Povežite se sa nama

INTERVJU

ANDRIJA MILOŠEVIĆ, GLUMAC: Volim da su mi stvari jasne

Objavljeno prije

na

Andrija Milošević je glumu upisao sa svega 16 godina. Bio je student prve generacije glume na Cetinju. Zbog neospornog glumačkog talenta odmah je osvojio simpatije domaće publike u predstavama Novela od ljubavi, Tri musketara, Ženidba kralja Vukašina, Zauvijek tvoj, Spasavaj se od svoje žene, Bokeški D-moll, Gorski vijenac… Danas je jedan od najtraženijih crnogorskih glumaca, pa je karijeru uspješno gradio u zapaženim rolama u srpskom i crnogorskom tetaru, ali i u regionalnim televizijskim serijama i na filmu. Veliku popularnost donio mu je lik Banja u seriji Mješoviti brak. MONITOR: Nakon što ste postali veoma poznat glumac, a i oprobali se u voditeljstvu, riješili ste da isprobate novi životni poziv i postanete reditelj. Veoma gledanu pozorišnu predstavu ,,Pevaj, brate” pretočili ste u seriju. Kažite mi o toj odluci da režirate i kako je teklo snimanje?
MILOŠEVIĆ: Prije par mjeseci sam počeo da razmišljam o rediteljskom pozivu, više iz obijesti nego iz potrebe. Međutim, iz obijesti se nekada mogu i dobre stvari roditi i napraviti, a dokaz je serija Pevaj brate. Siguran sam da nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Prvi put sam režirao, zajedno sa Ognjenom Jankovićem kome je ovo takođe prva režija i silno smo se zabavljali i ludirali na snimanju. Glumce sam uspio da relaksiram i oslobodim svih stega, uobičajenih za rad na današnjim serijama i filmovima, te su bili zaista sjajni. Čovjek da najbolje od sebe kada je srećan i zadovoljan, slobodan i bez bojazni od nepotrebne surove kritike, nekada zaista promašenih rediteljskih pokušaja.

MONITOR: Sad radite u Crnoj Gori seriju ,,Budva”. Svaka serija u kojoj ste glumili postala je televizijski hit. Hoće li i ova to postati?
MILOŠEVIĆ: Milan Karadžić me je, po ko zna koji put, pozvao i rekao da bi me želio u svom novom projektu. On je čovjek kojem bezgranično vjerujem i nikada ga nisam odbio, jer znam da sve što radi ima utemeljenje u dobroj priči i glumačkoj podjeli. Seriju je podržala Budva, te tako postala prva opština kod nas koja je prepoznala atomsku komercijalnu vrijednost uspješne TV serije. Igraju Bane Popović, Mima Karadžić, Petar Strugar, Dubravka Vukotić, Mladen Nelević, Ljiljana Blagojević, Marko Nikolić, Dragan Bjelogrlić i zaista sjajne buduće TV zvijezde sa cetinjske Akademije. Impresivna umjetnička divizija na pjeni od mora. Priča je ljubavna, sa elementima trilera, ljudska i emotivna. Siguran sam da će biti rado gledana u našem regionu. Posle mnogo godina, prva velika crnogorska serija, pod dirigentskom palicom Milana Karadžića i maestra dijaloga Stevana Koprivice, zaista mi je čast što sam dio ovog projekta.

MONITOR: Moram Vas pitati o Cetinju. Kao srednjoškolac ste upisali glumu. Bili ste prva generacija. Kako sada nakon više od petnaest godina gledate na taj period života i kakve je uslove za rad ponudila tek osnovana Akademija?
MILOŠEVIĆ: Cetinje i Fakultet dramskih umjetnosti, bili su dio najsrećnijeg perioda mog života. Pružili su mi sjajnu glumačku školu, jednog od najvećih pedagoga glume na ovim prostorima Bora Stjepanovića, na čijem primjeru sam shvatio koliko čovjek uporan i hrabar mora biti da bi pobijedio sudbinu. Boro je ostao jedan od dva moja autoriteta, čovjek pa onda i sve ostalo. Cetinje je po svemu prestonica Crne Gore, njena duša i u civilizacijskom smislu, grad bez kog naše moderno društvo ne bi ni postojalo. Živio sam na Cetinju pet godina i ostao sam ugrađen u zidine Zetskog doma, moje svetinje. Zato ću mu se uvijek vraćati, kako zbog divne prošlosti, tako i zbog divnih Cetinjana, starih prijatelja.

MONITOR: Veoma ste angažovani u Beogradu. Glumite u mnogim predstavama, snimate filmove… O čemu maštate u vezi sa karijerom?
MILOŠEVIĆ: Ne maštam, radim mnogo i zadovoljan sam. Putujem po svijetu i što šta vidim i čujem, širim vidike. Volim da su mi stvari jasne. Negdje sam shvatio koji je moj put, jasni su mi trenutni odnosi u pozorištu, stanje na scenama širom bivše Juge, tako da sam i ja iskristalizovao neke svoje ciljeve. Kada čovjek ima cilj onda je i našao svoj smisao dok ga ne ostvari, a onda sve Jovo nanovo.

MONITOR: Voditelj ste rijaliti šou programa ,,Survivor”, koji se emituje u cijelom region, a poznat je po ispitivanju ljudskih granica i sposobnosti. Uskoro odlazite na Kostariku gdje će šou biti sniman. Da li ste počeli sa mentalnim i fizičkim pripremama i šta mislite o rijaliti programima?
MILOŠEVIĆ: Rijaliti programi su okupirali svijet i već dvadesetak godina drže primat na svim komercijalnim televizijama. To je duh ovog vremena, stanje duše ove generacije i ne mislim da će se nešto specijalno promijeniti, po tom pitanju, u bliskoj budućnosti. Mislim čak da će takva vrsta programa biti još radikalnija. Lično sam involviran u jedan od najvećih svjetskih programa te vrste i sasvim sam upoznat sa ciljevima takvih programa, ali zaista bi nam trebalo dugo vremena da razložim tu temu, uz obavezno prisustvo nekoliko relevantnih psihologa. Ono što mogu reći da je „Survivor” drugaciji od svih trenutnih rijalitija na našim televizijama. On nema tendenciju rasplamsavanja najnižih strasti kod učesnika, već suprotno, rasplamsava sportski duh i želju za pobjedom. Zato sam uostalom i prihvatio da ga vodim. Pripreme su počele, svi smo nestrpljivi da krenemo i vidimo šta će nam Kostarika donijeti.

MONITOR: Da li maštate kao i mnoge vaše kolege o inostranoj karijeri i da li bi mogli da se prilagođavate Los Anđelesu i Njujorku?
MILOŠEVIĆ: Ne razmišljam o tome, vidjećemo kako će se stvari odvijati. Ja sam zadovoljan.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih glumaca koji slavu nikako nije gradio na nekim skandalima. Od javnosti ste čuvali privatni život. Koliko je to bilo teško?
MILOŠEVIĆ: Nisam ga baš znao čuvati u svim prilikama. Sada sam uspio naći neki balans između medijske nužde i privatnog mira. Sve što se izjavi medijima ili bilo kakva informacija koja izađe na svjetlo dana, ipak je u opisu mog posla. Bez publike mi ne postojimo, a ona hoće da zna i malo više od onoga što gleda na scenama ili televiziji, e pa to malo više nekada se mora i dati.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo