Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN Vlada mora pasti

Objavljeno prije

na

„Crna Gora će, vrlo verovatno, kada se aktiviraju sve garancije date KAP-u – a to će se slutim brzo desiti – upasti u opasnu zamku zaduživanja. Javni dug će porasti za pet do šest odsto bruto domaćeg proizvoda. Dug će se povećati na preko 50 odsto BDP-a. Bićemo na samo korak do famoznih mastriških 60 odsto. A potom, bojim se, i na mnogo većem nivou”, kaže za Monitor profesor Milenko Popović. „Prvo, male ekonomije, poput crnogorske, jako su osetljive na spoljašnje šokove i, drugo, zato što će ovaj šok, mislim na ekonomsku krizu, jako dugo trajati. Ovakve ekonomije u periodima rasta snažnije reaguju na pozitivne impulse, pa smo zato u periodu do 2008. upravo mi imali najbolje performanse i u pogledu stranih direktnih investicija, rasta BDP-a i fiskalne pozicije države. Isto tako, a to ćemo sada videti, ovakve ekonomije mnogo snažnije reaguju i na negativna kretanja na stranim tržištima, što će, pošto nije realno očekivati neke značajnije strane direktne investicije, voditi naglom porastu zaduživanja države. Aktiviranje garancija datih za KAP će učiniti samo da se upadanje u ovu stupicu zaduživanja desi mnogo pre nego što se to moglo očekivati bez njih. MONITOR: Čega će se država i građani odreći da bi pokrili (neočekivane) dugove?
POPOVIĆ: Pokuša li država da se sa problemom ovih i drugih dugova nosi smanjenjem javne potrošnje to će neminovno voditi smanjenju plata u javnoj administraciji, smanjenju penzija, te smanjenju zaposlenih u javnoj administraciji i drugim sličnim merama koje pominje MMF. Ovaj teški lek ne bi mnogo promenio situaciju u pogledu javnog duga jer bi, zbog pada domaće tražnje, došlo do pada proizvodnje, pa samim tim, i do relativnog rasta javnog duga po ovom osnovu. Drugi lek koji stoji na raspolaganju, a koji takođe predlaže MMF, je da se poveća PDV. Mada bolji a i izvesniji, on je takođe problematičan. Prvo, ne zna se koliko bi, iz perspektive potrošačke korpe, ovog poreza palo na teret potrošača a koliko na teret proizvođača. Drugo, čak i da pretpostavimo da bi potrošači ostali nepovređeni, tj. da bi sve palo na teret proizvođača, malo je verovatno da bi oni bili u stanju da te poreze apsorbuju na način koji ne bi smanjio privrednu aktivnost i nivo zaposlenosti. Da je to tako najbolje se vidi iz postojeće situacije sa likvidnošću naših preduzeća. Dakle, restriktivna fiskalna politika, kako god je primenili, vodila bi padu aktivnosti i zaposlenosti, pa time i relativnom rastu javnog duga. S druge strane, pokušaj da se ide na rast ili barem održavanje postojećeg nivoa proizvodnje putem ekspanzivne fiskalne politike, tj. daljim zaduživanjem ne bi mogao živeti duže od par godina. S obzirom na to da ova kriza nije konjunkturna i kratkoročna već strukturna i dugoročna, i ova politika je praktično na dug rok neizvodljiva.

MONITOR: Postoji li, ipak, način da se zamka opasnog zaduživanja izbjegne i da se nastavi sa porastom privredne aktivnosti?
POPOVIĆ: Postojao je način a i sada, s obzirom na dužinu ove krize, nije kasno da se sa tim otpočne. Makroekonomski gledano reč je o povećanju agregatne tražnje putem produktivnog zaduživanja privrede umesto sterilnog zaduživanja države. To produktivno zaduživanje privrede u našem slučaju se odnosi na energetske potencijale koji bi se valorizovali preko EPCG. Da smo pre ove krize uradili odgovarajuće glavne projekte i fizibiliti studije za valjane energetske resurse kojima raspolažemo, umesto što smo srljali sa onim lošim projektom na Morači, mi bismo danas mogli da uđemo u pregovore za dobijanje povoljnih kredita za njihovo finansiranje. Slobodnog kapitala za ovakve projekte ima u izobilju i u Evropi (Njemačka, na primer) i drugde (na primer Kina čije rezerve iznose preko 4,000 milijardi dolara). Vraćanje ovih kredita je neupitno jer se radi o projektima koji će sa protokom vremena samo dobijati na vrednosti. Efekti realizacije ovih projekata bi bili enormni. Dugoročno gledano mi bismo uklonili neka od osnovnih ograničenja našeg daljeg rasta i razvoja. Što je u ovom času još važnije, realizacija ovih projekata bi imala snažne kontraciklične efekte. S jedne strane, povećala bi se privredna aktivnost zahvaljujući multiplikativnom dejstvu ovakvih projekata. Kada bi imali kompletiran građevinski kompleks, taj bi uticaj bio još snažnij. S druge strane, zahvaljujući povećanju poreza od domaće ekonomije i posebno zahvaljujući povećanju PDV-a od povećanog uvoza, fiskalna pozicija države bi se poboljšala do te mere da me ne bi čudilo ako bi imali i suficit budžeta pa time i pad javnog duga. Moguće je da bi ipak imali rebalans budžeta, ali ovog puta zbog dobrih vesti a ne zbog aktiviranja garancija, kakav je danas slučaj.

MONITOR: A da se vratimo u stvarnost. Da li je Vlada racionalno ušla u postupak davanja kreditnih garancija i koliko je onda bila pažljiva prilikom kontrole trošenja tih sredstava?
POPOVIĆ: Ušla je isto onoliko pažljivo koliko je ušla i u sam projekat privatizacije KAP-a, u poravnanje sa Deripaskom i sve ostalo u vezi sa ovim. Moguće je da bi konobari iz Granda mogli biti bolji svedoci od mene o „pažljivosti” koju pominjete. A što se tiče kontrole trošenja sredstava, ja se pitam, slušajući i gledajući Vladinog predstavnika u odboru direktora KAP-a, da li on uopšte zna gde se nalazi to preduzeće.

MONITOR: Ko je odgovoran za taj „nemar”?
POPOVIĆ: Zna se. Društvo iz Granda. Možda čak i sami konobari. Znate, po zakonu pijanim gostima se ne sme točiti piće. Šalu na stranu, čak i da nemamo sumnji u dobronamernost tadašnje Vlade kod privatizacije KAP-a i da im sve odbijemo na neupitno notorno neznanje, posle načina na koji je investitor pristupio ispunjavanju obaveza iz ugovora o privatizaciji bilo je jasno o kakvom je investitoru reč i niko normalan sa njim ne bi ulazio u dalje poslove, a pogotovo ne u davanje garancija. Ovde, dakle, opravdavanje koje ide u pravcu neznanja nema smisla jer je za ovako nešto potrebna, zapravo, debilnost težih razmera. Pošto to nije u pitanju ispada da je samo davanje garancija dovoljan dokaz da zaključimo da je reč o teškoj korupciji.

MONITOR: Kako komentarišete ponašanje predstavnika CEAC-a?
POPOVIĆ: Samouverenost i ponašanje predstavnika CEAC-a, ali i naših igrača, je dosta indikativno. Prvo, izgleda kao da predstavnik CEAC-a zna neke strogo čuvane tajne, u kom slučaju to ponašanje može biti dodatna indikacija da se ovde radi o teškoj korupciji. Drugo, čudno je ovo preganjanje oko toga hoće li Kuznjecov potpisati ili neće potpisati neki Vladin dokument vezan za aktiviranje garancija. Kao da je to uopšte kod aktiviranja garancija potrebno. U stvari reč je u providnom „spinovanju” javnosti koje bi trebalo da skrene pažnju sa pitanja odgovornosti onih koji su vinovnici ovog ekonomskog i ljudskog debakla na priču kako je eto taj Kuznjecov jedan jako kvaran tip. Navodno, da je on to potpisao, sve bilo mnogo drugačije.

MONITOR: Pominju se krivične prijave.
POPOVIĆ: Pravo da vam kažem ja ne vidim zašto bi krivično mogao da odgovara bilo ko od Rusa. Spor sa njima je iz domena privredno-pravnih odnosa. A što se krivične prijave tiče ona je preko potrebna – ali protiv domaćih aktera iz vrha vlasti i vrha DPS-a. U stvari, takva jedna prijava je još 2004. godine pokrenuta od strane ondašnje Grupe za promjene. Bila je to prijava vezana za onu romansu KAP-a sa Glenkorom u kojoj je iz Crne Gore isisano najmanje 300 miliona eura. Krivičnu prijavu je tadašnja šefica vrhovnog državnog tužilaštva odbacila i na taj način i sama ušla u najuži krug tog zločinačkog udruženja. Sada je vreme da se kompletan račun položi pred pravosudnim organima Crne Gore. I onaj deo koji je vezan za Glenkor i ovaj koji je vezan za avanturistički poduhvat sa CEAC-om.

MONITOR: Konačno, ima li KAP budućnost? I šta on zaista danas znači crnogorskoj ekonomiji?
POPOVIĆ: Pre privatizacije je KAP imao šansu koja se sastojala u tome da se razvojem prerade aluminijuma zaokruži kompletna delatnost, da se na taj način ona učini produktivnom, da se očuva i dalje razvije tehnička inteligencija i tehnološko znanje razvijeno u poslednjih nekoliko dekada … Tada je problem za realizaciju tog poduhvata bila uspostavljena politička ekonomija, odnosno oligarhijska struktura porođena u godinama rata i sankcija koja je zarobila državu u upregla je u svoje vlastite interese. Ovo ograničenje imamo i sada ali uz njega sada imamo i neka dodatna. Pre svega finansijska struktura KAP-a je tako katastrofalna da je ni jača država ne bi mogla animirati. Drugo, finansijska moć države je toliko oslabila, kako zbog pogibeljnog modela rasta koji smo sledili tako i zbog ove velike globalne ekonomske krize, usled čega je moć države da prvo sanira stanje u KAP-u a potom obezbedi sredstva za njegov razvoj svedena na minimum.

Imajući to u vidu bojim se da će konačan ishod biti gašenje KAP-a.

MONITOR: Postoje li paralele sa Željezarom?
POPOVIĆ: Naravno da postoje. Ovde su, doduše, iznosi šteta niži ali je zato bezočnost bila daleko veća. Pa Željezara se, podsetimo se, već tri puta „udavala” za razne strateške partnere. Kao u delima Živka Nikolića ovde ne znate da li je u pitanju komedija ili tragedija. U stvari, ovde bi, da je živ, Živko Nikolić najbolje mogao objasniti o čemu se radi. Ili je to on možda već negde objasnio, ali mi to nismo primetili.

MONITOR: Koliko je ispravan utisak da Vlada ne uspijeva riješiti nijedan od ekonomskih problema postavljenih pred nju?
POPOVIĆ: Ove naše vlade su u stanju da naprave problem i gubitke i kada su spoljašnje okolnosti jako povoljne, što se recimo dešavalo u periodu neposredno pred izbijanje krize. Možete misliti šta nam se sve može desiti sada kada imamo posla sa jednom ovakvom krizom. Ova Vlada zato mora pasti. Oni prosto ništa ne umeju da urade. Nijednu životnu pobedu ne mogu dobiti. Jedino što znaju je da dobiju izbore. Znamo i kako.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Promjene su uglavnom samo formalne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar unutrašnjih poslova i u slučaju favorizovanja jednog od dva kandidata  za direktora policije samo pokazuje da mu je teško da odstupi od vladajućih principa unutar njegove partije koji su i njega postavili na čelo ministarstva. To je  troipodecenijski princip svih partitokratskih struktura vlasti

 

 

MONITOR: Bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica osuđena je ove sedmice prvostepeno na godinu  i devet mjeseci zatvora zbog podstrekivanja sutkinje Milice Vlahović Milosavljević da donese nezakonito rešenje u korist Medenicinog kuma. Kako komentarišete tu presudu?

MINIĆ: Bilo bi neodgovorno i sa stanovišta struke neprihvatljivo da komentarišem prvostepenu presudu na osnovu medijske vijesti da je donijeta u toj sadržini. Mogu samo da konstatujem da je prvostepena presuda donesena od strane najnižeg suda u nereformisanom sudstvu, koncipiranom upravo od prvostepeno osuđene bivše predsjednice najvišeg suda u sudstvu pod jakim uticajem trodecenijske mafiokratije. To u situaciji kada “stoje po strani” krivične prijave za organizovani kriminal u okviru kojeg Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore pod rukovodstvom Osuđene na inicijativu i za potrebe političkih struktura vlasti u Glavnom gradu i u Državi, mijenja svoju višedecenijsku sudsku praksu iz vremena SFRJ i 2014. godine, donosi pravni stav suprotan i sopstvenom pravnom stavu iz 2012. godine a Vrhovni sud Crne Gore, pod rukovodstvom sadašnje predsjednice, odbija da Organizaciji “KOD” saopšti sastav sudija najvišeg suda koji je time dokazao svoj “kredibilitet”.

MONITOR: U drugom postupku protiv Medenice i njenog sina još se čeka prvostepena presuda. Zašto tri godine čekamo na prvostepenu presudu u tom postupku?

MINIĆ: Odsustvo prvostepene presude i u postupku protiv Medenice i njenog sina samo je još jedna potvrda alarmantnog stanja u sudstvu od višegodišnjeg najvećeg nepovjerenja javnosti u državi “zasnovanoj na vladavini prava” prema floskuli/frazi iz Ustava Crne Gore.

MONITOR: To nije jedini proces zbog visoke korupcije i organizovanog kriminala bez prvostepene presude.

MINIĆ: Naravno, istovjetna je situacija i u ostalim procesima povodom korupcije i organizovanog kriminala trodecenijski građenog mafiokratskog sistema.

MONITOR: Pravosuđe i vladavina prava ostaju i dalje najizazovniji zadatak na evoprskom putu Crne Gore. Vidite li političku volju da se taj zadatak ispuni?

MINIĆ: I “oslobodioci” na vlasti od 30. avgusta 2020. godine, kao i njihovi prethodnici, verbalno su za ispunjenje obaveza iz pregovaračkih poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda, sloboda i bezbjednost iz pregovaračkog procesa za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji. Ko je iole uključen u pravosudnu materiju svjedoči o kontinuitetu praksi “oslobodilaca” i njihovih prethodnika na vlasti. Jedina bitna i, za pristupanje Crne Gore EU vjerujem presudna činjenica je naglašen interes  Evropske Unije i od nje inteziviran proces za njeno proširenje. Interes je i partitokrata na vlasti u Crnoj Gori da to iskoriste. Ali bez suštinskih promjena u sistemu funkcionisanja sve tri grane vlasti i, nažalost, i bez promjena u svijesti stanovnika  koji  budućnost vide u Crnoj Gori, bitno nepromijenjenoj.

MONITOR: Izabran samo jedan sudija Ustavnog suda od tri kandidata. Zašto se politička klasa ne odriče pokušaja kontrole pravosuđa?

MINIĆ: U odsustvu građanske svijesti stanovništva,  uništenog obrazovanja i sistema vrijednosti, većinski posvećenog iracionalnim podjelama dirigovanim sada ne samo iz partijskih torova posvađanog crnogorskog društva već i iz redova mantija kojima je vrata političkog djelovanja otvorila prethodna vlast – nema odricanja “političkih elita” od potpune kontrole mehanizama vlasti i moći za lične i partitokratske interese.

MONITOR: Kad se kompletira ili dodatno popuni Ustavni sud, kakav ćemo sud dobiti?K

MINIĆ: Dobićemo već viđeno. Samo ne više u vidu poslušnog “partijskog organa” najmoćnije partije u vlasti, iz decenija koje su prethodile “oslobođenju” 2020. godine, već kao rezultat trgovine neprincipijelne stokupljevine na vlasti.

Pri tome, niko se ne osvrće na ambijent složno izgrađen od partitokrata i njihovih sljedbenika u kojem častan profesionalac u sudijskog togi, ili tužilac, nemaju šansi za napredovanje u službi. Ili makar na javnu građansku podršku za pokazanu stručnost i hrabrost, dok svoju porodicu izlažu brojnim opasnostima posvećenošću najodgovornijim i najopasnijim pozivima.

MONITOR: Šta su najveći problemi crnogorskog pravosuđa ?

MINIĆ: U mnoštvu ozbiljnih i teško premostivih problema crnogorskog društva i države, pa time i pravosuđa teško je izdvojiti samo nekoliko najvećih. Izborni sistem je nepremostivi limit za zaokret u pravcu napretka. Partitokratija isključuje pristup kompetentnih i kredibilnih ljudi na ključna mjesta upravljanja procesima kojima verbalno i ustavnim proklamacijama teži Crna Gora. Najveći problemi crnogorskog pravosuđa su isti oni koji guše i crnogorsko društvo i državu. Odsustvo minimuma neophodnih kompetencija za upravljanje pravosuđem i nedopustivo nemoralan i zapušten izbor kandidata za najsloženije, najteže i najodgovornije poslove u tužilaštvu i sudskoj vlasti su takođe segment najveće problematike za crnogorsko pravosuđe.

Odsustvo svijesti birača i biranih o zajedničkim prioritetima  i potpuno odsutvo  odgovornosti za učinjeno i ne učinjeno, na štetu interesa i vrijednosti koje čine suštinu građanskog demokratskog društva,  predstavlja drugi pol najbitnijih problema koji limitiraju  napredak crnogorskog pravosuđa i države. Tako gubimo  najbitniji resurs, kojim smo i sada najsiromašniji – ljudski potencijal kredibilnih i kompetentnih.

MONITOR: Da li bi veting popravio stanje u pravosudju?                                                                     

MINIĆ: Veting je jedna od prijekih potreba u svim najbitnijim segmentima crnogorskog državnog sistema. Ali ne obesmišljeni veting.  Sumnjam da očigledno “šibicarenje” po ustanovljenom “paf-paf” sistemu vođenja procesa, može dati išta pozitivno i u primjeni vetinga u pravosuđu ako se sprovodi na način kako se to čini u poslednjih pet godina ustanovljene prakse verbalizma bez praktičnih rezultata i nasuprot svrsi vetinga. Pominjani modeli, tipa “italijanskog” i slično, zahtijevaju detaljno poznavanje tog modela, uslova u kojima je realizovan u Italiji.  U slučaju vetinga, kao i u slučaju reorganizacije sudske i tužilačke organizacije, ističem ozbiljnu rezervu u pogledu postojanja kadrovskog potencijala u malom i višestuko “umreženom” crnogorskom društvu koje cijeni “učinjenog” a ne principijenog i stručnog.

MONITOR: Zašto ga, iako ga  je više ministra pravde pominjalo, i dalje nema?

MINIĆ: Ministri partitokratije ne žele (i kada bi smjeli od svojih šefova) da vetingom “sijeku granu na kojoj sjede” i da, umjesto svojih poslušnih kadrova koji pod ključem drže institucije na čijem su čelu, ustupe pozicije kredibilnim i kompetentnim ljudima. Svaki pokušaj prerijetkih izuzetaka da naprave korak ka neophodnoj transformaciji od retrogradne prakse i sistema kao meriokratiji biva ugušen u startu – bez ikakve reakcije društva i građana. Promjene, uglavnom formalne, iniciraju se samo spolja i samo u mjeri  zadovoljenja minimalnih uslova u procesu pristupa Crne Gore Evropskoj uniji kao interesa evropskog zapada usljed dešavanja “specijalne operacije” na istoku Evrope.

MONITOR: Kako vidite veting koji Demokrate sporovode u bezbjednosnom sektoru?

MINIĆ: Javnost je uskraćena za podatke o sadržini vetinga koji je u primjeni u dijelu bezbjednosnog sektora u mjeri da može analizirati njegovu konceptualnu dimenziju i proces njegove primjene. Partitokrate koje dominantno upravljaju bezbjednosnim sektorom po poznatim “principima” partitokratskog kadriranja ostavljaju sumnju u principijelnost i objektivnost tog procesa. To naročito kod činjenice da je sektor bezbjednosti u političkoj trgovini pripao partiji najprepoznatljivijoj po odsustvu principijelnog stava o svim najbitnijim pitanjima transformacije crnogorskog društva i države iz diobenih tema i procesa u pravcu napretka ka građanskim i demokratskim vrijednostima.

MONITOR: A učinkovitost institucija tokom nasilja nad turskim državljanima širom zemlje? 

MINIĆ: Upravo je odnos bezbjednosnog sektora i vrha izvršne vlasti u skandaloznom slučaju zlostavljanja turskih državljana širom Crne Gore očigledan pokazatelj odsustva elementarne odgovornosti i minimuma kapaciteta za upravljanje procesima transformisanja državnih institucija i društva ka proklamovanim civilizacijskim vrijednostima  za  21. vijek.

“Efikasnost i profesionalnost” reagovanja  bezbjednosnog sektora u slučaju turskih državljana i “utemeljenost” samohvalospjeva  vrha policije u činjenicama, podsjeća me na isto takvu istinitost javnih hvalospjeva nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, i to uz podršku “naših zapadnih prijatelja”, o najefikasnijem sudstvu u regionu  dok su  cifre o riješenim gomilama zaostalih predmeta potpuno potisnule poraznu istinu o odsustvu minimuma nezavisnosti i nepristrasnosti postupajućih sudova.

MONITOR: Kako komentarišete to što ministar policije otvoreno staje na stranu jednog kandidata za direktora policije, dok konkurs nije okončan?

MNIĆ: Ministar unutrašnjih poslova  favorizovanjem jednog od dva kandidata  za direktora policije samo pokazuje da mu je teško da odstupi od vladajućih principa unutar njegove partije koji su i njega postavili na čelo ministarstva. To je princip svih partitokratskih struktura vlasti od uspostavljanja simulacije višestranačke demokratije u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MLADEN TOMOVIĆ, ADVOKAT, ČLAN SAVJETA AGENCIJE ZA SPREČAVANJE KORUPCIJE (ASK): Predmet Đukanovićevih satova pet godina stoji neriješen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnje rukovodstvo Agencije je zateklo predmet u stanju u kojem prethodnih godina nije bilo postupljeno po ukidnim razlozima Upravnog suda. Dakle, nije šest godina trajala provjera, već je pet godina  predmet stajao neriješen, a sada je donesena Odluka kojom je utvrđeno kršenje zakona

 

 

MONITOR: Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) utvrdila je protekle semice da je Milo Đukanović sakrio od nadležnih sedam ručnih satova, vrijednih do 225 hiljada eura, koje nije prijavio u svojim imovinskim kartonima prethodnih godina. Zašto je ovaj postupak trajao šest godina?

TOMOVIĆ: Postupak je trajao dugo iz razloga što prethodni menadžment Agencije nije postupao po presudama Upravnog suda. U trenutku kada je predmet uzet u rad od strane novog rukovodica Agencije, kao dio naslijeđenih neriješenih predmeta, postupak je trajao  zato što je u pitanju složena administrativna procedura, koja je obuhvatala više izvora podataka i više različitih faza: od pribavljanja relevantne dokumentacije, složenih vještačanja, do analize imovinskih kartona i provjere navoda koji su godinama cirkulisali u javnosti.

Važno je naglasiti: sadašnje rukovodstvo Agencije je zateklo predmet u stanju u kojem prethodnih godina nije bilo postupljeno po ukidnim razlozima Upravnog suda.

Dakle, nije šest godina trajala  provjera već je pet godina  predmet stajao neriješen, a sada je donesena Odluka kojom je utvrđeno kršenje zakona.

MONITOR:  U javnosti je problematizovano –  satovi od više miliona eura odjednom su došli na vrijednost koja je četvrt miliona. Kako to komentarišete?

TOMOVIĆ: Agencija ne komentariše medijske procjene. Agencija se rukovodi isključivo zvaničnim vještačenjem ovlašćenih institucija i licenciranih procjenitelja i vještaka i činjenicama koje se mogu dokazati.

U javnom prostoru je bilo svega, od senzacionalističkih cifara do pretpostavki.  Zadatak Agencije nije da se bavi medijskim spekulacijma, nego da u zakonom propisanom postupku utvrdi sve činjenice i provede dokaze na osnovu koji se može utvrditi vrijednost predmeta i koja vrijednost se zasniva na stručnoj procjeni što je u konkretnom slučaju i urađeno.

MONITOR: Da li je ASK dostavio Specijalnom tužilaštvu dokumentaciju vezanu za satove Mila Đukanovića i ima li pravnog osnova da bivši predsjednik Crne Gore odgovara zbog neprijavljivanja satova?

TOMOVIĆ: Da, ASK je dostavio kompletnu dokumentaciju Specijalnom državnom tužilaštvu.

Što se tiče odgovornosti, zadatak Agencije se završava donošenjem konačne upravne odluke. Krivična odgovornost, ukoliko postoji, isključivo je u nadležnosti tužilaštva. ASK ne prejudicira odluke tužilaštva.

MONITOR: Da li pored ove i ranijih odluka u vezi Đukanovića ima još predmeta vezanih za njega? Kako komentarišete tužbu koju je Đukanović podnio protiv ASK-a i tvrdnje da se radi o politički motivisanom progonu?

TOMOVIĆ: ASK vodi predmete protiv svih javnih funkcionera ukoliko za to postoji zakonski osnov, bez obzira na ime i političku poziciju. To uključuje i ranije i sadašnje funkcionere.

Što se tiče tužbe gospodina Đukanovića, to je njegovo zakonsko pravo. Agencija će u sudskom postupku iznijeti sve dokaze i argumente koje je koristila prilikom donošenja odluke.

Optužbe za političku motivaciju kategorično odbacujem. Najbolji dokaz da ASK postupa neselektivno je upravo činjenica da podjednako kontroliše sve: i prethodnu i sadašnju vlast.

MONITOR: Koji su primjeri da je ASK kaznio političare i političke partije nove vlasti?

TOMOVIĆ: ASK je u protekloj godini izrekla više sankcija javnim funkcionerima i političkim subjektima iz redova nove vlasti. Agencija ne vodi evidenciju po političkoj pripadnosti, a sve odluke ASK odmah objavljuje na zvaničnom sajtu i one su dostupne javnosti. Što se tiče političkih partija, konkretan primjer neselektivnosti je 14 mjera obustave prenosa budžetskih sredstava za 14 političkih subjekta koji nijesu dostavili godišnji konsolidovani finansijski izvještaj za 2024. u zakonom propisanom roku, u iznosu od ukupno 138.648,26€.

To sve jasno pokazuje da nema povlašćenih i da nema selektivnog postupanja.

MONITOR: Kada će ASK izaći iz v.d. stanja?

TOMOVIĆ: Rad Agencije jeste otežan činjenicom da smo u v.d. stanju, jer svaka institucija funkcioniše najbolje kada ima direktora u punom mandatu. I pored toga, želim da naglasim da ASK u potpunosti odgovara svojim zakonskim obavezama i da ostvaruje rezultate koje prepoznaju i domaći i međunarodni partneri.

Savjet ASK će u najskorijem roku raspisati konkurs. Očekujemo i nadamo se da će se prijaviti kompetentni kandidati sa iskustvom i integritetom koji mogu da predvode instituciju u narednom ciklusu.

Najvažnije je da ASK, bez obzira na okolnosti, ostaje kredibilna i profesionalna institucija, koja postiže mjerljive rezultate i koja će takav rad nastaviti i u budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVAN ČOLOVIĆ, POLITIČKI ANTROPOLOG, BEOGRAD: Predlažem da se rastanemo s identitetom i sastanemo kao antifašisti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vučić je obogatio galeriju ličnosti ekstremne desnice  na koje se poziva, da bi pokazao da on nije tikva bez korijena. Sve se više stavlja u ulogu  neformalnog vjerskog poglavara. On je vrhovna vlast u svim oblastima, odnedavno i komandant vojske, pa što bi ostavio SPC da njom upravlja neko drugi

 

 

MONITOR: U tekstu “Dva Milutina” koji je osvanuo na sajtu Peščanik, pišete o jednoj pozorišnoj predstavi i jednom restoranu koji mogu biti dvije različite reference kada pomislimo na “Knjigu o Milutinu” Danka Popovića. Ova knjiga je napunila 40 godina i smatra se i danas veoma uticajnim štivom. Da li je današnja Srbija po Milutinovoj mjeri i – ako jeste, koliko je njegov lik doprinio da ona to bude?

ČOLOVIĆ: Da, može se reći da Milutin funkciniše kao mera srpske politike, s tim što bih ja rekao da ga tako koristi i tako promoviše  današnji ražim, režim kao garnitura na vlasti i režim kao ideološki poredak. U ovom tekstu nisam pomenuo da je Milutin iskorišćen i za obračun sa pobunjenim studentima. Kad su pre otprilike dva meseca, glumci Jugoslovenskog dramskog pozorišta-posle jedne predstave, podigli studentski indeks, solidarišući se sa studentima, samo jedan od njih dvadesetak, Nenad Jezdić, to nije učinio. Zašto? Zato što mu to nije dozvolio Milutin, koga on igra u monodrami po Popovićevom romanu. Tako je Jezdićevo odbijanje da se solidariše sa kolegama objasnio Dušan Kovačević, direktor Zvezdara teatra, pozorišta u kome se ta monodarama izvodi. On je podsetio da posle svake predstave Jezdić skida i publici pokazuje srpsku šajkaču- i onima koji ne znaju, objasnio da bez šajkače Srba ne bi bilo. Nije rekao da bi zbog indeksa Srbi mogli da nestanu. To je ostalo kao neizrečena ali ipak jasna misao o pobunjenim studentima i uopšte o školovanim ljudima, čiju je kratku pamet prozreo Milutin.

MONITOR: Predlažete da kada razmišljamo o srpskom svijetu, koristimo ironiju. U knjizi “ Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji “, govorite i o tome da se politika nacionalizma može neupadljivo i naizgled spontano nametati i kroz produkte kulture i crkveno djelovanje. Koliko je danas ta “spontanost” raširena i nezaustavljiva?

ČOLOVIĆ: Polazim od toga da nema svrhe pobijati istinitost političkih mitskih naracija, jer one podrazumevaju da verujete a ne da proveravate šta one pričaju. Ja ih ne opovrgavam, nego ih prepričavam, ali svojim rečima. To je onda ironija.

I, da, trudim se da identifikujem mitmejkere i dilere političkih mitova u kulturi, u književnosti, u nauci, u crkvi, u medijima.  Retko su to sami političari. Trudim se da opišem kako se mitovi prave-od kog materijala, kojom tehnikom, kako se proizvode svete i strašne priče o naciji, njenim stradanjima, njenim herojima i njenim neprijateljima. Svaki put dolazim do zaključka da su u pravu kritičari mitova koji su odavno shvatili da je glavna korist koju političari imaju od mitmejkera i dilera mitova, to što im oni pomažu da narod odvrate od toga da postavlja prava pitanja, pitanja svog posla, svog zdravlja, svog školovanja, jer su to tobože sintičava, uskogruda, nepatriotska pitanja  u poređenju sa velikom svetom, stradalnom i hristolikom sudbom naroda o kojoj pričaju politički mitovi.

MONITOR: U nedavno objavljenoj knjizi „ Na rođendanu Republike Srpske ” analizirate niz spektakala smišljenih u duhu “poetike etnopolitike Republike Srpske”. Koliko je u njoj specifičnosti a koliko imitacije „ narodnog jedinstva” već viđenog  na ovim-ali i na nekim drugim etno-nacionalnim prostorima, kojima su rušene civilizacijske norme?

ČOLOVIĆ: Rekao sam u ovoj knjizi i ponešto o tome kako praznuju  drugi, kako politčari u našem susedstvu insceniraju svoje političke programe, šta pevaju i kako na sceni prikazuju stradanja i vaskrs svojih naroda. Ima tu velike sličnosti. Kao što je rekla francuska istoričarka An Mari Ties (Annne marie Thiesse) malo šta je toliko internacionalno kao nacionalni identitet. To je svuda manje više ista priča, ista predstava: preci, junaci, koreni, ognjišta, duh naroda i tome slično. Ipak, u političkom i društvenom životu u demokratskim zemljama svečane inscenacije nemaju toliki značaj kao što imaju u autokrtskim režimima- kakav je režim  Repulici Srpskoj, koja fukcioniše kao da je kulturno-umetničko društvo  a ne parlamentarna demokratija.

MONITOR: Identitetsko-nacionalna pitanja kao dio političkih i državnih agendi, potpuno su ophrvala javni diskurs. Naši lideri se stalno bore da nam “sačuvaju identitet”. Vi ste proglasili “rastanak sa identitetom” i zato što je pojam po sebi preuzak i isključuje modernizacijsku realnost. Možemo li se rastati i kako?

ČOLOVIĆ: Ja sam se rastao i vidim da mogu lepo i bez njega. Istina, da bi se čovek odlepio od   nacionalnog identiteta koji nudi ekstremna desnica,  za koju je identitet ono što je nekad bila rasa, čovek mora da se potrudi, jer  je to moćan superlepak.

To nije neki naš specifikum. U Evropi smo i po tome što i evropski i naši ovdašnji ekstremni nacionalizmi raspredaju priču o ugroženom nacionalnom identitetu.. Jedna od važnih grupacija u Evropskom parlamentu zove se „ Identitet i demokratija ”. Za njih  demokratija nije okvir u kome se mogu slobodno razvijati nacionalne posebnosti, pa  sugerišu svojim pristalicama da razmisle treba li im demokratija, zašto da trpe taj sistem koji navodno sprečava nacionane identitete da se  razviju. U tome se jasno razaznaje postfašizam, kako je Enco Traverso nazvao današnji fašizam, koji se, za razliku od neofašizma,  ne  vezuje za istorijski fašizam, ali se razvija na istoj matrici.  Ja sam među onima koji taj postfašizam naziva identitarizmom. Moj predlog da se rastanemo s identitetom je predlog da se  sastanemo kao antifašisti.

MONITOR: Aleksandar Vučić se- čitavim svojim javnim pojavljivanjem   predstavlja kao otac neke nove srpske nacije. Posebno na početku svog uspona, koristio dosta simbola nacionalne istorije i njenih ličnosti, od Kneza Miloša do Zorana Đinđića i Verice Barać. Koliko je njegov nacional-populistički marketing danas drugačiji?

ČOLOVIĆ: Izgleda da je Vericu Barać sasvim zaboravio, a i Đinđića se danas retko seća. Knezu Milošu je podigao spomenik u formi autoputa. Poslednjih godina voli da citira stare rusofile i  antizapadnjake, Nikolaja Velimirovića  i Justina Popovića, kao i njihovog učenika sledbenika Amfolohija Radovića. Njima je Vučić obogatio galeriju ličnosti ekstremne desnice  na koje se poziva, da bi pokazao da on nije tikva bez korena. Na primer, nedavno je rekao da je Lazareva glava  temelj Kosova, parafrazirajući naslov Amfilohijeve knjige “Kosovo je glava Lazareva”. Vučić se sve više stavlja u ulogu  neformalnog verskog poglavara. On je vrhovna vlast u svim oblastima, odnedavno i komandant vojske, pa što bi ostavio SPC da njom upravlja neko drugi?.

MONITOR: Slobodan Milošević je oživeo martirski sadržaj Kosovskog mita.  Njegovo  „Niko ne sme da vas bije ”, neka je vrsta modernizacije tog mita i najave novog početka njegove “ heroike “. Kosovo danas postoji bez Srbije, a sve više i bez Srba. Hoće li to povećati snagu mita i kako se osloboditi njegovog i dalje snažnog  “ucjenjivačkog potencijala”?

ČOLOVIĆ: Tačno je ovo što kažete, da kosovski mit ima veliki ucenjivački potencijal, po modelu – ko tebe ljudskim pravima, ti njega Kosovom.  Izgleda da snaga tog „argumenta“ ne zavisi od stvarnog stanja na terenu. Mit kaže da i ako na Kosovu ne bude ostao nijedan Srbin, Kosovo  ostaje srpsko. Ali to ne treba shvatiti kao prihvatanje  Lazarevog opredeljenje za nebesko carstvo, nego  kao obećanje ponovnog osvajanja zemaljskog Kosova, „ kad se vojska na Kosovo vrati “.  Nema žurbe – kažu danas pripovedači kosovskog mita –  jednom smo čekali povratak na Kosovo pet vekova, pa ćemo opet čekati, ako treba novih pet vekova. Važno je da kosovski zavet ne izneverimo, da se ne prepustimo zavodljivim čarima građanskog reda i mira, demokratije i ljudskih prava, i da javno i primerno osuđujemo bezobrazne, izdajničke, autošovinističke  nasrtaje na kosovsku svetinju.

MONITOR: Fenomen Ćacilenda pokazuje da su huliganske navijačke grupe i osobe sa krimi-biografijama, najlojalniji podržavaoci izvršne vlasti. Predsjednik Srbije ih je najavljivao kao “lojaliste”, a sada su legalna grupacija koja je zauzela centar Beograda. Da li je Ćacilend parodija i “ zadnja linija odbrane ” politike 1990-tih?

ČOLOVIĆ: Slažem se sa onima koju u tome što je Vučić-u potrazi za ljudima koji će ga   čuvati spao na batinaše  s kriminalnim dosijeom,  vide jasan znak velike krize njegove vlasti, velikog straha. Ovi crnokošuljaši u Ćacilendu  izgledaju i ponašaju se kao pripadnici parapolicijske formacije, koje  redovna policija pušta da rade šta god hoće. Jasno je da je njihov zadatak da zaplaše ljude koji na ulici protestuju protiv Vučića i one koji bi im se mogli pridružiti. Oni su i dizajnirani kao opasni tipovi, tako su obučeni, tako su obuveni,  tako se kreću, tako biju, tako psuju.

MONITOR: Studentsko-građanski protesti su i sami imali svoj Vidovdan. To je pokrenulo podjelu pristalica u vezi sa načinom na koji je događaj koncipiran. Da li je pojava etno-religijskih simbola na ovom velikom protestu, nanijela štetu “čistoti” studentske pobune i ugrozila i njen prvobitno veliki, društveni i politički potencijal?

ČOLOVIĆ: Ako je cilj pobune da se sruši aktuelni režim, onda ona mora da bude masovna, da u njoj učestvuju i levi i desni. Kad su u vreme demonstracija protiv Miloševića 1996/1997. mene neki novinari  pitali šta mislim o tim demonstracijama, ja sam rekao da jedva čekam da Milošević ode s vlasti, pa da više  ne moram da se na ulicama družim sa svakom budalom. Veći problem dolazi posle, veći problem je takozvani 6. oktobar, kad  ne možemo zajedno nastaviti  istim putem.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo