Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO: Građani u strahu ne vide strah gospodara

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ovih dana organizovan je napad na Vašu kuću u Hadžićima i pokušaj pljačke. O čemu se radi i da li znate ko iza toga stoji?
BROZ: Prošle nedelje su prve večeri nepoznati počinioci prvo pokušali odvaliti kameru za video nadzor sa ograde mog dvorišta, a sledeće večeri su brutalno provalili u prizemlje moje kuće dok sam se nalazila na spratu, opljačkali što su želeli, a ostavili na sred stola prethodnog dana odvaljivanu video kameru i otišli kroz sneg dubok najmanje jedan metar, ostavivši za sobom tragove koje ni dežurna policijska patrola ni inspektori za kriminal, koji su kasnije došli, nisu želeli pratiti. Kada provalnici beže prteći tako dubok i težak celac na relaciji dužoj od jednog kilometra i nemaju više od dva izlaza sa brda na kojem se nalazi kuća, a policija ni samoinicijativno ni na moj zahtev ne napravi blokadu ta dva pravca i ne sačeka ih, onda je veliko pitanje ko iza toga stoji, ali ja na to pitanje u ovom trenutku nemam precizan odgovor. Mene neuporedivo manje interesuju počinioci od njihovih nalagodavaca. Zato sam u izjavi nadležnima 9. februara napisala i potpisala da „očekujem od policijskih organa da savesno izvrše svoj posao i sve što je propušteno noćas da danas i sledećih dana završe u cilju otkrivanja počinilaca i njihovih motiva.” MONITOR: Zašto ste sada meta napada?
BROZ: Četiri sata pre prvog napada na moju kuću Radio Slobodna Evropa je objavila moj komentar o političkoj situaciji u BiH kao i moju opciju mogućeg rešenja. Sigurno su se mnogi lako prepoznali među onima o kojima sam govorila, a očigledno su se neki od njih i uplašili da će moj poziv građanima da postanu svesni svoje moralne obaveze, građanske dužnosti, građanske hrabrosti i svoje snage, uroditi plodom, pa su možda požurili da me opomenu, zastraše ili, po njihovom uverenju, čak i zaustave u daljim javnim aktivnostima.
MONITOR: Tim povodom rekli ste da se ne krijete ni od koga, ne bježite ni od koga. Svaki građanin može saznati gdje živite i dobiti Vas na telefon.
BROZ: Nemam se zbog čega kriti, a još manje razloga od nekoga bežati, naročito ubuduće, jer ovi napadi i neažurnost nadležnih službi samo me utvrđuju u ubeđenju da sam na pravom putu, a oni koji organizuju moje zastrašivanje time pokazuju koliko se zapravo plaše iznošenja istine o sebi, a posebno koliko se boje građana, koji će im onog trenutka kada shvate sopstvenu snagu i moć, kada odbace sopstvene strahove i odluče iskazati građansku hrabrost koju svi imamo, zapečatiti kriminogene aktivnosti i predati ih konačno tužilaštvu i sudu.
MONITOR: I ranije ste imali mnogo problema, možete li navesti neke drastičnije?
BROZ: Imam ogromno iskustvo iz Beograda, u kojem su dvanaest godina takvim i sličnim terorom Miloševićevi plaćenici pokušavali u više od četrdeset navrata da me spreče da radim ono što sam mislila da je u tim ratnim vremenima važno i da me oteraju iz mog rodnog grada, pa nisu uspeli. Ukrali su mi, na primer, 1997. iz kuće u Beogradu, na sred Dedinja, gde je tada bilo više policije nego nas stanara, zbog Miloševića, koji je živeo samo 150 metar od mog dvorišta, i kompletan dokumentarni materijal, koji sam od januara 1993. prikupljala u Bosni i Hercegovini za knjigu Dobri ljudi u vremenu zla. Time su samo odgodili objavljivanje knjige za dve godine, koliko mi je bilo potrebno da se vratim u BiH i prikupim još stotinu dokumentarnih svedočenja da građani BiH u ratu, neretko po cenu sopstvenog života, jesu imali građanske hrabrosti da stanu u odbranu nepravedno progonjenih bez obzira na to što su pripadali različitim etno-nacionalnim grupama.
Prošle nedelje iz moje kuće provalnici su odneli lap top u kojem se nalazio filmski materijal za dokumentarne filmove koje upravo radimo, ali ako su njihovi nalagodavci mislili da je to jedino mesto na kojem čuvamo radni materijal, grdno su se prevarili.
MONITOR: Često Vas napadaju i u medijima…
BROZ: Volela bih u medijima da nađem konstruktivne napade na moj rad, koji bi mi pomogli da on bude još svrsishodniji, ali umesto toga sam do sada, nažalost, nailazila samo na jeftine i prostačke istupe, ponekad i onih koji sami sebe nazivaju čak i književnicima, a ne libe se teških laži i izmišljotina. Ali, to više govori o njima nego o meni. Zamislite koliko o sebi kaže „književnik” koji napiše i potpiše da je moju knjigu Dobri ljudi u vremenu zla, koju je dobio od mene na poklon, bacio kroz prozor voza…
MONITOR: Zar sve to nije čudno s obzirom na to da ste tokom rata u BiH pomagali ljudima, a kasnije otvarali mnoge teme i probleme bitne za budućnost ljudi na ovim prostorima?
BROZ: Podsetiću na narodnu izreku: „Nekom rat, nekom brat”. Nikome od onih kojima je rat bio brat, a nije ih malo ni u jednoj od zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, ne odgovara moj program edukacije o građanskoj hrabrosti, ni kada su gotovo nepismeni, a nekmoli kada su u vrhu lanca organizovanog kriminala na Balkanu. Svi oni makar instinktivno prepoznaju opasnost od kritične mase osvešćenih građana, koje za sada uspešno drže zastrašene, neretko i prestravljene u etno-nacionalnim, verskim ili nekim drugim omeđenim grupama, koje tako iscepkane nemaju onu snagu koju će imati kada konačno shvate da nemaju šta više da izgube. Kada stotine hiljada građana Crne Gore, ili milioni građana BiH ili Srbije shvate da ih, u stvari, u kandžama drži ipak samo šaka organizovanih bandita okružena krdima telohranitelja, koja ih sistematski iscrpljuje zastrašujući ih da bi neprestano drhtali nad onim ničim što imaju, koja im je oduzela dostojanstvo i drži ih u ponižavajućem ropskom položaju, iznenada će se obistiniti i ona narodna da ničija do zore ne gori.
MONITOR: Vrlo ste aktivni – držite predavanja na tribinama širom svijeta, Vaša NVO Gariwo posvećena je, pored ostalog, promovisanju dobrih ljudi u vremenu zla…
BROZ: Dobri ljudi u vremenu zla, kojih ima ih na sreću svuda, predstavljaju najčešće anonimne moralne heroje, koji moraju postati uzor novim generacijama, jer od njih mogu naučiti da uvek postoji mogućnost izbora hoćemo li puzati pred nesojem, ili ćemo se uspraviti i reći: „Ne!”, ma koju cenu za to platili. Mi radimo na njihovoj afirmaciji, osvetljavamo njihove živote i njihov rad, jer je to jedini način da ih sačuvamo od zaborava i da istovremeno dokažemo da usred naše Sodome i Gomore ima više od četrdeset pravednika, zbog kojih ima smisla boriti se za dostojanstven život i verovati da će ih uskoro biti još više. Zamislite kada u Crnoj Gori, u BiH ili u Srbiji građani bilo kojeg grada na čijem je čelu načelnik opštine koji krši zakone ili studenti na čijem fakultetu dekan ili neki profesori zloupotrebljavaju položaj, ili pacijenti u bolnici u kojoj doktori traže i uzimaju mito, ili učenici u školi u kojoj profesori naplaćuju ocene, ili opet građani u mestima u kojima policija podržava i štiti kriminalce umesto građana koji ih plaćaju; dakle, zamislite dan u kojem će se ti građani, studenti, učenici konačno probuditi, shvatiti koliko su manipulisani i koliko su jaki i reći „Dosta!” onima koji ih izrabljuju, zloupotrebljavaju i zastrašuju.
MONITOR: Jedna od Vaših knjiga nosi naslov „Imam petlju” i svojevrstan je priručnik o tome šta znači građanska hrabrost. Koliko su danas ljudi u BiH, Crnoj Gori i ostalim prostorima bivše Jugoslavije spremni da se suprotstave zlu, nasilju, nepravdi?
BROZ: Nisu dovoljno spremni, jer su suviše uplašeni. Radila sam sa preko 100.000 građana na ovim prostorima i kad god sam ih pitala koga se boje, nisu smeli to najčešće ni izgovoriti. Građani u svom strahu ne vide strah onih koji se njih plaše. Jer, prirodno je da se hiljade ratnih i mirnodopskih profitera, kriminalaca, onih koji zloupotrebljavaju položaj u društvu, politici ili bogomolji plaše miliona onih kojima manipulišu. Ako, na primer, u Crnoj Gori, imamo deset hiljada takvih negativaca u svim segmentima društva, još uvek imamo 600.000 čestitih, ali uplašenih građana. Knjiga „Imam petlju” namenjena je upravo tim čestitim građanima samo da ih podseti šta oni sve mogu, a sami će onda znati šta im je činiti. Gimnazijalci sa Cetinja kao i studenti Univerziteta Crne Gore već su pokazali da je ta knjiga za njih bila priručnik i ostvarili su svoje ciljeve. Ja verujem u mladost, njihovu čestitost i borbenost, a veoma poštujem roditelje koji ih tako vaspitavaju i podržavaju.
MONITOR: Da li išta od tih poruka dopire do političara, da li to oni razumiju?
BROZ: Političari savršeno razumeju te poruke. Pitanje je samo koliko ih ima kojima te poruke odgovaraju, a koliko njih se plaši uticaja tih poruka, i zato još uvek koriste fašističku retoriku i simbole iz prošlosti. Ove druge, ma koliko ih bilo, vaši bi čitaoci morali sami nepogrešivo prepoznavati i boriti se da im oduzmu uticaj u društvu. Čedo Kapor, čuveni španski borac, rodom iz Trebinja, rekao mi je pred smrt: „Fašizam nikada neće biti potpuno iskorijenjen, ali ga moramo stalno plijeviti kao najopasniji korov, jer će nas inače zagušiti.”
MONITOR: Prirodno je da novinar unuci Josipa Broza Tita, postavi i pitanje o Titu. Kako na Tita gledate iz današnje perspektive?
BROZ: Ništa se u ovih gotovo trideset dve godine od kada je umro nije promenilo u mom sećanju na mog dedu. I pored svih pokušaja prekrajanja nedavne istorije Jugoslavije, Tito ostaje pozitivna istorijska ličnost, poštovana u svim zemljama sveta, što bih volela da dožive unuci ratnih i posleratnih političara moje ubijene zemlje, ali se bojim da će ih biti jako mali broj.
Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo