Istovremeno sa smanjivanjem stepenica k EU, sve češće se čuju pitanja ne samo o budućnosti Evropske unije već i kapitalizma. O tome da li je aktuelnu krizu izazvala inherentna sistemska greška ili tek ljudski faktor, odnosno njihova kontingencija, razgovarali smo s političkim filozofom i piscem, dr Draganom Lakićevićem, direktorom Instituta za evropske studije u Beogradu. MONITOR: Kriza savremenog kapitalizma postavlja nas i pred dilemu: da li bi s nekim novim, ,,ravnopravnijim” sistemom, propala i suština demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Prvo, ekonomske krize su inherentne ekonomskom sistemu zasnovanom na konkurenciji, tržištu i slobodnoj inicijativi: razumljivo da s globalnim tržištem i globalnom cirkulacijom kapitala i roba ta karakteristika dobija ovakve razmere. U ovom slučaju, kriza je direktna posledica mešetarenja finansijskog kapitala u SAD i državnoj administraciji koja im je izlazila u susret, remeteći uslove normalnog poslovanja i stvarajući uslove za pogrešno investiranje. Dakle, u pitanju su ipak ljudske greške, faktički političke i ekonomske odluke koje su namerno favorizovale određene velike igrače na finansijskom tržištu i time ga obesmislili. To govori koliko su ideološke naznake postale besmislene: američki „neoliberali” zagovarali su otvoreno svetsko tržište, a kod kuće je čitava kaskada političkih i ekonomskih mera išla u pravcu davanja lažnih tržišnih signala: investiranje u visokorizične poslove (tržište nekretnina).
MONITOR: Predsjednica MMF-a Kristin Lagard, na ekonomskom samitu u Davosu upozorila je svjetske aktere da je moguć i scenario sličan velikoj depresiji koja je radikalizovala politiku najmoćnijih zemalja svijeta i onih u usponu i, po nekima, odvela svijet u rat. Da li je pretjerana paralela?
LAKIĆEVIĆ: Na duži rok takva apokaliptična tvrdnja ima smisla: možemo se pitati šta će se dogoditi s našom planetom kada se broj njenih žitelja udvostruči, a to je već predvidiva budućnost. Trend porasta nataliteta u siromašnom delu sveta nešto je što se ne može kontrolisati i što nas upućuje na probleme koji zahtevaju sistemska rešenja. S druge strane, logika kapitala je surova i slepa u tom smislu što nagoni aktere da investiraju u one delatnosti koje trenutno donose najveći profit. Tu već nastaje neravnoteža jer ne postoji autoritet koji bi diktirao usmeravanje i korišćenje postojećih resursa na način koji nadilazi kratkoročnu racionalnost.
Stvar, ipak, ne treba posmatrati fatalistički. Do sada je čovečanstvo nekako uspevalo da pronađe rešenja za problematične situacije. Neki put su ta rešenja bila produktivna, neki put više destruktivna: na kraju krajeva, sve zavisi od odluka ljudi. Idealnog rešenja nema, ali je važno da se uspostavi balans između sila koje donose ključne odluke. U tom smislu možda je dobro da moć globalnog uticaja SAD opada, jer se ispostavilo da se njena samoproklamovana globalna misija pokazala kao opasna za svetski mir i stabilnost. S više aktera možda je lakše pronaći neki balans. Da dodam još nešto u prilog tome: recimo da Kina trenutno više ulaže u zemlje Afrike od bilo koje druge svetske monetarne institucije: a na vladama afričkih zemalja je da biraju prioritete, u onoj u meri u kojoj je to moguće. Da li će to biti ishrana stanovništva ili, recimo, razvoj vojne industrije, teško je unapred odgovoriti. Ako je kupovina oružja nešto što nameću najveći izvoznici ove profitabilne delatnosti (a mi znamo koje su to zemlje), polje mogućnosti izbora i u onim državama koje pate od siromaštva i gladi, veoma je suženo.
MONITOR: Opet dolazimo na pitanje narodnog suvereniteta, odnosno demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Spasavajući Grčku od napuštanja evrozone (što bi značilo ne samo njen privredni slom nego dovođenje u pitanje ideje EU), Nemačka i Francuska traže strogu fiskalnu disciplinu za sve učesnike. To znači da ubuduće ne može svako da troši zajednički novac bez jake kontrole centralne banke. Centralizovanje donošenja odluka o raspolaganju evrom, stavlja funkciju nacionalnih skupština u nezgodan položaj: ako više one ne mogu da suvereno odlučuju o finansijama u vlastitoj državi, šta će biti njihova uloga?
Razumljivo, ako je Nemačka sposobna da očuva monetarnu stabilnost Evropske unije, ona prirodno uvećava i svoju političku moć i uticaj. Dalje reprekusije će se tek pokazati: zasada one deluju benevolentno, bar po stabilnost Evrope.
MONITOR: Kod nas su se mnogi političari preporučivali kampanjama za „švedski standard”. U čemu je tajna dugotrajnog uspjeha „skandinavskog modela”?
LAKIĆEVIĆ: Ta izjava je, u najmanju ruku kada se pojavila, bila krajnje neozbiljna, pogotovo u kontekstu kako je vođena celokupna spoljna i unutrašnja politika. Čak i ako je želja bila iskrena (zašto da ne?), metod da se reši državno pitanje, kao preduslov, pokazao se kao autodestruktivan u svakom pogledu.
No, nije bilo samo to u pitanju: privatizacija je već u to doba shvaćena kao pljačka i kao takva uglavnom dosledno sprovođena. Da li su to pretpostavke za društvo koje, poput onih skandinavskih, počivaju na jakoj radnoj etici, samodisciplini i zaštiti radnika, nezaposlenih, velikoj socijalnoj brizi, itd.?
Sve što mogu da kažem to je da se u Srbiji, uostalom kao i u okolini, ceo proces tranzicije kretao upravo u suprotnom smeru: velikom socijalnom raslojavanju, tajkunizaciji, klijentizmu, ogromnom uplivu kriminala u politiku i ekonomiju, shvatanju vlasti kao prilike za krađu, itd. Ako neko tako nedvosmisleno ide u pravcu privredne i političke nestabilnosti društva bolivijskog tipa a priča o skandinavskom modelu kao uzoru, to deluje šizofreno.
Drugo, skandinavski model je zasnovan na specifičnostima, koje nemaju skoro ništa zajedničko s našim podnebljem. Ne mogu se transplantirati, i kada bi to najiskrenije želeli, jer je to jednostavno nemoguće: kao što su klima i geografski položaj nešto specifično, to isto važi i za genetsko nasleđe, tradicije, religijske i svetovne nazore. Uz sve to, ma kako tamo bio visok životni standard i relativna socijalna sigurnost, postoje i mnogobrojni problemi s kojima se ova društva decenijama suočavaju. Hoću da kažem, nema društava bez neke svoje tamne strane: treba pogledati statistiku o broju samoubistava, raširenosti alkoholizma, rođenih s defektima, itd.
Kada su jednom danskom agronomu koji je bio u poseti poljoprivrednog dobra domaćini počeli da kukaju kako bi Danci, da se ovde nalaze, stvorili žitnicu Evrope i uzgojili dovoljno stoke i svinja da se ona nahrani, on im je krajnje pribrano odgovorio: „Grešite, da oni ovde žive, ponašali bi se baš isto kao i vi”. Drugim rečima, da žive ovde, ne bi bili više Danci, nego Balkanci.
Država blagostanja
MONITOR: ,,Država blagostanja”, koja se smatra najvećim uspjehom Zapada poslije Drugog svjetskog rata, sada je potpuno dovedena u pitanje. Da li je uništilo ono što ju je omogućilo?
LAKIĆEVIĆ: Principi „države blagostanja” napušteni su s politikom Ronalda Regana i Margaret Tačer: u suštini „država blagostanja” sama je sebe potkopala i učinila nefunkcionalnom. Razlozi su, koliko ja vidim, sledeći: na jednoj stani ogromni troškovi zadovoljenja naraslih potreba i broj onih kojima je ona davala razne povoljnosti (državnom birokratskom aparatu, nezaposlenima, marginalnim grupama, itd.). Na drugoj strani, potreba da se kapital oslobodi tutorstva države i investira u proizvodne aktivnosti, poveća broj radnih mesta, unapredi tehnološki razvoj…
Poslovna filozofija ovih proliberalnih poteza u početku je donela ukupan rast standarda i efikasnije korišćenje raspoloživog kapitala. Pozadinska ideja odvajanja privatnog ulaganja od države bila je da će u krajnjoj instanci povoljnosti takvog produktivnog usmerenja poslovanja osetiti svi. Međutim, procesi u svetu otvorili su nova tržišta rada (dovoljno je pomenuti Kinu) i transfere investicija, tako da je cela ova konstrukcija dovedena u pitanje. Filozofija liberalizma o tome kako kapital uložen u inovaciju i povećanje proizvodnje nužno dovodi do rasta životnog standarda, stvorena u doba država-nacija, ne važi – u smislenom vremenskom periodu. Ne stvara nova radna mesta, ne donosi opipljivi ekonomski boljitak širim slojevima, itd. To je verovatno i uzrok za revolt ljudi koji su demonstrirali na Volstritu.
Euro od početka rizik
MONITOR: Nedavno smo od ovdašnjeg čelnika velike njemačke fondacije čuli da u EU više ništa neće biti isto. Helmut Šmit je napisao upozoravajući govor. Da li se radi o političkoj kampanji njemačke SPD ili o kritičkoj svijesti o osjetljivoj i rizičnoj ulozi Njemačke ne samo u eurozoni i EU, već i u Evropi i zapadnom svijetu?
LAKIĆEVIĆ: Uvođenje zajedničke monete za EU je od početka bio je veliki rizik. Dok je to na jednoj strani značilo pojednostavljenje privrednih kalkulacija i pravljenje jednog zajedničkog ekonomskog okvira, na drugoj, zbog daleko manje razvijenosti južnih država (pre svega Grčke i Portugalije) potencijalno je vodilo u krizu. Zašto? Jednostavno, zato što su, recimo, kamatne stope bile iste u jednoj hiperproduktivnoj nemačkoj privredi i u odnosu na nju klimavoj grčkoj. Veštački su izjednačene stabilne i nestabilne privrede; tamo gde bi bilo prirodno da kamate, kao u Grčkoj i Portugalu budu veće, jer su i rizici veći, bile su nesrazmerno niske. To je opet, dovodilo da pogrešnog investiranja, jer su tržišni signali bili lažni: zašto ne uzeti izuzetno povoljne kredite, ko bi tome odoleo?
A nije postojala fiskalna disciplina, odnosno centralna institucija koja bi rigorozno nadgleda protok novca. Znači, u sistemu EU postojala je sistemska greška u pogledu kontrole vlastite monete.
Uz sve to, primer Grčke je očit, država se ponašala raskalašno sa svojom kasom: zadovoljavala je galantno potrebe svojih naraslih službi, darujući činovnicima obilate plate koje privreda nije pokrivala.
To je moralo da izađe na videlo: kada trošite nezarađeno, kada se država sve više zadužuje, kada se šalju netačni izveštaji u finansijska tela EU, kada se pogrešno investira, kada se prekomerno zadužujete – na najboljem ste putu da doživite bankrot.
Nastasja RADOVIĆ