Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DRAGAN LAKIĆEVIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA EVROPSKE STUDIJE – BEOGRAD: Danci i Balkanci

Objavljeno prije

na

Istovremeno sa smanjivanjem stepenica k EU, sve češće se čuju pitanja ne samo o budućnosti Evropske unije već i kapitalizma. O tome da li je aktuelnu krizu izazvala inherentna sistemska greška ili tek ljudski faktor, odnosno njihova kontingencija, razgovarali smo s političkim filozofom i piscem, dr Draganom Lakićevićem, direktorom Instituta za evropske studije u Beogradu. MONITOR: Kriza savremenog kapitalizma postavlja nas i pred dilemu: da li bi s nekim novim, ,,ravnopravnijim” sistemom, propala i suština demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Prvo, ekonomske krize su inherentne ekonomskom sistemu zasnovanom na konkurenciji, tržištu i slobodnoj inicijativi: razumljivo da s globalnim tržištem i globalnom cirkulacijom kapitala i roba ta karakteristika dobija ovakve razmere. U ovom slučaju, kriza je direktna posledica mešetarenja finansijskog kapitala u SAD i državnoj administraciji koja im je izlazila u susret, remeteći uslove normalnog poslovanja i stvarajući uslove za pogrešno investiranje. Dakle, u pitanju su ipak ljudske greške, faktički političke i ekonomske odluke koje su namerno favorizovale određene velike igrače na finansijskom tržištu i time ga obesmislili. To govori koliko su ideološke naznake postale besmislene: američki „neoliberali” zagovarali su otvoreno svetsko tržište, a kod kuće je čitava kaskada političkih i ekonomskih mera išla u pravcu davanja lažnih tržišnih signala: investiranje u visokorizične poslove (tržište nekretnina).

MONITOR: Predsjednica MMF-a Kristin Lagard, na ekonomskom samitu u Davosu upozorila je svjetske aktere da je moguć i scenario sličan velikoj depresiji koja je radikalizovala politiku najmoćnijih zemalja svijeta i onih u usponu i, po nekima, odvela svijet u rat. Da li je pretjerana paralela?
LAKIĆEVIĆ: Na duži rok takva apokaliptična tvrdnja ima smisla: možemo se pitati šta će se dogoditi s našom planetom kada se broj njenih žitelja udvostruči, a to je već predvidiva budućnost. Trend porasta nataliteta u siromašnom delu sveta nešto je što se ne može kontrolisati i što nas upućuje na probleme koji zahtevaju sistemska rešenja. S druge strane, logika kapitala je surova i slepa u tom smislu što nagoni aktere da investiraju u one delatnosti koje trenutno donose najveći profit. Tu već nastaje neravnoteža jer ne postoji autoritet koji bi diktirao usmeravanje i korišćenje postojećih resursa na način koji nadilazi kratkoročnu racionalnost.

Stvar, ipak, ne treba posmatrati fatalistički. Do sada je čovečanstvo nekako uspevalo da pronađe rešenja za problematične situacije. Neki put su ta rešenja bila produktivna, neki put više destruktivna: na kraju krajeva, sve zavisi od odluka ljudi. Idealnog rešenja nema, ali je važno da se uspostavi balans između sila koje donose ključne odluke. U tom smislu možda je dobro da moć globalnog uticaja SAD opada, jer se ispostavilo da se njena samoproklamovana globalna misija pokazala kao opasna za svetski mir i stabilnost. S više aktera možda je lakše pronaći neki balans. Da dodam još nešto u prilog tome: recimo da Kina trenutno više ulaže u zemlje Afrike od bilo koje druge svetske monetarne institucije: a na vladama afričkih zemalja je da biraju prioritete, u onoj u meri u kojoj je to moguće. Da li će to biti ishrana stanovništva ili, recimo, razvoj vojne industrije, teško je unapred odgovoriti. Ako je kupovina oružja nešto što nameću najveći izvoznici ove profitabilne delatnosti (a mi znamo koje su to zemlje), polje mogućnosti izbora i u onim državama koje pate od siromaštva i gladi, veoma je suženo.

MONITOR: Opet dolazimo na pitanje narodnog suvereniteta, odnosno demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Spasavajući Grčku od napuštanja evrozone (što bi značilo ne samo njen privredni slom nego dovođenje u pitanje ideje EU), Nemačka i Francuska traže strogu fiskalnu disciplinu za sve učesnike. To znači da ubuduće ne može svako da troši zajednički novac bez jake kontrole centralne banke. Centralizovanje donošenja odluka o raspolaganju evrom, stavlja funkciju nacionalnih skupština u nezgodan položaj: ako više one ne mogu da suvereno odlučuju o finansijama u vlastitoj državi, šta će biti njihova uloga?

Razumljivo, ako je Nemačka sposobna da očuva monetarnu stabilnost Evropske unije, ona prirodno uvećava i svoju političku moć i uticaj. Dalje reprekusije će se tek pokazati: zasada one deluju benevolentno, bar po stabilnost Evrope.

MONITOR: Kod nas su se mnogi političari preporučivali kampanjama za „švedski standard”. U čemu je tajna dugotrajnog uspjeha „skandinavskog modela”?
LAKIĆEVIĆ: Ta izjava je, u najmanju ruku kada se pojavila, bila krajnje neozbiljna, pogotovo u kontekstu kako je vođena celokupna spoljna i unutrašnja politika. Čak i ako je želja bila iskrena (zašto da ne?), metod da se reši državno pitanje, kao preduslov, pokazao se kao autodestruktivan u svakom pogledu.

No, nije bilo samo to u pitanju: privatizacija je već u to doba shvaćena kao pljačka i kao takva uglavnom dosledno sprovođena. Da li su to pretpostavke za društvo koje, poput onih skandinavskih, počivaju na jakoj radnoj etici, samodisciplini i zaštiti radnika, nezaposlenih, velikoj socijalnoj brizi, itd.?

Sve što mogu da kažem to je da se u Srbiji, uostalom kao i u okolini, ceo proces tranzicije kretao upravo u suprotnom smeru: velikom socijalnom raslojavanju, tajkunizaciji, klijentizmu, ogromnom uplivu kriminala u politiku i ekonomiju, shvatanju vlasti kao prilike za krađu, itd. Ako neko tako nedvosmisleno ide u pravcu privredne i političke nestabilnosti društva bolivijskog tipa a priča o skandinavskom modelu kao uzoru, to deluje šizofreno.

Drugo, skandinavski model je zasnovan na specifičnostima, koje nemaju skoro ništa zajedničko s našim podnebljem. Ne mogu se transplantirati, i kada bi to najiskrenije želeli, jer je to jednostavno nemoguće: kao što su klima i geografski položaj nešto specifično, to isto važi i za genetsko nasleđe, tradicije, religijske i svetovne nazore. Uz sve to, ma kako tamo bio visok životni standard i relativna socijalna sigurnost, postoje i mnogobrojni problemi s kojima se ova društva decenijama suočavaju. Hoću da kažem, nema društava bez neke svoje tamne strane: treba pogledati statistiku o broju samoubistava, raširenosti alkoholizma, rođenih s defektima, itd.

Kada su jednom danskom agronomu koji je bio u poseti poljoprivrednog dobra domaćini počeli da kukaju kako bi Danci, da se ovde nalaze, stvorili žitnicu Evrope i uzgojili dovoljno stoke i svinja da se ona nahrani, on im je krajnje pribrano odgovorio: „Grešite, da oni ovde žive, ponašali bi se baš isto kao i vi”. Drugim rečima, da žive ovde, ne bi bili više Danci, nego Balkanci.

Država blagostanja

MONITOR: ,,Država blagostanja”, koja se smatra najvećim uspjehom Zapada poslije Drugog svjetskog rata, sada je potpuno dovedena u pitanje. Da li je uništilo ono što ju je omogućilo?
LAKIĆEVIĆ: Principi „države blagostanja” napušteni su s politikom Ronalda Regana i Margaret Tačer: u suštini „država blagostanja” sama je sebe potkopala i učinila nefunkcionalnom. Razlozi su, koliko ja vidim, sledeći: na jednoj stani ogromni troškovi zadovoljenja naraslih potreba i broj onih kojima je ona davala razne povoljnosti (državnom birokratskom aparatu, nezaposlenima, marginalnim grupama, itd.). Na drugoj strani, potreba da se kapital oslobodi tutorstva države i investira u proizvodne aktivnosti, poveća broj radnih mesta, unapredi tehnološki razvoj…

Poslovna filozofija ovih proliberalnih poteza u početku je donela ukupan rast standarda i efikasnije korišćenje raspoloživog kapitala. Pozadinska ideja odvajanja privatnog ulaganja od države bila je da će u krajnjoj instanci povoljnosti takvog produktivnog usmerenja poslovanja osetiti svi. Međutim, procesi u svetu otvorili su nova tržišta rada (dovoljno je pomenuti Kinu) i transfere investicija, tako da je cela ova konstrukcija dovedena u pitanje. Filozofija liberalizma o tome kako kapital uložen u inovaciju i povećanje proizvodnje nužno dovodi do rasta životnog standarda, stvorena u doba država-nacija, ne važi – u smislenom vremenskom periodu. Ne stvara nova radna mesta, ne donosi opipljivi ekonomski boljitak širim slojevima, itd. To je verovatno i uzrok za revolt ljudi koji su demonstrirali na Volstritu.

Euro od početka rizik

MONITOR: Nedavno smo od ovdašnjeg čelnika velike njemačke fondacije čuli da u EU više ništa neće biti isto. Helmut Šmit je napisao upozoravajući govor. Da li se radi o političkoj kampanji njemačke SPD ili o kritičkoj svijesti o osjetljivoj i rizičnoj ulozi Njemačke ne samo u eurozoni i EU, već i u Evropi i zapadnom svijetu?
LAKIĆEVIĆ: Uvođenje zajedničke monete za EU je od početka bio je veliki rizik. Dok je to na jednoj strani značilo pojednostavljenje privrednih kalkulacija i pravljenje jednog zajedničkog ekonomskog okvira, na drugoj, zbog daleko manje razvijenosti južnih država (pre svega Grčke i Portugalije) potencijalno je vodilo u krizu. Zašto? Jednostavno, zato što su, recimo, kamatne stope bile iste u jednoj hiperproduktivnoj nemačkoj privredi i u odnosu na nju klimavoj grčkoj. Veštački su izjednačene stabilne i nestabilne privrede; tamo gde bi bilo prirodno da kamate, kao u Grčkoj i Portugalu budu veće, jer su i rizici veći, bile su nesrazmerno niske. To je opet, dovodilo da pogrešnog investiranja, jer su tržišni signali bili lažni: zašto ne uzeti izuzetno povoljne kredite, ko bi tome odoleo?

A nije postojala fiskalna disciplina, odnosno centralna institucija koja bi rigorozno nadgleda protok novca. Znači, u sistemu EU postojala je sistemska greška u pogledu kontrole vlastite monete.

Uz sve to, primer Grčke je očit, država se ponašala raskalašno sa svojom kasom: zadovoljavala je galantno potrebe svojih naraslih službi, darujući činovnicima obilate plate koje privreda nije pokrivala.

To je moralo da izađe na videlo: kada trošite nezarađeno, kada se država sve više zadužuje, kada se šalju netačni izveštaji u finansijska tela EU, kada se pogrešno investira, kada se prekomerno zadužujete – na najboljem ste putu da doživite bankrot.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo