Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DRAGAN LAKIĆEVIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA EVROPSKE STUDIJE – BEOGRAD: Danci i Balkanci

Objavljeno prije

na

Istovremeno sa smanjivanjem stepenica k EU, sve češće se čuju pitanja ne samo o budućnosti Evropske unije već i kapitalizma. O tome da li je aktuelnu krizu izazvala inherentna sistemska greška ili tek ljudski faktor, odnosno njihova kontingencija, razgovarali smo s političkim filozofom i piscem, dr Draganom Lakićevićem, direktorom Instituta za evropske studije u Beogradu. MONITOR: Kriza savremenog kapitalizma postavlja nas i pred dilemu: da li bi s nekim novim, ,,ravnopravnijim” sistemom, propala i suština demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Prvo, ekonomske krize su inherentne ekonomskom sistemu zasnovanom na konkurenciji, tržištu i slobodnoj inicijativi: razumljivo da s globalnim tržištem i globalnom cirkulacijom kapitala i roba ta karakteristika dobija ovakve razmere. U ovom slučaju, kriza je direktna posledica mešetarenja finansijskog kapitala u SAD i državnoj administraciji koja im je izlazila u susret, remeteći uslove normalnog poslovanja i stvarajući uslove za pogrešno investiranje. Dakle, u pitanju su ipak ljudske greške, faktički političke i ekonomske odluke koje su namerno favorizovale određene velike igrače na finansijskom tržištu i time ga obesmislili. To govori koliko su ideološke naznake postale besmislene: američki „neoliberali” zagovarali su otvoreno svetsko tržište, a kod kuće je čitava kaskada političkih i ekonomskih mera išla u pravcu davanja lažnih tržišnih signala: investiranje u visokorizične poslove (tržište nekretnina).

MONITOR: Predsjednica MMF-a Kristin Lagard, na ekonomskom samitu u Davosu upozorila je svjetske aktere da je moguć i scenario sličan velikoj depresiji koja je radikalizovala politiku najmoćnijih zemalja svijeta i onih u usponu i, po nekima, odvela svijet u rat. Da li je pretjerana paralela?
LAKIĆEVIĆ: Na duži rok takva apokaliptična tvrdnja ima smisla: možemo se pitati šta će se dogoditi s našom planetom kada se broj njenih žitelja udvostruči, a to je već predvidiva budućnost. Trend porasta nataliteta u siromašnom delu sveta nešto je što se ne može kontrolisati i što nas upućuje na probleme koji zahtevaju sistemska rešenja. S druge strane, logika kapitala je surova i slepa u tom smislu što nagoni aktere da investiraju u one delatnosti koje trenutno donose najveći profit. Tu već nastaje neravnoteža jer ne postoji autoritet koji bi diktirao usmeravanje i korišćenje postojećih resursa na način koji nadilazi kratkoročnu racionalnost.

Stvar, ipak, ne treba posmatrati fatalistički. Do sada je čovečanstvo nekako uspevalo da pronađe rešenja za problematične situacije. Neki put su ta rešenja bila produktivna, neki put više destruktivna: na kraju krajeva, sve zavisi od odluka ljudi. Idealnog rešenja nema, ali je važno da se uspostavi balans između sila koje donose ključne odluke. U tom smislu možda je dobro da moć globalnog uticaja SAD opada, jer se ispostavilo da se njena samoproklamovana globalna misija pokazala kao opasna za svetski mir i stabilnost. S više aktera možda je lakše pronaći neki balans. Da dodam još nešto u prilog tome: recimo da Kina trenutno više ulaže u zemlje Afrike od bilo koje druge svetske monetarne institucije: a na vladama afričkih zemalja je da biraju prioritete, u onoj u meri u kojoj je to moguće. Da li će to biti ishrana stanovništva ili, recimo, razvoj vojne industrije, teško je unapred odgovoriti. Ako je kupovina oružja nešto što nameću najveći izvoznici ove profitabilne delatnosti (a mi znamo koje su to zemlje), polje mogućnosti izbora i u onim državama koje pate od siromaštva i gladi, veoma je suženo.

MONITOR: Opet dolazimo na pitanje narodnog suvereniteta, odnosno demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Spasavajući Grčku od napuštanja evrozone (što bi značilo ne samo njen privredni slom nego dovođenje u pitanje ideje EU), Nemačka i Francuska traže strogu fiskalnu disciplinu za sve učesnike. To znači da ubuduće ne može svako da troši zajednički novac bez jake kontrole centralne banke. Centralizovanje donošenja odluka o raspolaganju evrom, stavlja funkciju nacionalnih skupština u nezgodan položaj: ako više one ne mogu da suvereno odlučuju o finansijama u vlastitoj državi, šta će biti njihova uloga?

Razumljivo, ako je Nemačka sposobna da očuva monetarnu stabilnost Evropske unije, ona prirodno uvećava i svoju političku moć i uticaj. Dalje reprekusije će se tek pokazati: zasada one deluju benevolentno, bar po stabilnost Evrope.

MONITOR: Kod nas su se mnogi političari preporučivali kampanjama za „švedski standard”. U čemu je tajna dugotrajnog uspjeha „skandinavskog modela”?
LAKIĆEVIĆ: Ta izjava je, u najmanju ruku kada se pojavila, bila krajnje neozbiljna, pogotovo u kontekstu kako je vođena celokupna spoljna i unutrašnja politika. Čak i ako je želja bila iskrena (zašto da ne?), metod da se reši državno pitanje, kao preduslov, pokazao se kao autodestruktivan u svakom pogledu.

No, nije bilo samo to u pitanju: privatizacija je već u to doba shvaćena kao pljačka i kao takva uglavnom dosledno sprovođena. Da li su to pretpostavke za društvo koje, poput onih skandinavskih, počivaju na jakoj radnoj etici, samodisciplini i zaštiti radnika, nezaposlenih, velikoj socijalnoj brizi, itd.?

Sve što mogu da kažem to je da se u Srbiji, uostalom kao i u okolini, ceo proces tranzicije kretao upravo u suprotnom smeru: velikom socijalnom raslojavanju, tajkunizaciji, klijentizmu, ogromnom uplivu kriminala u politiku i ekonomiju, shvatanju vlasti kao prilike za krađu, itd. Ako neko tako nedvosmisleno ide u pravcu privredne i političke nestabilnosti društva bolivijskog tipa a priča o skandinavskom modelu kao uzoru, to deluje šizofreno.

Drugo, skandinavski model je zasnovan na specifičnostima, koje nemaju skoro ništa zajedničko s našim podnebljem. Ne mogu se transplantirati, i kada bi to najiskrenije želeli, jer je to jednostavno nemoguće: kao što su klima i geografski položaj nešto specifično, to isto važi i za genetsko nasleđe, tradicije, religijske i svetovne nazore. Uz sve to, ma kako tamo bio visok životni standard i relativna socijalna sigurnost, postoje i mnogobrojni problemi s kojima se ova društva decenijama suočavaju. Hoću da kažem, nema društava bez neke svoje tamne strane: treba pogledati statistiku o broju samoubistava, raširenosti alkoholizma, rođenih s defektima, itd.

Kada su jednom danskom agronomu koji je bio u poseti poljoprivrednog dobra domaćini počeli da kukaju kako bi Danci, da se ovde nalaze, stvorili žitnicu Evrope i uzgojili dovoljno stoke i svinja da se ona nahrani, on im je krajnje pribrano odgovorio: „Grešite, da oni ovde žive, ponašali bi se baš isto kao i vi”. Drugim rečima, da žive ovde, ne bi bili više Danci, nego Balkanci.

Država blagostanja

MONITOR: ,,Država blagostanja”, koja se smatra najvećim uspjehom Zapada poslije Drugog svjetskog rata, sada je potpuno dovedena u pitanje. Da li je uništilo ono što ju je omogućilo?
LAKIĆEVIĆ: Principi „države blagostanja” napušteni su s politikom Ronalda Regana i Margaret Tačer: u suštini „država blagostanja” sama je sebe potkopala i učinila nefunkcionalnom. Razlozi su, koliko ja vidim, sledeći: na jednoj stani ogromni troškovi zadovoljenja naraslih potreba i broj onih kojima je ona davala razne povoljnosti (državnom birokratskom aparatu, nezaposlenima, marginalnim grupama, itd.). Na drugoj strani, potreba da se kapital oslobodi tutorstva države i investira u proizvodne aktivnosti, poveća broj radnih mesta, unapredi tehnološki razvoj…

Poslovna filozofija ovih proliberalnih poteza u početku je donela ukupan rast standarda i efikasnije korišćenje raspoloživog kapitala. Pozadinska ideja odvajanja privatnog ulaganja od države bila je da će u krajnjoj instanci povoljnosti takvog produktivnog usmerenja poslovanja osetiti svi. Međutim, procesi u svetu otvorili su nova tržišta rada (dovoljno je pomenuti Kinu) i transfere investicija, tako da je cela ova konstrukcija dovedena u pitanje. Filozofija liberalizma o tome kako kapital uložen u inovaciju i povećanje proizvodnje nužno dovodi do rasta životnog standarda, stvorena u doba država-nacija, ne važi – u smislenom vremenskom periodu. Ne stvara nova radna mesta, ne donosi opipljivi ekonomski boljitak širim slojevima, itd. To je verovatno i uzrok za revolt ljudi koji su demonstrirali na Volstritu.

Euro od početka rizik

MONITOR: Nedavno smo od ovdašnjeg čelnika velike njemačke fondacije čuli da u EU više ništa neće biti isto. Helmut Šmit je napisao upozoravajući govor. Da li se radi o političkoj kampanji njemačke SPD ili o kritičkoj svijesti o osjetljivoj i rizičnoj ulozi Njemačke ne samo u eurozoni i EU, već i u Evropi i zapadnom svijetu?
LAKIĆEVIĆ: Uvođenje zajedničke monete za EU je od početka bio je veliki rizik. Dok je to na jednoj strani značilo pojednostavljenje privrednih kalkulacija i pravljenje jednog zajedničkog ekonomskog okvira, na drugoj, zbog daleko manje razvijenosti južnih država (pre svega Grčke i Portugalije) potencijalno je vodilo u krizu. Zašto? Jednostavno, zato što su, recimo, kamatne stope bile iste u jednoj hiperproduktivnoj nemačkoj privredi i u odnosu na nju klimavoj grčkoj. Veštački su izjednačene stabilne i nestabilne privrede; tamo gde bi bilo prirodno da kamate, kao u Grčkoj i Portugalu budu veće, jer su i rizici veći, bile su nesrazmerno niske. To je opet, dovodilo da pogrešnog investiranja, jer su tržišni signali bili lažni: zašto ne uzeti izuzetno povoljne kredite, ko bi tome odoleo?

A nije postojala fiskalna disciplina, odnosno centralna institucija koja bi rigorozno nadgleda protok novca. Znači, u sistemu EU postojala je sistemska greška u pogledu kontrole vlastite monete.

Uz sve to, primer Grčke je očit, država se ponašala raskalašno sa svojom kasom: zadovoljavala je galantno potrebe svojih naraslih službi, darujući činovnicima obilate plate koje privreda nije pokrivala.

To je moralo da izađe na videlo: kada trošite nezarađeno, kada se država sve više zadužuje, kada se šalju netačni izveštaji u finansijska tela EU, kada se pogrešno investira, kada se prekomerno zadužujete – na najboljem ste putu da doživite bankrot.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo