Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, FILOZOF: Buđenje građanske samosvijesti

Objavljeno prije

na

O ulozi NVO u tranziciji govori se često, ali je tek knjiga Srđana Dvornika, jednog od prvih aktera pokušaja jugoslovenske transformacije u demokratiju krajem osamdesetih, Akteri bez društva omogućila kritički i misleći pristup ovoj temi.

MONITOR: Kako razumjeti gotovo plebiscitarnu podršku nacionalističkim partijama na prostoru bivše Jugoslavije početkom devedesetih?
DVORNIK: Nacionalističko konstituiranje politike je temelje dobilo u režimu koji je tvorio SFRJ, kada su republike i ustavno definirane kao ,,nacionalne države”, pri čemu se ,,nacionalno” ne razlikuje od etničkoga. I komunističkoj i nacionalističkoj ideologiji zajedničke su bitne crte kolektivizam, poštovanje očinske figure vođe i konfrontiranje s kolektivnim neprijateljem. U tako primitivnoj politici, u kojoj nema drugog pluralizma, jedina osnova političkog razlikovanja koju ljudi znaju je etno-nacionalna. Pa ako „druge” vidimo prije svega kao pripadnike drugih etno-nacionalnih zajednica, onda i „svoje” vidimo u istim odrednicama. Tako homogena zajednica, normalno, mora biti i na odgovarajući način politički predstavljena, pa smo stoga imali po jednu dominantnu partiju i autoritarnog vođu. U mnogim slučajevima – od Slovenije do Crne Gore (s izuzetkom Hrvatske i Bosne i Hercegovine) – nije smetalo ni to što su te vođe bile donedavni šefovi komunističkih partija.

MONITOR: Pominjete ulogu ekonomskog faktora kao važnog uslova da bi se društvo aktiviralo i postalo solidarno i zainteresovano za „nematerijalne vrijednosti”. Tu ne mislite na uslove za „revolucionarne” promjene već za dinamiku unutar društva i prema državi kroz NVO i slične aktivnosti?
DVORNIK: Može i revolucionarne – ako mislite na građansku revoluciju. Nju postkomunističke zemlje nisu imale, jer nije bilo ni građanstva s neovisnom ekonomskom snagom i interesima. Kada je riječ o ekonomskom „faktoru”, ne mislim toliko na stupanj bogatstva ili tzv. životni standard (čime smo još od šezdesetih zaokupljeni kao – osim nacionalizma – jedinom bitnom stvari u životu), nego na to da bez autonomije privrede u odnosu na državu nema ni autonomije društva ni individuuma. Barem dosad. Alternative privredi zasnovanoj na privatnom vlasništvu, alternative samom kapitalizmu su zamislive, ali nisu na djelu kao realna promjena. U društvima poput naših čini mi se da problem nije u tome što nema te alternative, nego u tome što privreda, kultura i druga područja društvenih odnosa nisu emancipirana od političke dominacije, što ni država ni društvo nisu uspostavljeni u modernom smislu. Tu su pokreti koji se zalažu za postmaterijalističke vrednote solidarnosti, kvalitete života, obzirnosti spram okoliša još mali otoci. Nitko ih uglavnom ne progoni (premda ima iznimki, prije svega pokret za prava seksualnih manjina), ali u društvu glavna je briga osigurati se od siromaštva i nezaposlenosti, povisiti životni standard i slično.

MONITOR: Kako gledate na mogućnosti promjena koje najavljuju fenomeni današnjice: Vikiliks, jasmin revolucije, okupiranje Volstrita?
DVORNIK: Oni pokazuju ne samo nezadovoljstvo odnosima u razvijenom (nekada smo ga optimistički nazivali kasnim) kapitalizmu, nego i novu samosvijest onih koji su nezadovoljni i koji vjeruju da je moguće nešto promijeniti građanskim djelovanjem odozdo. Kapitalizam najrazvijenijih je u ekonomskoj krizi i ne može osigurati sve bogatiji život. Zbog globalne konkurencije načeta su i dostignuća socijalne države, koja više ne može prikrivati duboku klasnu podjelu. K tome, politika „nacionalne sigurnosti” i „rata protiv terorizma” je u najrazvijenijim kapitalističkim državama načela i njihovu prednost u slobodi i demokratičnosti. Više ništa nije neupitno – i tu se, paradoksalno, iznova otkriva sam aktivizam. Paradoksalno, jer ljudi kao jedini neupitan oslonac uzimaju sami sebe. Potencijalno, to je ogromna snaga, jer razbija „magiju” poretka koji djeluje kompaktno i obeshrabruje i samo traganje za alternativom – bio to demokratski sistem u SAD ili autoritarni Mubarakov Egipat. Ti pokreti vjerojatno – kao ni oni s kraja šezdesetih ili iz osamdesetih – neće roditi toliku samoorganizaciju društva da promijeni sam poredak, ali će, kao i ti raniji pokreti, baciti novo svjetlo na postojeće odnose. Što neće značiti revoluciju, ali može donijeti nove značajne promjene.

MONITOR: A šta će biti s našim „civilnim društvima”, vašim „akterima bez društva”?
DVORNIK: Mislim da je u prvom, autoritarnom razdoblju nakon promjene režima, otprilike od 1990. do 2000, glavna vrijednost građanskog angažmana bila obrana elementarnih prava. Sada, kada u većini postjugoslavenskih zemalja na vlasti imamo grupe koje su deklarativno opredijeljene za poštivanje prava i pluralističku demokraciju, stvari postaju manje teške, slobodnije od nasilja, ali mnogo kompliciranije. Podrška koju civilni akteri još dobivaju – a ona ni sada pretežno ne dolazi odozdo, iz samog društva, nego od EU, pa i domaćih vlada – dominantno se veže uz očekivanja da ti akteri guraju i pospješuju dovršenje tranzicije na način uklapanja ovih naših država u standarde kakve promovira prije svega EU. Po mojem sudu, ako civilni akteri žele zaista promovirati neke općeljudske vrijednosti, ne bi trebali dopustiti da ih svedu na nosioce konstruktivnih „policy” – inicijativa i rješenja. Da bi ostali neovisni u svojem angažmanu i kao korektiv vlasti, nužno im je znanje i sposobnost da utječu na političke procese, a ne da budu dio mehanizma.

I danas Marks

MONITOR: Kao filozofa i sociologa, koliko se za vas rješenja za savremene probleme mogu naći u ponovnom čitanju Marksa i u marksizmu?
DVORNIK: Ne doslovno rješenja, jer ih Marks nije domislio ni u svoje vrijeme. Ali i dalje važe bitne konstante njegove kritike svega postojećega: uvid da je povijest proizvod ljudskog djelovanja, da su društvene formacije proizvedene, pa mogu biti i promijenjene. Štoviše, njegov ,,kategorički imperativ” je da se sruše odnosi u kojima je čovjek, njihov proizvođač, poniženo i prezreno biće. Izazov je u tome što, umjesto „modela” liberalnog kapitalističkog tržišta koji je on kritički rekonstruirao kao razrađen sistem otuđenog rada postvaren u robi i kapitalu, sada imamo posla sa sistemom koji je planiran, reguliran i kontroliran, u kojem je golem dio ljudskog rada vezan uz vrlo kompleksne sisteme upravljanja, čemu se može dodati i proizvodnju potreba, svijesti, ideja, obrazaca ponašanja, koja nije ograničena na ekonomske aktivnosti nego prožima čitav život, zabavu, intimu. No, i dalje ostaje isti problem: kako da društveni čovjek ovlada snagama koje je stvorio.

Referendum u Hrvatskoj

MONITOR: Kažete da smo i demokratiju i liberalizam usvojili kao ideologiju, nastavljajući tako način recepcije vrijednosti iz prethodnog sistema. Šta u tom smislu pokazuje nedavno održani referendum o EU u Hrvatskoj?
DVORNIK: Liberalnu smo demokraciju usvojili kao simbol pripadnosti onom dijelu svijeta u kojem je život bogatiji i ugodniji. Nismo mislili na ekonomsku nesigurnost i degradaciju socijalne države. Nije nam bilo glavno ono što liberalna demokracija pruža kao pravo – da se vlastitim političkim organiziranjem, komuniciranjem i djelovanjem građanki i građana bori za pravno ograničavanje vlasti i za utjecaj na političke odluke. Kada je na referendum o učlanjenju u EU izašla svega polovica birača u zemlji, to je za mene bio pokazatelj da se ta ideologija, to poistovjećivanje liberalne demokracije s prosperitetnim zapadnim svijetom, istrošila. Unutar Hrvatske demokracija nije donijela kvalitetnu i odgovornu vlast, i nije djelovala kao neposredna ulaznica u svijet razvijenog kapitalizma, od kojega smo ovdje doživjeli samo korupciju i gubitak socijalne sigurnosti. Nacionalistički narcisizam je k tome bio frustriran zahtjevnim procesom prilagođavanja pravnom uređenju Unije, na koju se projiciralo sav domaći ressentiment. Ipak, znali smo da se u velikoj većini zemalja EU ipak živi bolje nego u Hrvatskoj. U tim dilemama mnogi su odustali od glasanja, a neki su vjerojatno smatrali da nije ni važno da glasaju jer je odluka u osnovi već donesena. Dvotrećinska većina za ulazak u Uniju utješno pokazuje da nacionalistički narcizam ipak više ne prevladava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo