INTERVJU
DR ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA : Ćutanje o zlu je izdaja

Hrvatska je na referendumu odlučila da želi u EU, a druge zemlje bivše Jugoslavije čekaju da jednog dana i one o tome odluče. Sa kakvim bremenom nedavne prošlosti stojimo pred Evropom i jedni pred drugima, razgovarali smo sa zagrebačkim sveučilišnim profesorom, dr Zoranom Pusićem, dugogodišnjim predanim aktivistom za ljudska prava u Hrvatskoj, kopredsjednikom Igmanske inicijative i predsjednikom regionalne organizacije CIVIS. MONITOR: Prije nekoliko dana povučene su tužbe protiv pilota JNA, iz različitih republika SFRJ, za bombardovanje Dubrovnika. Šta to znači i da li ste iznenađeni takvom odlukom?
PUSIĆ: Nisam detaljnije pratio taj slučaj (za razliku od suđenja u vezi logora Morinj). Koliko znam optužnica je podignuta još 1992. protiv 27 pilota iz 172. lovačko-bombarderskog puka JRV. Istraga na Dubrovačkom županijskom sudu obustavljena je u julu 2011., što zbog pomanjkanja dokaza za neke pilote, što utvrđivanjem da neki od optuženih nisu bombardirali Dubrovnik.
S jedne strane to bi mogao biti pokazatelj da je hrvatsko pravosuđe sve manje pod utjecajem javnog mnijenja, što znači i politike i političara. To je dobar znak. S druge strane ljudi koji su bili žrtve te agresije su s pravom ogorčeni jer avioni jesu bombardirali civilne ciljeve u Dubrovniku, jesu doletjeli iz Crne Gore i stvar je elementarne pravde da netko za to treba odgovarati.
MONITOR: Tadašnji crnogorski državni vrh dijelio je odgovornost za Miloševićevu politiku prema Hrvatskoj i Bosni, uključujući i odgovornost za konkretne slučajeve kao što je deportacija bosanskih izbjeglica 1992. koji su ubijeni u RS.
PUSIĆ: Ljudi koji su bili u državnom vrhu Crne Gore u doba napada na Konavle i Dubrovnik nose, tko veću tko manju, odgovornost za jednu od najsramnijih epizoda u crnogorskoj povijesti. Ali, nisu jedini odgovorni. Ne kaže se uzalud „Kad se zastave razviju, sva pamet je u trubi”. Gotovo svi mediji u Crnoj Gori, s časnom iznimkom Monitora, podržali su agresiju, cinično nazvanom Rat za mir, koja se pretvorila u pljačku, maltretiranje stanovništva i odvođenje u logore, spaljivanje kuća i bombardiranje grada bez ikakvog povoda. Na iskustvu Hrvatske, znam da je javnost kvasac koji se, posebno uz dodatke zastrašivanja i ratne euforije, lako mjesi.
Deportacija bosanskih izbjeglica koji su u Crnoj Gori potražili spas, u ruke njihovih progonitelja i ubojica, nije bio samo čin hladne, glupe i bezosjećajne državne birokracije. Ljude koji su za to odgovorni treba javno prozvati, a krivce izvesti pred sud.
MONITOR: Čime su se „iskupili” oni koji su u vrijeme ratova i zločina bili na najvišim državnim funkcijama, ne samo u Crnoj Gori?
PUSIĆ: Priznavanje da su i sa „naše” strane počinjeni zločini išlo je teško u svim državama. Bez međunarodnog pritiska i postojanja Haaškog suda to ne bi ni išlo. Političari odgovorni za nesprečavanje ili zataškavanje ratnih zločina i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u Srbiji birani su na demokratskim izborima i prije i poslije nego što su se zločini dogodili. Neki od njih promijenili su retoriku, vjerojatno i stavove, prateći javno mnijenje, neki su osudama učinjenog i isprikama doprinijeli pozitivnoj promjeni javnog mnijenja.
U prvoj polovici devedesetih, u državama nastalim raspadom Jugoslavije, bilo je relativno malo ljudi koji su se suprotstavljali politici vlastite zemlje u onom dijelu u kojem je ona bila odgovorna za rat i tragedije. Većina tih ljudi, uglavnom vezana za nezavisne medije i nevladine organizacije, tada bi smatrala svojim uspjehom da u budućnosti vodeći političari izraze zgražanje nad zločinima i nad politikom, u kojoj neki od njih nisu igrali zanemarivu ulogu koja je do zločina dovela. Kad se to dogodi ne možete poreći da je to uspjeh ali, ako ne patite od amnezije, ne možete izbjeći ni neugodan osjećaj u želucu.
U Crnoj Gori je bilo ljudi koji su se javno suprotstavili agresiji na Hrvatsku i postupcima koji su vodili u ratne zločine onda kad su se oni događali. To je potvrda stare istine da ratovi kod nekih izvuku ono najgore, a kod nekih na površinu izađe ono najbolje što u ljudima postoji. Za to je bila potrebna velika moralna čvrstina i hrabrost, takvi ljudi služe na čast Crnoj Gori. S ponosom mogu reći da su neki od njih moji prijatelji.
MONITOR: Kako ocjenjujete domete tzv. tranzicione pravde u zemljama bivše Jugoslavije, uključujući tu i ono šta je i kako je uradio Haški tribunal čiji će se rad, odlučeno je nedavno u UN, nastaviti jednom rezidualnom institucijom?
PUSIĆ: Naziv „tranziciona pravda” uveden je za niz mjera i postupaka koji su trebali voditi prema utvrđivanju činjenica o ratnim događajima na području bivše Jugoslavije tokom 90-tih i prema nepristranom suđenju za ratne zločine počinjene u tim sukobima. Ad hoc Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ) osnovan je zato da bi krivci za masovne zločine bili kažnjeni; u doba osnivanja MKSJ domaća pravosuđa nisu bila dorasla provođenju nepristranih suđenja za ratne zločine.
Tako, predsjednik Vrhovnog suda u Hrvatskoj izjavljuje 1997. da „Hrvati nisu mogli u obrambenom ratu počiniti zločine”. Kako takva izjava danas odiozno zvuči, čak i ljudima koji su tada radili i danas rade u pravosuđu, govori o značajnoj pozitivnoj promjeni u hrvatskom pravosuđu i politici. Slično vrijedi i za BiH, CG, Srbiju.
Ima osnova za nadu da su te promjene, posebno s približavanjem EU ireverzibilne. Potreba i formiranje sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu inicirali su osnivanje permanentnog Međunarodnog kaznenog suda. To je važan korak prema sankcioniranju najtežih kršenja ljudskih prava širom svijeta i mogao bi postati jedan od najznačajnijih doprinosa prevenciji ratova i agresija od osnivanja UN – a.
MONITOR: Hrvatska sljedeće godine i formalno postaje članica EU. Srbi, izbjegli iz Hrvatske, postavljali su pitanje neusklađenosti svojih imovinskih i drugih ljudskih prava u Hrvatskoj sa standardima EU. Da li su oni sa razlogom nezadovoljni?
PUSIĆ: Jesu. Do 2000. postojala je politička volja da se povratak srpskih izbjeglica oteža i potencijalni povratnici obeshrabre. Poslije 2000. nije postojala volja da se taj povratak olakša i ubrza. Nova Vlada izrazila je spremnost, u pisanom dokumentu koji pokazuje poznavanje postojećih problema, da se proces povratka završi i stare nepravde, koliko je moguće, isprave.
MONITOR: ,,Nedorečena prošlost” je veoma podesna za populističke zloupotrebe. Kolike su šanse da nedavnu prošlost „dogovorimo” na nivou osnovnih činjenica?
PUSIĆ: U državi u kojoj neki novinari javno izjavljuju da će „za svoju domovinu i lagati” (izjava novinara u Hrvatskoj u 90-im), a dobar dio novinara i političara, i bez izjave, to redovito čini, govorenje istine o događajima nije samo moralni imperativ nego i istinski patriotizam. Ako ljudi nisu kritični prema nedostojnim postupcima iz bliže i dalje prošlosti vlastite zemlje, puno je vjerojatnije da će se njima ili sljedećoj generaciji, slične greške ponoviti.
Nekritičnost i sklonost falsificiranju povijesti i nametanje mitova vezano je zadnjih 25 godina uz nacionalizam. Ali to je karakteristika svih autoritarnih i totalitarnih političkih sustava.
U Hrvatskoj su 90-ih postojali ozbiljni pokušaji revizije povijesti Drugog svjetskog rata, umanjenje i negiranje ustaških zločina i relativiziranje zločinačkog karaktera ustaškog režima. HDZ -ova vlast, koja je reviziju podržavala i provodila, nije izbjegla ponavljanje grešaka i sramotnih postupaka – od pokušaja podijele BiH s Miloševićam do iskorištavanja oslobođenja dijela Hrvatske u Oluji za provođenje etničkog čišćenja.
MONITOR: Takve greške nije lako priznati?
PUSIĆ: Nije. Političarima najčešće nedostaje hrabrosti da kažu neugodnu istinu koja je u suprotnosti s onim što su godinama tvrdili. Dobar je primjer žestoko protivljenje političara, prije svega HDZ-a i desnice, da se kaže istina i o nečasnom dijelu hrvatske politike devedesetih prema BiH, o liliputanskom hrvatskom imperijalizmu i pokušaju da se i vojskom dio teritorija BiH pripoji Hrvatskoj.
Potaknute takvim i sličnim postupcima, mnoge nevladine organizacije u Regionu godinama skupljaju i prezentiraju činjenice o događajima iz devedesetih. Normalno je da one koordiniraju svoje aktivnosti kako bi te činjenice učinile što dostupnijim javnosti.
MONITOR:Vidljiva je motivacija političara da manipulišu vjerskim osjećanjima. Koliko je važno da vjerske organizacije ostave državnim institucijama njihove zemaljske poslove?
PUSIĆ: Moj je dojam da su Katolička i Pravoslavna crkva početkom 90-ih spremno podržale nacionalističke pa i agresivne politike svojih političkih elita.
Crkve kao institucije propustile su djelovati na ublažavanju i sprječavanju sukoba. Nisu digle glas i osudile postupke političara koji su im podilazili, a čiji postupci su često bili sve samo ne kršćanski. Nisu iskoristile priliku kad su primjeri ponašanja u skladu s osnovnim vrijednostima kršćanstva bili ljudima i te kako potrebni.
Što se tiče manipulacije od strane političara, odnos HDZ-a i Katoličke crkve, koji bolje poznajem, prije mi se čini kao simbioza.
MONITOR: Da li su se i u kojoj mjeri organizacije civilnog društva snašle u ratovima i haosu 90-ih, ali i u velikim izazovima tranzicije i aktuelne svjetske ekonomske krize?
PUSIĆ: Te organizacije nastajale su na ovim prostorima u kaosu 90-ih, kao suprotstavljanje oduševljenom srljanju u etničke sukobe, poplavi kršenja ljudskih prava, kao protivljenje općoj tendenciji da se netrpeljivost i šovinistička isključivost nametnu kao vrline. Najveća društvena vrijednost tih organizacija je (bila) da su djelovale na zaštiti ugroženih kad to ni državne institucije ni političke stranke nisu činile. Javno su osuđivale postupke vlastite države koji su vodili do ratnih sukoba i kršenja ljudskih prava. Neke NVO specijalizirale su se za posebna područja ali u pravilu svima događaji i vrijeme nameću teme.
Organizacije civilnog društva postaju danas u zemljama regije regulativni mehanizmi za kontrolu sve tri vrste vlasti i oblik političkog djelovanja kompatibilan političkim strankama.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast
MONITOR: Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?
VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.
Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.
Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi, možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.
Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.
MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?
VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.
Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.
MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?
VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.
Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?
MONITOR: Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha – od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.
Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.
Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.
MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?
VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima Vlade.
Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.
Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.
MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?
VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.
MONITOR: Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?
VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.
MONITOR: Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?
VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.
Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.
Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.
Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, DOCENTKINJA NA FPN-U I NARODNA POSLANICA U SKUPŠTINI SRBIJE: Afere u Srbiji teško da mogu biti okidač radikalnih promjena

Afera Jovanjica je sigurno već uticala na promjene odnosa moći unutar SNS, u kartel partiji gdje se stalno dešavaju borbe za moć koje javnost samo nazire a nema prilike da transparentno isprati
MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, kaže da još nije donijeta odluka vladajuće većine o raspisivanju izbora. Koalicioni partner vladajuće SNS, SPS i Ivica Dačić, smatraju da ne bi trebalo ići na one izbore koji bi bili vanredni. Dačić je bio skeptičan i u vezi ulaska SPS u najavljivani Pokret za državu. Da li je koalicija sa Naprednjacima postala rizična za „večiti“ SPS i lično Dačića?
ĐORĐEVIĆ: Koalicija sa naprednjacima sve vreme umanjuje podršku SPS, jer im SNS preotima biračko telo, i bilo je jasno da je na prošlim izborima SPS činjenicu da nije imao svog predsedničkog kandidata naplatio proruskom strategijom za parlamentarne izbore koja je razbesnela Vučića. Narodni pokret za državu je najavljen ubrzo nakon konstituisanja parlamenta sa namerom da u sebe usisa SPS kao i da sve one koji ostanu po strani proglasi levim ili desnim ekstremistima. Međutim, ta Vučićeva inicijativa je za sada doživela fijasko jer pokret nije napravljen i to verovatno baš zbog nećkanja SPS-a. Pitanje je da li je Vučić od ove ideje odustao jer ovog pokreta za izbore nema, pa bi ta činjenica možda i bila znak da ih neće uskoro ni biti. Međutim, on je fleksibilan i ima više spremnih strategija što mu pozicija onoga koji je privatizovao medijski prostor i javne resurse omogućava.
MONITOR: Zdravko Ponoš, predsjednik stranke Srbija centar, tvrdi da se Vučić boji izbora, ali socijalne mere koje je nedavno Vučić predstavio-oročene su na decembar kada je i posljednji mogući datum održavanja izbora ove godine. Šta Vučić „šteluje“ prije nego što će donijeti odluku?
ĐORĐEVIĆ: Vučić s vremena na vreme pokušava da osigura svoje biračko telo, kako one najsiromašnije čiji egzistencijalni strah namiruje jeftinijim parizerom, tako i srednju klasu zamrzavanjem kamata na stambene kredite u narednih 15 meseci. No, podsetila bih i da je doneta odluka o davanju 10 000 dinara majkama dece do 16 godina neposredno nakon dva masakra u školi Ribnikar i selima Malom Orašju i Duboni, kada su verovatno fokus grupe Vučiću pokazale da se majke ne osećaju bezbedno da pošalju svoju decu u školu, te je ovo pokušaj da se i njihov strah amortizuje novcem. Ovo je svakako priprema za izbore ali održavanje na vlasti je i jedina politika ove vlasti već više od decenije. No, kod Vučića se uvek radi i o držanju svojih partijskih aktivista poslušnim odnosno u pripravnosti kako se ne bi opustili i osećali sigurnim u svojim pozicijama.
MONITOR: U opoziciji se stalno govori o ujedinjavanju. Dolazi, međutim, do dinamike usitnjavanja-ukrupljavanja. Ostaju i pozivi za jednu kolonu opozicije, kao i oni da bi učesnici protesta Srbija protiv nasilja trebalo da formiraju čvrst proevropski blok. Da li je i mogućnost vraćanja cenzusa na pet procenata podstakla predloge za približavanje?
ĐORĐEVIĆ: Nije prijatna ta dinamika usitnjavanja-ukrupljavanja jer stvara nepoverenje kod građana koje se preliva čak i na nas u Zeleno-levom frontu koji u toj dinamici direktno ne učestvujemo, već strpljivo gradimo svoju političku organizaciju i stalno rastemo. Naš predlog iz dokumenta Put do pobede bio je formiranje izbornih platformi i predizbornih saveza zasnovanih na programsko-ideološkoj bliskosti i/ili potencijalnom sinergijskom efektu saradnje različitih organizacija opozicije. To je dovoljno širok princip da može da prihvati više kolona ukoliko se ne može postići smisleni dogovor ili sinergijski efekat po birače, jer je besmisleno ujedinjavanje koje odbija građane. Ako postoji podozrivost između političkih organizacija o tome da li uopšte jedna drugu doživljavaju kao opozicione, ne mogu biti na istoj listi. Usaglašavanje oko sporazuma o tome kako smeniti režim i držanjem reči o postignutim principima može biti dokaz koliko je ko spreman da radi ka postizanju tog cilja.
Vraćanja cenzusa na 5 posto zahteva koaliranje, ali je impuls za ukrupnjavanjem ovoga puta više diktiran saradnjom proevropskih partija u parlamentu i pri organizaciji protesta Srbija protiv nasilja.
MONITOR: Nerealno je bilo očekivati da će vlast pristati na ispunjavanje uslova protesta protiv nasilja. Ipak protesti se nisu ugasili, a opozicija je počela sa opstrukcijom rada Skupštine Srbije što ju je dovelo u situaciju da ne može da raspravlja o prijedlogu Zakona o rebalansu budžeta. Onemogućavanje rada Anketnog odbora o okolnostima pod kojima su se desila dva masovna ubistva čini se da je opoziciji najviše naškodio. Djeluje da se nekako olako pristalo na to?
ĐORĐEVIĆ: Rad Anketnog odbora je ciljano onemogućen jer je predstavnicima režima bilo jasno da što se duže priča o masakrima i propustima sistema pre i posle tragičnih događaja, to rasplamsava proteste i slabi njihovu poziciju. Roditelji su brutalno zloupotrebljeni obmanama o tome kakvu bi štetu mogao da napravi Anketni odbor. Nije bilo prilike da se ikome objasni šta Anketni odbor ne može biti, no i pored toga bilo je apsolutno moguće angažovati stručnjake koji bi vodili računa da Anketni odbor ne zadire u pitanja kojima se bave tužilaštvo i sudstvo. Ne bih rekla da je opozicija olako pristala na to, ali je uhvaćena u zamci odnosno faktički je ucenjena da ne pokušava alternativno održavanje sednica Anketnog odbora bez kvoruma kako to ne bi izgledalo kao udar na roditelje. Takođe, takav Anketni odbor ne bi imao službenu podršku i ne bi mogao da izradi sadržajni izveštaj od pomoći za davanje preporuka kako da kao društvo odgovorimo na činjenicu da je sistem zakazao. Režim je sve nas sa predumišljajem sprečio da zajedničkim naporima popravimo taj sistem koji je zakazao.
MONITOR: Srbiju potresa afera „Jovanjica“ koja ovih dana stiže do kulminacije izjavom inspektora Slobodana Milenkovića da mu preti fizička likvidacija. Ovome je prethodila smena njega i inspektora Dušana Mitića sa visokih funkcija u MUP-u. Može li ova afera uticati na radikalne promjene odnosa moći u Srbiji?
ĐORĐEVIĆ: Afera Jovanjica postoji već gotovo četiri godine i sa svakim novim otkrićem raspetljavamo kriminalno-političku hobotnicu i razmere osionosti svih na vlasti koji su umešani u ovaj slučaj. Ona je sigurno već uticala na promene odnosa moći unutar SNS, u kartel partiji gde se stalno dešavaju borbe za moć koje javnost samo nazire, a nema prilike da transparentno isprati dok joj se mažu oči nekim drugim skretanjima sa aktuelnih afera. Afera već ima toliko da su zasigurno do sada morale imati efekte mobilizacije ljudi za promene ali, nažalost, mnogi građani Srbije nemaju prilike da uopšte išta čuju o tim aferama i dok je tako, čini mi se da će one same po sebi teško biti okidač radikalnih promena. Ono što građani znaju je kako žive i pre će se pobuniti zbog pitanja šta ova vlast radi da bi oni živeli bolje, odnosno da li možda baš zbog ove vlasti oni žive gore nego što bi mogli. Tu mislim na siromaštvo, nejednakost i egzistencijalnu brigu zbog inflacije koja je treća u Evropi, ali i osećaj nebezbednosti u školama i sveopšteg nasilja u javnom prostoru koji je ophrvao sve roditelje u zemlji.
MONITOR: Predsjednik Evropskog savjeta, Šarl Mišel, kazao je da bi zemlje Zapadnog Balkana trebalo primiti u EU do 2030-e. Sa time se nije složila Evropska komisija. Po Vašim saznanjima, šta Evropski zeleni misle o tome?
ĐORĐEVIĆ: Postoji institucionalni rivalitet Evropskog saveta i Evropske komisije pa se čini da je ovo mišljenje Šarla Mišela jedna pokazna vežba kako to može da izgleda kada se ne komunicira institucionalnim kanalima u skladu sa dogovorenim strategijama, zbog čega su Evropski zeleni za sada ostali uzdržani. Očekujemo uskoro raspravu oko novog izveštaja o proširenju ,kao vidu jedne opšte strategije o proširenju kada će, verujem, Evropski zeleni biti vrlo jasni. Do sada su oni bili zagovornici proširenja i to kao širenja prostora demokratije i slobode – dakle, uz insistiranje na fundamentalnim standardima poštovanja ljudskih prava i vladavine prava za zemlje kandidate, a ne puko geopolitičko prestrojavanje po cenu negovanja autoritaraca na vlasti kakvog imamo mi u Srbiji.
Pobjeda u Beogradu bi bila izuzetno značajna
MONITOR: Najneizvjesnije je da li će biti vanrednih izbora za Beograd. Koliko bi pobjeda opozicije u Beogradu bila motor za dalje promjene i uticala na promjene u drugim gradovima i opštinama?
ĐORĐEVIĆ: Mi u Zeleno-levom frontu verujemo da pobeda dolazi odozdo. Zbog toga bi pobeda opozicije u Beogradu bila od izuzetnog značaja, i to ne zato što su Beograđani bitniji od ostatka zemlje, kako neki nepošteno komentarišu insistiranje na beogradskim izborima, već zato što je ta pobeda izvesna i zato što bi bila ohrabrenje za one čija je borba na lokalu van Beograda mnogo teža. To bi ohrabrenje izazvalo lavinu pobeda i u nizu drugih lokalnih samouprava, a nova gradska vlast u Beogradu bi im bila važan saveznik. Tačno je da se mnoge ključne stvari ne mogu rešiti na lokalu jer je Srbija izuzetno centralizovana, ali je to korak ka oslobađanju ljudi i decentralizaciji moći. Što više ljudi širom Srbije mora da bude deo te promene i učestvuje u lokalnoj vlasti da bi se dala potpora borbi na republičkom nivou.
Zapadni lideri ne znaju kako da spriječe preigravanje Vučića i Kurtija
MONITOR: Nastavlja se tzv. dijalog Kosova i Srbije. Kosovo je već pod nekim vidom sankcija EU, a uticajni krugovi u parlamentima Ujedinjenog kraljevstva i EU traže i pooštravanje odnosa prema Srbij. Da li su sujeta i strpljenje zapadnih lidera previše pogođeni kosovsko-srpskim političkim preigravanjem?
ĐORĐEVIĆ: Umesto da se rešavaju brojni životni problemi ljudi koji na Kosovu žive, stvaraju se novi problemi poput izbora održanih u četiri opštine na severu Kosova i sada pregovaranja oko toga kako da do novih izbora dođe ,odnosno da se Srbi vrate u institucije. U međuvremenu, Srbi se iseljavaju sve više, a i inače retkim povratnicima na Kosovu se spaljuju kuće dok se Kurti hvali kosovskom demokratijom. Bojim se da zapadni lideri ni sami ne znaju šta kredibilno mogu da ponude kao štap i šargarepu kako bi sprečili to preigravanje, kako Vučića tako sada možda još i više Kurtija, u situaciji u kojoj pitanje Kosova nije jedino pa ni najvažnije za njih. Sporovi o tome koji akter treba da bude sankcionisan, presecaju i same spoljnopolitičke odbore ovih zemalja i govore o jednom previranju oko toga kako zadržati Srbiju u svojoj geopolitičkoj orbiti.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Podjela plijena

Posljednje tri godine smo vidjeli da su partije nove pozicije iskopirale način vladanja DPS-a, od političkog zapošljavanja i pokušaja uticaja na rad sudske vlasti, pa sve do odnosa prema kritičarima vlasti. Nastavak takvog ponašanja Crnu Goru neminovno vodi u novu fazu apatije koja je bila i više nego imanentna periodu vladavine DPS-a
MONITOR: Kako ocjenjujete pregovore oko nove Vlade?
MILOVAC: Pregovori su očekivano komplikovani, imajući u vidu heterogenost političkih partija koje nakon izbora žele da budu dio nove izvršne vlasti. Posebno je uočljivo da se više ni ne pokušava kreirati privid zalaganja za javni interes i realne potrebe građana, te da ključne tačke sporenja među partijama predstavljaju funkcije u budućoj vladi i takozvano kadriranje ,,po dubini”.
Posljednje tri godine su umnogome pokazale kakva je demokratska kondicija nekadašnjih opozicionih partija. Gotovo sve su bile neuspješne u odbacivanju modela ponašanja koji je proteklih decenija bio imanentan DPS-u i njegovim satelitima. To se sada najjasnije uočava tokom pregovora za sastav buduće vlade, gdje je partijski interes daleko ispred javnog interesa da konačno dobijemo kvalitetnu izvršnu vlast koja će moći da ponovo pokrene ključne reforme i odmrzne proces evropskih integracija.
Smatram da pred mandatarom Milojkom Spajićem stoji veoma komplikovan zadatak i da će konačno rješenje morati da predstavlja kompromis između onoga što su bili početni principi za formiranje vlade i potrebe da je konačno dobijemo i krenemo dalje. Da li će to dalje značiti napredak ili dalje nazadovanje, zavisiće od političke snage i mudrosti budućeg premijera da tako raznoliku skupinu drži pod nekom vrstom kontrole.
Sasvim je izvjesno da će novu vladu, osim PES-a, činiti partije čiji kadrovi su u protekle tri godine već imali prilike da pokažu ,,po dubini i širini”, da politički zapošljavaju i koriste privilegiju obavljanja javne funkcije za ostvarivanje ličnih i partijskih interesa. U razmjeni argumenata između PES a i koalicije Za Budućnost Crne Gore, saznali smo i da je mandatar bivšem DF-u nudio ,,do 40 odsto pozicija po dubini”, pokazajući do koje mjere se priča o takozvanoj meritokratiji u pregovorima može svesti na isprazno predizborno obećanje.
To, nažalost, pokazuje da stvarna reforma crnogorskog društva neće zaista početi dok, osim promjena na vlasti, ne budemo imali i promjene u svijesti onih koji pretenduju da budu nosioci tih reformi. Za sada ne vidim političku partiju koja ima tu količinu intergiteta i vizije.
MONITOR: Koja je glavna karakteristika post DPS perioda?
MILOVAC: U mnogim oblastima prethodne tri godine predstavljaju vrijeme koje su građani izgubili čekajući da Crna Gora odlučnije krene naprijed i otrese se bremena koji opterećuju tri decenije DPS vladavine. Iako je bilo očekivati da proces tranzicije Crne Gore od zarobljene države ka društvu slobodnih građana bude mukotrpan i spor, smatram da su u posljednje tri godine propuštene mnoge šanse da ovu zemlju odlučnije pokrenemo naprijed.
Ono što jeste definitivno karakteristika takozvanog postdps perioda jeste podjela ,,plijena” koji je nakon tri decenije uzet iz ruku DPS-a. Iako je nesporno da je promjena došla na izborima i da su građani sada daleko slobodniji da se bore za svoja prava nego što je to bilo ranije, stvarni pobjednici nisu oni, već partije koje ovaj tranzicioni period koriste kako bi ,,nadoknadile propušteno” dok su bile u opozionim klupama.
Nažalost, gotovo sve političke partije su dolazak na vlast prepoznale kao šansu da dalje unaprijede i ojačaju svoju partijski bazu, a ne kao privilegiju da nakon tri decenije DPS terora, Crnu Goru oslobode i ubrzaju proces ključnih reformi.
Takav način uskointeresnog razmišljanja crnogorskih partija je vidljiv na svakom koraku i nivou vlasti, bilo da govorimo o parlamentu, izvršnoj vlasti ili takozvanoj ,,dubini”gdje je partijska knjižica ponovo garant dobijanja posla ili neke privilegije.
Posljednje tri godine smo vidjeli da su partije nove pozicije iskopirale način vladanja DPS-a, od političkog zapošljavanja i pokušaja uticaja na rad sudske vlasti, pa sve do odnosa prema kritičarima vlasti. Nastavak takvog ponašanja Crnu Goru neminovno vodi u novu fazu apatije koja je bila i više nego imanentna u periodu vladavine DPS-a.
MONITOR: MANS je i dalje na udaru kritike od strane vlasti. Vidite li neke pozitivne promjene?
MILOVAC: Nažalost, imali smo prilike da iz prve ruke vidimo koliko je tačna izreka ,,daj mu vlast, pa ćeš vidjeti kakav je čovjek”, i to na primjeru premijera Dritana Abazovića koji je MANS pokušao da predstavi kao navodne zaštitnike organizovanog kriminala i izrazio sumnje u naše motive da se bavimo praćenjem rada njegove vlade.
Ta vrsta ,,paranoje” je karakteristična za dugogodišnje diktatore i autokrate, ali je gospodin Abazović nekako skratio taj put i za svega godinu dana uspio da dozvoli sebi da, u nedostatku odgovora na argumentovanu kritiku, poseže za takvim kontrukcijama i podmetanjima.
Ovo je posebno problematično jer dolazi od vlasti koja je pretendovala da bude sve ono što DPS nije bio u posljednje tri decenije, a pretvorila se u njegovu imitaciju .
Pozitivna stvar je što, sa druge strane, građani mnogo slobodnije u javnost iznose svoje stavove o kvalitetu rada vlade i drugih organa vlasti, uz mnogo manje bojazni nego što je to bio slučaj u prethodnom periodu.
MILOVAC: Koje su glavne kritike na rad odlazeće Vlade i kakav je vaš sud o radu Vlade u segmentu borbe protiv kriminala i korupcije?
MILOVAC: Ključna kritika jeste nedostatak održivih rezultata u borbi protiv korupcije i organizovang kriminala, te korišćenje tog procesa za samopromociju i političku valorizaciju. Nakon tri decenije vladavine DPS-a tokom koje je izgrađen kult lidera i vrhovnog vođe u liku Mila Đukanovića, sada imamo situaciju, bojim se, da još neki političari pretenduju na takav status, koristeći upravo borbu protiv korupcije kao sredstvo za to.
Jedan od najvidljivijih primjera za to jeste premijer Dritan Abazović, koji uporno pokušava sebe da nametne kao nekakvu ,,ruke pravde”, a svoju partiju kao nezamjenljiv faktor u konačnom obračunu sa mafijom i organizovanim kriminalom. Nažalost, rezultati vlade u toj oblasti su glasniji od svih PR pokušaja premijera Abazovića i njegove partije da nas ubijede da je mafija pobijeđena.
Glavna zamjerka na račun rada vlade je to što je on u mnogim segmentima manje transparentan nego što je bio rad bilo koje od vlada DPS-a iz prethodnog perioda. Mnogi standardi koje smo čak i pod režimom Mila Đukanovića uspjeli da uspostavimo, sada su obesmišljeni (i namjerno i iz neznanja), a kompletan proces otvaranja vlade ka građanima vraćen na početak.
Sve je to praćeno neukusnim PR pokušajima premijera Abazovića i njegovih ministara da kroz takozvane prenose sjednica Vlade Crne Gore pokušaju da zamaskiraju činjenicu da i tri godine nakon pada DPS-a, i dalje imamo praksu da se od građana krije kako se troši novac iz državnog budžeta.
Samo u posljednih godinu dana, Crna Gora je prošla kroz lokalne izbore, dva kruga predsjedničkih i, konačno, vanredne parlamentarne izbore i svi oni su iznova potvrdili da je modus operandi za zloupotrebe državnih fondova ostao isti, samo su promijenjeni akteri takvih zloupotreba.
Vlade Zdravka Krivokapića i Abazovića nisu uradile gotovo ništa kako bi se postavili temelji na kojima bi se mogla graditi održiva borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, jer samo kao takva nam može obezbijediti bolje rezultate u pregovaračkim poglavljima 23 i 24. Za tako nešto su nam potrebna zakonska rješenja, lišena korisnih nejasnoća i prostora za zloupotrebe, ali aktuelnoj vlasti to do sada nije bio prioritet.
Zakoni koji su ključni za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala još uvijek nisu reformisani, kao ni zakonski okvir koji bi kvalitetnije uspostavio kontrolu nad izvršnom i zakonodavnom vlasti. Tako još uvijek nemamo zakon o vladi i skupštini, DPS verzija Zakona o slobodnom pristupu informacijama je i dalje na snazi, nemamo kvalitetna rješanja za oduzimanje nelegalne imovine i nezakonito bogaćenje javnih funkcionera, loš Zakon o sprječavanju korupcije je i dalje izgovor za još gore rezultate u toj oblasti, i slično.
Sve dok ne budemo imali reformu u pomenutim oblastima, teško možemo govoriti o napretku u vladavini prava i oslobađanju crnogorskih institucija.
MONITOR: Što očekujete od nove Vlade?
MILOVAC: Iskreno, nakon svega što smo imali prilike da vidimo u posljednje tri godine, očekivanja su prilično skromna jer očigledno je da će njen sastav biti kompromis mogućeg, a ne najboljeg što Crna Gora trenutno može da ponudi i što je potrebno da bi se pokrenuli sa mrtve tačke.
Naši zahtjevi ka novoj vladi će se u prvom redu odnositi na kreiranje zakonskog okvira koji bi trebao da omogući efikasniju borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, otvorenost rada vlade, naročito kada su pitanju javne finansije i posvećenost nastavku procesa evropskih integracija.
To je minimum koji je potrebno realizovati ukoliko zaista želimo da postavimo snažne osnove za dalji razvoj vladavine prava. Osnove koje neće zavisiti od volje bilo koje partije ili političke volje njenog lidera.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
-
INTERVJU4 sedmice
SRĐAN PERIĆ, PREOKRET: Mimikrija politike
-
FOKUS4 sedmice
SLUČAJ MILATOVIĆ I SPAJIĆ: Zaokruživanje vlasti
-
Izdvojeno4 sedmice
EPISKOPI SPC U PROMOCIJI ČETNIČKE IDEOLOGIJE: Parastosi podjela
-
FOKUS3 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
DRUŠTVO4 sedmice
NEBOM OD KOTORA DO LOVĆENA: Žićara za bogate
-
Izdvojeno4 sedmice
DR ŽARKO TREBJEŠANIN, PSIHOLOG, TIHI ČOVJEK KOJI SE GLASNO BUNI PROTIV NEPRAVDI: Ideje koje nose nešto novo uvijek su bile u manjini
-
Izdvojeno4 sedmice
DRŽAVNICI, ESTRADA I PODZEMLJE: Diskoteka, malboro, suzuki
-
Izdvojeno2 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali