Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DRAGAN LAKIĆEVIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA EVROPSKE STUDIJE – BEOGRAD: Danci i Balkanci

Objavljeno prije

na

Istovremeno sa smanjivanjem stepenica k EU, sve češće se čuju pitanja ne samo o budućnosti Evropske unije već i kapitalizma. O tome da li je aktuelnu krizu izazvala inherentna sistemska greška ili tek ljudski faktor, odnosno njihova kontingencija, razgovarali smo s političkim filozofom i piscem, dr Draganom Lakićevićem, direktorom Instituta za evropske studije u Beogradu. MONITOR: Kriza savremenog kapitalizma postavlja nas i pred dilemu: da li bi s nekim novim, ,,ravnopravnijim” sistemom, propala i suština demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Prvo, ekonomske krize su inherentne ekonomskom sistemu zasnovanom na konkurenciji, tržištu i slobodnoj inicijativi: razumljivo da s globalnim tržištem i globalnom cirkulacijom kapitala i roba ta karakteristika dobija ovakve razmere. U ovom slučaju, kriza je direktna posledica mešetarenja finansijskog kapitala u SAD i državnoj administraciji koja im je izlazila u susret, remeteći uslove normalnog poslovanja i stvarajući uslove za pogrešno investiranje. Dakle, u pitanju su ipak ljudske greške, faktički političke i ekonomske odluke koje su namerno favorizovale određene velike igrače na finansijskom tržištu i time ga obesmislili. To govori koliko su ideološke naznake postale besmislene: američki „neoliberali” zagovarali su otvoreno svetsko tržište, a kod kuće je čitava kaskada političkih i ekonomskih mera išla u pravcu davanja lažnih tržišnih signala: investiranje u visokorizične poslove (tržište nekretnina).

MONITOR: Predsjednica MMF-a Kristin Lagard, na ekonomskom samitu u Davosu upozorila je svjetske aktere da je moguć i scenario sličan velikoj depresiji koja je radikalizovala politiku najmoćnijih zemalja svijeta i onih u usponu i, po nekima, odvela svijet u rat. Da li je pretjerana paralela?
LAKIĆEVIĆ: Na duži rok takva apokaliptična tvrdnja ima smisla: možemo se pitati šta će se dogoditi s našom planetom kada se broj njenih žitelja udvostruči, a to je već predvidiva budućnost. Trend porasta nataliteta u siromašnom delu sveta nešto je što se ne može kontrolisati i što nas upućuje na probleme koji zahtevaju sistemska rešenja. S druge strane, logika kapitala je surova i slepa u tom smislu što nagoni aktere da investiraju u one delatnosti koje trenutno donose najveći profit. Tu već nastaje neravnoteža jer ne postoji autoritet koji bi diktirao usmeravanje i korišćenje postojećih resursa na način koji nadilazi kratkoročnu racionalnost.

Stvar, ipak, ne treba posmatrati fatalistički. Do sada je čovečanstvo nekako uspevalo da pronađe rešenja za problematične situacije. Neki put su ta rešenja bila produktivna, neki put više destruktivna: na kraju krajeva, sve zavisi od odluka ljudi. Idealnog rešenja nema, ali je važno da se uspostavi balans između sila koje donose ključne odluke. U tom smislu možda je dobro da moć globalnog uticaja SAD opada, jer se ispostavilo da se njena samoproklamovana globalna misija pokazala kao opasna za svetski mir i stabilnost. S više aktera možda je lakše pronaći neki balans. Da dodam još nešto u prilog tome: recimo da Kina trenutno više ulaže u zemlje Afrike od bilo koje druge svetske monetarne institucije: a na vladama afričkih zemalja je da biraju prioritete, u onoj u meri u kojoj je to moguće. Da li će to biti ishrana stanovništva ili, recimo, razvoj vojne industrije, teško je unapred odgovoriti. Ako je kupovina oružja nešto što nameću najveći izvoznici ove profitabilne delatnosti (a mi znamo koje su to zemlje), polje mogućnosti izbora i u onim državama koje pate od siromaštva i gladi, veoma je suženo.

MONITOR: Opet dolazimo na pitanje narodnog suvereniteta, odnosno demokratije?
LAKIĆEVIĆ: Spasavajući Grčku od napuštanja evrozone (što bi značilo ne samo njen privredni slom nego dovođenje u pitanje ideje EU), Nemačka i Francuska traže strogu fiskalnu disciplinu za sve učesnike. To znači da ubuduće ne može svako da troši zajednički novac bez jake kontrole centralne banke. Centralizovanje donošenja odluka o raspolaganju evrom, stavlja funkciju nacionalnih skupština u nezgodan položaj: ako više one ne mogu da suvereno odlučuju o finansijama u vlastitoj državi, šta će biti njihova uloga?

Razumljivo, ako je Nemačka sposobna da očuva monetarnu stabilnost Evropske unije, ona prirodno uvećava i svoju političku moć i uticaj. Dalje reprekusije će se tek pokazati: zasada one deluju benevolentno, bar po stabilnost Evrope.

MONITOR: Kod nas su se mnogi političari preporučivali kampanjama za „švedski standard”. U čemu je tajna dugotrajnog uspjeha „skandinavskog modela”?
LAKIĆEVIĆ: Ta izjava je, u najmanju ruku kada se pojavila, bila krajnje neozbiljna, pogotovo u kontekstu kako je vođena celokupna spoljna i unutrašnja politika. Čak i ako je želja bila iskrena (zašto da ne?), metod da se reši državno pitanje, kao preduslov, pokazao se kao autodestruktivan u svakom pogledu.

No, nije bilo samo to u pitanju: privatizacija je već u to doba shvaćena kao pljačka i kao takva uglavnom dosledno sprovođena. Da li su to pretpostavke za društvo koje, poput onih skandinavskih, počivaju na jakoj radnoj etici, samodisciplini i zaštiti radnika, nezaposlenih, velikoj socijalnoj brizi, itd.?

Sve što mogu da kažem to je da se u Srbiji, uostalom kao i u okolini, ceo proces tranzicije kretao upravo u suprotnom smeru: velikom socijalnom raslojavanju, tajkunizaciji, klijentizmu, ogromnom uplivu kriminala u politiku i ekonomiju, shvatanju vlasti kao prilike za krađu, itd. Ako neko tako nedvosmisleno ide u pravcu privredne i političke nestabilnosti društva bolivijskog tipa a priča o skandinavskom modelu kao uzoru, to deluje šizofreno.

Drugo, skandinavski model je zasnovan na specifičnostima, koje nemaju skoro ništa zajedničko s našim podnebljem. Ne mogu se transplantirati, i kada bi to najiskrenije želeli, jer je to jednostavno nemoguće: kao što su klima i geografski položaj nešto specifično, to isto važi i za genetsko nasleđe, tradicije, religijske i svetovne nazore. Uz sve to, ma kako tamo bio visok životni standard i relativna socijalna sigurnost, postoje i mnogobrojni problemi s kojima se ova društva decenijama suočavaju. Hoću da kažem, nema društava bez neke svoje tamne strane: treba pogledati statistiku o broju samoubistava, raširenosti alkoholizma, rođenih s defektima, itd.

Kada su jednom danskom agronomu koji je bio u poseti poljoprivrednog dobra domaćini počeli da kukaju kako bi Danci, da se ovde nalaze, stvorili žitnicu Evrope i uzgojili dovoljno stoke i svinja da se ona nahrani, on im je krajnje pribrano odgovorio: „Grešite, da oni ovde žive, ponašali bi se baš isto kao i vi”. Drugim rečima, da žive ovde, ne bi bili više Danci, nego Balkanci.

Država blagostanja

MONITOR: ,,Država blagostanja”, koja se smatra najvećim uspjehom Zapada poslije Drugog svjetskog rata, sada je potpuno dovedena u pitanje. Da li je uništilo ono što ju je omogućilo?
LAKIĆEVIĆ: Principi „države blagostanja” napušteni su s politikom Ronalda Regana i Margaret Tačer: u suštini „država blagostanja” sama je sebe potkopala i učinila nefunkcionalnom. Razlozi su, koliko ja vidim, sledeći: na jednoj stani ogromni troškovi zadovoljenja naraslih potreba i broj onih kojima je ona davala razne povoljnosti (državnom birokratskom aparatu, nezaposlenima, marginalnim grupama, itd.). Na drugoj strani, potreba da se kapital oslobodi tutorstva države i investira u proizvodne aktivnosti, poveća broj radnih mesta, unapredi tehnološki razvoj…

Poslovna filozofija ovih proliberalnih poteza u početku je donela ukupan rast standarda i efikasnije korišćenje raspoloživog kapitala. Pozadinska ideja odvajanja privatnog ulaganja od države bila je da će u krajnjoj instanci povoljnosti takvog produktivnog usmerenja poslovanja osetiti svi. Međutim, procesi u svetu otvorili su nova tržišta rada (dovoljno je pomenuti Kinu) i transfere investicija, tako da je cela ova konstrukcija dovedena u pitanje. Filozofija liberalizma o tome kako kapital uložen u inovaciju i povećanje proizvodnje nužno dovodi do rasta životnog standarda, stvorena u doba država-nacija, ne važi – u smislenom vremenskom periodu. Ne stvara nova radna mesta, ne donosi opipljivi ekonomski boljitak širim slojevima, itd. To je verovatno i uzrok za revolt ljudi koji su demonstrirali na Volstritu.

Euro od početka rizik

MONITOR: Nedavno smo od ovdašnjeg čelnika velike njemačke fondacije čuli da u EU više ništa neće biti isto. Helmut Šmit je napisao upozoravajući govor. Da li se radi o političkoj kampanji njemačke SPD ili o kritičkoj svijesti o osjetljivoj i rizičnoj ulozi Njemačke ne samo u eurozoni i EU, već i u Evropi i zapadnom svijetu?
LAKIĆEVIĆ: Uvođenje zajedničke monete za EU je od početka bio je veliki rizik. Dok je to na jednoj strani značilo pojednostavljenje privrednih kalkulacija i pravljenje jednog zajedničkog ekonomskog okvira, na drugoj, zbog daleko manje razvijenosti južnih država (pre svega Grčke i Portugalije) potencijalno je vodilo u krizu. Zašto? Jednostavno, zato što su, recimo, kamatne stope bile iste u jednoj hiperproduktivnoj nemačkoj privredi i u odnosu na nju klimavoj grčkoj. Veštački su izjednačene stabilne i nestabilne privrede; tamo gde bi bilo prirodno da kamate, kao u Grčkoj i Portugalu budu veće, jer su i rizici veći, bile su nesrazmerno niske. To je opet, dovodilo da pogrešnog investiranja, jer su tržišni signali bili lažni: zašto ne uzeti izuzetno povoljne kredite, ko bi tome odoleo?

A nije postojala fiskalna disciplina, odnosno centralna institucija koja bi rigorozno nadgleda protok novca. Znači, u sistemu EU postojala je sistemska greška u pogledu kontrole vlastite monete.

Uz sve to, primer Grčke je očit, država se ponašala raskalašno sa svojom kasom: zadovoljavala je galantno potrebe svojih naraslih službi, darujući činovnicima obilate plate koje privreda nije pokrivala.

To je moralo da izađe na videlo: kada trošite nezarađeno, kada se država sve više zadužuje, kada se šalju netačni izveštaji u finansijska tela EU, kada se pogrešno investira, kada se prekomerno zadužujete – na najboljem ste putu da doživite bankrot.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo