Povežite se sa nama

MONITORING

Doba njihovih heroja

Objavljeno prije

na

Dokumentarac Heroj našeg doba najširoj crnogorskoj javnosti je prikazan u Živoj istini na TV IN, sa autorom Šemsudinom Šekijem Radončićem kao gostom. U samo nekoliko mjeseci, to je već drugi put da se pojavljuje u toj emisiji optužujući Slobodana Pejovića za „ratni zločin”. Sada je konkretizovao porijeklo ideje za novi film. Obratio mu se Enver Pačo, koji se, citiramo autora dokumentarca, baš kod njega raspitivao „u smislu: čuo je da su bila obeštećenja za deportovane ljude; da li on, eventualno, da tuži… hapšen je njegov ujak”.

Pačo nije obeštećen. Samo članovi užih porodica koje su tužile državu Crnu Goru su decembra 2008, odlukom Vlade Mila Đukanovića a novcem crnogorskih poreskih obveznika, dobile sudsko poravnanje. No, za utjehu, Pačo dobija ulogu kao uvaženi sagovornik u Heroju našeg doba.

SCENARIO I ULOGE: Naime, Edhem Edo Fejzić, Pačov daidža (ujak), uhapšen je maja 1992. u Herceg Novom. Fejzić je boravio u kući oca svoje supruge. Nije deportovan i umro je šest godina kasnije u Sarajevu.

U dokumentarcu o hapšenju svjedoči i Fejzićeva supruga, Rada Žugić-Fejzić, kao i njihovi rođaci, braća Sijerčići, Nedžib i Nermin, takođe uhapšeni u istoj kući, pa oslobođeni. Pačo je, tvrdi, hapšenje Eda Fejzića i Sijerčića posmatrao skriven.

Inače, Pačo i Fejzićeva u dokumentarcu iskazuju izrazite emocije; plaču, a supruga pljuje u lap-top sa kojeg se (pretpostavljamo, jer nije prikazana slika) vrti svjedočenje Slobodana Pejovića. Fejzićeva tvrdi da se „u kući niko nije krio”. A Pačo?

Ima i drugih nepodudarnosti, no prijeđimo na meritum stvari, barem onakav kakav je prikazan u Heroju našeg doba. Neko je sat-dva sata nakon hapšenja oslobodio Eda Fejzića. Ko? U konfuznoj fabuli dokumentarca – voditelj Žive istine skromno tvrdi da je morao da ga odgleda 10-15 puta, plus premijera kojoj je u Sarajevu prisustvovao – poimenično se ne navodi ko je oslobodio Fejzića i navodno mu naredio da se izjutra javi u policiju „ako ne umreš”. Nedžib Sijerčić iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Milana Jokića identifikuje „sto posto” kao svoga oslobodioca – drugi Sijerčić, Neremin, ne prikazuje se na toj sesiji „prepoznavanja”.

Za tvrdnju Nedžiba Sijerčića autor filma ne dobija potvrdu kod Jokićeve porodice – njegov sin, vaterpolista Predrag Jokić, navodno mu je saopštio da „otac nikad nije govorio o službi”. No, autor konsultuje Ranka Martinovića, bivšeg inspektora, koji u filmu iznosi pretpostavku: „Po činu i po zvanju, (Jokić) nije mogao bez većeg čina, a to bi u konkretnom slučaju mogao da bude sada takođe pokojni Damjan Turković”.

Komandni lanac dobrih duša iz policije, koje su navodno oslobodile jednog ili dvojicu Sijerčića, dopunjen je u Živoj istini. Po verziji autora Heroja našeg doba, ni Damjan Turković – svojevremeno pomoćnik načelnika CB-a Herceg Novi za javnu bezbjednost, „nije mogao bez odobrenja vjerovatno Miće Markovića”, onomad pomoćnika za uniformisanu policiju ministra unutrašnjih poslova, sada optuženog. Ukratko, sva trojica – Jokić, Turković, Marković – predočeni su najprije Sijerčićima tokom „prepoznavanja”, da bi u srdačnoj interpretaciji autora dokumentarca mogli biti i istinski „heroji našeg doba”.

BITNO I NEBITNO: Da razmotrimo činjenice, uporedimo i testiramo iskaze svih aktera u ovom segmentu priče: Slobodan Pejović već 11 godina tvrdi jedno te isto – u kući u Meljinama, pokraj tamošnjeg samačkog hotela, sa pratnjom od dva policajca hapsi trojicu građana BiH. Razlike su u nebitnim detaljima, tipa: da li su policajci ulazili u dnevni boravak ili nijesu; ima li Edo Fejzić 120 kila li nema; je li gospođa Fejzić „stara”… nebitno, jer niko nije osporio Pejovićeve tvrdnje na okolnosti: uhapšena su trojica; kuća po njegovom naređenju nije temeljno pretresena – i to se uklapa, Enver Pačo tvrdi da je ostao skriven.

Jesu li trojica uhapšenih i oslobođeni i preživjeli deportacije? Sijerčići – oslobođeni i živi; Fejzić – oslobođen, 1998. umro u Sarajevu. Bez navođenja imena, ali sa ekstremno uočljivom karakteristikom jednog od uhapšenika – velikim Fejzićevim ožiljkom od operacije srca – Slobodan Pejović svih ovih godina tvrdi: iz kuće u Meljinama pokraj samačkog hotela sva trojica uhapšenika su oslobođeni i nijesu žrtve deportacija. Da li je lagao? Nije.

Ko je oslobodio Fejzića i Sijerčiće? Ako je to bio Miodrag Jokić, sa znanjem ili bez znanja pretpostavljenog Damjana Turkovića, zbog čega neko od njih nije osporio javno izrečene tvrdnje Slobodana Pejovića? Njegovo prvo kompletno svjedočenje o tome je iz 2000. na Radiju Fri Montenegro; Jokić umire tri a Turković sedam godina kasnije. Jesu li demantovali? Nijesu.

I najvažnije: sve ove godine, dok je Damjan Turković bio živ, Pejović ponavlja da je baš kod njega vidio depešu-naređenje tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova de se ova akcija obavi. Nikada niko to nije demantovao: ni u javnosti, ni u sudnici. Da ta depeša postoji navodi se i u optužnici i u oslobađajućoj presudi policajcima u slučaju deportacija.

Imaju li Enver Pačo, Rada Žugić-Fejzić i Sijerčići neku relevantnu ulogu u rasvjetljavanju činjenica u slučaju deportacija? Niko od njih – za razliku od desetina svjedoka i svjedokinja iz BiH, članova familija hapšenih ili deportovanih, koji su saslušani ili su pozvani da svjedoče u istrazi i na procesu pred Višim sudom u Podgorici protiv devetorice crnogorskih policijskih funkcionera i službenika – nije na prijedlog specijalnog tužilaštva niti odbrane pozivan radi davanja iskaza na bitne okolnosti za utvrđivanje činjeničnog stanja.

Ni Jasenka Perović, đevojačko prezime Titorić, sestra deportovanog i ubijenog Alenka Titorića, još jedna govornica u Heroju našeg doba, nije svjedokinja u slučaju deportacija. Poziva se na iskaz Ranka Martinovića i kolege mu Ranka Mihailovića, takođe aktera dokumentarca, da je „Pejović bio inspektor za potrage”. Laž – objavili smo i faksimil rješenja ministra policije da se Pejović od 1. januara 1992. raspoređuje na dužnost inspektora za imovinski kriminalitet i faksimil rješenja ministra policije da se sa te dužnosti krajem 1994. šalje u penziju.

NOVI SVJEDOK: Mogu li pobrojani svjedočiti o nečemu čime se utvrđuje konkretna uloga nekog od devetorice optuženih policajaca? Na osnovu tvrdnje Šemsudina Radončića – na okolnosti uloge optuženog Duška Bakrača neke stvari bi mogao razjasniti upravo jedan od junaka njegovog doba. Enver Pačo mu je, saopštava u Živoj istini, objasnio da ga je Bakrač isljeđivao na osnovu depeša policije bosanskih Srba. Opisuje njihov navodni dijalog o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića; potom ga oslobađa. Tvrdi da se to desilo maja 1992. godine.

Optužnica Bakrača fiksira kao važnu kariku Službe državne bezbjednosti (SDB) u pripremi akcije hapšenja i deportacija – interesantno, jer ga Šemsudin Radončić u Živoj istini tretira u drukčijem svijetlu, otprilike – eto, Bakrač optužen, a Slobodan Pejović na slobodi!

Prema optužnici, Bakrač, viši inspektor sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom, bio je u akciji deportacija od strane dvojice pretpostavljenih, sada optuženih, šefa SDB-a Boška Bojovića i načelnika sektora za SDB Herceg Novi Radoja Radunovića, zadužen da: „prikuplja podatke o označenim licima i iste, radi dobijanja daljih uputstava, dostavlja Upravi SDB MUP-a”, pa je „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB-a od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”. U optužnici se navodi da je Bakrač, skupa sa Radunovićem, dostavio uniformisanoj policiji podatke o građanima BiH radi protivpravnog hapšenja – poimenično za 16 stradalnika, najmanje.

Kao što je poznato, Bakrač nije prisustvovao suđenju – bio je u bjekstvu. Prije nego što je zbrisao, dao je iskaz istražnom sudiji, različit od tvrdnji autora Heroja našeg doba i narečenog Pača koga je, navodno, Bakrač isljeđivao. Naime, Bakrač je kazao da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena a ne zna na koji način je za nju saznao”!

ČINJENICE: To nas dovodi do slučaja Elvire Rikalo, udate Šljivar, rođene sestre braće Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Ona je, skupa sa majkom, braćom i njihovim porodicama, 1992. izbjegla iz Foče u Baošiće i bila je prisutna kada su joj braća hapšena; sva trojica su mjesec kasnije pobijena u blizini Foče.

Elvira Rikalo je rođena 1974. i u to doba je bila punoljetna. Radončić je citira u svojoj knjizi Kobna sloboda (2005). Iako je napisao da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, tada nema njenog opisa kako su policajac ili policajci izgledali. Ne pominje ni Slobodana Pejovića.

U istoj knjizi je svjedočila i Vahida Rikalo, njihova majka. Kazala je da su njene sinove uhapsila dvojica policajca. Ni ona ih ne opisuje. Saopštava, međutim, važan detalj – prethodno su ta dvojica pokazala nalog. Pokazati nalog – to znači da su, ma ko oni poimenično bili, postupali po naređenju pretpostavljenih; nikako samovoljno – bitno je po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio.

O tome postoje podaci u rijetkim službenim dokumentima koji su, igrom slučaja, isplivali na površinu. U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, potpisao narečeni Duško Bakrač, a koja je upućena 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

Isto se navodi i u trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993. godine, str. 2, potpisao ministar policije Nikola Pejaković, uz dodatak da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije izvršio komandir Milomir Mališ”.

PITANJA: O svemu tome u Heroju našeg doba ni pomena. Elvira Rikalo 18-19 godina nakon hapšenja – za koje kaže da je „brzinski odrađeno” – bez bilo kakvog dokaza, uprkos dokumentaciji koja jasno opisuje liniju subordinacije po kojoj su joj braća uhapšena, zatvorena i isporučena, za Slobodana Pejovića tvrdi: „To je taj čovjek koji je moju braću odveo u smrt”.

Da pogledamo: svi koji se pominju u policijskoj dokumentaciji o stradanju njene braće sada su na slobodi – Bakrač, Šljivančanin, Ivanović… na slobodi su i službenici Odjeljenja bezbjednosti Plužine koji su joj braću u tom gradiću „iz ruke u ruku” predali dželatima.

Zbog čega je ćutala o navodnoj ulozi Slobodana Pejovića gotovo dvije decenije? Što je sprječavalo da o tome ranije progovori? Mogla je o tome riječ-dvije 31. maja 2006, kada je svjedočila pred sutkinjom Natašom Bošković u Osnovnom sudu u Podgorici po tužbi protiv države porodica Rikalo za naknadu štete (tri odštetna zahtjeva; tražili ukupno 4,4 miliona eura, dobili od Vlade Mila Đukanovića daleko manje), ali – nije se još bila sjetila, šta li?

Što Elviru Rikalo sprječava da progovori o specijalnom tužilaštvu i postupajućoj tužiteljki Lidiji Vukčević koja je – u završnoj riječi – umanjila broj deportovanih. Sa spiska stradalih izbrisana su i njena pobijena braća: Husein, Zaim i Midhat!

Ako po toj optužnici Lidije Vukčević, a ona će, prema najavama Radončića, možda pozvati Elviru Rikalo radi terećenja Slobodana Pejovića , neko od optuženih dospije robije zbog ratnog zločina deportacija – to neće biti i zbog smrti njena tri brata.

Advokat

Što osim snimanja filma spaja Šemsudina Radončića i Ranka Martinovića, penzionisanog policajca, karakternog svjedoka koji je dva puta arestovan pod optužbama da je pripadnik organizovanih kriminalnih bandi, pa je od avgusta 2005. do juna 2006. odležao u pritvoru? Odgovor – Zoran Piperović, advokat. Gospodin slučaj je možda tako uredio? Možda. Ili nije? Advokat Piperović je jedan od branilaca u slučaju deportacija. Proljetos je advokat Piperović zastupao Ranka Martinovića po tužbi zbog klevete protiv Slobodana Pejovića pred Osnovnim sudom u Herceg Novom. Upravo je poslije jednog ročišta po ovoj tužbi Radončić napravio „sačekušu” Pejoviću koja je prikazana u Heroju našeg doba. Baš je advokat Piperović nedavno zastupao Radončića po vlastitoj prijavi tužilaštvu da utvrdi da li u SMS porukama koje je slao ima elemenata da bude terećen u krivičnom postupku. U policijskim spisima, sada sudskim dokazima, navodi se da je policija deportovala „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Specijalna tužiteljka 22. februara ove godine saopštava da „upravo ta formulacija” govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom – i u Ulcinju. Zoran Piperović je proljeća 1992, tokom deportacija, radio u tužilaštvu u Ulcinju, odakle su Bošnjaci takođe poslati pravo u smrt. Dva službenika policije iz Ulcinja sada su optuženi za ratni zločin deportacija.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA PREDSTAVILA PLAN DRŽAVNIH PRIHODA I RASHODA ZA 2026. GODINU: Situacioni budžet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi budžet pokazuje da su se Vladine ambicije i velika obećanja svela na strategiju preživljavanja dan za dan. Bez razvojne strategije, neophodne reforme javne uprave, pokretanja inicijativa u smjeru preispitivanja svega onoga što je prepoznato kao nefunkcionalno i loše. Recimo, socijalne i agrarne politike

 

 

Vlada je u srijedu predstavila prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu. To je urađeno uz, već tradicionalno, kršenje Zakona u budžetu i fiskalnoj odgovornosti koji nalaže da se taj dokument parlamentu preda do 15. novembra.

Očigledno, zvaničnici izvršne vlasti nijesu ništa naučili iz prošlogodišnje lekcije. I tada je prijedlog budžeta zakasnio u Skupštinu, da bi tamo ostao zarobljen/neusvojen sve do februara ove godine, zbog sukoba poslanika vlasti i opozicije (afera Ustavni sud). Zato smo godinu počeli uz tzv. privremeno finansiranje, kasnilo je i usvajanje agrobudžeta…

Kašnjenje sa pripremom i predajom budžeta jeste problem, ali nije jedini. Ni najveći.

Predloženi budžet pokazuje da su se Vladine ambicije i velika obećanja svela na strategiju preživljavanja dan za dan. Bez razvojne strategije, neophodne reforme javne uprave, pokretanja inicijativa u smjeru preispitivanja svega onoga što je prepoznato kao nefunkcionalno i loše. Recimo, socijalne i agrarne politike.

Ignorišu se čak i novousvojeni zakoni koji državi stvaraju dodatnu obavezu na strani rashoda. Tako je predloženim budžetom zaobiđen ljetos usvojeni Zakon o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je, tokom 2026. godine, predviđena isplata novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima kompanija iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj.

U predloženom budžetu taj novac nije planiran, odnosno, opredijeljen. A skorašnje procjene govore da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. Iz Vlade, izgleda, računaju da je dovoljno to što su se sada sjetili da je problematični Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa njima, i da oni još ne znaju koliko novca moraju da obezbijede i kome treba da ga daju, kako bi ispunili obavezu koju im je parlamentarna većina zadala na prijedlog Demokrata. Tanak alibi. Moguće je taj „propust“ ispraviti u parlamentu, samo što toliki novac nije lako utrpati u budžet a da se ne osjeti. Rastom planiranog deficita ili dodatnim rezovima na strani nekih drugih, već planiranih, izdataka.

Zaboravljenih troškova ima još. Neki su identifikovani, drugi nijesu. I možda neće ni biti dok ne dođu na naplatu. Vlada je u srijedu parlamentu, za njegove službe javnosti, predočila dokument od skoro 3.700 stranica tabela i teksta. Sve to treba pročitati, uporediti i analizirati. Ili prihvatiti tako kako je, pa se poslije čuditi i žaliti.

Na prvi pogled, predloženi budžet za 2026. godinu predstavlja kontinuitet sa aktuelnim. Pripremljen je po modelu traženja najmanjeg zajedničkog sadržalaca između lijepih želja, realnih potreba i sve sumornije ekonomske stvarnosti. Uz olakšavajući okolnost da naredne godine Crna Gora ima obavezu da vrati „samo“ 384 miliona duga. To je značajno manje od ovogodišnjih 820 miliona ili 1,2 milijarde eura koje za plaćanje (vraćanje duga) dospijevaju 2027. godine.

Vlada planira da će država naredne godine prihodovati 278 miliona više nego ove godine (3,164 naspram 2,886 milijardi). I rashodi će, dogodine, biti veći za istih 278 miliona (3,084 milijarde ove a 3,362 naredne godine). Već pogađate, isti su i projektovani deficiti u ovoj i narednoj godini – 278 miliona. Biće da je sve to slučajno.

Samo što dogodine za kamate na državne pozajmice treba platiti pet miliona više (165 u odnosu na ovogodišnjih 160 miliona). Dva su razloga za to, a vlast ne voli da priča ni o jednom od njih.  Iznos javnog duga raste iz godine u godinu.  Uporedo, da bi vratila dugove koji dospijevaju, Vlada se zadužuje uz kamate koje su veće od ugovorenih na kredite koji se vraćaju. To je usud država koje žive na kredit.

Ukoliko parlamentarna većina vladin prijedlog prihvati bez značajnijih intervencija, troškovi tekućeg budžeta (plate, redovni rashodi za funckionisanje i održavanje sistema) biće za sto miliona veći od ovogodišnjih. Za približno isti iznos (100 miliona) porašće i izdvajanja za budžet državnih fondova u 2026. godini (Fond PiO i Fond zdravstvenog osiguranja). Kapitalni budžet, u koji država uz nove projekte uračuna i dobar dio troškove održavanja postojeće infrastrukture, biće uvećan za 25 miliona. Na papiru.

Ministar finansija Novica Vuković uložio je popriličan trud da objasni kako za Vladin prijedlog budžeta ne važi pravilo čitaj kako je napisano. Posebno u dijelu koji se odnosi na mogućnost vladinih zaduženja u narednoj godini. „Sredstva koja su nepohodna kada govorimo o dugu i zaduženju za 2026. godinu su 710 miliona i molim vas da tako javnost informišemo“, insistirao je. „Druga kategorija su infrastrukturni projekti i obezbjeđivanje sredstava za vraćanje dugova… Samo da ne sabiramo i informišemo javnost da je zaduženje 3,5 milijardi – jer to ulazi u zonu dezinformacije.“

Vukoviću je zasmetalo što su neki novinari prezentovani budžet čitali dalje od tabela prihoda i rashoda na njegovom početku. Pa su vidjeli da se u pripremljenim tabelama pominje zaduženje manje od 500 miliona (uz 200 miliona navodno postojećeg depozita), dok se u tekstualnom dijelu dokumenta od parlamenta traži saglasnost da se Vlada može zadužiti ukupno blizu 3,5 milijardi: uz novac potreban za normalno funkcionisanje države u narednoj godini, još milijardu „za refinansiranje duga i stvaranje fiskalne rezerve u 2027.“  i blizu dvije milijarde „za kapitalne i programske projekte“. Pa nam sada objašnjavaju da se sve to neće realizovati naredne godine. Nego oni tako, za svaki slučaj, žele imati otvorene opcije.

„Nikad veći kapitalni budžet“, pohvalili su se iz Ministarstva finansija. I nastavili da se hvale čak i kada je obznanjeno da je kapitalni budžet za 2019. bio veći. Da zanemarimo što se finansijski najznačajnije stavke iz ovogodišnjeg budžeta prenose u narednu godinu, bez bilo kakvih dešavanja na terenu. Tako se ovogodišnjih 100 miliona namijenjenih za radove na dionici autoputa Mateševo – Andrijevica prenosi u narednu godinu, u manjem iznosu (65 milion). Zapadna zaobilaznica oko Podgorice (dionica Smokovac – Rogami) takođe. Slična je priča sa Opštom bolnicom u Pljevljima, Univerzitetsko-kliničkim centrom u Podgorici, uz pregršt škola i vrtića s kraja na kraj Crne Gore na kojima se, godinama, radi samo kada treba nakititi kapitalni budžet. Pa naredne godine opet.

„Mi ćemo 2026. godine, u isto vrijeme, graditi više od deset dionica auto puteva“, obećavao je premijer Milojko Spajić početkom mandata. „Ljudi, zamislite kakvo će gradilište Crna Gora da bude 2026. Ja se sav naježim samo razmišljajući o tome…“. Situacija je takva da je, još uvijek, neizvjestan i početak one (Mateševo – Andrijevica) čiju je gradnju Spajić najavljivao za septembar prošle godine. A brojevi govore da ćemo mi tek imati razloga da se ježimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CIN-CG: NAVIJANJE NA MEČU CRNA GORA – HRVATSKA: Dvije slike istog stadiona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke parole navijača Hrvatske osuđene su u cijelom regionu. Crnogorski navijači na fašističke povike odgovorili antiratnom porukom i sportskom kulturom

 

 

,,Ustaše, četnici, zajedno ste bježali”, odgovor je navijača fudbalske reprezentacije Crne Gore na nacionalističko i fašističko skandiranje hrvatskih navijača ,,Ubij Srbina”, ,,Za dom spremni”, ,,Ustaški se barjak vije”, ,,Ko ne skače taj je pravoslavac”…

Utakmica između Crne Gore i Hrvatske, koja je proglašena duelom visokog rizika, počela je u najboljem navijačkom redu – pozdravljena je hrvatska himna, a aplauz je dobio fudbalski maestro Luka Modrić.

Navijačima Hrvatske, kojih je u Podgorici bilo preko 500, skandiranje nije bilo dovoljno, pa su članovi navijačke grupe Torcida, Nogometnog kluba Hajduk iz Splita, razvili transparent – ,,Iz Dubrovnika čuju se vici, p*šite nam **rac četnici. Oprosta nema“. To je odgovor na transparent ,,Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”, koji su navijači Crne Gore razvili tokom septembarskog meča ove dvije reprezentacije u Zagrebu.

Navijači Crne Gore su na prvom fudbalskom meču u istoriji sa Hrvatskom ponovili antiratnu poruku koja se čula na Cetinju u februaru 1992. u jeku napada na Dubrovnik. Transparent je propraćen aplauzom publike na Maksimiru, a skrenuo je pažnju i regionalne javnosti da je moguće drugačije navijanje i podrška svojoj reprezenataciji.

Nakon meča koji je završen 3:2 za Hrvatsku i koji nije imao rezultatski značaj, jer se Hrvatska već plasirala na Svjetsko prvenstvo a Crna Gora nije, selektor reprezentacije Hrvatske Zlatko Dalić zahvalio se svima u Crnoj Gori na gostoprimstvu. ,,Ostalo ne želim da komentarišem”, poručio je.

,,Nisam ni shvatio da je aplauz upućen meni. Naježio sam se – nevjerovatan osjećaj”, izjavio je najbolji fudbaler hrvatske reprezentacije Luka Modrić čije je pojavljivanje na stadionu propraćeno aplauzom.

Dobru atmosferu i pohvale na igru naše reprezentacije,uspio je da pokvari selektor Crne Gore Mirko Vučinić  mizoginim objašnjenjem poraza: ,,Sve je bilo fenomenalno, ali na kraju su slavili Hrvati. To je isto kao kad izlaziš sa nekom ženom deset večeri zaredom, plaćaš večeru, a na kraju je voziš kući kao taksista. Dakle, moramo da budemo konkretni”.

Ombudsman RTCG zatražio je pokretanje disciplinskog postupka protiv komentatora Nebojše Šofranca zbog načina na koji je tokom prenosa utakmice komentarisao incidente na tribinama. Smatra da je Šofranac relativizovao događaj, jer nije jasno osudio ekstremističke ispade, a nakon meča izjavio da je atmosfera bila korektna.

U hrvatskim medijima navijanje njihovih navijača ocijenjeno je krajnje negativno, uz naglašavanje da su u Podgorici bili dočekani izuzetno korektno. Nova TV je skandiranje nazvala ,,sramotnim”.

,,A ti naši nevježe ne znaju da su upravo ti Crnogorci najveće žrtve četnika, koji im negiraju naciju, državu i postojanje, a oni su u jeku najvećeg rata i napada na Dubrovnik imali hrabrosti okupiti se i s Cetinja javno poručili: ‘Sa Lovćena vila kliče oprosti nam, Dubrovniče’… Jednom riječju razočaranje. I s pravom su zapjevali ‘Ustaše i četnici, zajedno ste bježali’, jer su i ovog puta ustaše učinili uslugu četnicima”, napisao je novinar Vlado Verušić u Jutarnjem listu.

,,Kad sami nemamo volje ni snage obračunati se s vlastitim demonima, uvijek se nađe netko drugi tko će to učiniti. Pa makar to bili i oni od kojih to najmanje očekujemo, kao što su to ovaj put učinili Crnogorci”, piše Slobodna Dalmacija u tekstu pod naslovom ,,Ne pamti se kad je netko Hrvatima održao takvu lekciju iz povijesti”.

Tabloidi u Srbiji iskoristili su divljanje hrvatskih navijača da pojačaju svoj narativ prema Crnoj Gori, pa su optužili da na nacionalističko skandiranje nije reagovala policija, mediji, niti država. Na domaćem terenu priču je preuzeo Milan Knežević, predsjednik Demokratske narodne partije (DNP), koji u svojoj kolumni tvrdi da je navijače umirivao jedino oficijelni spiker: ,,Nikad nisam bio ponosniji nego sinoć, ustaše u sred Podgorice pozivaju na ubistvo 33 odsto Srba u Crnoj Gori, a državni vrh mudro ćuti zbog evropskih integracija”.

Realnost je ipak drugačija.,,Navijanje” su osudili mnogi iz vlasti i opozicije. ,,Ovakvi incidenti nas opominju da pogrešne ideologije u regionu nikada ne miruju te da javni prostor moramo aktivno i odlučno štititi od neprimjerenih poruka netrpeljivosti koje šalju neodgovorni pojedinci”, poručio je premijer Milojko Spajić. Istakao je da je ,,ponosan na naše navijače koji su aplauzom pozdravili hrvatsku himnu i reprezentativce”, naglasivši da je takav gest najbolji primjer vrijednosti koje Crna Gora želi da njeguje.

Predsjednik Hrvatske građanske inicijative (HGI) Adrijan Vuksanović izjavio je: ,,Koliko su navijači Crne Gore sinoć zaslužili poštovanje, jednako kao igrači oba tima na terenu, toliko je ponašanje hrvatskih navijača bilo sramotno i za svaku osudu”.

Uz pridruživanje osude navijačkog šovinističkog divljanja, iz Centra za građansko obrazovanje (CGO) su skrenuli pažnju na selektivnu reakciju vlasti: ,,Osudili su ponašanje hrvatskih navijača, ali su prešutjeli napad na vozilo hrvatskih navijača dan ranije. Dosljedna osuda nasilja i govora mržnje je ključ za zdrav društveni ambijent”.

Hrvatski državljani napadnuti su u nedjelju uveče u mjestu Ugnji, na magistralnom putu Cetinje-Budva. Za sada nepoznate osobe su im prepriječile put i na kombiju polomile stakla i retrovizor. Iz policije su saopštili da se građani Hrvatske, koji su putovali kombijem splitskih registarskih oznaka, nijesu kretali organizovano niti kao navijačka grupa, već individualno. Policija još uvijek traga za napadačima, a sa događajem je upoznato Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju i u toku je prikupljanje obavještenja od lica, izuzimanje video nadzora i preduzimanje svih mjera i radnji na rasvjetljavanju događaja.

Gradonačelnik prijestonice Cetinje Nikola Đurašković posjetio je u nedjelju uveče, u prostorijama cetinjske policije građane Hrvatske koji su napadnuti, ponudio im svaku vrstu pomoći i izrazio podršku. Ubrzo je organizovana i akcija prikupljanja sredstava za popravku vozila napadnutih hrvatskih navijača. Napad su osudile brojne nevladine organizacije.

Par dana prije utakmice, hrvatski mediji su izvještavali da je crnogorska policija spriječila dolazak beogradskih navijačkih grupa Crvene zvezde – „delije” i Partizana – „grobari”, koje su imale namjeru da se sukobe sa hrvatskim navijačima. ,,Crnogorska policija je jako dobro pripremljena, spriječili su dolazak ‘grobara’ i ‘delija’ koji su htjeli napraviti sačekušu. To je na vrijeme zaustavljeno”, saopštio je reporter hrvatske Nove TV.

Crnogorski državljanin Miloš Lukovac (37), koji se u bezbjednosnim službama vodi kao operativno interesantno lice i osoba bliska režimu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, uhapšen je u nedjelju veče u Podgorici kada su istražitelji dobili operativna saznanja da je iz Beograda stigao u Podgoricu kako bi izazvao incident na utakmici. Lukovca, koji je MMA borac, opozicioni mediji u Srbiji nazivaju „Vučićev batinaš sa tribina”, jer je tokom meča Srbija – Engleska bio predvodnik napada na druge navijače Srbije koji su skandirali „Ko ne skače, taj je ćaci” i „Pumpaj”. Kako je saopšteno iz Uprave policije, policijski službenici su Lukovca u nedjelju oko 23 sata u Podgorici locirali i kontrolisali njegov automobil „audi”, beogradskih registarskih oznaka, kojim je upravljao dok su se sa njim nalazile tri osobe. Uhapšen je zbog vožnje pod dejstvom kokaina.

U sklopu ove akcije uhapšen je i državljanin Srbije N.T. (22) za kojeg je utvrđeno da nema prijavljen boravak na teritoriji Crne Gore. ,,Nakon sprovođenja odgovarajućeg postupka lice će biti udaljeno sa teritorije Crne Gore”, saopštili su iz policije.

Nakon završetka utakmice koju je policija označila visokorizičnom, direktor Uprave policije Lazar Šćepanović javno je izrazio zahvalnost
svim policijskim službenicima, starješinama i rukovodiocima, kolegama iz  ANB-a, kao i  direktoru hrvatske policije Nikoli Milini i njegovim kolegama iz Republike Hrvatske sa kojima je crnogorska policija bila u neposrednoj komunikaciji u cilju pružanju podrške i razmjene informacija.

Da je incidenata bilo i nakon utakmice javlja hrvatski Index, pozivajući se na navijačku stranicu hooligans.cz. ,,Najozbiljniji incident dogodio se prilikom povratka navijača kući. Na cesti pri izlasku iz Podgorice, skupina nepoznatih napadača postavila je zasjedu i kamenjem zasula kolonu automobila u kojoj su se nalazili hrvatski navijači. Kada su putnici izašli iz svojih vozila, napadači su se razbježali u obližnju šumu. Zasad nema službenih informacija o mogućim ozljedama ili materijalnoj šteti”, piše index.hr.

I dok pojedini hrvatski mediji apeluju na Nogometni savez Hrvatske da uputi izvinjenje kolegama iz Crne Gore, čeka se reakcija krovne organizacije FIFA. Ona je zbog prethodnog meča između Crne Gore i Hrvatske na kojem su se takođe čuli povici ,,Ubij Srbina” kaznila Hrvatski savez sa 30.000 franaka.

Tokom kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, 2023. godine, nakon utakmice između Crne Gore i Srbije u Podgorici, UEFA je zbog šovinističkih ispada navijača, kaznila Fudbalski savez Srbije sa 50.000 eura, a Crne Gore sa 20.000.

Dešavanja na stadionima znaju biti znakovita. Sukob navijača, fudbalera i policije na utakmici DinamoCrvena zvezda u Zagrebu 1990. simbolično je označio kraj Jugoslavije. „Rat je počeo na Maksimiru“, kaže naslov jednog dokumentarnog filma. Nakon toga, sprega tajne policije, kriminala i huligana u sportu postala je uobičajena za ostvarivanje političkih ciljeva.

Za razliku od navijača najvećih klubova u Crnoj Gori koji, poput svojih istomišljenika iz regiona, tokom navijanja koriste nacionalističke i šovinističke provokacije, navijači reprezentacije pokazuju otklon od ove negativne ,,tradicije”.

Prošli su dug put, od 2019. godine kada je Fudbalski savez Crne Gore zbog rasizma kažnjen nakon utakmice sa Engleskom kada je grupa navijača Crne Gore fudbalerima afričkog porijekla iz Engleske uputila ,,majmunske krike”, do nedavnog Oprosti nam Dubrovniče i Ustaše, četnici, zajedno ste bježali.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DISCIPLINOVANJE POLITIČKIH DISIDENATA U SPC-U: Patrijarh i sinod kao ruka države 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni istup Novaka Đokovića, najboljeg sportiste Srbije svih vremena, protiv vlasti braće Vučić, izazvao je bijes režimskih medija. Vlast ne štedi ni sveštenike ni episkope Srpske crkve koji se usude podržati studente, ili se distanciraju od pljuvačkog rječnika države i vrha SPC-a

 

Dok Srbiju potresaju protesti više od godinu dana od pada nadstrešnice u Novom Sadu (kada je stradalo 16 osoba i još niko nije odgovarao) sve veći broj eminentnih ličnosti staje na stranu studenata i borbe za pravdu. Nedavni istup Novaka Đokovića, najboljeg sportiste Srbije svih vremena, protiv vlasti braće Vučić je izazvao bijes režimskih medija. Vlast ne štedi ni sveštenike ni episkope Srpske crkve (SPC) koji se usude podržati studente, ili, u najmanju ruku, se distanciraju od pljuvačkog rječnika države i vrha SPC-a.

Sinod SPC-a (crkvena vlada) formirao je 7. oktobra Posebnu komisiju koja treba da ocijeni kako vladika Justin Stefanović vodi Eparhiju žičku sa sjedištem u Kraljevu. Navodno postoje optužbe da na “upitan način” upravlja svojom jurisdikcijom. Vučićevski Srpski telegraf tvrdi da se „protiv Justina pobunila bratija manastira Studenica — koju je pokušao da komercijalizuje”.  Navodno je manastirski konak nuđen za iznajmljivanje kao hotel na svjetskim booking platformama. Vučićevci tvrde da Justin „sprovodi teror nad monasima”, vodi „biznis sa manastirskim vinom”, „mulja sa zemljištem na Kopaoniku”….

Sinod je obavezao Komisiju da posjeti vladiku 23. oktobra iako je on tražio odgađanje posjeta za 3. novembar zbog “ličnih obaveza” i odsustva više saradnika. Mitropolit Justin je u objavljenom pismu Sinodu tražio uvid u “izveštaj komisije Patrijaršijskog Upravnog odbora iz jula ove godine a koji se odnosi na kontrole od 25. marta do 9. maja ove godine u Eparhiji”. Julski izvještaj pominje “krajnje zabrinjavajući sadržaj” o stanju u Eparhiji. Za postojanje izvještaja Justin  je saznao iz odluke o dolasku Posebne komisije da izvrši “dodatni pregled”.

Interesantan je i sastav Posebne komisije. Rukovodilac je mitropolit bački Irinej Bulović, jedna od udarnih “duhovnih” pesnica vučićevskog režima, i uzdanica Kremlja i KGB Moskovske patrijaršije. Bulović je poznat i po biznisu koji je daleko veći od onog koji se zamjera Justinu. Bulović je poznat i kao duhovni otac sadašnjeg srbijanskog patrijarha i pisac raznih “patriotskih saopštenja” na zvaničnom sajtu SPC-a. Tokom zadnjeg boravka u Moskvi Irinej je sa patrijarhom „informisao“ ruskog diktatora Vladimira Putina da se u Srbiji dešava „obojena revolucija“.

U komisiji je i vučićevski profašistički episkop budimljansko-nikšićki Metodije Ostojić koji je u utorak od policije dobio rješenje suda o privremenom oduzimanju spomenika zločincu i naci-kvislinškom komandantu Pavlu Đurišiću. Spomenik je iz Gornjeg Zaostra ljetos prvo prebačen u lokalnu crkvu, pa onda prenešen u manastir Đurđevi stupovi kod Berana. Policija za sada nije uspjela pronaći spomenik koji je Metodije, koji Đurišića gotovo smatra za svetosavskog sveca, očigledno sakrio. Metodije je ljetos odlikovao srbijanskog gospodara ordenom Svetog Georgija Pobjedonosca prvog reda. Dodijelio je i zahvalnice najzagriženijim funkcionerima vučićevskih partija u Crnoj Gori. Tokom lokalnih izbora u Beranama Metodije je javno pozivao da se glasa kandidatkinja braće Vučić za gradonačelnicu.

U Komisiji je  crkvenom biznisu veoma sklon i materijalno situiran protojerej-stavrofor Velibor Džomić. On je ranije služio u Crnogorsko – primorskoj mitropoliji pod vladikom Amfilohijem. Tokom boravka u Podgorici razvio je prisne odnose sa ljudima iz podzemlja ili tzv. kontroverznim biznismenima. Često je navođeno da je redovno u društvu kriminalno – obavještajnog miljea pri vrhu Đukanovićevog režima. U DPS režimskim medijima je dugo stajala zabrana kritike djelovanja i prenošenja skandaloznih izjava Dzomića pod izgovorom da “on je sada na našoj strani”.

Iako je formalni razlog za istragu i dolazak komisije Justinovo upravljanje eparhijom,  očigledno je da je glavni razlog istrage njegova  podrška građanima i studentima, kao i osuda režimske represije nad srpskim narodom posljednjih godina.  Justin je u februaru bio potpisnik pisma koje su šestorica SPC episkopa uputila patrijarhu Porfiriju Periću. U pismu, koje je potpisao i crnogorski mitropolit Joanikije Mićović, osuđene su pljuvačke izjave kruševačkog episkopa Davida Perovića i kvazicrkvenih botova i portala koji su studente nazivali “srpskim ustašama” i “neprijateljima srpskog naroda”. Kao jedini episkop od šestorice koji ima sjedište u Srbiji, ubrzo je počeo dobijati patrijaršijske inspekcije iz Beograda dok su ga kvazicrkveni portali počeli napadati, kao i Joanikija, i tražiti njegovo pokajanje i povlačenje potpisa ako ne želi smjenjivanje. U julu se episkop Justin oglasio nakon policijske represije nad studentima i ostalim demonstrantima tokom protesta u Valjevu i drugim gradovima njegove eparhije. Rekao je “moć nije data radi nasilja… zloupotreba sile ne može doneti mir” i da su “hapšenja i prebijanja rane o kojima govorimo” javno. Krajem oktobra Justin je u manastiru Studenica ugostio i studente Državnog univerziteta u Novom Pazaru i dao im prenoćište na putu za Novi Sad gdje je obilježena godišnjica pada nadstrešnice. Ugošćavanje studenata muslimanske vjeroispovjesti i služenje iftar večere istima je izazvalo bijes nacionalista i kriminalaca i vjerovatno ubrzalo istragu protiv njega. Za sada se Patrijaršija još nije oglašavala za zaključcima i odlukama. U međuvremenu su studenti episkopu Justinu poslali podršku i zahvalnost što je uz njih.

Nisu samo članovi Posebne komisije politički aktivni u borbi za “srpski (krimo) svet”. Nedavno se predsjedniku Jakovu Milatoviću javno obratio Mitropolit zvorničko-tuzlanski Fotije preko eparhijskog portala reagujući na navodno obrazloženje povodom posthumnog odlikovanja mitropolita Amfilohija u Podgorici. Fotije je poručio Milatoviću da je pročitao predsjednikovo obraćanje i da “čudom sam se čudio šta čitam i šta čujem”. Fotije tvrdi da je Milatović rekao da je Amfilohije samo Crnogorac i da ništa nije činio 2006. godine da spriječi odvajanje Crne Gore. Fotije dalje kaže i da je Milatović izjavio da je Amfilohije litije pokrenuo 2019/20. “da bi samostalnost Crne Gore potvrdio i što više je od Srbije udaljio”. Fotije je na kraju zaključio da je Milatovićev stav o litijama “čista laž”. Sve bi se ovo i moglo shvatiti kao političko polemiziranje da je išta od ovoga Milatović stvarno rekao. Tekst Milatovića koji je dostupan online i u video obliku ne sadrži ni jednu tvrdnju Fotija koju on pripisuje Milatoviću. Milatović nigdje nije izjavio da se Amfilohije izjašnjavao kao Crnogorac, ni da su litije organizovane da se potvrdi samostalnost zemlje i udaljavanje od Srbije. Ovakvo “čudom se čudim” saopštenje koje je napisano na “čistoj laži” kako sam autor reče pripisujući je Milatoviću, nije ni malo pobudilo Sinod da se pozabavi javnim blamiranjem vlastitih episkopa. Valja se podsjetiti i da se Bulovićev Sinod ranije  oglašavao oko svega i svačega. Episkopu pakračko – slavonskom Jovanu Čulibrku zabranio da dovodi u sumnju komunističko – udbašku brojku o navodnih 700 hiljada žrtava logora Jasenovac koju je vrh SPC prihvatio kao nebesku informaciju. Izgleda da Fotijeve javne izmišljotinje i pripisivanje istih drugom može proći Bulovićevu cenzuru bez problema.

S druge strane, paroh barski Jovan Plamenac je još aprila 2023. javno opisao dešavanja u Sinodu i Patrijaršiji. Plamenac je napisao da je srbijanski vladar (koji po Ustavu ima samo ceremonijalna ovlašćenja) „na sjednici (arhijerejskoga) sabora, iz svoje tašne izvadio kompromitujući materijal, koji mu je pripremila BIA (Bezbedonosno informativna agencija) i rekao episkopima ponaosob: ovo si radio, ovđe si snimljen”. Plamenac je rekao da je to razlog ćutanja episkopata SPC-a na francusko-njemački sporazum o Kosovu i da se “u narodu raspaljuju sumnje i priče da je patrijarh ucijenjen”. Plamenac je nedavno dobio zabranu SPC-a da nastupi na javnom skupu u Beogradu o vantjelesnoj oplodnji.

Ostaje da se vidi kako će se dalje ponašati crnogorski mitropolit Joanikije, koji za sada principijelno ćuti na dešavanja u Srbiji nakon što je potpisao pismo šest episkopa u februaru ove godine. Njemu se takođe može desiti da mu Bulović (sa Markom Parezanovićem) pošalje Posebnu komisiju.

Sinod i Arhijerejski sabor (uz mig Andrićevog venca) lako mogu i ukinuti Mitropoliju crnogorsku ako im se hoće i bez pitanja ikoga u Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo