Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR ARSENIJEVIĆ, PISAC: I dalje ništa nije kako treba

Objavljeno prije

na

Ugledni srpski književnik, prevodilac i publicista Vladimir Arsenijević slavu je stekao romanom U potpalublju, za koji je 1995. godine dobio NIN-ovu nagradu. Još uvijek ne silazi sa trona najmlađeg dobitnika ovog priznanja. Zagrebačka Booksa proglasila je njegov roman Predator najboljom knjigom u regionu protekle decenije. Posljednje dvije godine piše roman pod nazivom Tri oca. MONITOR: Među prvima ste od srpskih umjetnika osudili zločine u Hrvatskoj i pričali o agresiji JNA na Vukovar. Prije par mjeseci gostovali ste u HRT-ovoj emisiji ,,Nedjeljom u 2”, povodom dvadesetogodišnjice pada Vukovara, što je izazvalo mnoge reakcije u Srbiji. Nakon toga dobili ste otkaz u magazinu Press, gdje ste bili kolumnista. Kakvo je bilo objašnjenje i kako vi danas sve to komentarišete?
ARSENIJEVIĆ: Objašnjenje koje sam dobio zajedno s informacijom o otkazu bilo je veoma jednostavno: ,,Svetska ekonomska kriza je”. Reč je o frazi koja se danas jako mnogo koristi, a služi kao eufemizam za sve i svašta i neporecivi argument za raznorazne nemile poteze, a posebno se rado upotrebljava prilikom davanja otkaza onima koji rade za medije i slobodnijeg su mišljenja nego što to prija njihovim urednicima koji su glavni (auto)-cenzori u ime velikih gazda i medijskih magnata koji su ujedno, gle čuda, najčešće visoko rangirani političari. Više puta otkad sam dobio taj angažman da pišem redovnu subotnju kolumnu u Pressu rekao sam i napisao nešto što baš nije trebalo, i mislim da sam lagano počeo da idem na nerve onima koji su me na početku želeli tu, pa se onda, nakon Stankovićeve emisije, za koju verujem da je bila kap koja je prelila čašu, neko lepo dosetio te proklete dosetke. I tako sam se ja, zahvaljujući ,,svetskoj ekonomskoj krizi” ponovo pridružio globalnoj armiji nezaposlenih. Ali, nema veze, navikao sam.

MONITOR: Zagrebačka ,,Booksa” proglasila je vašeg ,,Predatora” najboljom knjigom u regionu protekle decenije u ,,100 tjedana kritike”.
ARSENIJEVIĆ: Booksa je zagrebačka knjižara i svojevrsni književni klub, koji vodi i interesantan internet portal na adresi www.booksa.hr. Kritičari koji za njih pišu, uglavnom mlađe generacije, sastavili su zajedničku listu od deset knjiga decenije po kojoj je moja knjiga Predator proglašena za najbolju u regionu. Šta reći, zaista, nego – hvala im! Veoma sam ponosan zbog toga, možda još više što izuzetno cenim ono što Booksa radi i kad sam u Zagrebu rado posetim njihov sjajan klub u Martićevoj gde sam nedavno imao i književno veče u okviru Dana srpske kulture koji se svake godine održavaju u Zagrebu i drugim gradovima u Hrvatskoj.

MONITOR: Knjiga ,,U potpalublju”, kao i njen naslov, još od 1994. godine svjedok je gdje se nalazimo i šta se sve dešavalo sa našim životima. Kako sada gledate na tu nagradu, ali i na taj period nastanka knjige i da li se nešto značajno promijenilo?
ARSENIJEVIĆ: NIN- ova nagrada kao najznačajnija književna nagrada u Srbiji ima izuzetno grbav put i mnoge sramotne promašaje u svojoj dugoj listi dobitnika. Ove godine dobio ju je, divnim čudom, Slobodan Tišma. Ko ne zna o kome se radi, možda će se setiti njegovih bendova La Strada i Luna iz osamdesetih godina dvadesetog veka. Slobodan Tišma je izrazito interesantan stvaralac i još interesantnija osoba s dugom i neobičnom biografijom i pravo je osveženje da je ove godine nagrada pripala upravo njemu. Ja sam u jednakoj meri predstavljao iznenađenje te 1995. kad mi je NIN-ova nagrada dodeljena za prvi roman, U potpalublju. Ne samo da sam bio najmlađi dobitnik, već je i sama knjiga U potpalublju bila prvi i jedini debitantski roman ikad nagrađen ovom nagradom, a pored toga bila je to prva knjiga koja je direktno i nedvosmisleno tematizovala iskustvo devedesetih godina. Tako da je reakcija bila izuzetna. Knjiga je jako dugo bila apsolutni bestseler kod kuće, a do sad je objavljena u preko dvadeset zemalja. Nedavno je u Beogradu objavljeno reizdanje s mojim predgovorom i drago mi je da vidim da se ta knjiga i dalje dobro prodaje i da interesovanje za nju neprestano postoji. Povodom drugog dela pitanja, odgovoriću kratko – sve se promenilo od tada, doslovno sve, samo što i dalje ništa nije kako treba.

MONITOR: Uvijek ste bili spremni za kritički odnos prema stvarnosti. Nikad niste krili svoj stav, kao i nezadovoljstvo situacijom u zemlji. Šta vam je davalo snagu da već dvadeset godina budete dosledni u tome?
ARSENIJEVIĆ: Ne bih da zvučim uzvišeno preko mere ali, zaista, snagu mi je davalo uverenje da govorim i radim isključivo ono što mislim. Tu čak i nije reč ni o kakvoj snazi – ja naprosto ne bih umeo drugačije. U tom smislu ja rado trpim sve što treba otrpeti zarad slobodnog mišljenja i u potpunosti sam slobodnjak. Živim o sopstvenim snagama, ne zanimaju me partije, korporacije i druga okupljališta za finansijski ambiciozne i moralno ljigave. Moja sujeta je drugačija od njihovih. Ja bih se radije svakog meseca borio da platim sve svoje račune, što i činim čitav život, nego što bih se i jedan dan osećao nečisto iznutra. Ti ljudi ovakve poput mene verovatno smatraju budalom. Ja se, opet, sa svoje strane pitam, kako oni žive sa svom tom prljavštinom. Valjda ni oni, poput mene, ne umeju drugačije.

MONITOR: Odrasli ste uz pank, koji je oduvijek bio svojevrsni otpor mladih ljudi. Da li i dalje svirate i imate nastupe?
ARSENIJEVIĆ: Ne. Poslednji put svirao sam 1999 – 2000. dok sam živeo u Meksiku. S nekoliko prijatelja iz Velike Britanije i SAD napravio sam bend koji se zvao Los Armstrings. Svirali smo srazmerno melodični noise-punk i nakon gotovo dve godine neprestanog vežbanja i nastupanja u Meksiko Sitiju, ali i u Kuarnavaci i Puebli taman smo počeli da zvučimo otprilike onako kako smo nameravali kad smo se raspali tako što smo igrom slučaja svi u jednom momentu iz različitih razloga napustili Meksiko. I dalje smo u kontaktu, ali uglavnom preko Fejsbuka gde imamo i stranicu s Los Armstrings memorabilijom koja se zove Los Armstring Official Memory Lane. Učinilo smo to uglavnom zbog sebe samih, ali svako koga to interesuje može da ode da pogleda i posluša razne sadržaje koji se tamo nalaze.

MONITOR: Kažite o izdavačkoj kući ,,Reflektor” i njenom veoma zanimljivom projektu – objavljivanju audio-knjiga?
ARSENIJEVIĆ: Reflektor je izdavačka kuća posvećena audio-knjigama, a u skoroj budućnosti planiramo da počnemo da se bavimo i e-knjigama takođe. Objavljujemo interesantne naslove u interesantnim interpretacijama veoma poznatih glumačkih imena ili samih autora. Tako, na primer, Grobnicu za Borisa Davidoviča Danila Kiša čita Miki Manojlović, moju knjigu U potpalublju Nikola Đuričko, Komo Srđana Valjaravića čita Nebojša Glogovac, dok pesme čika Jove Zmaja, na primer, fantastično interpretira Raša Popov, a uživali smo i u vrhunskom autorskom performansu Predraga Lucića u audio-knjizi koju je za nas sastavio i koja se zove Filter Jugoslavija. Sahib Nenada Veličkovića, takođe u čitanju autora, objavili smo u saradnji sa Bibliotekom za slijepa i slabovidna lica u BiH. Jako su nam drage i značajne takve saradnje. Mnoge knjige su u pripremi, poput recimo kultnog romana Kandže Marka Vidojkovića u neverovatnom čitanju Sergeja Trifunovića. Naši naslovi mogu se kupiti online, direktno preko našeg sajta www.rflekt.me.

MONITOR: Pišete isključivo romane, pa pretpostavljam da rad traje dugo. Zanima me da li ćete uskoro objaviti novu knjigu?
ARSENIJEVIĆ: Već jedno dve godine pišem jedan obimniji roman pod nazivom Tri oca. U tom smislu rad na njemu zaista traje neko duže vreme. Ne bih sad već davao prognoze kad će se ta knjiga pojaviti ali to i nije toliko bitno, zaista – pojaviće se kad je završim. Na knjigama se praktično ne zarađuje, izuzev u jako retkim slučajevima, a rad na njima traje beskrajno dugo, izuzev, ponovo, u jako retkim slučajevima. Hoću da kažem da se takve stvari ne rade s bilo kakvim konkretnim računicama u glavi već iz nekih sasvim drugačijih pobuda. Dok sam prvih nekoliko knjiga koje sam objavio pisao isključivo iz stomaka, i to praktično u realnom vremenu, govoreći isključivo o stvarima koje su mi se događale pred nosom, jer su bile toliko dramatične i nepodnošljive, vremenom sam to bavljenje neposrednim primarnim stvarima sve više zamenjivao vrstom rada u kojoj mi je neophodno neprestano istraživanje i saznavanje. Otkrio sam da me takav rad neverovatno motiviše na pisanje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo