Povežite se sa nama

INTERVJU

ANDRIJA MILOŠEVIĆ, GLUMAC: Volim da su mi stvari jasne

Objavljeno prije

na

Andrija Milošević je glumu upisao sa svega 16 godina. Bio je student prve generacije glume na Cetinju. Zbog neospornog glumačkog talenta odmah je osvojio simpatije domaće publike u predstavama Novela od ljubavi, Tri musketara, Ženidba kralja Vukašina, Zauvijek tvoj, Spasavaj se od svoje žene, Bokeški D-moll, Gorski vijenac… Danas je jedan od najtraženijih crnogorskih glumaca, pa je karijeru uspješno gradio u zapaženim rolama u srpskom i crnogorskom tetaru, ali i u regionalnim televizijskim serijama i na filmu. Veliku popularnost donio mu je lik Banja u seriji Mješoviti brak. MONITOR: Nakon što ste postali veoma poznat glumac, a i oprobali se u voditeljstvu, riješili ste da isprobate novi životni poziv i postanete reditelj. Veoma gledanu pozorišnu predstavu ,,Pevaj, brate” pretočili ste u seriju. Kažite mi o toj odluci da režirate i kako je teklo snimanje?
MILOŠEVIĆ: Prije par mjeseci sam počeo da razmišljam o rediteljskom pozivu, više iz obijesti nego iz potrebe. Međutim, iz obijesti se nekada mogu i dobre stvari roditi i napraviti, a dokaz je serija Pevaj brate. Siguran sam da nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Prvi put sam režirao, zajedno sa Ognjenom Jankovićem kome je ovo takođe prva režija i silno smo se zabavljali i ludirali na snimanju. Glumce sam uspio da relaksiram i oslobodim svih stega, uobičajenih za rad na današnjim serijama i filmovima, te su bili zaista sjajni. Čovjek da najbolje od sebe kada je srećan i zadovoljan, slobodan i bez bojazni od nepotrebne surove kritike, nekada zaista promašenih rediteljskih pokušaja.

MONITOR: Sad radite u Crnoj Gori seriju ,,Budva”. Svaka serija u kojoj ste glumili postala je televizijski hit. Hoće li i ova to postati?
MILOŠEVIĆ: Milan Karadžić me je, po ko zna koji put, pozvao i rekao da bi me želio u svom novom projektu. On je čovjek kojem bezgranično vjerujem i nikada ga nisam odbio, jer znam da sve što radi ima utemeljenje u dobroj priči i glumačkoj podjeli. Seriju je podržala Budva, te tako postala prva opština kod nas koja je prepoznala atomsku komercijalnu vrijednost uspješne TV serije. Igraju Bane Popović, Mima Karadžić, Petar Strugar, Dubravka Vukotić, Mladen Nelević, Ljiljana Blagojević, Marko Nikolić, Dragan Bjelogrlić i zaista sjajne buduće TV zvijezde sa cetinjske Akademije. Impresivna umjetnička divizija na pjeni od mora. Priča je ljubavna, sa elementima trilera, ljudska i emotivna. Siguran sam da će biti rado gledana u našem regionu. Posle mnogo godina, prva velika crnogorska serija, pod dirigentskom palicom Milana Karadžića i maestra dijaloga Stevana Koprivice, zaista mi je čast što sam dio ovog projekta.

MONITOR: Moram Vas pitati o Cetinju. Kao srednjoškolac ste upisali glumu. Bili ste prva generacija. Kako sada nakon više od petnaest godina gledate na taj period života i kakve je uslove za rad ponudila tek osnovana Akademija?
MILOŠEVIĆ: Cetinje i Fakultet dramskih umjetnosti, bili su dio najsrećnijeg perioda mog života. Pružili su mi sjajnu glumačku školu, jednog od najvećih pedagoga glume na ovim prostorima Bora Stjepanovića, na čijem primjeru sam shvatio koliko čovjek uporan i hrabar mora biti da bi pobijedio sudbinu. Boro je ostao jedan od dva moja autoriteta, čovjek pa onda i sve ostalo. Cetinje je po svemu prestonica Crne Gore, njena duša i u civilizacijskom smislu, grad bez kog naše moderno društvo ne bi ni postojalo. Živio sam na Cetinju pet godina i ostao sam ugrađen u zidine Zetskog doma, moje svetinje. Zato ću mu se uvijek vraćati, kako zbog divne prošlosti, tako i zbog divnih Cetinjana, starih prijatelja.

MONITOR: Veoma ste angažovani u Beogradu. Glumite u mnogim predstavama, snimate filmove… O čemu maštate u vezi sa karijerom?
MILOŠEVIĆ: Ne maštam, radim mnogo i zadovoljan sam. Putujem po svijetu i što šta vidim i čujem, širim vidike. Volim da su mi stvari jasne. Negdje sam shvatio koji je moj put, jasni su mi trenutni odnosi u pozorištu, stanje na scenama širom bivše Juge, tako da sam i ja iskristalizovao neke svoje ciljeve. Kada čovjek ima cilj onda je i našao svoj smisao dok ga ne ostvari, a onda sve Jovo nanovo.

MONITOR: Voditelj ste rijaliti šou programa ,,Survivor”, koji se emituje u cijelom region, a poznat je po ispitivanju ljudskih granica i sposobnosti. Uskoro odlazite na Kostariku gdje će šou biti sniman. Da li ste počeli sa mentalnim i fizičkim pripremama i šta mislite o rijaliti programima?
MILOŠEVIĆ: Rijaliti programi su okupirali svijet i već dvadesetak godina drže primat na svim komercijalnim televizijama. To je duh ovog vremena, stanje duše ove generacije i ne mislim da će se nešto specijalno promijeniti, po tom pitanju, u bliskoj budućnosti. Mislim čak da će takva vrsta programa biti još radikalnija. Lično sam involviran u jedan od najvećih svjetskih programa te vrste i sasvim sam upoznat sa ciljevima takvih programa, ali zaista bi nam trebalo dugo vremena da razložim tu temu, uz obavezno prisustvo nekoliko relevantnih psihologa. Ono što mogu reći da je „Survivor” drugaciji od svih trenutnih rijalitija na našim televizijama. On nema tendenciju rasplamsavanja najnižih strasti kod učesnika, već suprotno, rasplamsava sportski duh i želju za pobjedom. Zato sam uostalom i prihvatio da ga vodim. Pripreme su počele, svi smo nestrpljivi da krenemo i vidimo šta će nam Kostarika donijeti.

MONITOR: Da li maštate kao i mnoge vaše kolege o inostranoj karijeri i da li bi mogli da se prilagođavate Los Anđelesu i Njujorku?
MILOŠEVIĆ: Ne razmišljam o tome, vidjećemo kako će se stvari odvijati. Ja sam zadovoljan.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih glumaca koji slavu nikako nije gradio na nekim skandalima. Od javnosti ste čuvali privatni život. Koliko je to bilo teško?
MILOŠEVIĆ: Nisam ga baš znao čuvati u svim prilikama. Sada sam uspio naći neki balans između medijske nužde i privatnog mira. Sve što se izjavi medijima ili bilo kakva informacija koja izađe na svjetlo dana, ipak je u opisu mog posla. Bez publike mi ne postojimo, a ona hoće da zna i malo više od onoga što gleda na scenama ili televiziji, e pa to malo više nekada se mora i dati.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo