Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA TODOROVIĆ, DRAMATURŠKINJA: Iskupljenje i oproštaj

Objavljeno prije

na

Drama Drekavac je debitantski komad Maje Todorović, studentkinje četvrte godine dramaturgije Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Tekst je pobijedio na prvom konkursu za dramski prvijenac, koje je ustanovilo Beogradsko dramsko pozorište, a na čijoj Novoj sceni je nedavno izveden u režiji Milene Pavlović-Čučilović. U glumačkoj ekipi su: Sandra Bugarski, Milorad Damjanović, Vladan Milić, Andrija Kuzmanović, Ivana Nikolić, Milan Čučilović i Dejan Matić. Muziku je potpisala grupa SARS. MONITOR: Na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta nedavno je premijerno izvedena predstava „Drekavac”, rađena po vašem tekstu, a najavljena je kao savremena drama o porodici, odrastanju i ljubavi. Kažite nam o tom komadu, o čemu se u njemu radi, koje probleme obrađujete i kad ste ga pisali?
TODOROVIĆ: Drekavac je drama koju sam pisala kao ispitni rad na trećoj godini dramaturgije kod profesora Boška Milina. Pisana vrlo realistično, s primjesama crnog humora, to je priča o iskupljenju i oproštaju. Radnja se odvija blizu Beograda, kraj rijeke gdje Dimitrije, mladić od 24 godine živi s dva starija brata, Nenadom i Mirkom i majkom Anđelijom koji na organizovan način krijumčare drogu, oružje i cigarete, prikrivajući ga legalnim transportom mesa i mesnih prerađevina. Porodičnu idilu remeti dolazak Marine, djevojke koju Dimitrije dovodi, iako niko u porodici, pa ni Marina sama, ne zna zašto. Majku Anđeliju duboko pogađa što u kući živi još neka žena osim nje, jer je navikla da ona bude jedina žena u životu svojih sinova. Međutim, Marinin dolazak je samo povod za porodične sukobe koji se očigledno već dugo vremena guše, a na kraju se završavaju u krvi i suzama. Ono što je meni bilo interesantno i što me potaklo na pisanje jeste spoj ljubavne priče i porodične drame smješten u sumorno okruženje periferije i kriminala. Mada je Beograd tu, negdje blizu, junaci su potpuno izmješteni iz tog svijeta i imaju neki svoj, zatvoren, sa svojim pravilima i kodeksima. Moji likovi su uvijek ljudi koje poznajem, lično ili iz priča, čije me sudbine dodiruju na neki način i zato imam potrebu da pišem o njima. Iako se smijemo tim likovima, njihovim ciničnim i nemoralnim djelima, ujedno se sa smijehom, gotovo neprimjetno, nagomilava gorčina i težina kada shvatimo koliko su svi oni neostvareni i izgubljeni u vremenu i prostoru koji ih okružuje.

MONITOR: Drama je izabrana za najbolji tekst na prvom konkursu Beogradskog dramskog pozorišta za dramski prvijenac. To je veliko priznanje za studenta dramaturgije, jer postoji veliki broj tekstova koji se nikad ne postave na neku scenu, a zaslužuju da zažive. Koje je bilo obrazloženje žirija, šta im se posebno dopalo u tekstu?
TODOROVIĆ: Svakako da je veliko priznanje s obzirom na to da sam postala jedan od najmlađih izvođenih domaćih pisaca u 65 godina rada BDP-a. U obrazloženju žiri je naveo da im se posebno dopalo što: ,,autorka vispreno i tačno, na crnohumorni način, prikazuje raspad porodice marginalaca, ali i pronalazi svetlo na kraju tunela. Tekst se bavi i preispitivanjem morala, ponašanja, normi”.

Mislim da je u ovom kratkom obrazloženju rečeno zaista ono najbitnije- da je to priča o nama, sada i ovdje. Lijepo je što mnogi reditelji pokazuju interesovanje za drame stranih savremenih pisaca ili osavremenjavanje klasika, ali nije lijepo da se mladi pisci koji imaju šta da kažu na račun navedenih zapostavljaju. Beogradsko dramsko pozorište je ovim konkursom dalo šansu da se, ne samo preko mog teksta, već i još nekoliko radova mladih talentovanih ljudi, pokaže da postoje ozbiljni, iako mladi autori, na koje treba obratiti pažnju.

MONITOR: Zašto se drama zove „Drekavac”?
TODOROVIĆ: Simboličan naziv ovog komada Drekavac i šta je ono zapravo, najbolje objašnjava replika iz komada: „To je malo dlakavo stvorenje koje stalno gazi na svoje krzno i urla mešavinom plača i zavijanja vukova. Ujka mi je pričao da je to duh dečaka koji ne može da nađe mir. Neko treba da mu oprosti”. Dimitrije traži oproštaj, ali nije jedini kom treba nešto da se oprosti. Svi junaci ove drame imaju dosta toga za praštanje. Neki će oprost dobiti, a neke će drekavac proganjati do sudnjeg dana.

MONITOR: Kako je predstava prihvaćena u Beogradu?
TODOROVIĆ: Na moju veliku radost publika je reagovala baš onako kako sam se nadala. Smijeh koji na kraju prekida muk, gorčina i iskrena emocija. Za mene je to najbitnije, da vidim da ih se ono što pišem tiče, da ljudi nisu ravnodušni. Važno je da ljudi nekako reaguju: pozitivno ili negativno, smijehom ili suzama, da ih se tiče, samo da ne ostanu mirni. Gromoglasan aplauz, suze i smijeh… Ja sam vidjela kod publike ono što sam željela da osjete dok gledaju moj komad. Za mene je to dovoljan uspijeh. Hoće li i kako će reagovati kritika, novine i slično, manje je bitno.

MONITOR: Dramu je režirala Milena Pavlović-Čučilović, koja je inače i glumica. Zanima me kako ste vas dvije sarađivale i da li je tekst mijenjan tokom postavljanja predstave?
TODOROVIĆ: Sasvim je normalno da svaki tekst doživi neke promjene u procesu realizacije. Tekst uvijek nudi mogućnost različitih čitanja, vizura i ideja. Reditelji su ti koji odlučuju šta će od svega toga na kraju ostati na sceni. Mnogi pisci bi na kraju ove rečenice vjerovatno dodali – nažalost. To nije nimalo čudno s obzirom na to da se često događa da tekst dosta izgubi pogrešnim čitanjem, pomjeranjima likova ili žanra, rediteljskom pretencioznošću ili nesigurnošću… Ali to je sudbina pisca, kako u pozorištu tako i na filmu, da ne mogu mnogo da utiču na krajnji ishod. Meni je drago što sam sarađivala s Milenom koja prije svega zna da sasluša pisca. Ja sam dolazila na čitajuće probe, tako da smo promjene u tekstu rješavale zajedno. Vrlo je bitno da se držite svojih stavova i mišljenja, ali i da naučite da pravite kompromise. Mislim da sam ja kroz ovu saradnju to uspijela da naučim. Naš zajednički rad na tekstu je bio uvijek normalna konverzacija iz koje bi naposletku uvijek izašlo rešenje koje nam se objema činilo kao najbolje. Drago mi je što je Milena u mom tekstu prepoznala stvari koje su meni bile bitne još u fazi pisanja i na svoj način ih prenijela na scenu. Mileni sam pak najviše zahvalna što je cio rad na predstavi bio zabavan, atmosfera uvijek pozitivna. Za mladog pisca je jako bitno da od svog prvog projekta ne doživljava sve neprijatnosti koje ovaj posao može da nosi sa sobom. Uz sjajnu glumačku ekipu i Milenu ja sam imala sreću da uživam na svakoj probi.

MONITOR: Odrasli ste u Herceg Novom, gdje ste na Filmskom festivalu pisali scenarija za otvaranja, uređivali festivalski Bilten. Imate li planove da sarađujete s nekim crnogorskim pozorištem?
TODOROVIĆ: Herceg Novi je moj grad, mjesto gdje se osjećam najljepše, gdje sam kod kuće. Zato mi je i san da se jednog dana upravo na tom Festivalu poklonim kao autor filma. Moram da priznam da mi se to već desilo na prošlom Festivalu, gdje je u selekciji studentskih filmova bio i film za koji sam pisala scenario. Nadam se da će se to uskoro ponoviti i na Kanli kuli u glavnoj selekciji. Isto je i sa pozorištem. U svim mojim dramama, pa i scenarijima, iako nisu smješteni u Crnu Goru, jasno se osjeti uticaj miljea i mentaliteta mjesta iz kog potičem, i od kog ja nikako ne pokušavam da pobjegnem. Naprotiv, ja mislim da je to ono što moje radove čini posebnim i drugačijim.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo