MONITORING
Važne crnogorske karike
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
Naser Keljmendi, koga mnogi označavaju kao vođu najjače albanske kriminalne porodice na Balkanu, sa širokom mrežom saradnika preko zapadne Evrope do SAD, u Crnoj Gori se „poslovno” najviše oslanjao na rožajski kriminalni klan. Monitorov izvor iz policije smatra da otkidanjem vrha, taj klan nije prestao da radi, i da je i dalje Keljmendiju na usluzi.
„Njegovi najbliži saradnici u Crnoj Gori su bili Safet Kalić i Samir i Suad Musić. Prvi je sada u bjekstvu, druga dvojica u zatvoru u Srbiji. U zatvoru je i Safetov brat Mersudin. Ali, Safet Kalić je za sobom imao oko trista ljudi, i akcija razbijanja ovog klana se ne može smatrati uspješnom ako nije uhapšeno odjednom makar stotinu značajnijih članova. Ostali članovi rožajskog klana i dalje rade za Nasera Keljmendija”, tvrdi policijski izvor.
Prema njegovim riječima Keljmendiju su na usluzi i barski i podgorički klanovi, koji su do sada praktično neokrznuti u policijskim akcijama, osim što su pomenuti u dokumentu pod nazivom Procjena opasnosti od organizovanog kriminala koji je sačinila Uprava policije Crne Gore.
„Njemu su oduvijek pokušavali da se zbog poslova i novca dodvore mnogi kriminalci koji su vrlo poznati u Crnoj Gori, ali su za Keljmendija bili sitni igrači. Njegova mreža zaštitnika i saradnika, od kriminalaca, preko biznismena do političara, vrlo je moćna i brojna u našoj državi i sigurno nema ispod petsto ljudi”, kaže ovaj policijski službenik.
Keljmednijev klan prema policijskim procjenama broji od pet do osam hiljada članova, a od preko pedeset njegovih najbližih saradnika i mnogi drugi su na različite načine direktno ili indirektno povezani sa Crnom Gorom.
„Tako je, na primjer, malo poznato da je Keljmendijeva glavna veza za Makedoniju, za drogu i oružje, Fljorim Maljoku, zvani Fljoki, devedesetih godina bio glavna crnogorska veza za šverc cigareta iz Crne Gore na Kosovo i Makedoniju. Ovaj čovjek je imao i crnogorsko i hrvatsko državljanstvo. Imao je dva registrovana auta na podgoričke tablice. Na Kosovu je posjedovao firmu Salbatonik, koja mu je služila kao paravan za šverc duvana”, objašnjava ovaj policijski izvor.
Takođe je skoro nepoznato da je Fljorim Maljoku za vrijeme bivše Jugoslavije završio kontraobavještajnu akademiju u Pančevu, i da je sve do rata na Kosovu, bio pripadnik specijalnih jedinica MUP Srbije. U šverc cigareta iz Crne Gore bio je uključen u vrijeme kada je bio u aktivnoj policijskoj službi.
„Ovaj čovjek je trenutno u zatvoru u Skoplju, ali mu je Keljmendi odmah našao zamjenu, tako da sada u Makedoniji radi preko klana Sulja. Kada neko od Keljmendijevih ljudi padne, posao ne trpi, a tragovi prilikom hapšenja još nikada nijesu doveli do Nasera Keljmendija”, kaže Monitorov izvor.
Naser Sadrija, Keljmendijev blizak čovjek za transport droge, svojevremeno je preko Crne Gore dovlačio prostitutke iz Ukrajine za rad u mnogobrojnim barovima na Kosovu. U tom poslu mu je pomagao jedan pripadnik UNMIK policije.
„Sadrija vjerovatno ima i mrežu prostitutki u Crnoj Gori. Bio je u posjedu mercedesa bijele boje registrovanog na Podgoricu”, kaže policijski službenik.
I Valjdet Keljmendi, kaže naš policijski izvor, često boravi po sjeveru Crne Gore, gdje ima mrežu saradnika za distribuciju droge. Valjdet je ranjen u jednoj pucnjavi u Peći, u diskoteci Siti, na sam doček 2010. godine, mada se vjeruje da je na meti bio Devdžet Keljmendi. „Postoje policijski podaci da je ovaj pokušaj atentata bio naručen iz Podgorice, kao i da je revolveraš, koji je uspio da umakne, bio porijeklom iz Crne Gore”, tvrdi izvor Monitora.
Ram Keljmendi i Hisen Kurtbogaj, koji rade sa drvnom građom iz Crne Gore, kao dio Naserovog klana, imaju direktne saradnike među crnogorskim državljanima, o čemu je Monitor, pozivajući sa na obaviještene izvore, ranije pisao. „Oni na tuđa imena kupuju i firme sa koncesijama na šume i preuzimaju te poslove, tako da čitava drvna industrija Kosova počiva na sirovini iz Crne Gore, iako je našim zakonima izvoz sirovih trupaca dozvoljen samo iz privatnih šuma.”
Vrlo jak i moćan klan preko kojeg Keljmendi drži poslove u zapadnoj Evropi je klan braće Osmani, Burima, Baškima i Ćazima poznatijeg pod nadimkom Feliks. Naš izvor napominje da su braća Osmani, porijeklom iz Đakovice, 1979. godine otišli za Hamburg i za kratko se našli među najbogatijim ljudima u tom gradu. To njemačkoj policiji i medijima nije bilo neinteresantno, kao i tamošnjoj obavještajnoj službi koja ih je dovodila u vezu sa poslovima sa drogom, ali nikada nijesu mogli da dokažu takve tvrdnje.
Ćazim je na pitanje odakle mu toliko novca, odgovorio – „od ruleta i marljivog rada”. Tada je i dobio nadimak Feliks ili Srećković.
Ono što je iz crnogorske perspektive zanimljivo je to da Feliks Osmani vrlo često boravi u našoj državi, između ostalog i zbog ličnih razloga.
Neki mediji su zabilježili da je Feliks Osmani, „biznismen”, posljednji put u Crnoj Gori bio u avgustu ove godine.
Braća Osmani su pod pritiskom njemačke policije i medija dio kapitala prebacili u Hrvatsku, gdje su napravili imperiju. Stekli su i hrvatsko državljanstvo.
„Logistika klanu Osmani i Keljmendijeva veza u Hrvatskoj bio je Dražen Golemović, koji je u Crnoj Gori bio u direktnoj vezi sa braćom Šarić u poslovima sa drogom. Keljmendijev švercer droge iz Hrvatske, opet preko braće Osmani, je i Vlado Brkić koji je istovremeno radio i šverc cigara iz Crne Gore”, tvrdi Monitorov policijski izvor.
Keljmendi u Hrvatskoj direktne veze ostvaruje i preko Valdeta Hake iz Pule, koji je više puta hvatan kako prebacuje heroin iz Češke za Italiju. Takođe preko Petrita Keljmendija, koji je promijenio ime u Pero Atlija, zatim Vulneta Sadolija i Avdi Alija i Fabijana Pinija.
„Njegov vrlo značajan čovjek u Hrvatskoj je Januz Derviši, poznat kao Januz Alibaba ili Bos. On se smatra vrlo značajnim na balkanskoj traznitnoj heroinskoj ruti”, navodi pripadnik crnogorske policije.
On tvrdi da policija zna da je Naser Keljmendi pružio pipke u Albaniji preko četiri mafijaška klana ili porodice – Kula, Borci, Abazi i Brokaj.
„Sve ove porodice imaju tačno podijeljene poslove. Borci se bave prostitucijom i toliko su jaki da kontrolišu cjelokupni jug Italije, kada je prostitucija u pitanju”.
Prema našem izvoru, krak hobotnice Keljmendi stiže i preko okeana, gdje njegov bliski rođak Skender Kaljmendi, uz pomoć Naserovog klana Murići, u Njujorku, odnosno Bruklinu, kontroliše prodaju droge i oružja.
Keljmendi djeluje kao kao poslodavac neke velike kompanije, i ne može ne može poznavati baš svakog radnika, već samo glavne šefove.
„Treba pogledati šemu njegovih najbližih saradnika, kojih je preko pedeset. Svaki do njih iza sebe ima još stotinu ljudi. To je čitava armija legalno ili ilegalno naoruža. Na vrhu te piramide, kao Naserove desne ruke, su Ramiz Murići, Redžep Džeko Keljmendi, Mehmed Sadrija, Sadik Murići, Hisen Kurtbogaj, Skender Murići, Ahmed Mala i Muhamed Ali Gaši zvani Žuti”, kaže policijski izvor.
Keljmendi poslove vodi uglavnom iz Sarajeva i Peći. Monitor je ranije detaljno opisao njegov klan u glavnom gradu BiH. Između Bosne i Kosova je Crna Gora važna karika u Naserovom biznisu. Prirodom „posla” često boravi u našoj državi gdje ima veliku imovinu i ostavlja značajan novac. Izvor iz policije kaže da granice prolazi bez problema, i da je ove godine u Crnoj Gori bio makar četiri-pet puta.
Vjeruje se da je Keljmendi „težak” desetak milijardi eura, što u novcu, što u nekretninama. Milijardama se mjeri bogatstvo i njegovih bliskih saradnika.
„ To su ljudi koji ne pitaju ‘koliko košta’ i koji mogu da kupe cijelu Crnu Goru. To je moćan klan. Teško ga je razbiti i zbog zakona bese i zavjeta ćutanja”, kaže policijski izvor.
Svjetske agencije koje se bore protiv organizovanog kriminala i droge odavno su označile Kosovo kao distributivni centar na takozvanoj „avganistanskoj transverzali”. Vrijednost heroina koji kroz Tursku, Makedoniju, Kosovo i Albaniju putuje na zapadnoevropsko tržište još prije deset godina procijenili na 400 milijardi američkih dolara godišnje.
Naser Keljmendi je u poslu punih trideset i pet godina. Danas ima pedeset četiri godine i vodi najveću „kompaniju” na Balkanu. Vjeruje se da su mnogi biznismeni i političari iz regiona u njegovoj sjenci. Ili da je on njihova svjetlost.
Tufik SOFTIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Na najnovijoj listi 100 najbogatijih regiona beogradskog Nedeljnika i dalje su Ivan Ubović, Dragan Bokan, Komnen Laković i Risto Drekalović. U odnosu na prethodnu godinu, nedostaju Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Zvaničnim listama, istovremeno, hronično nedostaju neka moćna ovdašnja imena. Njihova metodologija ne vidi tajne račune
Beogradski Nedeljnik objavio je novu listu stotinu najbogatijih u regionu. U odnosu na prošlogodišnju, broj ovdašnjih milijunaša smanjio se. Prošle godine na listi ih je bilo sedam, sada su ostala četvorica.
Prema Nedeljniku, najbogatiji Crnogorac i dalje je Ivan Ubović, zvanični vlasnik kompanije Bemax. Njegovo, odnosno bogatstvo firme, procjenjuje se na 430.916.634 eura, što je mladog Ubovića postavilo na 70. mjesto najbogatijih u regionu. Prošle godine bogatstvo Ubovića je prema ovoj listi bilo veće. Procijenjeno je tada na preko 482 miliona, zbog čega se našao na 52. mjestu.
Najbogatiji Crnogorac ima drugačiju priču od mnogih regionalnih bogataša. Krajnje neobičan put do milionera. Do prije par godina bio je tek student. Onda je kupio jednu od najmoćnijih građevinskih kompanija u Crnoj Gori i preko noći postao milioner. Kako, ne zna ni njegov otac, Ranko Ubović, nedavno uhapšen zbog sumnje da je prao novac za vođu kavačkog klana Radoja Zvicera.
Tokom saslušanja u tužilaštvu krajem prošle godine, Ranko Ubović, koji se smatra stvarnim vlasnikom Bemaxa, negirao je da je kompanija njegova i kazao da ne zna odakle njegovom sinu, tek svršenom studentu, novac da je kupi. Objasnio je da ga to nije pitao jer „nije želio da se u to petlja“. Samo mu je , kazao je, preporučio da kupi Bemax, i bio mu pri ruci.
Ivan Ubović je u julu 2022. kupio Bemax od Veselina Kovačevića, tadašnjeg zvaničnog vlasnika kompanije. I Kovčević je nedavno uhapšen.
Mladi Ubović je od Kovčevića kupio Bemax za 750 hiljada eura, što je manje od jedan odsto tadašnje vrijednosti firme iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je bila i neraspoređena dobit iz ranijih godina od 141 milion eura. Dobar roditeljski savjet zlata vrijedi.
Na Nedeljnikovoj listi najbogatijih i ove godine je kompanija Voli, odnosno njen vlasnik Dragan Bokan, sa bogatstvom procijenjenim na 421.114.020 eura. Prošle godine Bokanovo bogatstvo, odnosno vrijednost Volija, procijenjeno je na 413 miliona. Za razliku od Ubovića i Bemaxa, u međuvremeno je poraslo. Bokan se na ovogodišnjoj listi našao tik iza Ubovića, na 71. mjestu.
Među najbogatijima regiona opet je i vlasnik Hard Discount Lakovića, Komnen Laković, na 91. mjestu, sa bogatstvom procijenjenim na 311.427.170 eura. I vrijednost Lakovićevog lanca porasla je, pošto je prošle godine procijenjena na 234 miliona eura. Konačno, tu je i vlasnik kompanije KIPS Risto Drekalović, sa bogatstvom od 297.927.624 eura, koje ga je dovelo na 94. mjesto ovogodišnje liste. I ono je uvećano. Prošle godine vrijednost KIPS-a procijenjena je na 260 miliona.
Listi, u odnosu na prošlogodišnju, nedostaju tri domaće kompanije, odnosno bogataša: Aco Đukanović, Veselin Pejović i porodica Franca. Pejović se tada kao vlasnik Uniproma našao na 81. mjestu, Đukanović sa Invest novom i Prvom bankom na 84. mjestu), a Franca i njihov Mesopromet, na 100-tom mjestu. Đukanovićevo bogatstvo tada je procijenjeno na 285 miliona, Pejovića na 296 miliona, a France na 218 miliona.
Ove godine posljednje, stoto mjesto, zauzeo je Milan Beko, odnosno Luka Beograd sa 265.000.000 eura. Bogatstvo 100 najbogatijih u regionu uvećano je za godinu dana za čak – dvije milijarde eura.
Na Listi je najviše, čak 48 biznismena iz Srbije, dok je prethodne dvije godine prednjačila Hrvatska. Vlasnik Delta holdinga Miroslav Mišković ponovo je najbogatiji poslovni čovjek u regionu. Njegovo bogatstvo procijenjeno je na 3.011.403.812 eura. Nešto malo manje ima porodica Kostić, koja je preuzela upravljanje MK grupom.
“Četvorica najbogatijih Crnogoraca vrijede koliko sam Filip Cepter. Nesumnjivo, veličina tržišta igra presudnu ulogu u bogatstvu vlasnika kompanija”, npomenuli su iz Nedeljnika.
Naznačili su da su i ovu Listu sačinili eksperti dvije renomirane konsultantska firme koji rade na Njujorškoj berzi. Koristili su najmjerodavnije multiplikatore Stern School of Business New York University (i komparativnih kompanija) a u analizu su uključili i rezultate tržišnih transakcija u regionu i svijetu. Korišćena je finansijska metodologija i niz alatki koje dopuštaju da se dođe do što realnije vrijednosti kompanija, saopštili su.
Koliko god bile renomirane konsultantske firme koje izrađuju liste najbogatijih, te liste imaju jednu falinku. Njihove metodologije ne vide tajne račune. Otuda, na zvaničnim listama, kada je Crna Gora u pitanju, hronično nedostaju neka moćna imena, o čijem na oko vidnom bogatstvu decenijama nema zvaničnih podataka.
Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase. Do danas nema institucionalnog odgovora, kako su oni to i postali. Pa ni kako su stasali domaći tajkuni, kumovi i prijatelji, milioneri zahvaljujući političkim konekcijama. Odgovor nije stigao ni nakon pada višedecenijske vlasti DPS u avgustu 2020. Pet godina kasnije, nema čak ni novog zakona o oduzimanju nelegalno stečenog bogatstva.
O bogatstvu ovdašnjih milionera koje ne prepoznaju zvanične liste, ne šuška se samo decenijma po kuloarima, već su tu i brojni medijski članci, i svjedočenja.
Jedno od najpoznatijih je ono bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića. On je u knjizi Pravila ćutanja iz 2004., pisao da mu je Svetozar Marović priznao da je na nezakonit način zaradio prvi veliki novac. Napisao je i da mu je Milica Pejanović-Đurišić, bivša DPS ministarka odbrane, navodno dostavila dokumenta Službe državne bezbjednosti iz kojih se vidjelo da je Marović izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, omogućio da bez plaćanja bilo kakvih dažbina četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Zauzvrat Maroviću je usluga navodno plaćena – 40 hiljada eura po šleperu.
O švercu cigareta i bogaćenju, govorio je nešto kasnije i Ratko Knežević, nekadašnji šef trgovinskog centra Crne Gore u Vašingtonu i kum Mila Đukanovića. Kumu je posvetio dobar dio priče. Koja do danas nije institucionalno potvrđena. Što se tiče institucija, jedini Đukanovićev višak trenutno je kolekcija skupih satova.
Đukanović se prije više od decenije našao među dvadeset najbogatijih državnika svijeta, sve skupa sa šeicima i prinčevima. Koju su metodologiju koristili autori te liste, ne zna se, ali njegovo bogatstvo procijenjeno je na preko 160 milina eura. Istovremeno, prema zvaničnim registrima, Đukanović je živio kao obični državni službenik. Dok je i golom oku bilo jasno da postoji opasan nesklad između zvaničnog i stvarnog.
Zvanično, još nema odgovora ni na neke afere novijeg datuma. Tajni Đukanovićevi poslovi, iskočili su i u okviru svjetske afere Pandorini papiri. Nalazi velike, globalne istrage Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICFJ) nazvane Pandorini papiri, objelodanjeni su 3. oktobra 2021. godine. Radi se o oko 12 miliona dokumenata o poslovnim tajnama 35 aktuelnih i bivših svjetskih lidera. Dokumenta razotkrivaju sakrivena bogatstva, izbjegavanje poreza, ali i pranje novca nekih od najmoćnijih ljudi na svijetu. Nazivani su – “finansijski zemljotres“.
Ti podaci pokazuju da su Đukanović i njegov sin Blažo formirali kompleksnu mrežu trustova i kompanija na offshore destinacijama, da su poslovnu dokumentaciju čuvali u Švajcarskoj, da su iznajmljivani fiktivni direktori i vlasnici kompanija, londonski i panamski advokati, te da su kćerke firme otvarane u Londonu, ali i u Crnoj Gori. Na sve to Đukanović je saopštio da se radi o kompanijama koje nijesu poslovale ni dan. Tužilaštvo ni na to još nema odgovor.
I tako, iz godine u godinu, od liste do liste, u raskoraku između zvaničnog i stvarnog.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NASTAVAK SAGE O IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PREČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA: Botunizacija
Objavljeno prije
3 danana
16 Januara, 2026
Teritorijalno širenje protesta zbog izgradnje PPOV, uz širenje liste zahtjeva DNP-a prema koalicionim partnerima, postaju alat za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija
Poslije prazničnog zatišja, situacija sa izgradnjom postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV) u Botunu ušla je u novu fazu. Složeniju.
Na samom gradilištu, uz stalno obezbjeđenje, jedan bager angažovan je na pripremnim (tzv. zemljanim) radovima. Svjedoči o ubjeđenju čelnika Opštine Podgorica, kao investitora projekta, da su problem nezadovoljnih mještana riješili ili ih, makar, “pacifikovali” do mjere koja ne ugrožava izgradnju PPOV.
Demonstrirana je odlučnost vlasti, lokalne i državne, da provodi odluke koje trenutno nijesu popularne, ali su neophodne. Razloge te nužnosti – od rješavanja jednog od najvećih ekoloških problema u Crnoj Gori do adekvatnog odnosa prema projektima koje finansira EU, kao pomoć u procesu pristupanja – nepotrebno je detaljnije elaborirati. Bilo je o tome već priče.
Na drugoj strani, raste nezadovoljstvo sumnjičavih prema tom projektu. Protestne blokade saobraćajnica izlile su se, poput poplava, sa teritorije opštine Zeta. Trenutno je fokus demonstranata na raskršću puteva između Cetinja, Podgorice i Nikšića. Prethodno je na meti bila saobraćajnica koja vodi ka Aerodromu Golubovci.
Nezvanični glasnogovornici protesta najavljuju da bi blokade mogle stići i u druge djelove zemlje. Ako se “onaj” bager ne ugasi, a najavljeni/obećani pregovori ne nastave. I uprkos tome što se čini da nema niti može biti kompromisa između stanovnika Botuna/Zete koji “po svaku cijenu” traže izmještanje projektovanog postrojenja sa planirane lokacije, i zvaničnika Glavnog grada i Vlade koji insistiraju, jednako odlučno, da je to jedina lokacija na kojoj PPOV može biti izgrađen.
O čemu se, sa tih pozicija, može razgovarati i dogovarati ostaje nejasno. Čak i nakon najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će inicirati novu rundu pregovora između strana koje personifikuju njegov dugogodišnji koalicioni partner Milan Knežević sa jedne i premijer Milojko Spajić, odnosno gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, sa druge strane. U sadašnjim okolnostima, Mandićeva najava djeluje više kao pokušaj kupovine vremena nego kao stvarna potraga za rješenjem.
Ljestvica je, u međuvremenu, podignuta. Milan Knežević je, na izmaku prošle godine, najavio da će njegova DNP donijeti odluku u napuštanju “krvave vlade” i vladajuće koalicije u Glavnom gradu ili će on podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i poslanika. Umjesto najavljenog, stigla je proširena lista zahtjeva.
DNP će, saopšteno je nakon sjednice predsjedništva partije, pred Vladu iznijeti niz inicijativa koje uključuju pitanje ustavne definicije srpskog jezika, izmjene ili dopune državnih simbola Crne Gore, liberalizaciju sticanja dvojnog državljanstva… Pomenut je i kolektor. Ukoliko njihove inicijative u Vladi ne naiđu na podršku većine oni će napustiti vlast.
Analitičari u tom ultimatumu prepoznaju dosta nedosljednosti i nedorečenosti.
Prvo, zahtjevi DNP su u suprotnosti sa Sporazumom o formiranju vladajuće većine, ali i njegovom dopunom poznatom kao Barometar 26. Tamo stoji kako će se potpisnici suzdržavati “od svih tema koje mogu obnavljati ili produbljivati podjele”. Odnosno, da će se “fokusirati na državno jedinstvo i saradnju u oblasti EU integracija, ostavljajući polarizujuća pitanja koja bi mogla ugroziti proces pristupanja Crne Gore u EU posebnom mehanizmu razrješenja… Takva pitanja uključuju identitetske teme i druga pitanja koja mogu izazvati etničke ili vjerske tenzije ili destabilizovati nacionalnu bezbjednost Crne Gore”.
Proizilazi da Knežević i njegovi sljedbenici udaraju u temeljne principe na kojima je formirana aktuelna većina. Ili će ti principi biti redefinisani, ili će Knežević i njegov DNP… šta? Preći u opoziciju? Ili, napuštajući ministarska mjesta a čuvajući ona dobijena “po dubini”, postati tihi partner vladajuće većine. Odričući se odgovornosti a koristeći benefite te pozicije.
Ovonedjeljni ultimatum dovoljno je neodređen da ostavlja otvorenim obje mogućnosti. Iz saopštenja DNP ne znamo rokove u kojima Vlada, a valjda i parlament, moraju prihvatiti najavljene inicijative. Ni šta tačno one podrazumijevaju. Pitanja jezika, simbola, državljanstva nijesu problematizovana od juče. I svima je poznata procedura za njihovo razrješenje, baš kao i procjena da postojeće raspoloženje u parlamentu i među biračima, ne obaćava ishod koji priželjkuje DNP.
Za razliku od Kneževića, Mandić zauzima drugačiju poziciju. Iako formalno podržava zahtjeve DNP, on insistira da „nije vrijeme“ za njihovo otvaranje. Zvanično, prioritet su EU integracije. Suštinski, jasno je da bi otvaranje fronta koji zahtijeva Knežević moglo biti unaprijed izgubljena bitka. Ukoliko bi se vodila na način propisan Ustavom Crne Gore.
Umjesto toga, Mandić najavljuje borbu da vladajuća koalicija na izborima 2027. dobije novi mandat. Nadajući se, vjerovatno, i nešto drugačijem rasporedu snaga u parlamentu, sa većim uticajem srpskih nacionalnih partija.
Pokazalo se da strategija predsjednika parlamenta ima pobornike i među Kneževićevim najbližim partijskim saradnicima. Nakon pomenute sjednice Predsjedništva DNP oglasio se njegov član, poslanik Dragan Bojović, obavještavajući partijske drugove da podnosi ostavku na sve političke funkcije, ali da zadržava poslanički mandat. “Svako ko Srbe danas ponovo nagovara da se nađu u opoziciji i na političkim marginama – nije im prijatelj”, naveo je Bojović u svojoj ostavci.
Eto novog izazova za Milana Kneževića. A još nije svojim partijskim drugovima, postizbornim koalicionim partnerima ni javnosti objasnio zašto se partija koju predvodi ponaša suprotno u institucijama i na barikadama. Da podsjetimo, PPOV u Botunu ne bi bilo moguće legalno graditi da poslanici i podgorički odbornici DNP nijesu podržali niz propisa (Prostorni plan Crna Gore… budžet Glavnog grada za 2026.) koji su prethodno morali biti usvojeni.
DNP, odnosno njen predsjednik, predvodi proteste protiv realizacije projekta koji je ta partija, prethodno, institucionalno omogućila. Dok su glasali, pred njima su bile zastavice EU, na protestima i u naknadnim zahtjevima insistira se na nacionalnim obrascima ugroženosti, obespravljenosti, sveopšte zavjere.
Dio analitičara kaže da nije riječ o nesnađenosti ili slučajnoj grešci, nego o političkoj strategiji. Sjedjenje na dvije stolice, u najkraćem.
Prema toj interpretaciji Knežević ne predvodi proteste uprkos tome što je DNP glasao za odluke koje su omogućile izgradnju PPOV u Botunu, nego – baš zato. Pokušavajući da političku odgovornosti zamijeni legitimacijom “s narodom”, u nadi da će to biti dovoljno da se zaboravi prethodno glasanje ali i sva obećanja o suštinskoj izmjeni klijentelističko-nepotističkog sistema vladavine koje su naslijedili od prethodnika. Pa nadogradili i unaprijedili.
U tom kontekstu, protesti postaju alat za proizvodnju trajne krize. Za destabilizaciju Crne Gore i njenih EU aspiracija. Koje, gle čuda, priželjkuje i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je Knežević najmiliji gost.
Zato je, između ostalog, Kneževiću važno da za sporenja u Botunu, u istom kontekstu, optuži šefa delegacije EU u Podgorici i predstavnika turske firma koja je izabrana za izvođača radova na izgradnji PPOV. Kad se pronađu strani neprijatelji biće lakše normalizovati model u kojem nijedna odluka nije konačna, nijedna odgovornost lična, a svaka započeta reforma može okončati pred zidom barikada i blokada.
Odatle do botunizacije Crne Gore i njenog evropskog puta samo je par koraka.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARLAMENT PREĆUTAO MANE I USVOJIO BUDŽET ZA 2026.: Kako Vlada kaže
Objavljeno prije
2 sedmicena
3 Januara, 2026
Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona
Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.
Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).
Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.
Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.
Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.
Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025. Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.
Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.
Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.
“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.
Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.
Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.
Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.
Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.
Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.
Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.
Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.
Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.
Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.
U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.
U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.
Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026. Ni do toga neće mnogo trebati.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

Stid
CRNA GORA I POPLAVE: Kad voda ogoli vlast
NAJBOGATIJI CRNOGORCI: Zvanično i skriveno
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
DRUŠTVO3 sedmiceNOVO BETONIRANJE BETONIRANE ZAVALE: Hoteli, zgrade , stanovi, apartmani
-
FOKUS3 sedmiceBORBA PROTIV VISOKE KORUPCIJE PO NAŠKI: I Milutinovih 5.000 eura
-
Izdvojeno3 sedmiceVLADIN PRIJEDLOG IZMJENA ZAKONA O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA: Veting ili privatizacija bezbjednosti
-
INTERVJU2 sedmiceŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Priča o pomirenju je borba za reanimaciju poraženih ideologija
-
FELJTON3 sedmiceŽENE CRNE GORE (XV): Romansijerka i ilegalka
-
INTERVJU3 sedmiceDEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR I BIVŠI ČLAN ODBORA DIREKTORA EPCG N: Umjesto tranzicije imamo kolaps
-
INTERVJU3 sedmiceDEJAN MILOVAC, MANS: Potrebni su rezultati a ne “akcije”
