazi sa zločinima što ih čini Hamas. To je velika šteta, jer pragmatični motivi (konkretno Bidenova bojazan da će podrškom progonu Netanyahua izgubiti značajan dio svojega biračkog tijela, koja će rezultirati pritiscima na sud) i dalje dominiraju nad prakticiranjem principa pravednosti, koje uključuje i kažnjivost svakog prekoračivanja humanitarnog prava.

 

Može se očekivati intenziviranje podrivačkih aktivnosti za  povratak Crne Gore u okvire „srpskog sveta“

MONITOR:   Vučić je diplomatsku akciju Crne Gore sa unošenjem amandmana u  tekst Rezolucije protumačio  kao nametanje Srbiji i Srbima političke i moralne odgovornosti. Da li je Vučić tek neprijatno iznenađen neposlušnošću Podgorice ili se radi i o nečem drugom?

VELJAK:  Radikali i nacionalsocijalisti doživjeli su emancipaciju Crne Gore kao težak udarac svojim velikosrpskim pretenzijama i do danas se nisu pomirili s činjenicom da je Crna Gora krenula putem euroatlantskih integracija. Danas su posebno uznemireni neposlušnošću aktualne crnogorske vlasti: niti je ona otpriznala Kosovo, niti se solidarizirala s beogradskim režimom u njegovom pokušaju odbacivanja spomenute rezolucije Generalne skupštine UN. Stoga se može očekivati da će ruska agentura u Crnoj Gori zajedno s domaćim kvislinzima intenzivirati podrivačke aktivnosti usmjerene na povratak Crne Gore u okvire „srpskog sveta“. A o sposobnostima i o odgovornosti racionalnog dijela političke elite i građanskoj podršci većinske Crne Gore emancipatorskoj politici ovisit će hoće li – i u kojoj mjeri – uspjeti projekt vraćanja Crne Gore u okrilje „srpskog sveta“ (koji inače nije ništa drugo neego proširenje politike „ruskog svijeta“ na ovu regiju).

 

Nije na Crnoj Gori da donosi rezoluciju o Jasenovcu, bar ne dok ne počisti vlastito dvorište

 MONITOR: Hrvatska je na predlog Rezolucije o Jasenovcu koji je podržala vladajuća većina u Crnoj Gori uputila  zvaničnu protestnu notu, a šef diplomatije Gordan Grlić Radman, izjavio je da bi izglasavanje te rezolucije moglo štetiti crnogorskim EU integracijama. Kolika je ne samo simbolička već i politička uloga narativa o Jasenovcu, u životu ljudi u Hrvatskoj?

VELJAK: Nervozna reakcija hrvatskih vlasti može se vjerojatno pripisati činjenici da je Domovinski pokret sada konstitutivni faktor nove vladajuće koalicije. A Domovinski pokret je stranka koja je s jedne strane obilježena utjecajem ruskih financijskih interesa a s druge strane snažnom prisutnošću historijskog revizionizma (koji relativizira ili čak i negira genocidni karakter ustaškog pokreta i pokušava pozitivno vrednovati kvislinšku NDH). Ta dvostrukost DP-a samo je prividno kontradiktorna: dovoljno je uzeti u obzir Putinovu podršku pokretima i strankama radikalne i ekstremne desnice na Zapadu. Podrška historijskom revizionizmu ekvivalentna je izbornom uspjehu Domovinskog pokreta i srodnih manjih stranaka koje nisu prešle izborni cenzus, dakle ne više od dvadesetak postotaka biračkog tijela.

Zločinački karakter NDH, koji je kulminirao u Jasenovcu, nije nažalost, nikad bio formaliziran nekom parlamentarnom rezolucijom, tako da bi na prvi pogled rezolucija crnogorskog parlamenta bila dobrodošla. Međutim, nije na Crnoj Gori da donosi takve rezolucije, bar ne prije nego što na adekvatan način osudi zločine etničkog čišćenja što su ga za vrijeme Drugoga svjetskog rata četnici provodili u Crnoj Gori protiv bošnjačkog naroda a devedesetih godina nastavili njihovi sljedbenici, ovaj puta uz direktnu podršku tadašnjih crnogorskih vlasti. Smeće treba čistiti u vlastitom dvorištu – i samo onaj tko je to učinio ima pravo prigovoriti susjedu koji u svom dvorištu uzgaja gamad (pa možda i ponuditi pomoć u čišćenju, ali samo nakon što je djelom pokazao kako se može izaći na kraj s glibom i gamadi u vlastitoj kući i vlastitom dvorištu).

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu.

Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Rezultat je skoro pa paralisan intelektualni potencijal zemlje. Ljudima se ne napušta sigurnost i tako se centri moći, formalni i neformalni, cementiraju do te mjere da sami sebi drže panegerike.

Početak protiv ove duboko malograđanske svijesti je da prvo bude prepoznata – da ne živimo u samoobmanama.Problem  koji vidimo, možda i riješimo nekad. To bi bila korisna lekcija na punoljetstvo nezavisnosti.

MONITOR: Koliko smo danas nezavisni ili zavisni i od čega?

PERIĆ: Pitanje suvereniteta država je prilično rastegljivo. U današnjem vremenu teško se može govoriti o potpunoj nezavisnosti čak i najmoćnijih. Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće.

U najkraćem: zavisni smo od vlastodržaca koji svoju moć žele ukorijeniti, manje ili više snishodljivim, odnosom prema snažnijim akterima prije svega regionu – a ne bi moralo biti tako.

MONITOR: Kako vidite kampanju koja se odvija zbog Rezolucije o Srebrenici koja se ove sedmice razmatra u Ujedinjenim nacijama?

PERIĆ: Očigledno se nije razumio ni tajming ni svrha ove rezolucije. Balkan ne pokazuje da bilo šta uči iz prošlosti i zato slijede gorke lekcije. S tim da ostaje zaprepašćujuća logika kojom je i dalje jednom dijelu političke elite problem da zločince nazove zločincima. Kultura sjećanja i poštovanje prema žrtvama bi bio blagotovoran lijek, ali kad se on smjesti u usko politički kontekst onda dobijamo toksičnu scenu gdje se sve uklapa u teorije koje se kuju isključivo i samo u korist političke klase. Oni su jedva čekali tu priliku da dobiju „jaku temu“ i sada je koriste. Da je drugačije, prethodno bi poveli dijalog i makar unutar vlasti saopštili šta je stav iza koga nepokolebljivo stoje. Kakav god on bio.

Šta god da je Vlada odlučila bilo je jednostavnije da je bila jasna i ostala pri svom stavu i branila ga. Pazite, Vlada neće poslati ni ministra da prisustvuje tom glasanju, a slala je amandmane – već najavljuje da će na zasijedanju GS UN-a biti predstavnici naše Stalne misije, a to su prvi savjetnik i/ili treći sekretar i objašnjava da je to redovni dio njihovih aktivnosti. Poštovanje njima, ali valja da stanete iza svoje odluke – ponavljam, kakva god da je, a ne da isturate nižerangirane u diplomatskoj hijerarhiji.

MONITOR:  A Rezolucija o Jasenovcu, koju su na kraju potpisali i ZBCG, PES i Demokrate?

PERIĆ: Logika kojom peglate unutarkoalicione odnose time što predlažete rezolucije je bježanje od odluke u vezi sa rezolucijom o Srebrenici.

Cilj ove priče je bio da svako ima opravdanja za dalje zadovoljenja žudnje prema vlasti – rukovodstvo PES-a jer su oni sada kao nešto ispali jako mudri, mada su nas stavili u međunarodni kontekst koji je komičan. Rukovodstvo ZBCG-a sada gradi opravdanja zašto ostaje u vlasti i nadanju da će u njoj biti i na ministarskom nivou. Eto i teme koje skreću pažnju sa obećanja na kojima su dobili izbore. Na dobitku svi iz vlasti – građani na gubitku.

MONITOR: Šta to sve može donijeti Crnoj Gori, na ubrzanom evropskom putu kako se tvrdi?

PERIĆ: Uprkos ovakvoj domaćoj infantilnoj, neodgovornoj, a u nekim komponentama i navođenoj politici, ipak je namjera EU da nas primi u svoje članstvo mnogo snažnija od svega toga. Trebalo bi da se nešto mnogo krupno desi u narednim danima da ne dobijemo IBAR – koji je uzgred budi rečeno bio opravdanje Demokratama da ostanu u Vladi nakon izbora v.d. direktora Uprave policije. Sakrivanja iza velikih riječi i bježanje od preuzimanja odgovornosti – u najkraćem: to je naša trenutna, kako unutrašnja tako i spoljna politika.

MONITOR: Gdje je proces suočavanja sa prošlošću?

PERIĆ: Onamo gdje smo ga ostavili. Ne sporim napor onih koji se iskreno bore za pomjeranje u tom pravcu, ali njih je malo. Opet, dosta je onih koji u tom procesu drže pozu i neiskreno zastupaju stavove koji ukazuju na istorijske promašaje prije svega zajednice kojoj pripadaju. Svu tu nemuštost i neiskrenost koristi desnica da učvsrti svoje stavove gdje „ona brani svoje“. Kao i svugdje, i tu je potrebno inventivniji  i, ako hoćete, idejno promišljeniji pristup. Nije dovoljno samo da kažete oni su zli, mi smo dobri. Treba uvjerljivije objasniti genezu procesa i ponuditi drugačiji pravac djelovanja na tom polju – posebno u komunikaciji sa mladim generacijama koje nisu bile ni rođene devedesetih. Njima dugujemo punu informaciju, kako  ne bi nosili opterećenja koje im može ostaviti tadašnja generacija. Za to je potrebna velika posvećenost koje nam fali na svakom koraku.

MONITOR: DPS se ponaša kao da je antiratna partija, a ne partija koja je vodila zemlju devedesetih. Kako to vidite?

PERIĆ: DPS je bio dobrovoljni saučesnik i značajnim dijelom i generator dešavanja iz devedesetih. Valjalo bi  da kada osuđuju druge, to učine i u vezi sa protagonistima iz svojih redova. Ako podsjećate na zločine  nakon određenog protoka vremena, onda markirajte i najblaže rečeno političke pomagače tih zločina. Važno je praviti distancu i od zločina i od zločinaca, ali i od njihovih voljnih i nevoljnih političkih saučesnika.

Distanca u odnosu na devedesete pravljena je neiskreno. Da nije tako, ne bismo ih sada opet intenzivno živjeli: od narativa o ugroženosti, pa sve do sindroma Jezde i Dafine, koji današnjim rječnikom zvuči – kripto ekonomija i visoke plate sa malo rada.

MONITOR:  Koliko je Đukanovićev sistem i dalje živ?

PERIĆ: On je doživio blagu mutaciju, ali to je i sada svojom suštinom vladajući sistem. Promijenila se vlast, ali sistem vlasti je ostao netaknut. Ne samo pojavnim oblicima, već i samom prirodom. To je dodatno osnaženo i činjenicom da je značajan broj ljudi iz stare nomenklature i  u novoj, jer „postavgustovske“ vlasti po pravilu nisu htjeli za saveznike one koji umiju da kritikuju, već one koji umiju da poslušaju.

Svijest da je partija osnovna poluga kontrole društva je preživjela. To prati klijentelizam, kronizam i korupcija – za sada ne  kolosalnih razmjera, ali nije ni DPS u početku uronio u nju. I njima su trebale godine i decenije da ovladaju korupcionim šemama  najšireg opsega. Za početak, tu je djelo organizovane korupcije – partijsko zapošljavanje. Dakle, organizovano raspolaganje opštim interesom na način da štitite interes užeg kruga ljudi kako bi oni imali moć da onda vladaju cijelom zajednicom.

Značajan dio „krupnih igrača“ u raznim sferama sada uz novu vlast, da su pomenuta partijska zapošljavanja dio izbornog inžinjeringa i da se sloboda pojedinca žrtvuje zarad stabilokratije vlasti.

Ono što je moglo biti oštar instrument otklona od prethodnih praksi: hapšenja „krupnih riba“ koja su se dešavala još nemaju pravni epilog, a ako su samo bazirana na Sky prepisci, a presude im zavise od kadrova nereformisanog sudstva – onda se može očekivati i da ti ljudi mogu  biti na slobodi u ne tako dalekom roku, i  da će moći tužiti državu i dobiti odštetu. Cio taj proces je pratila djetinjasta potreba najviših funkcionera tri Vlade nakon 2020. godine – da se pokažu istorijskim ličnostima koji čiste Augijeve štale. Oni su bili kadri za taj poduhvat taman onoliko koliko sliče Heraklu. Želeći herojski mit, oni su od javne scene napravili lakrdiju. Treba nam preokret.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

MONITOR: Koje su polazne ideje STEGE?

NIKALJEVIĆ: Kada bude objavljena STEGA će biti svjedočanstvo o viziji i nastojanjima crnogorskog društva da se priključi EU, odnosno najrazvijenijim evropskim narodima u vremenu ozbiljnih geopolitičkih kriza koje će oblikovati novi svjetski poredak. Put do samog djela će biti jednako važan zbog nastojanja ovog Projekta  da pokrene i integriše sve reformske, građanske i evropske grupacije i pojedince koje žele bolju, pravedniju i napredniju Crnu Goru. Svi koji žele da Crna Gora bude zajednička kuća i imaju što da kažu, pozivaju se da se uključe u ovaj Projekat.  Potencijalni autori moraju potisnuti svoj ego. Rezultat  mora biti zajednički i biće djelo svih koji ga budu osmislili, prihvatili i sprovodili do cilja. Zajednički cilj mora biti Crna Gora u Evropskoj uniji i evropski standardi u Crnoj Gori, oslonjeni na našu istoriju, tradiciju, specifičnosti i interese. Ranije strategije, projekti i programi razvoja pisani na ovu temu od vrlo stručnih autora, sa vizijama i rješenjima koja su bila dobra, uglavnom su završavali u bibliotekama i ladicama, jer ih ni vlast ni neke druge snage nijesu imale namjeru sprovesti. Inkluzivni način izrade ove strategije, odnosno da svi zaiteresovani mogu dati doprinos,   omogućava da se da širi doprinos njenoj izradi i da se od šire društvene zajednice osjeća svojom!

MONITOR: Kako ćete realizovati projekat?

NIKALJEVIĆ: Ovaj Projekat treba da se vodi i realizuje policentrično – da ljudi shvate da moraju da se angažuju, da znaju pravce djelovanja i zajednički cilj i zato je inicijativa, kreativnost i angažovanje na njima.  Za svaku od policentričnih aktivnosti treba da postoji tim – lider i saradnici, koji imaju konkretne zadatke i aktivnosti (ideološki tim, socijalni, kreativni, medijski tim, itd.). Policentrično djelovanje treba tematski diversifikovati jasno, na primjer: borba za očuvanje tekovina suverene, međunarodno priznate države Crne Gore, aktivnosti koje obezbjeđuju socijalnu pravdu, obrazovanje mladih kao čuvara Crne Gore, kultura,  zdravstvo, ekonomija …

Ali da bismo obezbijedili što šire učešće autora, mora se jasno istaći: ovo nije i neće biti partijski program. Partija ima dovoljno već će biti objavljen i predstavljen kao javno dobro! Takođe vjerujemo da nudimo i model za prevazilaženje podjela i nepovjerenja!

MONITOR: Koji je to model?

NIKALJEVIĆ: Dugačka je lista crnogorskih podjela. Nepovjerenje, razjedinjenost i svrstavanje uzela je tolikog maha da svaka inicijativa, akcija, a posebno ,,neka“ strategija, mora da prođe filtere: nacionalne, vjerske,  partijske,  pa i po odnosu prema  bivšoj vlasti. Ocjena  tridesetogodišnje vlasti je gotovo crno-bijela. Za jedan dio građana: bilo kakva apologetika bi izazvala podozrenje i neprihvatanje ove strategije. Nedvosmislen otklon i kritika svega lošeg vezanog za dugu vladavinu bivše vlasti su „moralna ulaznica“ projekta u današnju političku zbilju. Bez toga, za njih, ova strategija će biti doživljena samo kao još jedan pokušaj odbrane vrha bivše vlasti. Za drugi dio građana: po treći put u posljednjih 100 godina, ponavlja se rušenje vlasti organizovano iz Beograda,  sa namjerom da se posrbi Crna Gora. Ovi građani čak i ne osporavaju: sve što je bilo loše, nezakonito, itd. kod bivše vlasti. Ističu, da nije bilo rata u Crnoj Gori, da je stečena nezavisnost i članstvo u NATO.  O ovom periodu istorija će dati svoj sud. Birači će na izborima pokazati svoj politički odnos. Za konkretne nezakonitosti institucije neka urade svoj posao. Ali  promjena  vlasti  je bila prije skoro četiri godine.  Novi su  zadržali stare loše prakse, a rezultata još nema. Zato će ova strategija postupati po principu diskontinuiteta. Raskid sa prošlošću, objedinjavanje progresivnih snaga i usmjeravanje ka budućnosti.

MONITOR: Koji su ključni problemi u društvu i vidite li da se ide putem njihovog rješavanja?

NIKALJEVIĆ: Naša vlast nije samostalna i ne može misliti o interesima Crne Gore, odnosno pod pritiskom je velikosrpskih snaga u Srbiji, iza kojih  stoji ruski uticaj. To se jasno vidi iz aktuelnih događanja vezanih za Rezoluciju o Srebrnici i   nastojanjima da se što je moguće više naruše odnosi sa Hrvatskom, stavljanjem na dnevni red  Rezolucije o Jasenovcu. Promjenom taktike (tzv. ,,meki put“) i preko SPC, ,,kadrova po dubini“, medija iz Srbije, prosrpskih partija i provjerenih kadrova koji su instalirani u vrh vlasti, nastavlja se sa urušavanjem i obesmišljavanjem institucija, izazivanjem nestabilnosti, kako bi stvorili nefunkcionalnu državu i nepouzdanog NATO partnera.

Upitna je otpornost ove vlasti na otkazivanje podrške prosrpskih snaga kao i na ostale aktivnosti na destabilizaciji države koje se sprovode od instaliranih velikosrpskih snaga u institucijama ili organizovanih u raznim organizacijama i udruženjima. O ekonomiji se  ne misli i ne govori kada je u toku borba za ostajanje na vlasti. Ekonomski program nije ni objavljen. Ovo što se s vremena na vrijeme čuje, to je prosto inercija rada institucija i službi u njima.Tako, rekao bih, da se jasno ne vidi kojim se putem ide. A ono što se jasno vidi je da postoji snažan proces koji vuče nazad i drugi, bojim se više verbalni i deklarativni, koji gura prema prosperitetu za sve građane a to može bit samo priključenje Evropskoj uniji!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo