Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DRAGAN LAKIĆEVIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA EVROPSKE STUDIJE – BEOGRAD: Danci i Balkanci

Objavljeno prije

12 godina

na

lakicevic

Istovremeno sa smanjivanjem stepenica k EU, sve češće se čuju pitanja ne samo o budućnosti Evropske unije već i kapitalizma. O tome da li je aktuelnu krizu izazvala inherentna sistemska greška ili tek ljudski faktor, odnosno njihova kontingencija, razgovarali smo s političkim filozofom i piscem, dr Draganom Lakićevićem, direktorom Instituta za evropske studije u Beogradu. MONITOR: Kriza savremenog kapitalizma postavlja nas i pred dilemu: da li bi s nekim novim, ,,ravnopravnijim” sistemom, propala i suština demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Prvo, ekonomske krize su inherentne ekonomskom sistemu zasnovanom na konkurenciji, tržištu i slobodnoj inicijativi: razumljivo da s globalnim tržištem i globalnom cirkulacijom kapitala i roba ta karakteristika dobija ovakve razmere. U ovom slučaju, kriza je direktna posledica mešetarenja finansijskog kapitala u SAD i državnoj administraciji koja im je izlazila u susret, remeteći uslove normalnog poslovanja i stvarajući uslove za pogrešno investiranje. Dakle, u pitanju su ipak ljudske greške, faktički političke i ekonomske odluke koje su namerno favorizovale određene velike igrače na finansijskom tržištu i time ga obesmislili. To govori koliko su ideološke naznake postale besmislene: američki „neoliberali” zagovarali su otvoreno svetsko tržište, a kod kuće je čitava kaskada političkih i ekonomskih mera išla u pravcu davanja lažnih tržišnih signala: investiranje u visokorizične poslove (tržište nekretnina).

MONITOR: Predsjednica MMF-a Kristin Lagard, na ekonomskom samitu u Davosu upozorila je svjetske aktere da je moguć i scenario sličan velikoj depresiji koja je radikalizovala politiku najmoćnijih zemalja svijeta i onih u usponu i, po nekima, odvela svijet u rat. Da li je pretjerana paralela?
LAKIĆEVIĆ: Na duži rok takva apokaliptična tvrdnja ima smisla: možemo se pitati šta će se dogoditi s našom planetom kada se broj njenih žitelja udvostruči, a to je već predvidiva budućnost. Trend porasta nataliteta u siromašnom delu sveta nešto je što se ne može kontrolisati i što nas upućuje na probleme koji zahtevaju sistemska rešenja. S druge strane, logika kapitala je surova i slepa u tom smislu što nagoni aktere da investiraju u one delatnosti koje trenutno donose najveći profit. Tu već nastaje neravnoteža jer ne postoji autoritet koji bi diktirao usmeravanje i korišćenje postojećih resursa na način koji nadilazi kratkoročnu racionalnost.

Stvar, ipak, ne treba posmatrati fatalistički. Do sada je čovečanstvo nekako uspevalo da pronađe rešenja za problematične situacije. Neki put su ta rešenja bila produktivna, neki put više destruktivna: na kraju krajeva, sve zavisi od odluka ljudi. Idealnog rešenja nema, ali je važno da se uspostavi balans između sila koje donose ključne odluke. U tom smislu možda je dobro da moć globalnog uticaja SAD opada, jer se ispostavilo da se njena samoproklamovana globalna misija pokazala kao opasna za svetski mir i stabilnost. S više aktera možda je lakše pronaći neki balans. Da dodam još nešto u prilog tome: recimo da Kina trenutno više ulaže u zemlje Afrike od bilo koje druge svetske monetarne institucije: a na vladama afričkih zemalja je da biraju prioritete, u onoj u meri u kojoj je to moguće. Da li će to biti ishrana stanovništva ili, recimo, razvoj vojne industrije, teško je unapred odgovoriti. Ako je kupovina oružja nešto što nameću najveći izvoznici ove profitabilne delatnosti (a mi znamo koje su to zemlje), polje mogućnosti izbora i u onim državama koje pate od siromaštva i gladi, veoma je suženo.

MONITOR: Opet dolazimo na pitanje narodnog suvereniteta, odnosno demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Spasavajući Grčku od napuštanja evrozone (što bi značilo ne samo njen privredni slom nego dovođenje u pitanje ideje EU), Nemačka i Francuska traže strogu fiskalnu disciplinu za sve učesnike. To znači da ubuduće ne može svako da troši zajednički novac bez jake kontrole centralne banke. Centralizovanje donošenja odluka o raspolaganju evrom, stavlja funkciju nacionalnih skupština u nezgodan položaj: ako više one ne mogu da suvereno odlučuju o finansijama u vlastitoj državi, šta će biti njihova uloga?

Razumljivo, ako je Nemačka sposobna da očuva monetarnu stabilnost Evropske unije, ona prirodno uvećava i svoju političku moć i uticaj. Dalje reprekusije će se tek pokazati: zasada one deluju benevolentno, bar po stabilnost Evrope.

MONITOR: Kod nas su se mnogi političari preporučivali kampanjama za „švedski standard”. U čemu je tajna dugotrajnog uspjeha „skandinavskog modela”?
LAKIĆEVIĆ: Ta izjava je, u najmanju ruku kada se pojavila, bila krajnje neozbiljna, pogotovo u kontekstu kako je vođena celokupna spoljna i unutrašnja politika. Čak i ako je želja bila iskrena (zašto da ne?), metod da se reši državno pitanje, kao preduslov, pokazao se kao autodestruktivan u svakom pogledu.

No, nije bilo samo to u pitanju: privatizacija je već u to doba shvaćena kao pljačka i kao takva uglavnom dosledno sprovođena. Da li su to pretpostavke za društvo koje, poput onih skandinavskih, počivaju na jakoj radnoj etici, samodisciplini i zaštiti radnika, nezaposlenih, velikoj socijalnoj brizi, itd.?

Sve što mogu da kažem to je da se u Srbiji, uostalom kao i u okolini, ceo proces tranzicije kretao upravo u suprotnom smeru: velikom socijalnom raslojavanju, tajkunizaciji, klijentizmu, ogromnom uplivu kriminala u politiku i ekonomiju, shvatanju vlasti kao prilike za krađu, itd. Ako neko tako nedvosmisleno ide u pravcu privredne i političke nestabilnosti društva bolivijskog tipa a priča o skandinavskom modelu kao uzoru, to deluje šizofreno.

Drugo, skandinavski model je zasnovan na specifičnostima, koje nemaju skoro ništa zajedničko s našim podnebljem. Ne mogu se transplantirati, i kada bi to najiskrenije želeli, jer je to jednostavno nemoguće: kao što su klima i geografski položaj nešto specifično, to isto važi i za genetsko nasleđe, tradicije, religijske i svetovne nazore. Uz sve to, ma kako tamo bio visok životni standard i relativna socijalna sigurnost, postoje i mnogobrojni problemi s kojima se ova društva decenijama suočavaju. Hoću da kažem, nema društava bez neke svoje tamne strane: treba pogledati statistiku o broju samoubistava, raširenosti alkoholizma, rođenih s defektima, itd.

Kada su jednom danskom agronomu koji je bio u poseti poljoprivrednog dobra domaćini počeli da kukaju kako bi Danci, da se ovde nalaze, stvorili žitnicu Evrope i uzgojili dovoljno stoke i svinja da se ona nahrani, on im je krajnje pribrano odgovorio: „Grešite, da oni ovde žive, ponašali bi se baš isto kao i vi”. Drugim rečima, da žive ovde, ne bi bili više Danci, nego Balkanci.

Država blagostanja

MONITOR: ,,Država blagostanja”, koja se smatra najvećim uspjehom Zapada poslije Drugog svjetskog rata, sada je potpuno dovedena u pitanje. Da li je uništilo ono što ju je omogućilo?
LAKIĆEVIĆ: Principi „države blagostanja” napušteni su s politikom Ronalda Regana i Margaret Tačer: u suštini „država blagostanja” sama je sebe potkopala i učinila nefunkcionalnom. Razlozi su, koliko ja vidim, sledeći: na jednoj stani ogromni troškovi zadovoljenja naraslih potreba i broj onih kojima je ona davala razne povoljnosti (državnom birokratskom aparatu, nezaposlenima, marginalnim grupama, itd.). Na drugoj strani, potreba da se kapital oslobodi tutorstva države i investira u proizvodne aktivnosti, poveća broj radnih mesta, unapredi tehnološki razvoj…

Poslovna filozofija ovih proliberalnih poteza u početku je donela ukupan rast standarda i efikasnije korišćenje raspoloživog kapitala. Pozadinska ideja odvajanja privatnog ulaganja od države bila je da će u krajnjoj instanci povoljnosti takvog produktivnog usmerenja poslovanja osetiti svi. Međutim, procesi u svetu otvorili su nova tržišta rada (dovoljno je pomenuti Kinu) i transfere investicija, tako da je cela ova konstrukcija dovedena u pitanje. Filozofija liberalizma o tome kako kapital uložen u inovaciju i povećanje proizvodnje nužno dovodi do rasta životnog standarda, stvorena u doba država-nacija, ne važi – u smislenom vremenskom periodu. Ne stvara nova radna mesta, ne donosi opipljivi ekonomski boljitak širim slojevima, itd. To je verovatno i uzrok za revolt ljudi koji su demonstrirali na Volstritu.

Euro od početka rizik

MONITOR: Nedavno smo od ovdašnjeg čelnika velike njemačke fondacije čuli da u EU više ništa neće biti isto. Helmut Šmit je napisao upozoravajući govor. Da li se radi o političkoj kampanji njemačke SPD ili o kritičkoj svijesti o osjetljivoj i rizičnoj ulozi Njemačke ne samo u eurozoni i EU, već i u Evropi i zapadnom svijetu?
LAKIĆEVIĆ: Uvođenje zajedničke monete za EU je od početka bio je veliki rizik. Dok je to na jednoj strani značilo pojednostavljenje privrednih kalkulacija i pravljenje jednog zajedničkog ekonomskog okvira, na drugoj, zbog daleko manje razvijenosti južnih država (pre svega Grčke i Portugalije) potencijalno je vodilo u krizu. Zašto? Jednostavno, zato što su, recimo, kamatne stope bile iste u jednoj hiperproduktivnoj nemačkoj privredi i u odnosu na nju klimavoj grčkoj. Veštački su izjednačene stabilne i nestabilne privrede; tamo gde bi bilo prirodno da kamate, kao u Grčkoj i Portugalu budu veće, jer su i rizici veći, bile su nesrazmerno niske. To je opet, dovodilo da pogrešnog investiranja, jer su tržišni signali bili lažni: zašto ne uzeti izuzetno povoljne kredite, ko bi tome odoleo?

A nije postojala fiskalna disciplina, odnosno centralna institucija koja bi rigorozno nadgleda protok novca. Znači, u sistemu EU postojala je sistemska greška u pogledu kontrole vlastite monete.

Uz sve to, primer Grčke je očit, država se ponašala raskalašno sa svojom kasom: zadovoljavala je galantno potrebe svojih naraslih službi, darujući činovnicima obilate plate koje privreda nije pokrivala.

To je moralo da izađe na videlo: kada trošite nezarađeno, kada se država sve više zadužuje, kada se šalju netačni izveštaji u finansijska tela EU, kada se pogrešno investira, kada se prekomerno zadužujete – na najboljem ste putu da doživite bankrot.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde”, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod „cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo