Povežite se sa nama

INTERVJU

SVONI HANT, DIREKTORKA INSTITUTA ZA INKLUZIVNU BEZBJEDNOST U VAŠINGTONU: Moralno mučno iskustvo Bosne

Objavljeno prije

na

Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma nisu prestale dileme u vezi sa načinom razrješenja bosanske krize, posebno kada je tema ,,pravovremena međunarodna intervencija”. Danas se one prenose i na sadržaj Dejtonskog sporazuma. Ovih dana je to stavila u žižu javnosti bivša ambasadorka SAD u Austriji Svoni Hant, koja je na čelu Instituta za inkluzivnu bezbjednost i direktorka odsjeka za žensku i javnu politiku na Školi Džon F.Kenedi na Univerzitetu Harvard. Članica je i Savjeta za spoljnu politiku SAD.Povodom objavljivanja prevoda djelova njene knjige Odvojeni svjetovi, boravila je u Srbiji, BIH i Crnoj Gori.

MONITOR: Svjedokinja ste bosanskog konflikta, a danas je aktuelan građanski rat u Siriji. Čemu nas uče stari sukobi?
HANT: Radeći na 40 konflikata nakon Bosne, ustanovila sam da se ove lekcije mogu primeniti na svaki konflikt koji sam videla. Opšta mesta i stereotipi su uvek deo našeg razmišljanja, bilo da ih mi prepoznajemo ili ne. Ideje poput „sudara civilizacija” isisavaju vazduh iz prostora, gušeći ostale narative i objašnjenja. Lako je svesti Bliski istok na neodređeni pojam „Islamski svet”, ali ja nemam razloga da mislim da je nekoj gladnoj osobi religijski identitet važniji od korumpirane vlade koja mu onemogućava da ima posao.

MONITOR: Sociolog sa Jejla Imanuel Volerstin smatra da niko u stvari ne želi, iz različitih razloga i interesa, da interveniše u Siriji. Šta je vaše mišljenje?
HANT: Odmah ću vam izneti moj lični stav, a to je da bi međunarodna zajednica morala da interveniše i zaustavi krvoproliće. To je u biti i glavna poruka moje knjige o Bosni: da smo poslali samo desetak aviona na srpske položaje oko Sarajeva recimo. Pošto radim u mnogim kriznim područjima u svetu i često posećujem žarišta sukoba, moja je lična pozicija da moramo jasno pronaći i prozvati krivce i učiniti sve, uključujući i upotrebu vojne sile, da zaustavimo ubijanje civila. Nažalost, ono što ja vidim u Siriji jako me podseća na Bosnu; to neko suludo insistiranje da su i Asad i opozicija,,jednako krivi”, da će ukoliko interventišemo ,,još gori doći na vlast” itd. Po meni su samo suvišni izgovori. Ali sa druge strane, moram priznati i dozu empatije prema onima koje je nama izvana lako kritizirati, a koji treba da donose te teške, moralne ali i političke i pragramtične odluke, jer je i to isto poruka moje knjige. Kada su SAD podržale evropske lidere koji su odlučili da zaustave krvoproliće u Libiji, mnoge snage, pogotovo na političkoj levici uključujući relativno veliki broj demokrata u Kongresu su bili protiv. Ljudima spolja ipak nije lako da shvate kompleksne relacije između različitih grupa i trenutnu političko-socijalnu situaciju koja se svakodnevno menja u Siriji, a koja je dodatno komplikovana činjenicom da nemamo direktnih medijskih izveštaja sa terena.

MONITOR: U knjizi, čiji su djelovi objavljeni i na našem jeziku, podcrtavate fatalnost postojanja paralelnih svjetova, ,,insajdera” i ,,autsajdera”, onih koji su unutar sukoba i ovih koji ga rješavaju spolja. Da li je američka politika griješila ignorišući mišljenje onih koji iznutra poznaju probleme?
HANT: „Insajderi” znaju više o dinamici i akterima unutar svog vlastitog konteksta. Stoga mi treba da slušamo žene u Izraelu i Palestini, mlade ljude u Egiptu, iračke izbeglice u Siriji, plemenske vođe u Jemenu… Odlučivanje o tome hoće li se ili neće intervenisati u Libiji zavisilo je od naše odvažnosti da Gadafija pozovemo na odgovornost. Odlučivanje, koje je išlo iz krajnosti u krajnost, predstavljalo je reprizu batrganja tokom rata u Bosni. Vojna intervencija, koja bi trebalo da ide paralelno sa diplomatskim aktivnostima, ima goleme nedostatke. Potrebna je državnička veština pa da se uoči da je cena opreza veća nego rizik po živote i bogatstvo na drugom kontinentu.

MONITOR: Čini se kao da vas opterećuje bosansko iskustvo. Koliko je ono uticalo na vaš kasniji angažman?
HANT: Kao ambasadorica u Austriji, naišla sam na neprekidan priliv ljudi iz ambasada, NVO-a, CIA-e, austrijskog Ministarstva spoljnih poslova i Balkana. Svako je imao neki zahtev, a ja sam morala da odredim prioritete. To je za mene lično bilo iskustvo koje preobražava, to opredeljivanje kome da verujem, kome da pomognem, a kome da se suprotstavim. Ali bio je potreban ogroman trud da se gurnu u stranu hitna pitanja 14 ministarstava Vlade SAD-a koja su bila zastupljena u našoj ambasadi. Nisu toliko bili u pitanju resursi, koliko su to bila očekivanja koja sam nametnula sama sebi i, da otvoreno kažem, nedostatak ujednačene institucionalne podrške iz Vašingtona. Postojale su i političke prepreke. Spominjanje agresije i pripisivanje krivice može se sukobiti sa fundamentalnim principima međunarodnog održavanja mira, ali videli smo već katastrofalne efekte kada se to ne učini. Milion ljudi je umrlo u Ruandi; više od 100.000 u Bosni. Sve u svemu, najveća prepreka je u nama samima – ona koja nas sprečava da prihvatimo svoju „odgovornost da zaštitimo”. Iako se čini nepodnošljivim suočiti se sa našim neuspesima i nezgodnim realizovati rešenja, mi raspolažemo novcem i infrastrukturom. Potrebna nam je politička volja.

MONITOR: Ipak, bili ste u prilici da učestvujete u višegodišnjim diplomatskim i vojnim aktivnostima prema ratu u BIH. Koliko ste bili svjesni svojih mogućnosti i razlike između onoga što ste vidjeli i načina na koji su rješavana pitanja rata i mira?
HANT: Stvarnu prekretnicu za mene predstavljale su priče hiljada muškaraca i žena koji su pobegli od strašnih zločina. Izgledalo je da sam ja moćna kreatorka politike, koja je čitala telegrame Stejt departmenta o predstojećim masakrima dok su je vozili po Austriji na memorijalne skupove na kojima je odzvanjalo: „Nikad više. Nikad više.” Bilo je to poražavajuće i moralno mučno iskustvo.

Bosna je nekad bila deo Austro-Ugarske imperije, pa je Austrijancima bilo stalo do onog što se dešava na Balkanu. To su bili neki od faktora koji su me uvukli u rasprave o kreiranju politike prema ratu. Jedan dan bih bila uključena u neki sastanak – NATO, Bela kuća, Pentagon, Vrhovni štab vojske SAD-a, UN… Već naredni dan, našla bih se vezana u teretnom avionu sa hitnim potrepštinama na putu za Bosnu, da razgovaram sa ljudima koji su gradili mir čak i u momentu dok su nastojali da prežive rat. U nekom smislu je i ova knjiga donekle autobiografska, jer sam je pisala s pozicije nekog ko ima uvid u iskustvo iz prve ruke.

MONITOR: Šta vaše iskustvo danas može ponuditi političarima i diplomatama koji se aktivno bave kriznim žarištima?
HANT: Nakon službovanja u Austriji, došla sam u Kenedi školu za vladu i upravljanje pri Univerzitetu Harvard, gde sam držala predavanja iz oblasti međunarodne sigurnosti. U tom okruženju, prisećala sam se, sa određene distance, svojih sastanaka na visokom nivou i ličnih susreta koji su se protezali duže od jedne decenije, a bili su usmereni na stablizaciju Balkana. U akademskom okruženju, predavači ponekad ponude nešto „za poneti sa časa”. Počela sam da razmišljam i o tome šta sam ponela sa sobom iz tih godina provedenih u Bosni. Već decenijama vodim detaljan dnevnik svojih iskustava. Dok sam istraživala ono što sam bila opazila i, kako sam počinjala da radim u zonama konflikta širom sveta, na površinu je isplivalo šest opštih pouka. Smatram da su godine koje sam provela radeći na ovoj knjizi jedan od načina na koji bih mogla dati sistematičan doprinos globalnom miru i sigurnosti, bilo da je okruženje Koreja, Kongo ili Kolumbija.

MONITOR: Vaših šest poruka?
HANT: Kako opazimo prve znake konflikta, tako bi sa ostalima akterima trebalo da pažljivo ispitamo naše opšte pretpostavke: Je li ovo zaista religijski rat? Da li naša odgovornost da zaštitimo civile nosi prevagu nad stabilizirajućim principom suvereniteta? Zastali bismo da preispitamo stereotipe u našem radu: Ovi mladi buntovnici nikada neće biti u stanju da oforme vladu. Odmah bismo usmerili pažnju na lokalne aktere da nam pruže uvid: „Autsajderi” poput nas ne bi trebalo da odlučuju u vakuumu o tome koji će oblik misija poprimiti. Isto tako, da bismo osigurali održivi mir, insistirali bismo na opsežnom uključivanju: formiranju novih lokalnih snaga policije ili armije što bi trebalo da se osmisli tako da obuhvati pripadnike iz svih delova populacije, uključujući i žene. Bili bismo voljni da se opredelimo za jednu stranu: došli smo do tačke kada više ne možemo podržavati ovog diktatora kao našeg saveznika. A da bismo ograničili tragediju, insistirali bismo na flekisbilnom mandatu kako bi ispoljili našu punu snagu: mirovne misije moraju biti u stanju da progone ratne zločince i da pucaju, pre nego druga strana zapuca po njima, kako bi zaštitili nevine.

Mir i sigurnost ljudi

MONITOR: Podržavali ste intervenciju u Bosni?
HANT: Osnovni principi misija očuvanja mira su tokom vremena bivali različito interpretirani. „Nepristrasnost” se pojavila kao sinonim za „neutralnost”, tj. vojne trupe ne mogu uticati na ishod konflikta. Ali u Ruandi i Bosni je ovo značilo da su mirovne trupe stajale po strani dok su agresori napredovali. Nakon tih katastrofa, počeli smo ponovno da razmatramo smisao nepristrasnosti, odmičući se od neutralnosti u smeru pravičnosti. Treba li da budemo nepristrasni u načinu na koji sprovodimo mandate (npr. hapšenjem svih navodnih ratnih zločinaca) ili u načinu na koji tretiramo zaraćene strane (npr. hapšenjem jednakog broja navodnih ratnih zločinaca iz svake grupe)?

Da se ne bismo izgubili u definicijama, hajde da se podsetimo da je koncept ispravnosti temeljan, a ne neutralan. Ispravnost zahteva opredjeljivanje za jednu stranu i insistiranje na odgovornosti. Ne možete govoriti o ispravnosti a da ne govorite o pravdi, a pravda nakon bilo kojeg rata mora biti u službi žrtava. Radilo se o izboru između masakra nevinih i vojne intervencije. Ako mir znači protivljenje intervenciji, onda ja ne zagovaram uvek „mir”. Ako mir podrazumeva stabilnost i sigurnost ljudi, onda jesam zagovornica mira, čak i ako to zahteva vojnu pomoć.

Žene u politici

MONITOR: Veliki dio vašeg rada danas posvećen je podsticanju većeg uključivanja žena u političke aktivnosti. Smatrate li da bi se stvari rješavale brže da su kvalifikovane žene dobile više mjesta u politici?
HANT: Godine 1994. prilikom potpisivanja mirovnog sporazuma, kojem smo mi bili posrednici u Beču, gledala sam more sivih odela i shvatila: od tolikog broja izuzetnih Bosanki sa kojima sam radila, nijedna nije bila prisutna na mirovnim pregovorima. Bosanke su bile dobro obrazovane i aktivne u rešavanju konflikta. Zbog čega nismo crpili iz njihovog iskustva?

Odlučila sam da dokučim zbog čega su bile odsutne i otkrila tri uzroka: pohlepu lokalnih vojskovođa, nisko samopouzdanje samih žena i nedostatak volje i svesti na strani organizatora. Mi smo osnovali Institut za inkluzivnu bezbednost da bismo uzdigli liderke i obučili kreatore politika o vrednostima njihovog punopravnog učešća.

Bezbednost nije održiva ukoliko ne obuhvata sve ključne aktere. Zbog čega bi neka grupa trebalo da podrži mirovni sporazum koji se ne bavi onim što njih tišti? Inkluzija grupama daje i osećaj vlasništva nad procesom i povećava njihovu želju da učine sve da taj proces uspe. U onolikoj meri u kojoj je to moguće, ključni akteri u državi trebalo bi da budu ključni akteri i u mirovnom procesu.

U mom trenutnom radu sa liderima iz 40 područja zahvaćenih konfliktom, tema „pravda, a ne osveta” se uvek iznova pojavljuje.

Do sada, svet je čuo mnogo toga o obnovljenim šansama Srbije za članstvo u EU, ali to ne bi trebalo da bude temeljna poruka. Dok je Mladić bio na slobodi u mirnodopskom periodu, bila sam svedok da su Bosanci i dalje bili psihološki taoci ratnog perioda. Stoga je poruka da preživeli moraju biti u centru naših promišljanja o globalnoj bezbednosti. Koliko god neugodne implikacije mogle biti, pravednost podcrtava nepristrasnost; pravednost je ispravna jedino ako je pravična. Kako je to moja prijateljica izrekla: „Nekažnjavanje nudi trenutačno političko olakšanje, uglavnom „autsajderima”. Istinska stabilnost nastupa tek kada pravda i odgovornost idu ruku pod ruku sa pomirenjem i saosećanjem.”

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi  pravosuđe po svojoj mjeri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osam neuspjelih  pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su  dodatna potvrda urušenosti crnogorskog sudstva. Odbijanjem da  vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje

 

 

MONITOR:  Od šestoro sudija Specijalnog odeljenja Višeg suda u Podgorici, četvoro se prijavilo u Apelacioni sud, nakon što  je Sudski savjet  raspisao konkurs. Kao kandidatkinja za poziciju predsjednice Vrhovnog suda ocijenili ste da to ne bi trebalo dozvoliti. Šta bi to značilo za Specijalno odeljenje i neke od ključnih procesa koji traju?

VUKOVIĆ: Značaj Specijalnog odjeljenja u ukupnim društvenim reformama nije potrebno posebno objašnjavati. Nedovoljan kadrovski potencijal Specijalnog odjeljenja mora  se hitno ojačati. U suprotnom, odliv kadra će neminovno dovesti do  zastoja u funkcionisanju ovog odjeljenja, a svaka sporost  je ozbiljna prijetnja pravdi.

MONITOR: Šta se može uraditi da Odeljenje koje inače ima problem sa kadrovskim kapacitetima ostane bez sudija?

VUKOVIĆ: Pravosuđe je u brojnim problemima. Nije ih moguće sve riješiti, ali  neke je moguće spriječiti. Napredovanje sudija  Specijalnog odjeljenja u višu instancu,u ovom trenutku,  sigurno nije  dio rješenja problema. U nove  procese izbora sudija ne smijemo  ući uz loše i sporo sprovođenje pravde. Ceh loše kreirane kadrovske politike,  koji već plaćamo, ne ostavlja puno mogućnosti da se upražnjena sudijska mjesta blagovremeno popune kadrovima odgovarajućih stručnih i iskustvenih kompetencija.

MONITOR: Kazali ste da ste čuli da je većina sudija koji su konkurisali to učinila iz inata, kako bi dobili reakciju na težinu posla i stanja u kom se nalaze.   Gdje leži odgovornost za takvo stanje, i na kome je da to riješi?

VUKOVIĆ: Specijalno odjeljenje Višeg suda u Podgorici, već duže  funkcioniše u smanjenim kadrovskim i prostornim kapacitetima,  što se uz veliki priliv predmeta složene strukture odrazilo na dugo trajanje sudskih postupaka i mali broj prvostepenih presuda. Predstojeća izmjena  procesnog zakona (ZKP)omogućiće veću efikasnost u  postupanju i  eliminisati brojne zloupotrebe koje su  značajno uticale na ažurnost procedura. Ipak,  i u postojećim uslovima organizaciju rada  ovog odjeljenja moguće je unaprijediti  brižljivim planiranjem  svih aktivnosti sa jasno definisanim rokovima, uz uspostavljanje mehanizama kontrole djelotvornosti sprovedenih aktivnosti.

Odgovornost je na svakom sudiji pojedinačno. Profesionalac je onaj koji daje sve od sebe i  onda kada su postojeći uslovi za to daleko od zadovoljavajućih. Integritet, stručnost i lična posvećenost svakog sudije ponaosob, dodatna su  afirmacija garancije nezavisnog sudstva, čiju  potvrdu u hijerarhiji sudske vlasti, svojim ličnim primjerom mora obezbijediti Predsjednik suda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADNAN ĆERIMAGIĆ, INICIJATIVA ZA EVROPSKU STABILNOST, BERLIN: Važno je da EU kompenzuje promjene koje će doći iz Vašingtona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Držim da za razliku od prije pet i deset godina, u Evropskoj komisiji i ključnim zemljama članicama, postoji značajan broj donosioca odluka koji vjeruju kako je za budućnost EU politika proširenja izuzetno važna. Vjerujem i da će se veliki broj njih iskreno boriti da to svoje viđenje nametnu svima koji odlučuju. Zemlje mogu biti dio EU ili dio problema koji slabi EU

 

 

MONITOR: Na lokalnim izborima u BiH pobijedile su nacionalne stranke, ali su građanske dobile važne gradove. Koliko su ovi izbori „uvertira“ za opšte izbore u 2026. i koliki je danas pomak u odnosu na uticaj nacionalnih stranaka na izbore u davnoj 1990.?

ĆERIMAGIĆ: BiH se često opisuje kao zemlja permanentne neizvjesnosti. Ukoliko prihvatimo da je to tačno onda je jedna iznimka kalendar održavanja izbora. BiH ne poznaje institut prijevremenih izbora, pa se svake dvije godine u oktobru održavaju lokalni ili opći (parlamentarni i predsjednički) izbori. U prošlosti, lokalni izbori su često bili dobar pokazatelj trendova, ali su rijetko bili preslika općih izbora. Zbog fiksnog kalendara, za političare i stranke vrijeme nakon lokalnih, predstavlja drugo poluvrijeme za opće izbore.

Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović su pobjednici ovih izbora. Dodik i Čović su time zauzeli dobre pozicije za drugo poluvrijeme, a Izetbegović je učvrstio svoju poziciju unutar SDA. Prije dvije godine on je izgubio izbore za Predsjedništvo BiH, a SDA je ostvarila najbolji rezultat među strankama. Poruka glasača bila je da žele SDA ali ne nužno i Izetbegovića. Neki su smatrali da će to dovesti do promjena u stranci. Međutim, do toga nije došlo i zbog nepromišljenog miješanja visokog predstavnika Christiana Schmidta. On je-koristeći tzv. bonske ovlasti, omogućio opoziciji da u vladi na entitetskom nivou zaobiđu SDA. Time je Izetbegović od individualnog gubitnika preko noći postao žrtva.

Današnja politička scena u BiH je neuporediva s onom iz 1990. Tada su tri najjače stranke, SDA, SDS, i HDZ BiH, osvojile utrke za svih sedam članova Predsjedništva BiH, i 85 posto mjesta u oba doma parlamenta. Danas, tri najjače stranke, SDA, SNSD, i HDZ BiH, imaju tek jednog od tri člana Predsjedništva, a u oba doma parlamenta imaju manje od pola poslanika. Od 14 vlada, u samo dva mala kantona, HDZ BiH može vladati samostalno. U svim drugim vladama sjedi po četiri-pet i nerijetko više stranaka. Međutim, nacionalne agende i uz to povezana ustavna pitanja, još uvijek dominiraju političkim narativima u BiH. Zbog toga se čini kako je sve isto, bez obzira što glasači često i rado glasaju i za nedominantne nacionalne stranke.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu, ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup

 

 

Crnogorska hip-hop scena je izuzetno aktivna poslednjih godina. To samo po sebi ne znači puno, ali kreativnost koja izbija iz nje i pjesme i materijali koji se nižu su ono što se računa. U tom talasu kvaliteta stigao nam je i prvi materijal jedna domaće hip-hoperke. Nije ona prva koja se uhvatila u koštac sa bitovima i rimama, ali je prva koja je uspjela doći do objavljenog materijala, u ovom slučaju EP-a. Sara Kurgaš, poznatija pod umjetničkim imenom Kurgashian najavila je svoj dolazak pjesmom „Sara Tonin”, nastavila singlovima “Halal” i “Lukavo”, da bi se uz pomoć DJ Mona udružila sa koleginicama – crnogorskim reperkama Jutro, Apro, Labia i Marijom B u numeri Anemoi. Valjda je normalan nastavak takve muzičke trajektorije bio i taj pomenuti prvi EP jednostavnog, a intrigantnog naziva Mudra. O svemu ovome i još nekim temama smo popričali sa Sarom Kurgaš.

MONITOR: Tvoja priča je počela nedavno. Prije dvije godine objavila si singl Sarah Tonin i sve je krenulo. Pošto prvi put predstavljamo tvoj rad našim čitaocima, možeš li nam reći više o tom singlu i onome što je nakon njega došlo.

KURGAŠ: Sarah Tonin je moj prvi umjetnički pokušaj i čini mi se da je bio prilično uspješan. Nisam uopšte razmišljala o nekom kontinuitetu kada sam objavila ovu pjesmu, jednostavno se od mene očekivao neki nastavak. Sada nema nazad. Nakon tog singla, za koji sam entuzijastično pisala tekst, morala sam da otkrijem i neki drugi dio mog identiteta kroz pjesmu Halal. Tako se nastavlja priča i kroz Lastiš gdje govorim o tome kako se od malena osjećam u društvu. Jednostavno, kroz ovaj vid izražavanja pronalazim sebe i odgovaram na sopstvena pitanja.

MONITOR: Učestvovala si i na dva važna projekta. Domaća rabota i Anemoi su pokazali svu jačinu i autentičnost domaće hip hop scene. Kako sa distance vidiš ova dva muzička projekta?

KURGAŠ: Domaća rabota je definitivno bio jedan vrlo važan projekat za crnogorsku rep scenu. Kroz ovu kompilaciju mogu se čuti razni dijalekti, što uljepšava cijelu priču. Čuju se i razlike u flowu koje nas čine posebnima, izbor instrumentala koji takođe ukazuje na dodatne subkategorije koje se nalaze unutar hip hopa.

Anemoi je sam početak projekta Vibin wit DJ Mono i izuzetno mi je drago što sam dio trake koja je oslikala ženski rep u Crnoj Gori, gdje se takođe može čuti posebnost u versovima svake od nas.

MONITOR: Rijetko se autori odluče da singlove ne uvrste u debi materijal, ipak tvoj korak je bio djelimično takav. Sve što je objavljeno nije ušlo na EP Mudra. Reci nam nešto više o izdanju i odluci da ne uvrstiš sve singlove u njega.

KURGAŠ: Kao što sam negdje to već izjavila, neke uspjehe moramo ostaviti iza sebe. Mislim da je uspjeh numere Sarah Tonin bio samo puka sreća i vjerujem da mogu da iznesem nešto mnogo bolje i ozbiljnije od toga. Što se tiče EP-a, on kao proizvod prema mom mišljenju mora da ima neki konkretan redosljed i smisao. Potrudila sam se da uvrstim sve ono što ide jedno sa drugim i, primjera radi, da prva pjesma na albumu bude pjesma bez hooka jer to mora da bude neki intro. Generalno, kad želim da upoznam izvođača kroz muziku, odslušam cijeli album od početka do kraja i shvatam da uglavnom druga pjesma bude ona na kojoj se album zasniva tj oslikava cijelu ideju, a treća  negdje najslušanija. Onda plejlista polako pada u smislu tempa, i feat često bude na kraju. Ovakav koncept je imao najviše smisla za mene. Naravno, to je samo početak, pa će EP prerasti u nešto više od malog formata.

MONITOR: Zanimljiv mi je bio i dio najave “Ono što na rep sceni izdvaja Kurgashian jeste lirika bez prostih riječi i vulgarnosti, koja zadržava domaći sleng i izgovor”. I bez vulgarnosti  se može biti oštar i kritičan. Koliko je ovakav pristup važan onima koji slušaju hip hop?

KURGAŠ: Mislim da je važno da uživamo u muzici koju možemo da slušamo pred bilo kim. Sjećam se da sam pri porodičnim putovanjima često imala slušalice i roditelji nisu mogli da dopru do mene. Onda sam počela da puštam muziku naglas i pred njima, ali je to uglavnom bila strana muzika, pa nisu mogli sve baš da razumiju, pogotovo sleng. Vjerujem da je bolje da snimam nešto što mogu da pustim bilo kome i bilo gdje.

MONITOR: Posljednjih godina ovaj žanr ne samo da dominira u muzici Crne Gore već možemo reći i da konačno ima veliki broj kreativnih i autentičnih reprezenata. Čini  se da po prvi put umjetnici traže svoj izraz u svojoj okolini i iskustvima, a ne po značajnim regionalnim centrima te scene. Kako vidiš stanje u hip hopu, pa i muzici kod nas?

KURGAŠ: Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Za mene, ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup. Ovo što ja radim zaista radim iz ljubavi, bez ikakvog materijalnog i socijalnog interesa.

MONITOR: Možeš li zbog onih koji bi se tek okušali u ovim vodama, bilo kao slušaoci ili stvaraoci, otkriti koje su to autorke ili autori najviše uticali na tebe. Naravno, ne moraju biti muzički.

KURGAŠ: Na mene su najviše uticale ličnosti koje su se usudile da se bave onim što ih najviše ispunjava. Važno mi je bilo da shvatim kako je najbolje ostati na pravom putu. Sazrijevajući, moje ambicije su se mijenjale ali i očekivanja su svedena na minimum, i to ne samo po pitanju muzike. Čitajući dosta knjiga, analizirajući tekstove pjesama, a upijala sam i mnogo filmova, dokumentaraca – bilo mi je jasno da život koji sanjam moram odnekud započeti sama. Odavno sam shvatila da mogu mnogo da izgubim ukoliko nezrela i premlada uđem u svijet muzičke industrije. Zato sada mogu da priuštim sve svoje greške i uglavnom svoje odluke donosim tako što prije toga dobro izračunam moguće gubitke. Vjerujem da je ovo recept za uspjeh, kada saberem sve legende, odnosno svoje uzore i njihova iskustva, pogotovo njihove greške jer su brojni i oni koji su me razočarali.

MONITOR: Šta misliš kakva je budućnost žanra?

KURGAŠ: Ne vjerujem da možemo da izmislimo “toplu vodu”. Prema mojoj skromnoj procjeni, vjerujem da će u budućnosti samo izranjati novi hibridi. Nevjerovatno je kakvi se sve žanrovi danas preklapaju i uklapaju. To jeste novi zvuk, ali često bude miks osnovnih taktova različitih žanrova.

MONITOR: Za kraj reci nam nešto o muzičkoj budućnosti  Sare Kurgaš.

KURGAŠ: To uglavnom zavisi od publike. Dokle god mogu da računam na barem jednu osobu koja će sa zadovoljstvom da sluša moju muziku, ja ću nastavljati da je stvaram.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo