Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA : Ćutanje o zlu je izdaja

Objavljeno prije

na

Hrvatska je na referendumu odlučila da želi u EU, a druge zemlje bivše Jugoslavije čekaju da jednog dana i one o tome odluče. Sa kakvim bremenom nedavne prošlosti stojimo pred Evropom i jedni pred drugima, razgovarali smo sa zagrebačkim sveučilišnim profesorom, dr Zoranom Pusićem, dugogodišnjim predanim aktivistom za ljudska prava u Hrvatskoj, kopredsjednikom Igmanske inicijative i predsjednikom regionalne organizacije CIVIS. MONITOR: Prije nekoliko dana povučene su tužbe protiv pilota JNA, iz različitih republika SFRJ, za bombardovanje Dubrovnika. Šta to znači i da li ste iznenađeni takvom odlukom?
PUSIĆ: Nisam detaljnije pratio taj slučaj (za razliku od suđenja u vezi logora Morinj). Koliko znam optužnica je podignuta još 1992. protiv 27 pilota iz 172. lovačko-bombarderskog puka JRV. Istraga na Dubrovačkom županijskom sudu obustavljena je u julu 2011., što zbog pomanjkanja dokaza za neke pilote, što utvrđivanjem da neki od optuženih nisu bombardirali Dubrovnik.

S jedne strane to bi mogao biti pokazatelj da je hrvatsko pravosuđe sve manje pod utjecajem javnog mnijenja, što znači i politike i političara. To je dobar znak. S druge strane ljudi koji su bili žrtve te agresije su s pravom ogorčeni jer avioni jesu bombardirali civilne ciljeve u Dubrovniku, jesu doletjeli iz Crne Gore i stvar je elementarne pravde da netko za to treba odgovarati.

MONITOR: Tadašnji crnogorski državni vrh dijelio je odgovornost za Miloševićevu politiku prema Hrvatskoj i Bosni, uključujući i odgovornost za konkretne slučajeve kao što je deportacija bosanskih izbjeglica 1992. koji su ubijeni u RS.
PUSIĆ: Ljudi koji su bili u državnom vrhu Crne Gore u doba napada na Konavle i Dubrovnik nose, tko veću tko manju, odgovornost za jednu od najsramnijih epizoda u crnogorskoj povijesti. Ali, nisu jedini odgovorni. Ne kaže se uzalud „Kad se zastave razviju, sva pamet je u trubi”. Gotovo svi mediji u Crnoj Gori, s časnom iznimkom Monitora, podržali su agresiju, cinično nazvanom Rat za mir, koja se pretvorila u pljačku, maltretiranje stanovništva i odvođenje u logore, spaljivanje kuća i bombardiranje grada bez ikakvog povoda. Na iskustvu Hrvatske, znam da je javnost kvasac koji se, posebno uz dodatke zastrašivanja i ratne euforije, lako mjesi.

Deportacija bosanskih izbjeglica koji su u Crnoj Gori potražili spas, u ruke njihovih progonitelja i ubojica, nije bio samo čin hladne, glupe i bezosjećajne državne birokracije. Ljude koji su za to odgovorni treba javno prozvati, a krivce izvesti pred sud.

MONITOR: Čime su se „iskupili” oni koji su u vrijeme ratova i zločina bili na najvišim državnim funkcijama, ne samo u Crnoj Gori?
PUSIĆ: Priznavanje da su i sa „naše” strane počinjeni zločini išlo je teško u svim državama. Bez međunarodnog pritiska i postojanja Haaškog suda to ne bi ni išlo. Političari odgovorni za nesprečavanje ili zataškavanje ratnih zločina i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u Srbiji birani su na demokratskim izborima i prije i poslije nego što su se zločini dogodili. Neki od njih promijenili su retoriku, vjerojatno i stavove, prateći javno mnijenje, neki su osudama učinjenog i isprikama doprinijeli pozitivnoj promjeni javnog mnijenja.

U prvoj polovici devedesetih, u državama nastalim raspadom Jugoslavije, bilo je relativno malo ljudi koji su se suprotstavljali politici vlastite zemlje u onom dijelu u kojem je ona bila odgovorna za rat i tragedije. Većina tih ljudi, uglavnom vezana za nezavisne medije i nevladine organizacije, tada bi smatrala svojim uspjehom da u budućnosti vodeći političari izraze zgražanje nad zločinima i nad politikom, u kojoj neki od njih nisu igrali zanemarivu ulogu koja je do zločina dovela. Kad se to dogodi ne možete poreći da je to uspjeh ali, ako ne patite od amnezije, ne možete izbjeći ni neugodan osjećaj u želucu.

U Crnoj Gori je bilo ljudi koji su se javno suprotstavili agresiji na Hrvatsku i postupcima koji su vodili u ratne zločine onda kad su se oni događali. To je potvrda stare istine da ratovi kod nekih izvuku ono najgore, a kod nekih na površinu izađe ono najbolje što u ljudima postoji. Za to je bila potrebna velika moralna čvrstina i hrabrost, takvi ljudi služe na čast Crnoj Gori. S ponosom mogu reći da su neki od njih moji prijatelji.

MONITOR: Kako ocjenjujete domete tzv. tranzicione pravde u zemljama bivše Jugoslavije, uključujući tu i ono šta je i kako je uradio Haški tribunal čiji će se rad, odlučeno je nedavno u UN, nastaviti jednom rezidualnom institucijom?
PUSIĆ: Naziv „tranziciona pravda” uveden je za niz mjera i postupaka koji su trebali voditi prema utvrđivanju činjenica o ratnim događajima na području bivše Jugoslavije tokom 90-tih i prema nepristranom suđenju za ratne zločine počinjene u tim sukobima. Ad hoc Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ) osnovan je zato da bi krivci za masovne zločine bili kažnjeni; u doba osnivanja MKSJ domaća pravosuđa nisu bila dorasla provođenju nepristranih suđenja za ratne zločine.

Tako, predsjednik Vrhovnog suda u Hrvatskoj izjavljuje 1997. da „Hrvati nisu mogli u obrambenom ratu počiniti zločine”. Kako takva izjava danas odiozno zvuči, čak i ljudima koji su tada radili i danas rade u pravosuđu, govori o značajnoj pozitivnoj promjeni u hrvatskom pravosuđu i politici. Slično vrijedi i za BiH, CG, Srbiju.

Ima osnova za nadu da su te promjene, posebno s približavanjem EU ireverzibilne. Potreba i formiranje sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu inicirali su osnivanje permanentnog Međunarodnog kaznenog suda. To je važan korak prema sankcioniranju najtežih kršenja ljudskih prava širom svijeta i mogao bi postati jedan od najznačajnijih doprinosa prevenciji ratova i agresija od osnivanja UN – a.

MONITOR: Hrvatska sljedeće godine i formalno postaje članica EU. Srbi, izbjegli iz Hrvatske, postavljali su pitanje neusklađenosti svojih imovinskih i drugih ljudskih prava u Hrvatskoj sa standardima EU. Da li su oni sa razlogom nezadovoljni?
PUSIĆ: Jesu. Do 2000. postojala je politička volja da se povratak srpskih izbjeglica oteža i potencijalni povratnici obeshrabre. Poslije 2000. nije postojala volja da se taj povratak olakša i ubrza. Nova Vlada izrazila je spremnost, u pisanom dokumentu koji pokazuje poznavanje postojećih problema, da se proces povratka završi i stare nepravde, koliko je moguće, isprave.

MONITOR: ,,Nedorečena prošlost” je veoma podesna za populističke zloupotrebe. Kolike su šanse da nedavnu prošlost „dogovorimo” na nivou osnovnih činjenica?
PUSIĆ: U državi u kojoj neki novinari javno izjavljuju da će „za svoju domovinu i lagati” (izjava novinara u Hrvatskoj u 90-im), a dobar dio novinara i političara, i bez izjave, to redovito čini, govorenje istine o događajima nije samo moralni imperativ nego i istinski patriotizam. Ako ljudi nisu kritični prema nedostojnim postupcima iz bliže i dalje prošlosti vlastite zemlje, puno je vjerojatnije da će se njima ili sljedećoj generaciji, slične greške ponoviti.

Nekritičnost i sklonost falsificiranju povijesti i nametanje mitova vezano je zadnjih 25 godina uz nacionalizam. Ali to je karakteristika svih autoritarnih i totalitarnih političkih sustava.

U Hrvatskoj su 90-ih postojali ozbiljni pokušaji revizije povijesti Drugog svjetskog rata, umanjenje i negiranje ustaških zločina i relativiziranje zločinačkog karaktera ustaškog režima. HDZ -ova vlast, koja je reviziju podržavala i provodila, nije izbjegla ponavljanje grešaka i sramotnih postupaka – od pokušaja podijele BiH s Miloševićam do iskorištavanja oslobođenja dijela Hrvatske u Oluji za provođenje etničkog čišćenja.

MONITOR: Takve greške nije lako priznati?
PUSIĆ: Nije. Političarima najčešće nedostaje hrabrosti da kažu neugodnu istinu koja je u suprotnosti s onim što su godinama tvrdili. Dobar je primjer žestoko protivljenje političara, prije svega HDZ-a i desnice, da se kaže istina i o nečasnom dijelu hrvatske politike devedesetih prema BiH, o liliputanskom hrvatskom imperijalizmu i pokušaju da se i vojskom dio teritorija BiH pripoji Hrvatskoj.

Potaknute takvim i sličnim postupcima, mnoge nevladine organizacije u Regionu godinama skupljaju i prezentiraju činjenice o događajima iz devedesetih. Normalno je da one koordiniraju svoje aktivnosti kako bi te činjenice učinile što dostupnijim javnosti.

MONITOR:Vidljiva je motivacija političara da manipulišu vjerskim osjećanjima. Koliko je važno da vjerske organizacije ostave državnim institucijama njihove zemaljske poslove?
PUSIĆ: Moj je dojam da su Katolička i Pravoslavna crkva početkom 90-ih spremno podržale nacionalističke pa i agresivne politike svojih političkih elita.

Crkve kao institucije propustile su djelovati na ublažavanju i sprječavanju sukoba. Nisu digle glas i osudile postupke političara koji su im podilazili, a čiji postupci su često bili sve samo ne kršćanski. Nisu iskoristile priliku kad su primjeri ponašanja u skladu s osnovnim vrijednostima kršćanstva bili ljudima i te kako potrebni.

Što se tiče manipulacije od strane političara, odnos HDZ-a i Katoličke crkve, koji bolje poznajem, prije mi se čini kao simbioza.

MONITOR: Da li su se i u kojoj mjeri organizacije civilnog društva snašle u ratovima i haosu 90-ih, ali i u velikim izazovima tranzicije i aktuelne svjetske ekonomske krize?
PUSIĆ: Te organizacije nastajale su na ovim prostorima u kaosu 90-ih, kao suprotstavljanje oduševljenom srljanju u etničke sukobe, poplavi kršenja ljudskih prava, kao protivljenje općoj tendenciji da se netrpeljivost i šovinistička isključivost nametnu kao vrline. Najveća društvena vrijednost tih organizacija je (bila) da su djelovale na zaštiti ugroženih kad to ni državne institucije ni političke stranke nisu činile. Javno su osuđivale postupke vlastite države koji su vodili do ratnih sukoba i kršenja ljudskih prava. Neke NVO specijalizirale su se za posebna područja ali u pravilu svima događaji i vrijeme nameću teme.

Organizacije civilnog društva postaju danas u zemljama regije regulativni mehanizmi za kontrolu sve tri vrste vlasti i oblik političkog djelovanja kompatibilan političkim strankama.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo