Hrvatska je na referendumu odlučila da želi u EU, a druge zemlje bivše Jugoslavije čekaju da jednog dana i one o tome odluče. Sa kakvim bremenom nedavne prošlosti stojimo pred Evropom i jedni pred drugima, razgovarali smo sa zagrebačkim sveučilišnim profesorom, dr Zoranom Pusićem, dugogodišnjim predanim aktivistom za ljudska prava u Hrvatskoj, kopredsjednikom Igmanske inicijative i predsjednikom regionalne organizacije CIVIS. MONITOR: Prije nekoliko dana povučene su tužbe protiv pilota JNA, iz različitih republika SFRJ, za bombardovanje Dubrovnika. Šta to znači i da li ste iznenađeni takvom odlukom?
PUSIĆ: Nisam detaljnije pratio taj slučaj (za razliku od suđenja u vezi logora Morinj). Koliko znam optužnica je podignuta još 1992. protiv 27 pilota iz 172. lovačko-bombarderskog puka JRV. Istraga na Dubrovačkom županijskom sudu obustavljena je u julu 2011., što zbog pomanjkanja dokaza za neke pilote, što utvrđivanjem da neki od optuženih nisu bombardirali Dubrovnik.
S jedne strane to bi mogao biti pokazatelj da je hrvatsko pravosuđe sve manje pod utjecajem javnog mnijenja, što znači i politike i političara. To je dobar znak. S druge strane ljudi koji su bili žrtve te agresije su s pravom ogorčeni jer avioni jesu bombardirali civilne ciljeve u Dubrovniku, jesu doletjeli iz Crne Gore i stvar je elementarne pravde da netko za to treba odgovarati.
MONITOR: Tadašnji crnogorski državni vrh dijelio je odgovornost za Miloševićevu politiku prema Hrvatskoj i Bosni, uključujući i odgovornost za konkretne slučajeve kao što je deportacija bosanskih izbjeglica 1992. koji su ubijeni u RS.
PUSIĆ: Ljudi koji su bili u državnom vrhu Crne Gore u doba napada na Konavle i Dubrovnik nose, tko veću tko manju, odgovornost za jednu od najsramnijih epizoda u crnogorskoj povijesti. Ali, nisu jedini odgovorni. Ne kaže se uzalud „Kad se zastave razviju, sva pamet je u trubi”. Gotovo svi mediji u Crnoj Gori, s časnom iznimkom Monitora, podržali su agresiju, cinično nazvanom Rat za mir, koja se pretvorila u pljačku, maltretiranje stanovništva i odvođenje u logore, spaljivanje kuća i bombardiranje grada bez ikakvog povoda. Na iskustvu Hrvatske, znam da je javnost kvasac koji se, posebno uz dodatke zastrašivanja i ratne euforije, lako mjesi.
Deportacija bosanskih izbjeglica koji su u Crnoj Gori potražili spas, u ruke njihovih progonitelja i ubojica, nije bio samo čin hladne, glupe i bezosjećajne državne birokracije. Ljude koji su za to odgovorni treba javno prozvati, a krivce izvesti pred sud.
MONITOR: Čime su se „iskupili” oni koji su u vrijeme ratova i zločina bili na najvišim državnim funkcijama, ne samo u Crnoj Gori?
PUSIĆ: Priznavanje da su i sa „naše” strane počinjeni zločini išlo je teško u svim državama. Bez međunarodnog pritiska i postojanja Haaškog suda to ne bi ni išlo. Političari odgovorni za nesprečavanje ili zataškavanje ratnih zločina i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u Srbiji birani su na demokratskim izborima i prije i poslije nego što su se zločini dogodili. Neki od njih promijenili su retoriku, vjerojatno i stavove, prateći javno mnijenje, neki su osudama učinjenog i isprikama doprinijeli pozitivnoj promjeni javnog mnijenja.
U prvoj polovici devedesetih, u državama nastalim raspadom Jugoslavije, bilo je relativno malo ljudi koji su se suprotstavljali politici vlastite zemlje u onom dijelu u kojem je ona bila odgovorna za rat i tragedije. Većina tih ljudi, uglavnom vezana za nezavisne medije i nevladine organizacije, tada bi smatrala svojim uspjehom da u budućnosti vodeći političari izraze zgražanje nad zločinima i nad politikom, u kojoj neki od njih nisu igrali zanemarivu ulogu koja je do zločina dovela. Kad se to dogodi ne možete poreći da je to uspjeh ali, ako ne patite od amnezije, ne možete izbjeći ni neugodan osjećaj u želucu.
U Crnoj Gori je bilo ljudi koji su se javno suprotstavili agresiji na Hrvatsku i postupcima koji su vodili u ratne zločine onda kad su se oni događali. To je potvrda stare istine da ratovi kod nekih izvuku ono najgore, a kod nekih na površinu izađe ono najbolje što u ljudima postoji. Za to je bila potrebna velika moralna čvrstina i hrabrost, takvi ljudi služe na čast Crnoj Gori. S ponosom mogu reći da su neki od njih moji prijatelji.
MONITOR: Kako ocjenjujete domete tzv. tranzicione pravde u zemljama bivše Jugoslavije, uključujući tu i ono šta je i kako je uradio Haški tribunal čiji će se rad, odlučeno je nedavno u UN, nastaviti jednom rezidualnom institucijom?
PUSIĆ: Naziv „tranziciona pravda” uveden je za niz mjera i postupaka koji su trebali voditi prema utvrđivanju činjenica o ratnim događajima na području bivše Jugoslavije tokom 90-tih i prema nepristranom suđenju za ratne zločine počinjene u tim sukobima. Ad hoc Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ) osnovan je zato da bi krivci za masovne zločine bili kažnjeni; u doba osnivanja MKSJ domaća pravosuđa nisu bila dorasla provođenju nepristranih suđenja za ratne zločine.
Tako, predsjednik Vrhovnog suda u Hrvatskoj izjavljuje 1997. da „Hrvati nisu mogli u obrambenom ratu počiniti zločine”. Kako takva izjava danas odiozno zvuči, čak i ljudima koji su tada radili i danas rade u pravosuđu, govori o značajnoj pozitivnoj promjeni u hrvatskom pravosuđu i politici. Slično vrijedi i za BiH, CG, Srbiju.
Ima osnova za nadu da su te promjene, posebno s približavanjem EU ireverzibilne. Potreba i formiranje sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu inicirali su osnivanje permanentnog Međunarodnog kaznenog suda. To je važan korak prema sankcioniranju najtežih kršenja ljudskih prava širom svijeta i mogao bi postati jedan od najznačajnijih doprinosa prevenciji ratova i agresija od osnivanja UN – a.
MONITOR: Hrvatska sljedeće godine i formalno postaje članica EU. Srbi, izbjegli iz Hrvatske, postavljali su pitanje neusklađenosti svojih imovinskih i drugih ljudskih prava u Hrvatskoj sa standardima EU. Da li su oni sa razlogom nezadovoljni?
PUSIĆ: Jesu. Do 2000. postojala je politička volja da se povratak srpskih izbjeglica oteža i potencijalni povratnici obeshrabre. Poslije 2000. nije postojala volja da se taj povratak olakša i ubrza. Nova Vlada izrazila je spremnost, u pisanom dokumentu koji pokazuje poznavanje postojećih problema, da se proces povratka završi i stare nepravde, koliko je moguće, isprave.
MONITOR: ,,Nedorečena prošlost” je veoma podesna za populističke zloupotrebe. Kolike su šanse da nedavnu prošlost „dogovorimo” na nivou osnovnih činjenica?
PUSIĆ: U državi u kojoj neki novinari javno izjavljuju da će „za svoju domovinu i lagati” (izjava novinara u Hrvatskoj u 90-im), a dobar dio novinara i političara, i bez izjave, to redovito čini, govorenje istine o događajima nije samo moralni imperativ nego i istinski patriotizam. Ako ljudi nisu kritični prema nedostojnim postupcima iz bliže i dalje prošlosti vlastite zemlje, puno je vjerojatnije da će se njima ili sljedećoj generaciji, slične greške ponoviti.
Nekritičnost i sklonost falsificiranju povijesti i nametanje mitova vezano je zadnjih 25 godina uz nacionalizam. Ali to je karakteristika svih autoritarnih i totalitarnih političkih sustava.
U Hrvatskoj su 90-ih postojali ozbiljni pokušaji revizije povijesti Drugog svjetskog rata, umanjenje i negiranje ustaških zločina i relativiziranje zločinačkog karaktera ustaškog režima. HDZ -ova vlast, koja je reviziju podržavala i provodila, nije izbjegla ponavljanje grešaka i sramotnih postupaka – od pokušaja podijele BiH s Miloševićam do iskorištavanja oslobođenja dijela Hrvatske u Oluji za provođenje etničkog čišćenja.
MONITOR: Takve greške nije lako priznati?
PUSIĆ: Nije. Političarima najčešće nedostaje hrabrosti da kažu neugodnu istinu koja je u suprotnosti s onim što su godinama tvrdili. Dobar je primjer žestoko protivljenje političara, prije svega HDZ-a i desnice, da se kaže istina i o nečasnom dijelu hrvatske politike devedesetih prema BiH, o liliputanskom hrvatskom imperijalizmu i pokušaju da se i vojskom dio teritorija BiH pripoji Hrvatskoj.
Potaknute takvim i sličnim postupcima, mnoge nevladine organizacije u Regionu godinama skupljaju i prezentiraju činjenice o događajima iz devedesetih. Normalno je da one koordiniraju svoje aktivnosti kako bi te činjenice učinile što dostupnijim javnosti.
MONITOR:Vidljiva je motivacija političara da manipulišu vjerskim osjećanjima. Koliko je važno da vjerske organizacije ostave državnim institucijama njihove zemaljske poslove?
PUSIĆ: Moj je dojam da su Katolička i Pravoslavna crkva početkom 90-ih spremno podržale nacionalističke pa i agresivne politike svojih političkih elita.
Crkve kao institucije propustile su djelovati na ublažavanju i sprječavanju sukoba. Nisu digle glas i osudile postupke političara koji su im podilazili, a čiji postupci su često bili sve samo ne kršćanski. Nisu iskoristile priliku kad su primjeri ponašanja u skladu s osnovnim vrijednostima kršćanstva bili ljudima i te kako potrebni.
Što se tiče manipulacije od strane političara, odnos HDZ-a i Katoličke crkve, koji bolje poznajem, prije mi se čini kao simbioza.
MONITOR: Da li su se i u kojoj mjeri organizacije civilnog društva snašle u ratovima i haosu 90-ih, ali i u velikim izazovima tranzicije i aktuelne svjetske ekonomske krize?
PUSIĆ: Te organizacije nastajale su na ovim prostorima u kaosu 90-ih, kao suprotstavljanje oduševljenom srljanju u etničke sukobe, poplavi kršenja ljudskih prava, kao protivljenje općoj tendenciji da se netrpeljivost i šovinistička isključivost nametnu kao vrline. Najveća društvena vrijednost tih organizacija je (bila) da su djelovale na zaštiti ugroženih kad to ni državne institucije ni političke stranke nisu činile. Javno su osuđivale postupke vlastite države koji su vodili do ratnih sukoba i kršenja ljudskih prava. Neke NVO specijalizirale su se za posebna područja ali u pravilu svima događaji i vrijeme nameću teme.
Organizacije civilnog društva postaju danas u zemljama regije regulativni mehanizmi za kontrolu sve tri vrste vlasti i oblik političkog djelovanja kompatibilan političkim strankama.
Nastasja RADOVIĆ