Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA : Ćutanje o zlu je izdaja

Objavljeno prije

na

Hrvatska je na referendumu odlučila da želi u EU, a druge zemlje bivše Jugoslavije čekaju da jednog dana i one o tome odluče. Sa kakvim bremenom nedavne prošlosti stojimo pred Evropom i jedni pred drugima, razgovarali smo sa zagrebačkim sveučilišnim profesorom, dr Zoranom Pusićem, dugogodišnjim predanim aktivistom za ljudska prava u Hrvatskoj, kopredsjednikom Igmanske inicijative i predsjednikom regionalne organizacije CIVIS. MONITOR: Prije nekoliko dana povučene su tužbe protiv pilota JNA, iz različitih republika SFRJ, za bombardovanje Dubrovnika. Šta to znači i da li ste iznenađeni takvom odlukom?
PUSIĆ: Nisam detaljnije pratio taj slučaj (za razliku od suđenja u vezi logora Morinj). Koliko znam optužnica je podignuta još 1992. protiv 27 pilota iz 172. lovačko-bombarderskog puka JRV. Istraga na Dubrovačkom županijskom sudu obustavljena je u julu 2011., što zbog pomanjkanja dokaza za neke pilote, što utvrđivanjem da neki od optuženih nisu bombardirali Dubrovnik.

S jedne strane to bi mogao biti pokazatelj da je hrvatsko pravosuđe sve manje pod utjecajem javnog mnijenja, što znači i politike i političara. To je dobar znak. S druge strane ljudi koji su bili žrtve te agresije su s pravom ogorčeni jer avioni jesu bombardirali civilne ciljeve u Dubrovniku, jesu doletjeli iz Crne Gore i stvar je elementarne pravde da netko za to treba odgovarati.

MONITOR: Tadašnji crnogorski državni vrh dijelio je odgovornost za Miloševićevu politiku prema Hrvatskoj i Bosni, uključujući i odgovornost za konkretne slučajeve kao što je deportacija bosanskih izbjeglica 1992. koji su ubijeni u RS.
PUSIĆ: Ljudi koji su bili u državnom vrhu Crne Gore u doba napada na Konavle i Dubrovnik nose, tko veću tko manju, odgovornost za jednu od najsramnijih epizoda u crnogorskoj povijesti. Ali, nisu jedini odgovorni. Ne kaže se uzalud „Kad se zastave razviju, sva pamet je u trubi”. Gotovo svi mediji u Crnoj Gori, s časnom iznimkom Monitora, podržali su agresiju, cinično nazvanom Rat za mir, koja se pretvorila u pljačku, maltretiranje stanovništva i odvođenje u logore, spaljivanje kuća i bombardiranje grada bez ikakvog povoda. Na iskustvu Hrvatske, znam da je javnost kvasac koji se, posebno uz dodatke zastrašivanja i ratne euforije, lako mjesi.

Deportacija bosanskih izbjeglica koji su u Crnoj Gori potražili spas, u ruke njihovih progonitelja i ubojica, nije bio samo čin hladne, glupe i bezosjećajne državne birokracije. Ljude koji su za to odgovorni treba javno prozvati, a krivce izvesti pred sud.

MONITOR: Čime su se „iskupili” oni koji su u vrijeme ratova i zločina bili na najvišim državnim funkcijama, ne samo u Crnoj Gori?
PUSIĆ: Priznavanje da su i sa „naše” strane počinjeni zločini išlo je teško u svim državama. Bez međunarodnog pritiska i postojanja Haaškog suda to ne bi ni išlo. Političari odgovorni za nesprečavanje ili zataškavanje ratnih zločina i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u Srbiji birani su na demokratskim izborima i prije i poslije nego što su se zločini dogodili. Neki od njih promijenili su retoriku, vjerojatno i stavove, prateći javno mnijenje, neki su osudama učinjenog i isprikama doprinijeli pozitivnoj promjeni javnog mnijenja.

U prvoj polovici devedesetih, u državama nastalim raspadom Jugoslavije, bilo je relativno malo ljudi koji su se suprotstavljali politici vlastite zemlje u onom dijelu u kojem je ona bila odgovorna za rat i tragedije. Većina tih ljudi, uglavnom vezana za nezavisne medije i nevladine organizacije, tada bi smatrala svojim uspjehom da u budućnosti vodeći političari izraze zgražanje nad zločinima i nad politikom, u kojoj neki od njih nisu igrali zanemarivu ulogu koja je do zločina dovela. Kad se to dogodi ne možete poreći da je to uspjeh ali, ako ne patite od amnezije, ne možete izbjeći ni neugodan osjećaj u želucu.

U Crnoj Gori je bilo ljudi koji su se javno suprotstavili agresiji na Hrvatsku i postupcima koji su vodili u ratne zločine onda kad su se oni događali. To je potvrda stare istine da ratovi kod nekih izvuku ono najgore, a kod nekih na površinu izađe ono najbolje što u ljudima postoji. Za to je bila potrebna velika moralna čvrstina i hrabrost, takvi ljudi služe na čast Crnoj Gori. S ponosom mogu reći da su neki od njih moji prijatelji.

MONITOR: Kako ocjenjujete domete tzv. tranzicione pravde u zemljama bivše Jugoslavije, uključujući tu i ono šta je i kako je uradio Haški tribunal čiji će se rad, odlučeno je nedavno u UN, nastaviti jednom rezidualnom institucijom?
PUSIĆ: Naziv „tranziciona pravda” uveden je za niz mjera i postupaka koji su trebali voditi prema utvrđivanju činjenica o ratnim događajima na području bivše Jugoslavije tokom 90-tih i prema nepristranom suđenju za ratne zločine počinjene u tim sukobima. Ad hoc Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ) osnovan je zato da bi krivci za masovne zločine bili kažnjeni; u doba osnivanja MKSJ domaća pravosuđa nisu bila dorasla provođenju nepristranih suđenja za ratne zločine.

Tako, predsjednik Vrhovnog suda u Hrvatskoj izjavljuje 1997. da „Hrvati nisu mogli u obrambenom ratu počiniti zločine”. Kako takva izjava danas odiozno zvuči, čak i ljudima koji su tada radili i danas rade u pravosuđu, govori o značajnoj pozitivnoj promjeni u hrvatskom pravosuđu i politici. Slično vrijedi i za BiH, CG, Srbiju.

Ima osnova za nadu da su te promjene, posebno s približavanjem EU ireverzibilne. Potreba i formiranje sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu inicirali su osnivanje permanentnog Međunarodnog kaznenog suda. To je važan korak prema sankcioniranju najtežih kršenja ljudskih prava širom svijeta i mogao bi postati jedan od najznačajnijih doprinosa prevenciji ratova i agresija od osnivanja UN – a.

MONITOR: Hrvatska sljedeće godine i formalno postaje članica EU. Srbi, izbjegli iz Hrvatske, postavljali su pitanje neusklađenosti svojih imovinskih i drugih ljudskih prava u Hrvatskoj sa standardima EU. Da li su oni sa razlogom nezadovoljni?
PUSIĆ: Jesu. Do 2000. postojala je politička volja da se povratak srpskih izbjeglica oteža i potencijalni povratnici obeshrabre. Poslije 2000. nije postojala volja da se taj povratak olakša i ubrza. Nova Vlada izrazila je spremnost, u pisanom dokumentu koji pokazuje poznavanje postojećih problema, da se proces povratka završi i stare nepravde, koliko je moguće, isprave.

MONITOR: ,,Nedorečena prošlost” je veoma podesna za populističke zloupotrebe. Kolike su šanse da nedavnu prošlost „dogovorimo” na nivou osnovnih činjenica?
PUSIĆ: U državi u kojoj neki novinari javno izjavljuju da će „za svoju domovinu i lagati” (izjava novinara u Hrvatskoj u 90-im), a dobar dio novinara i političara, i bez izjave, to redovito čini, govorenje istine o događajima nije samo moralni imperativ nego i istinski patriotizam. Ako ljudi nisu kritični prema nedostojnim postupcima iz bliže i dalje prošlosti vlastite zemlje, puno je vjerojatnije da će se njima ili sljedećoj generaciji, slične greške ponoviti.

Nekritičnost i sklonost falsificiranju povijesti i nametanje mitova vezano je zadnjih 25 godina uz nacionalizam. Ali to je karakteristika svih autoritarnih i totalitarnih političkih sustava.

U Hrvatskoj su 90-ih postojali ozbiljni pokušaji revizije povijesti Drugog svjetskog rata, umanjenje i negiranje ustaških zločina i relativiziranje zločinačkog karaktera ustaškog režima. HDZ -ova vlast, koja je reviziju podržavala i provodila, nije izbjegla ponavljanje grešaka i sramotnih postupaka – od pokušaja podijele BiH s Miloševićam do iskorištavanja oslobođenja dijela Hrvatske u Oluji za provođenje etničkog čišćenja.

MONITOR: Takve greške nije lako priznati?
PUSIĆ: Nije. Političarima najčešće nedostaje hrabrosti da kažu neugodnu istinu koja je u suprotnosti s onim što su godinama tvrdili. Dobar je primjer žestoko protivljenje političara, prije svega HDZ-a i desnice, da se kaže istina i o nečasnom dijelu hrvatske politike devedesetih prema BiH, o liliputanskom hrvatskom imperijalizmu i pokušaju da se i vojskom dio teritorija BiH pripoji Hrvatskoj.

Potaknute takvim i sličnim postupcima, mnoge nevladine organizacije u Regionu godinama skupljaju i prezentiraju činjenice o događajima iz devedesetih. Normalno je da one koordiniraju svoje aktivnosti kako bi te činjenice učinile što dostupnijim javnosti.

MONITOR:Vidljiva je motivacija političara da manipulišu vjerskim osjećanjima. Koliko je važno da vjerske organizacije ostave državnim institucijama njihove zemaljske poslove?
PUSIĆ: Moj je dojam da su Katolička i Pravoslavna crkva početkom 90-ih spremno podržale nacionalističke pa i agresivne politike svojih političkih elita.

Crkve kao institucije propustile su djelovati na ublažavanju i sprječavanju sukoba. Nisu digle glas i osudile postupke političara koji su im podilazili, a čiji postupci su često bili sve samo ne kršćanski. Nisu iskoristile priliku kad su primjeri ponašanja u skladu s osnovnim vrijednostima kršćanstva bili ljudima i te kako potrebni.

Što se tiče manipulacije od strane političara, odnos HDZ-a i Katoličke crkve, koji bolje poznajem, prije mi se čini kao simbioza.

MONITOR: Da li su se i u kojoj mjeri organizacije civilnog društva snašle u ratovima i haosu 90-ih, ali i u velikim izazovima tranzicije i aktuelne svjetske ekonomske krize?
PUSIĆ: Te organizacije nastajale su na ovim prostorima u kaosu 90-ih, kao suprotstavljanje oduševljenom srljanju u etničke sukobe, poplavi kršenja ljudskih prava, kao protivljenje općoj tendenciji da se netrpeljivost i šovinistička isključivost nametnu kao vrline. Najveća društvena vrijednost tih organizacija je (bila) da su djelovale na zaštiti ugroženih kad to ni državne institucije ni političke stranke nisu činile. Javno su osuđivale postupke vlastite države koji su vodili do ratnih sukoba i kršenja ljudskih prava. Neke NVO specijalizirale su se za posebna područja ali u pravilu svima događaji i vrijeme nameću teme.

Organizacije civilnog društva postaju danas u zemljama regije regulativni mehanizmi za kontrolu sve tri vrste vlasti i oblik političkog djelovanja kompatibilan političkim strankama.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo