Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, FILOZOF: Buđenje građanske samosvijesti

Objavljeno prije

na

O ulozi NVO u tranziciji govori se često, ali je tek knjiga Srđana Dvornika, jednog od prvih aktera pokušaja jugoslovenske transformacije u demokratiju krajem osamdesetih, Akteri bez društva omogućila kritički i misleći pristup ovoj temi.

MONITOR: Kako razumjeti gotovo plebiscitarnu podršku nacionalističkim partijama na prostoru bivše Jugoslavije početkom devedesetih?
DVORNIK: Nacionalističko konstituiranje politike je temelje dobilo u režimu koji je tvorio SFRJ, kada su republike i ustavno definirane kao ,,nacionalne države”, pri čemu se ,,nacionalno” ne razlikuje od etničkoga. I komunističkoj i nacionalističkoj ideologiji zajedničke su bitne crte kolektivizam, poštovanje očinske figure vođe i konfrontiranje s kolektivnim neprijateljem. U tako primitivnoj politici, u kojoj nema drugog pluralizma, jedina osnova političkog razlikovanja koju ljudi znaju je etno-nacionalna. Pa ako „druge” vidimo prije svega kao pripadnike drugih etno-nacionalnih zajednica, onda i „svoje” vidimo u istim odrednicama. Tako homogena zajednica, normalno, mora biti i na odgovarajući način politički predstavljena, pa smo stoga imali po jednu dominantnu partiju i autoritarnog vođu. U mnogim slučajevima – od Slovenije do Crne Gore (s izuzetkom Hrvatske i Bosne i Hercegovine) – nije smetalo ni to što su te vođe bile donedavni šefovi komunističkih partija.

MONITOR: Pominjete ulogu ekonomskog faktora kao važnog uslova da bi se društvo aktiviralo i postalo solidarno i zainteresovano za „nematerijalne vrijednosti”. Tu ne mislite na uslove za „revolucionarne” promjene već za dinamiku unutar društva i prema državi kroz NVO i slične aktivnosti?
DVORNIK: Može i revolucionarne – ako mislite na građansku revoluciju. Nju postkomunističke zemlje nisu imale, jer nije bilo ni građanstva s neovisnom ekonomskom snagom i interesima. Kada je riječ o ekonomskom „faktoru”, ne mislim toliko na stupanj bogatstva ili tzv. životni standard (čime smo još od šezdesetih zaokupljeni kao – osim nacionalizma – jedinom bitnom stvari u životu), nego na to da bez autonomije privrede u odnosu na državu nema ni autonomije društva ni individuuma. Barem dosad. Alternative privredi zasnovanoj na privatnom vlasništvu, alternative samom kapitalizmu su zamislive, ali nisu na djelu kao realna promjena. U društvima poput naših čini mi se da problem nije u tome što nema te alternative, nego u tome što privreda, kultura i druga područja društvenih odnosa nisu emancipirana od političke dominacije, što ni država ni društvo nisu uspostavljeni u modernom smislu. Tu su pokreti koji se zalažu za postmaterijalističke vrednote solidarnosti, kvalitete života, obzirnosti spram okoliša još mali otoci. Nitko ih uglavnom ne progoni (premda ima iznimki, prije svega pokret za prava seksualnih manjina), ali u društvu glavna je briga osigurati se od siromaštva i nezaposlenosti, povisiti životni standard i slično.

MONITOR: Kako gledate na mogućnosti promjena koje najavljuju fenomeni današnjice: Vikiliks, jasmin revolucije, okupiranje Volstrita?
DVORNIK: Oni pokazuju ne samo nezadovoljstvo odnosima u razvijenom (nekada smo ga optimistički nazivali kasnim) kapitalizmu, nego i novu samosvijest onih koji su nezadovoljni i koji vjeruju da je moguće nešto promijeniti građanskim djelovanjem odozdo. Kapitalizam najrazvijenijih je u ekonomskoj krizi i ne može osigurati sve bogatiji život. Zbog globalne konkurencije načeta su i dostignuća socijalne države, koja više ne može prikrivati duboku klasnu podjelu. K tome, politika „nacionalne sigurnosti” i „rata protiv terorizma” je u najrazvijenijim kapitalističkim državama načela i njihovu prednost u slobodi i demokratičnosti. Više ništa nije neupitno – i tu se, paradoksalno, iznova otkriva sam aktivizam. Paradoksalno, jer ljudi kao jedini neupitan oslonac uzimaju sami sebe. Potencijalno, to je ogromna snaga, jer razbija „magiju” poretka koji djeluje kompaktno i obeshrabruje i samo traganje za alternativom – bio to demokratski sistem u SAD ili autoritarni Mubarakov Egipat. Ti pokreti vjerojatno – kao ni oni s kraja šezdesetih ili iz osamdesetih – neće roditi toliku samoorganizaciju društva da promijeni sam poredak, ali će, kao i ti raniji pokreti, baciti novo svjetlo na postojeće odnose. Što neće značiti revoluciju, ali može donijeti nove značajne promjene.

MONITOR: A šta će biti s našim „civilnim društvima”, vašim „akterima bez društva”?
DVORNIK: Mislim da je u prvom, autoritarnom razdoblju nakon promjene režima, otprilike od 1990. do 2000, glavna vrijednost građanskog angažmana bila obrana elementarnih prava. Sada, kada u većini postjugoslavenskih zemalja na vlasti imamo grupe koje su deklarativno opredijeljene za poštivanje prava i pluralističku demokraciju, stvari postaju manje teške, slobodnije od nasilja, ali mnogo kompliciranije. Podrška koju civilni akteri još dobivaju – a ona ni sada pretežno ne dolazi odozdo, iz samog društva, nego od EU, pa i domaćih vlada – dominantno se veže uz očekivanja da ti akteri guraju i pospješuju dovršenje tranzicije na način uklapanja ovih naših država u standarde kakve promovira prije svega EU. Po mojem sudu, ako civilni akteri žele zaista promovirati neke općeljudske vrijednosti, ne bi trebali dopustiti da ih svedu na nosioce konstruktivnih „policy” – inicijativa i rješenja. Da bi ostali neovisni u svojem angažmanu i kao korektiv vlasti, nužno im je znanje i sposobnost da utječu na političke procese, a ne da budu dio mehanizma.

I danas Marks

MONITOR: Kao filozofa i sociologa, koliko se za vas rješenja za savremene probleme mogu naći u ponovnom čitanju Marksa i u marksizmu?
DVORNIK: Ne doslovno rješenja, jer ih Marks nije domislio ni u svoje vrijeme. Ali i dalje važe bitne konstante njegove kritike svega postojećega: uvid da je povijest proizvod ljudskog djelovanja, da su društvene formacije proizvedene, pa mogu biti i promijenjene. Štoviše, njegov ,,kategorički imperativ” je da se sruše odnosi u kojima je čovjek, njihov proizvođač, poniženo i prezreno biće. Izazov je u tome što, umjesto „modela” liberalnog kapitalističkog tržišta koji je on kritički rekonstruirao kao razrađen sistem otuđenog rada postvaren u robi i kapitalu, sada imamo posla sa sistemom koji je planiran, reguliran i kontroliran, u kojem je golem dio ljudskog rada vezan uz vrlo kompleksne sisteme upravljanja, čemu se može dodati i proizvodnju potreba, svijesti, ideja, obrazaca ponašanja, koja nije ograničena na ekonomske aktivnosti nego prožima čitav život, zabavu, intimu. No, i dalje ostaje isti problem: kako da društveni čovjek ovlada snagama koje je stvorio.

Referendum u Hrvatskoj

MONITOR: Kažete da smo i demokratiju i liberalizam usvojili kao ideologiju, nastavljajući tako način recepcije vrijednosti iz prethodnog sistema. Šta u tom smislu pokazuje nedavno održani referendum o EU u Hrvatskoj?
DVORNIK: Liberalnu smo demokraciju usvojili kao simbol pripadnosti onom dijelu svijeta u kojem je život bogatiji i ugodniji. Nismo mislili na ekonomsku nesigurnost i degradaciju socijalne države. Nije nam bilo glavno ono što liberalna demokracija pruža kao pravo – da se vlastitim političkim organiziranjem, komuniciranjem i djelovanjem građanki i građana bori za pravno ograničavanje vlasti i za utjecaj na političke odluke. Kada je na referendum o učlanjenju u EU izašla svega polovica birača u zemlji, to je za mene bio pokazatelj da se ta ideologija, to poistovjećivanje liberalne demokracije s prosperitetnim zapadnim svijetom, istrošila. Unutar Hrvatske demokracija nije donijela kvalitetnu i odgovornu vlast, i nije djelovala kao neposredna ulaznica u svijet razvijenog kapitalizma, od kojega smo ovdje doživjeli samo korupciju i gubitak socijalne sigurnosti. Nacionalistički narcisizam je k tome bio frustriran zahtjevnim procesom prilagođavanja pravnom uređenju Unije, na koju se projiciralo sav domaći ressentiment. Ipak, znali smo da se u velikoj većini zemalja EU ipak živi bolje nego u Hrvatskoj. U tim dilemama mnogi su odustali od glasanja, a neki su vjerojatno smatrali da nije ni važno da glasaju jer je odluka u osnovi već donesena. Dvotrećinska većina za ulazak u Uniju utješno pokazuje da nacionalistički narcizam ipak više ne prevladava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo