Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA : Ćutanje o zlu je izdaja

Objavljeno prije

na

Hrvatska je na referendumu odlučila da želi u EU, a druge zemlje bivše Jugoslavije čekaju da jednog dana i one o tome odluče. Sa kakvim bremenom nedavne prošlosti stojimo pred Evropom i jedni pred drugima, razgovarali smo sa zagrebačkim sveučilišnim profesorom, dr Zoranom Pusićem, dugogodišnjim predanim aktivistom za ljudska prava u Hrvatskoj, kopredsjednikom Igmanske inicijative i predsjednikom regionalne organizacije CIVIS. MONITOR: Prije nekoliko dana povučene su tužbe protiv pilota JNA, iz različitih republika SFRJ, za bombardovanje Dubrovnika. Šta to znači i da li ste iznenađeni takvom odlukom?
PUSIĆ: Nisam detaljnije pratio taj slučaj (za razliku od suđenja u vezi logora Morinj). Koliko znam optužnica je podignuta još 1992. protiv 27 pilota iz 172. lovačko-bombarderskog puka JRV. Istraga na Dubrovačkom županijskom sudu obustavljena je u julu 2011., što zbog pomanjkanja dokaza za neke pilote, što utvrđivanjem da neki od optuženih nisu bombardirali Dubrovnik.

S jedne strane to bi mogao biti pokazatelj da je hrvatsko pravosuđe sve manje pod utjecajem javnog mnijenja, što znači i politike i političara. To je dobar znak. S druge strane ljudi koji su bili žrtve te agresije su s pravom ogorčeni jer avioni jesu bombardirali civilne ciljeve u Dubrovniku, jesu doletjeli iz Crne Gore i stvar je elementarne pravde da netko za to treba odgovarati.

MONITOR: Tadašnji crnogorski državni vrh dijelio je odgovornost za Miloševićevu politiku prema Hrvatskoj i Bosni, uključujući i odgovornost za konkretne slučajeve kao što je deportacija bosanskih izbjeglica 1992. koji su ubijeni u RS.
PUSIĆ: Ljudi koji su bili u državnom vrhu Crne Gore u doba napada na Konavle i Dubrovnik nose, tko veću tko manju, odgovornost za jednu od najsramnijih epizoda u crnogorskoj povijesti. Ali, nisu jedini odgovorni. Ne kaže se uzalud „Kad se zastave razviju, sva pamet je u trubi”. Gotovo svi mediji u Crnoj Gori, s časnom iznimkom Monitora, podržali su agresiju, cinično nazvanom Rat za mir, koja se pretvorila u pljačku, maltretiranje stanovništva i odvođenje u logore, spaljivanje kuća i bombardiranje grada bez ikakvog povoda. Na iskustvu Hrvatske, znam da je javnost kvasac koji se, posebno uz dodatke zastrašivanja i ratne euforije, lako mjesi.

Deportacija bosanskih izbjeglica koji su u Crnoj Gori potražili spas, u ruke njihovih progonitelja i ubojica, nije bio samo čin hladne, glupe i bezosjećajne državne birokracije. Ljude koji su za to odgovorni treba javno prozvati, a krivce izvesti pred sud.

MONITOR: Čime su se „iskupili” oni koji su u vrijeme ratova i zločina bili na najvišim državnim funkcijama, ne samo u Crnoj Gori?
PUSIĆ: Priznavanje da su i sa „naše” strane počinjeni zločini išlo je teško u svim državama. Bez međunarodnog pritiska i postojanja Haaškog suda to ne bi ni išlo. Političari odgovorni za nesprečavanje ili zataškavanje ratnih zločina i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u Srbiji birani su na demokratskim izborima i prije i poslije nego što su se zločini dogodili. Neki od njih promijenili su retoriku, vjerojatno i stavove, prateći javno mnijenje, neki su osudama učinjenog i isprikama doprinijeli pozitivnoj promjeni javnog mnijenja.

U prvoj polovici devedesetih, u državama nastalim raspadom Jugoslavije, bilo je relativno malo ljudi koji su se suprotstavljali politici vlastite zemlje u onom dijelu u kojem je ona bila odgovorna za rat i tragedije. Većina tih ljudi, uglavnom vezana za nezavisne medije i nevladine organizacije, tada bi smatrala svojim uspjehom da u budućnosti vodeći političari izraze zgražanje nad zločinima i nad politikom, u kojoj neki od njih nisu igrali zanemarivu ulogu koja je do zločina dovela. Kad se to dogodi ne možete poreći da je to uspjeh ali, ako ne patite od amnezije, ne možete izbjeći ni neugodan osjećaj u želucu.

U Crnoj Gori je bilo ljudi koji su se javno suprotstavili agresiji na Hrvatsku i postupcima koji su vodili u ratne zločine onda kad su se oni događali. To je potvrda stare istine da ratovi kod nekih izvuku ono najgore, a kod nekih na površinu izađe ono najbolje što u ljudima postoji. Za to je bila potrebna velika moralna čvrstina i hrabrost, takvi ljudi služe na čast Crnoj Gori. S ponosom mogu reći da su neki od njih moji prijatelji.

MONITOR: Kako ocjenjujete domete tzv. tranzicione pravde u zemljama bivše Jugoslavije, uključujući tu i ono šta je i kako je uradio Haški tribunal čiji će se rad, odlučeno je nedavno u UN, nastaviti jednom rezidualnom institucijom?
PUSIĆ: Naziv „tranziciona pravda” uveden je za niz mjera i postupaka koji su trebali voditi prema utvrđivanju činjenica o ratnim događajima na području bivše Jugoslavije tokom 90-tih i prema nepristranom suđenju za ratne zločine počinjene u tim sukobima. Ad hoc Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ) osnovan je zato da bi krivci za masovne zločine bili kažnjeni; u doba osnivanja MKSJ domaća pravosuđa nisu bila dorasla provođenju nepristranih suđenja za ratne zločine.

Tako, predsjednik Vrhovnog suda u Hrvatskoj izjavljuje 1997. da „Hrvati nisu mogli u obrambenom ratu počiniti zločine”. Kako takva izjava danas odiozno zvuči, čak i ljudima koji su tada radili i danas rade u pravosuđu, govori o značajnoj pozitivnoj promjeni u hrvatskom pravosuđu i politici. Slično vrijedi i za BiH, CG, Srbiju.

Ima osnova za nadu da su te promjene, posebno s približavanjem EU ireverzibilne. Potreba i formiranje sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu inicirali su osnivanje permanentnog Međunarodnog kaznenog suda. To je važan korak prema sankcioniranju najtežih kršenja ljudskih prava širom svijeta i mogao bi postati jedan od najznačajnijih doprinosa prevenciji ratova i agresija od osnivanja UN – a.

MONITOR: Hrvatska sljedeće godine i formalno postaje članica EU. Srbi, izbjegli iz Hrvatske, postavljali su pitanje neusklađenosti svojih imovinskih i drugih ljudskih prava u Hrvatskoj sa standardima EU. Da li su oni sa razlogom nezadovoljni?
PUSIĆ: Jesu. Do 2000. postojala je politička volja da se povratak srpskih izbjeglica oteža i potencijalni povratnici obeshrabre. Poslije 2000. nije postojala volja da se taj povratak olakša i ubrza. Nova Vlada izrazila je spremnost, u pisanom dokumentu koji pokazuje poznavanje postojećih problema, da se proces povratka završi i stare nepravde, koliko je moguće, isprave.

MONITOR: ,,Nedorečena prošlost” je veoma podesna za populističke zloupotrebe. Kolike su šanse da nedavnu prošlost „dogovorimo” na nivou osnovnih činjenica?
PUSIĆ: U državi u kojoj neki novinari javno izjavljuju da će „za svoju domovinu i lagati” (izjava novinara u Hrvatskoj u 90-im), a dobar dio novinara i političara, i bez izjave, to redovito čini, govorenje istine o događajima nije samo moralni imperativ nego i istinski patriotizam. Ako ljudi nisu kritični prema nedostojnim postupcima iz bliže i dalje prošlosti vlastite zemlje, puno je vjerojatnije da će se njima ili sljedećoj generaciji, slične greške ponoviti.

Nekritičnost i sklonost falsificiranju povijesti i nametanje mitova vezano je zadnjih 25 godina uz nacionalizam. Ali to je karakteristika svih autoritarnih i totalitarnih političkih sustava.

U Hrvatskoj su 90-ih postojali ozbiljni pokušaji revizije povijesti Drugog svjetskog rata, umanjenje i negiranje ustaških zločina i relativiziranje zločinačkog karaktera ustaškog režima. HDZ -ova vlast, koja je reviziju podržavala i provodila, nije izbjegla ponavljanje grešaka i sramotnih postupaka – od pokušaja podijele BiH s Miloševićam do iskorištavanja oslobođenja dijela Hrvatske u Oluji za provođenje etničkog čišćenja.

MONITOR: Takve greške nije lako priznati?
PUSIĆ: Nije. Političarima najčešće nedostaje hrabrosti da kažu neugodnu istinu koja je u suprotnosti s onim što su godinama tvrdili. Dobar je primjer žestoko protivljenje političara, prije svega HDZ-a i desnice, da se kaže istina i o nečasnom dijelu hrvatske politike devedesetih prema BiH, o liliputanskom hrvatskom imperijalizmu i pokušaju da se i vojskom dio teritorija BiH pripoji Hrvatskoj.

Potaknute takvim i sličnim postupcima, mnoge nevladine organizacije u Regionu godinama skupljaju i prezentiraju činjenice o događajima iz devedesetih. Normalno je da one koordiniraju svoje aktivnosti kako bi te činjenice učinile što dostupnijim javnosti.

MONITOR:Vidljiva je motivacija političara da manipulišu vjerskim osjećanjima. Koliko je važno da vjerske organizacije ostave državnim institucijama njihove zemaljske poslove?
PUSIĆ: Moj je dojam da su Katolička i Pravoslavna crkva početkom 90-ih spremno podržale nacionalističke pa i agresivne politike svojih političkih elita.

Crkve kao institucije propustile su djelovati na ublažavanju i sprječavanju sukoba. Nisu digle glas i osudile postupke političara koji su im podilazili, a čiji postupci su često bili sve samo ne kršćanski. Nisu iskoristile priliku kad su primjeri ponašanja u skladu s osnovnim vrijednostima kršćanstva bili ljudima i te kako potrebni.

Što se tiče manipulacije od strane političara, odnos HDZ-a i Katoličke crkve, koji bolje poznajem, prije mi se čini kao simbioza.

MONITOR: Da li su se i u kojoj mjeri organizacije civilnog društva snašle u ratovima i haosu 90-ih, ali i u velikim izazovima tranzicije i aktuelne svjetske ekonomske krize?
PUSIĆ: Te organizacije nastajale su na ovim prostorima u kaosu 90-ih, kao suprotstavljanje oduševljenom srljanju u etničke sukobe, poplavi kršenja ljudskih prava, kao protivljenje općoj tendenciji da se netrpeljivost i šovinistička isključivost nametnu kao vrline. Najveća društvena vrijednost tih organizacija je (bila) da su djelovale na zaštiti ugroženih kad to ni državne institucije ni političke stranke nisu činile. Javno su osuđivale postupke vlastite države koji su vodili do ratnih sukoba i kršenja ljudskih prava. Neke NVO specijalizirale su se za posebna područja ali u pravilu svima događaji i vrijeme nameću teme.

Organizacije civilnog društva postaju danas u zemljama regije regulativni mehanizmi za kontrolu sve tri vrste vlasti i oblik političkog djelovanja kompatibilan političkim strankama.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo