Inflacija na jugoslovenskom nivou radila je svoje i u slučaju bioskopa. Prosječna cijena bioskopske ulaznice u Crnoj Gori 1983. je bila 32,63 dinara, godinu dana kasnije – 43,52. Tokom 1985 – 78,65 dinara, a u 1986 – 110,64, da bi 1987. porasla na 325 dinara. Naglo povećanje ulaznica dovelo je do pada bioskopskih gledalaca, ali je tome doprinijela i pojava videorikordera, odnosno nekontrolisane piraterije. Od 1990. godine barski bioskop praktično tavori. Opšta degradacija društva, ratni i poratni stresovi uništili su postulate normalnog života, pa i bioskopsku kulturu. Ionako mizeran broj gledalaca nepovratno se smanjivao. One najupornije, kojima su slike sa bioskopskog platna i dalje predstavljale neku vrstu kompenzacije za sve nepodnošljiviju svakodnevicu, dotukle su sankcije, zbog kojih su najveće producentske kuće počele da zaobilaze naše tržište u širokom luku. Dešavale su se i paradoksalne situacije da je isti film u jednom danu, i na programu TV-a i u bioskopu. Osim ratnih dešavanja koja su uticala na nestanak bioskopa, napredak tehnologije je doveo do „poplave” video klubova, a zatim i DiVX i DVD klubova. To je bio i konačan kraj bioskopa.
FILMOVI BEZ GLEDALACA: Prvo su stradale stolice, svjetlo se palilo i gasilo usred filma, u zavisnosti od raspoloženja grupa huligana koji su ovo zdanje često koristili kao poligon za dokazivanje, grijanja u zimskim mjesecima nije bilo, radio je samo jedan zvučnik, a plato od starosti postalo toliko prljavo da je gledanje gotovo onemogućeno… Dešavalo se da po pet filmova zaredom niko i ne pita za kartu, naročito kad su inostrani u pitanju.
Rijetki su bili dani-izuzeci, poput specijalizovanih serijala svjetskih hitova iz aprila 1995. godine ili za prikazivanja aktuelnih hitova u Ljetnjoj bašti, koja se koliko-toliko „držala u sedlu”. Posljednjih godina barski bioskop praktikuje prikazivanje 5-6 filmova godišnje, ali i to bez nekog značajnijeg interesovanja.
Za godine pred nama najavljena je rekonstrukcija kino-sale. Glomazna soc-realistička građevina će biti pretvorena u multinamjensku salu sa kapacitetom oko 350 sjedišta, a enterijer, akustika i svi propratni elementi biće urađeni u skladu sa savremenim trendovima. Prepravka očekuje i Ljetnju baštu, koja će biti osposobljena za pozorišne predstave.
Za vrijeme bioskopa na Pristanu, kino-operateri su bili Ilija Lekić, Branko Plamenac i Tanjo Masoničić, a karte je prodavao Miloš Dujović. Poslije Branka i Tanja, kinooperater je bio Perica Karanikić iz Polja, a danas taj posao obavlja Zoran Andrejić. Od 1976. karte na biletarnici je prodavala Vidosava Vida Božović, njenim odlaskom u penziju posao je preuzela Beta Marstijepović, a sada je na tom radnom mjestu Saša Radosavović.
Svih decenija rada bioskopa, „opšte mjesto” bilo je dovijanje barske mladeži kako da uđe bez karte, ili da prođe što jeftinije. Nije tu u pitanju bilo samo siromaštvo, mada je bilo i toga, već čisto „momačka stvar” dokazivanja pred društvom ili djevojkama. U bioskopu na Pristanu, „padobranci” koji nisu uspjeli ući unutra bombardovali su sitnim kamenjem limeni krov sale, pa su nerijetko puštani, da ne bi ometali projekciju. U Ljetnjoj bašti kod hotela Rumija, odvažni su skakali unutra sa povisokog drveta koje je natkriljivalo ivični zid, a bio je popularan i „ulazak za po karte” – društvo iz ulice bi se dogovorilo, i svako bi donio novac u visini pola važeće cijene karte, pa bi se, preko pregovarača i u tajnosti, nosio kod čuvara koji bi ih puštali unutra kad počne film. Pravi problemi su nastajali u Ljetnjoj bašti Doma kulture – „padobranci” su znali da preskoče zidove iza „platna” i bočnu kapiju, da se penju na obližnje borove, na krov Knjaževe bašte, na zidove bioskopa, pa su čuvari, naročito omiljeni Spaso Vukić, imali pune ruke posla. Jedino je, zbog same konstrukcije objekta i veće mogućnosti kontrole, dugo, dugo ovoj pojavi odolijevao bioskop unutar Doma kulture.
MJESTO URBANOG ODRASTANJA: I pored biblioteke, arhiva, KUD-ova, orkestara ove ili one vrste, fotografskih, književnih, folklornih, horskih i kojih još sve ne sekcija, pored srednjih škola i nesumnjivog potencijala koji je iz njih izvirao, barski bioskop je bio centralno mjesto urbanog odrastanja grada pod Rumijom. Tu svoju funkciju imao je i na Pristanu sve do sedamdesetih, i na Topolici do početka devedesetih. Bila je to jedina institucija koja je lokalnom stanovništvu davala privid da su dio savremenog svijeta, čak i onda kada nisu imali ni pravog uličnog osvjetljenja. Bio je mjesto okupljanja, svojevremeni socio-ekonomski Babilon u kome je, barem na sat i po, svako mogao biti heroj i spasitelj, pa odjezditi uz planinu na konju u praskozorje, dok ga oči voljene žene gledaju pune suza.
U izvještaju rada Kulturnog centra Bar za 2010. godinu, stoji da je za 12 mjeseci rada u jedinom barskom bioskopu prikazano 10 filmskih ostvarenja na ukupno 25 projekcija. Prilježno vođenje evidencije pokazuje da je riječ o filmovima koji su zavrijeđivali pažnju širom planete, ali ne i u Baru. Borba titana, Avatar, Šerlok Holms i ostali prihodovali su mršavih 3.717 eura, što nije ni za čuđenje kada se zna da za megaspektakularna ostvarenja poput Avatara nije dovoljno imati samo filmofilsku volju, već i uslove i tehniku za kvalitetnu projekciju.
Osim u redovnoj proceduri, filmovi su 2010. godine prikazivani i u filmskom segmentu Barskog ljetopisa. Na četiri projekcije, prisutno je bilo ukupno oko 400 gledalaca, i to usred ljeta, kad je broj ljudi koji borave u Baru upetostručen.
TEŠKO OSTVARIVA OBEĆANJA: U najavi za 2012. godinu Kulturni centar Bar navodi da će se u Domu kulture organizovati i filmski programi, ali bez detaljnih podataka što se i koliko namjerava prikazati.
,,Treba se biti svjestan da je film iz bioskopskih dvorana preseljen na druge nosače slike. No, i pored toga, Centar će ulagati napore da za ljubitelje filma koji su vjerni velikom ekranu obezbijedi najbolja filmska ostvarenja iz najnovije produkcije. Planirano je da se organizuje redovan program od filmova, kako domaće, tako i inostrane produkcije za odrasle i djecu, a neće se zanemariti kratkometražni i dokumentarni film. Ako se ima u vidu da su djeca često u većem broju filmska publika, što opet zavisi od žanra, organizovaće se nekoliko kolektivnih predstava tokom godine u saradnji sa školama”, stoji u programu rada za 2012. godinu. Velika obećanja, ali teško ostvariva, a još teže isplativa.
U Kulturnom centru Bar ističu da je neophodno pristupiti saniranju Doma kulture u cilju stvaranja što boljih uslova za rad. Rekonstrukcija bi trebala da podrazumijeva adaptaciju scenskog prostora, izgradnju svjetlosnih i zvučnih nosača, sanaciju enterijera velike sale, sanaciju dijela sanitarnih čvorova i uređenje pripadajućeg prostora oko Doma kulture i Ljetnje pozornice.
,,Rekonstrukcijom gore navedenog, stvorili bi se potrebni uslovi da Dom kulture svojim bogatim programskim sadržajima postane kultno mjesto koje će svim profilima poštovalaca kulture i umjetnosti pružiti estetski doživljaj, i omogućiti veću kreativnost svih, a grad Bar time dobiti još jedan u nizu objekata po kome će biti prepoznat”, stoji u Izvještaju Kulturnog centra Bar. Jedino ostaje problem odakle stvoriti novac za sve to, usljed hronične besparice u opštinskoj kasi.
Prvih dana marta 2012. godine bioskop V.P.Španac u Baru radi. Najavljeno je prikazivanje četiri filma mjesečno, uz projekcije utorkom i srijedom. U oglasu stoji i podatak koji bi svuda u svijetu bio za “vjerovali ili ne”, ali ne i u našim uslovima: bioskopska sala se ponovo grije.
(Kraj)