Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA TODOROVIĆ, DRAMATURŠKINJA: Iskupljenje i oproštaj

Objavljeno prije

na

Drama Drekavac je debitantski komad Maje Todorović, studentkinje četvrte godine dramaturgije Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Tekst je pobijedio na prvom konkursu za dramski prvijenac, koje je ustanovilo Beogradsko dramsko pozorište, a na čijoj Novoj sceni je nedavno izveden u režiji Milene Pavlović-Čučilović. U glumačkoj ekipi su: Sandra Bugarski, Milorad Damjanović, Vladan Milić, Andrija Kuzmanović, Ivana Nikolić, Milan Čučilović i Dejan Matić. Muziku je potpisala grupa SARS. MONITOR: Na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta nedavno je premijerno izvedena predstava „Drekavac”, rađena po vašem tekstu, a najavljena je kao savremena drama o porodici, odrastanju i ljubavi. Kažite nam o tom komadu, o čemu se u njemu radi, koje probleme obrađujete i kad ste ga pisali?
TODOROVIĆ: Drekavac je drama koju sam pisala kao ispitni rad na trećoj godini dramaturgije kod profesora Boška Milina. Pisana vrlo realistično, s primjesama crnog humora, to je priča o iskupljenju i oproštaju. Radnja se odvija blizu Beograda, kraj rijeke gdje Dimitrije, mladić od 24 godine živi s dva starija brata, Nenadom i Mirkom i majkom Anđelijom koji na organizovan način krijumčare drogu, oružje i cigarete, prikrivajući ga legalnim transportom mesa i mesnih prerađevina. Porodičnu idilu remeti dolazak Marine, djevojke koju Dimitrije dovodi, iako niko u porodici, pa ni Marina sama, ne zna zašto. Majku Anđeliju duboko pogađa što u kući živi još neka žena osim nje, jer je navikla da ona bude jedina žena u životu svojih sinova. Međutim, Marinin dolazak je samo povod za porodične sukobe koji se očigledno već dugo vremena guše, a na kraju se završavaju u krvi i suzama. Ono što je meni bilo interesantno i što me potaklo na pisanje jeste spoj ljubavne priče i porodične drame smješten u sumorno okruženje periferije i kriminala. Mada je Beograd tu, negdje blizu, junaci su potpuno izmješteni iz tog svijeta i imaju neki svoj, zatvoren, sa svojim pravilima i kodeksima. Moji likovi su uvijek ljudi koje poznajem, lično ili iz priča, čije me sudbine dodiruju na neki način i zato imam potrebu da pišem o njima. Iako se smijemo tim likovima, njihovim ciničnim i nemoralnim djelima, ujedno se sa smijehom, gotovo neprimjetno, nagomilava gorčina i težina kada shvatimo koliko su svi oni neostvareni i izgubljeni u vremenu i prostoru koji ih okružuje.

MONITOR: Drama je izabrana za najbolji tekst na prvom konkursu Beogradskog dramskog pozorišta za dramski prvijenac. To je veliko priznanje za studenta dramaturgije, jer postoji veliki broj tekstova koji se nikad ne postave na neku scenu, a zaslužuju da zažive. Koje je bilo obrazloženje žirija, šta im se posebno dopalo u tekstu?
TODOROVIĆ: Svakako da je veliko priznanje s obzirom na to da sam postala jedan od najmlađih izvođenih domaćih pisaca u 65 godina rada BDP-a. U obrazloženju žiri je naveo da im se posebno dopalo što: ,,autorka vispreno i tačno, na crnohumorni način, prikazuje raspad porodice marginalaca, ali i pronalazi svetlo na kraju tunela. Tekst se bavi i preispitivanjem morala, ponašanja, normi”.

Mislim da je u ovom kratkom obrazloženju rečeno zaista ono najbitnije- da je to priča o nama, sada i ovdje. Lijepo je što mnogi reditelji pokazuju interesovanje za drame stranih savremenih pisaca ili osavremenjavanje klasika, ali nije lijepo da se mladi pisci koji imaju šta da kažu na račun navedenih zapostavljaju. Beogradsko dramsko pozorište je ovim konkursom dalo šansu da se, ne samo preko mog teksta, već i još nekoliko radova mladih talentovanih ljudi, pokaže da postoje ozbiljni, iako mladi autori, na koje treba obratiti pažnju.

MONITOR: Zašto se drama zove „Drekavac”?
TODOROVIĆ: Simboličan naziv ovog komada Drekavac i šta je ono zapravo, najbolje objašnjava replika iz komada: „To je malo dlakavo stvorenje koje stalno gazi na svoje krzno i urla mešavinom plača i zavijanja vukova. Ujka mi je pričao da je to duh dečaka koji ne može da nađe mir. Neko treba da mu oprosti”. Dimitrije traži oproštaj, ali nije jedini kom treba nešto da se oprosti. Svi junaci ove drame imaju dosta toga za praštanje. Neki će oprost dobiti, a neke će drekavac proganjati do sudnjeg dana.

MONITOR: Kako je predstava prihvaćena u Beogradu?
TODOROVIĆ: Na moju veliku radost publika je reagovala baš onako kako sam se nadala. Smijeh koji na kraju prekida muk, gorčina i iskrena emocija. Za mene je to najbitnije, da vidim da ih se ono što pišem tiče, da ljudi nisu ravnodušni. Važno je da ljudi nekako reaguju: pozitivno ili negativno, smijehom ili suzama, da ih se tiče, samo da ne ostanu mirni. Gromoglasan aplauz, suze i smijeh… Ja sam vidjela kod publike ono što sam željela da osjete dok gledaju moj komad. Za mene je to dovoljan uspijeh. Hoće li i kako će reagovati kritika, novine i slično, manje je bitno.

MONITOR: Dramu je režirala Milena Pavlović-Čučilović, koja je inače i glumica. Zanima me kako ste vas dvije sarađivale i da li je tekst mijenjan tokom postavljanja predstave?
TODOROVIĆ: Sasvim je normalno da svaki tekst doživi neke promjene u procesu realizacije. Tekst uvijek nudi mogućnost različitih čitanja, vizura i ideja. Reditelji su ti koji odlučuju šta će od svega toga na kraju ostati na sceni. Mnogi pisci bi na kraju ove rečenice vjerovatno dodali – nažalost. To nije nimalo čudno s obzirom na to da se često događa da tekst dosta izgubi pogrešnim čitanjem, pomjeranjima likova ili žanra, rediteljskom pretencioznošću ili nesigurnošću… Ali to je sudbina pisca, kako u pozorištu tako i na filmu, da ne mogu mnogo da utiču na krajnji ishod. Meni je drago što sam sarađivala s Milenom koja prije svega zna da sasluša pisca. Ja sam dolazila na čitajuće probe, tako da smo promjene u tekstu rješavale zajedno. Vrlo je bitno da se držite svojih stavova i mišljenja, ali i da naučite da pravite kompromise. Mislim da sam ja kroz ovu saradnju to uspijela da naučim. Naš zajednički rad na tekstu je bio uvijek normalna konverzacija iz koje bi naposletku uvijek izašlo rešenje koje nam se objema činilo kao najbolje. Drago mi je što je Milena u mom tekstu prepoznala stvari koje su meni bile bitne još u fazi pisanja i na svoj način ih prenijela na scenu. Mileni sam pak najviše zahvalna što je cio rad na predstavi bio zabavan, atmosfera uvijek pozitivna. Za mladog pisca je jako bitno da od svog prvog projekta ne doživljava sve neprijatnosti koje ovaj posao može da nosi sa sobom. Uz sjajnu glumačku ekipu i Milenu ja sam imala sreću da uživam na svakoj probi.

MONITOR: Odrasli ste u Herceg Novom, gdje ste na Filmskom festivalu pisali scenarija za otvaranja, uređivali festivalski Bilten. Imate li planove da sarađujete s nekim crnogorskim pozorištem?
TODOROVIĆ: Herceg Novi je moj grad, mjesto gdje se osjećam najljepše, gdje sam kod kuće. Zato mi je i san da se jednog dana upravo na tom Festivalu poklonim kao autor filma. Moram da priznam da mi se to već desilo na prošlom Festivalu, gdje je u selekciji studentskih filmova bio i film za koji sam pisala scenario. Nadam se da će se to uskoro ponoviti i na Kanli kuli u glavnoj selekciji. Isto je i sa pozorištem. U svim mojim dramama, pa i scenarijima, iako nisu smješteni u Crnu Goru, jasno se osjeti uticaj miljea i mentaliteta mjesta iz kog potičem, i od kog ja nikako ne pokušavam da pobjegnem. Naprotiv, ja mislim da je to ono što moje radove čini posebnim i drugačijim.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo