INTERVJU
SVONI HANT, DIREKTORKA INSTITUTA ZA INKLUZIVNU BEZBJEDNOST U VAŠINGTONU: Moralno mučno iskustvo Bosne

Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma nisu prestale dileme u vezi sa načinom razrješenja bosanske krize, posebno kada je tema ,,pravovremena međunarodna intervencija”. Danas se one prenose i na sadržaj Dejtonskog sporazuma. Ovih dana je to stavila u žižu javnosti bivša ambasadorka SAD u Austriji Svoni Hant, koja je na čelu Instituta za inkluzivnu bezbjednost i direktorka odsjeka za žensku i javnu politiku na Školi Džon F.Kenedi na Univerzitetu Harvard. Članica je i Savjeta za spoljnu politiku SAD.Povodom objavljivanja prevoda djelova njene knjige Odvojeni svjetovi, boravila je u Srbiji, BIH i Crnoj Gori.
MONITOR: Svjedokinja ste bosanskog konflikta, a danas je aktuelan građanski rat u Siriji. Čemu nas uče stari sukobi?
HANT: Radeći na 40 konflikata nakon Bosne, ustanovila sam da se ove lekcije mogu primeniti na svaki konflikt koji sam videla. Opšta mesta i stereotipi su uvek deo našeg razmišljanja, bilo da ih mi prepoznajemo ili ne. Ideje poput „sudara civilizacija” isisavaju vazduh iz prostora, gušeći ostale narative i objašnjenja. Lako je svesti Bliski istok na neodređeni pojam „Islamski svet”, ali ja nemam razloga da mislim da je nekoj gladnoj osobi religijski identitet važniji od korumpirane vlade koja mu onemogućava da ima posao.
MONITOR: Sociolog sa Jejla Imanuel Volerstin smatra da niko u stvari ne želi, iz različitih razloga i interesa, da interveniše u Siriji. Šta je vaše mišljenje?
HANT: Odmah ću vam izneti moj lični stav, a to je da bi međunarodna zajednica morala da interveniše i zaustavi krvoproliće. To je u biti i glavna poruka moje knjige o Bosni: da smo poslali samo desetak aviona na srpske položaje oko Sarajeva recimo. Pošto radim u mnogim kriznim područjima u svetu i često posećujem žarišta sukoba, moja je lična pozicija da moramo jasno pronaći i prozvati krivce i učiniti sve, uključujući i upotrebu vojne sile, da zaustavimo ubijanje civila. Nažalost, ono što ja vidim u Siriji jako me podseća na Bosnu; to neko suludo insistiranje da su i Asad i opozicija,,jednako krivi”, da će ukoliko interventišemo ,,još gori doći na vlast” itd. Po meni su samo suvišni izgovori. Ali sa druge strane, moram priznati i dozu empatije prema onima koje je nama izvana lako kritizirati, a koji treba da donose te teške, moralne ali i političke i pragramtične odluke, jer je i to isto poruka moje knjige. Kada su SAD podržale evropske lidere koji su odlučili da zaustave krvoproliće u Libiji, mnoge snage, pogotovo na političkoj levici uključujući relativno veliki broj demokrata u Kongresu su bili protiv. Ljudima spolja ipak nije lako da shvate kompleksne relacije između različitih grupa i trenutnu političko-socijalnu situaciju koja se svakodnevno menja u Siriji, a koja je dodatno komplikovana činjenicom da nemamo direktnih medijskih izveštaja sa terena.
MONITOR: U knjizi, čiji su djelovi objavljeni i na našem jeziku, podcrtavate fatalnost postojanja paralelnih svjetova, ,,insajdera” i ,,autsajdera”, onih koji su unutar sukoba i ovih koji ga rješavaju spolja. Da li je američka politika griješila ignorišući mišljenje onih koji iznutra poznaju probleme?
HANT: „Insajderi” znaju više o dinamici i akterima unutar svog vlastitog konteksta. Stoga mi treba da slušamo žene u Izraelu i Palestini, mlade ljude u Egiptu, iračke izbeglice u Siriji, plemenske vođe u Jemenu… Odlučivanje o tome hoće li se ili neće intervenisati u Libiji zavisilo je od naše odvažnosti da Gadafija pozovemo na odgovornost. Odlučivanje, koje je išlo iz krajnosti u krajnost, predstavljalo je reprizu batrganja tokom rata u Bosni. Vojna intervencija, koja bi trebalo da ide paralelno sa diplomatskim aktivnostima, ima goleme nedostatke. Potrebna je državnička veština pa da se uoči da je cena opreza veća nego rizik po živote i bogatstvo na drugom kontinentu.
MONITOR: Čini se kao da vas opterećuje bosansko iskustvo. Koliko je ono uticalo na vaš kasniji angažman?
HANT: Kao ambasadorica u Austriji, naišla sam na neprekidan priliv ljudi iz ambasada, NVO-a, CIA-e, austrijskog Ministarstva spoljnih poslova i Balkana. Svako je imao neki zahtev, a ja sam morala da odredim prioritete. To je za mene lično bilo iskustvo koje preobražava, to opredeljivanje kome da verujem, kome da pomognem, a kome da se suprotstavim. Ali bio je potreban ogroman trud da se gurnu u stranu hitna pitanja 14 ministarstava Vlade SAD-a koja su bila zastupljena u našoj ambasadi. Nisu toliko bili u pitanju resursi, koliko su to bila očekivanja koja sam nametnula sama sebi i, da otvoreno kažem, nedostatak ujednačene institucionalne podrške iz Vašingtona. Postojale su i političke prepreke. Spominjanje agresije i pripisivanje krivice može se sukobiti sa fundamentalnim principima međunarodnog održavanja mira, ali videli smo već katastrofalne efekte kada se to ne učini. Milion ljudi je umrlo u Ruandi; više od 100.000 u Bosni. Sve u svemu, najveća prepreka je u nama samima – ona koja nas sprečava da prihvatimo svoju „odgovornost da zaštitimo”. Iako se čini nepodnošljivim suočiti se sa našim neuspesima i nezgodnim realizovati rešenja, mi raspolažemo novcem i infrastrukturom. Potrebna nam je politička volja.
MONITOR: Ipak, bili ste u prilici da učestvujete u višegodišnjim diplomatskim i vojnim aktivnostima prema ratu u BIH. Koliko ste bili svjesni svojih mogućnosti i razlike između onoga što ste vidjeli i načina na koji su rješavana pitanja rata i mira?
HANT: Stvarnu prekretnicu za mene predstavljale su priče hiljada muškaraca i žena koji su pobegli od strašnih zločina. Izgledalo je da sam ja moćna kreatorka politike, koja je čitala telegrame Stejt departmenta o predstojećim masakrima dok su je vozili po Austriji na memorijalne skupove na kojima je odzvanjalo: „Nikad više. Nikad više.” Bilo je to poražavajuće i moralno mučno iskustvo.
Bosna je nekad bila deo Austro-Ugarske imperije, pa je Austrijancima bilo stalo do onog što se dešava na Balkanu. To su bili neki od faktora koji su me uvukli u rasprave o kreiranju politike prema ratu. Jedan dan bih bila uključena u neki sastanak – NATO, Bela kuća, Pentagon, Vrhovni štab vojske SAD-a, UN… Već naredni dan, našla bih se vezana u teretnom avionu sa hitnim potrepštinama na putu za Bosnu, da razgovaram sa ljudima koji su gradili mir čak i u momentu dok su nastojali da prežive rat. U nekom smislu je i ova knjiga donekle autobiografska, jer sam je pisala s pozicije nekog ko ima uvid u iskustvo iz prve ruke.
MONITOR: Šta vaše iskustvo danas može ponuditi političarima i diplomatama koji se aktivno bave kriznim žarištima?
HANT: Nakon službovanja u Austriji, došla sam u Kenedi školu za vladu i upravljanje pri Univerzitetu Harvard, gde sam držala predavanja iz oblasti međunarodne sigurnosti. U tom okruženju, prisećala sam se, sa određene distance, svojih sastanaka na visokom nivou i ličnih susreta koji su se protezali duže od jedne decenije, a bili su usmereni na stablizaciju Balkana. U akademskom okruženju, predavači ponekad ponude nešto „za poneti sa časa”. Počela sam da razmišljam i o tome šta sam ponela sa sobom iz tih godina provedenih u Bosni. Već decenijama vodim detaljan dnevnik svojih iskustava. Dok sam istraživala ono što sam bila opazila i, kako sam počinjala da radim u zonama konflikta širom sveta, na površinu je isplivalo šest opštih pouka. Smatram da su godine koje sam provela radeći na ovoj knjizi jedan od načina na koji bih mogla dati sistematičan doprinos globalnom miru i sigurnosti, bilo da je okruženje Koreja, Kongo ili Kolumbija.
MONITOR: Vaših šest poruka?
HANT: Kako opazimo prve znake konflikta, tako bi sa ostalima akterima trebalo da pažljivo ispitamo naše opšte pretpostavke: Je li ovo zaista religijski rat? Da li naša odgovornost da zaštitimo civile nosi prevagu nad stabilizirajućim principom suvereniteta? Zastali bismo da preispitamo stereotipe u našem radu: Ovi mladi buntovnici nikada neće biti u stanju da oforme vladu. Odmah bismo usmerili pažnju na lokalne aktere da nam pruže uvid: „Autsajderi” poput nas ne bi trebalo da odlučuju u vakuumu o tome koji će oblik misija poprimiti. Isto tako, da bismo osigurali održivi mir, insistirali bismo na opsežnom uključivanju: formiranju novih lokalnih snaga policije ili armije što bi trebalo da se osmisli tako da obuhvati pripadnike iz svih delova populacije, uključujući i žene. Bili bismo voljni da se opredelimo za jednu stranu: došli smo do tačke kada više ne možemo podržavati ovog diktatora kao našeg saveznika. A da bismo ograničili tragediju, insistirali bismo na flekisbilnom mandatu kako bi ispoljili našu punu snagu: mirovne misije moraju biti u stanju da progone ratne zločince i da pucaju, pre nego druga strana zapuca po njima, kako bi zaštitili nevine.
Mir i sigurnost ljudi
MONITOR: Podržavali ste intervenciju u Bosni?
HANT: Osnovni principi misija očuvanja mira su tokom vremena bivali različito interpretirani. „Nepristrasnost” se pojavila kao sinonim za „neutralnost”, tj. vojne trupe ne mogu uticati na ishod konflikta. Ali u Ruandi i Bosni je ovo značilo da su mirovne trupe stajale po strani dok su agresori napredovali. Nakon tih katastrofa, počeli smo ponovno da razmatramo smisao nepristrasnosti, odmičući se od neutralnosti u smeru pravičnosti. Treba li da budemo nepristrasni u načinu na koji sprovodimo mandate (npr. hapšenjem svih navodnih ratnih zločinaca) ili u načinu na koji tretiramo zaraćene strane (npr. hapšenjem jednakog broja navodnih ratnih zločinaca iz svake grupe)?
Da se ne bismo izgubili u definicijama, hajde da se podsetimo da je koncept ispravnosti temeljan, a ne neutralan. Ispravnost zahteva opredjeljivanje za jednu stranu i insistiranje na odgovornosti. Ne možete govoriti o ispravnosti a da ne govorite o pravdi, a pravda nakon bilo kojeg rata mora biti u službi žrtava. Radilo se o izboru između masakra nevinih i vojne intervencije. Ako mir znači protivljenje intervenciji, onda ja ne zagovaram uvek „mir”. Ako mir podrazumeva stabilnost i sigurnost ljudi, onda jesam zagovornica mira, čak i ako to zahteva vojnu pomoć.
Žene u politici
MONITOR: Veliki dio vašeg rada danas posvećen je podsticanju većeg uključivanja žena u političke aktivnosti. Smatrate li da bi se stvari rješavale brže da su kvalifikovane žene dobile više mjesta u politici?
HANT: Godine 1994. prilikom potpisivanja mirovnog sporazuma, kojem smo mi bili posrednici u Beču, gledala sam more sivih odela i shvatila: od tolikog broja izuzetnih Bosanki sa kojima sam radila, nijedna nije bila prisutna na mirovnim pregovorima. Bosanke su bile dobro obrazovane i aktivne u rešavanju konflikta. Zbog čega nismo crpili iz njihovog iskustva?
Odlučila sam da dokučim zbog čega su bile odsutne i otkrila tri uzroka: pohlepu lokalnih vojskovođa, nisko samopouzdanje samih žena i nedostatak volje i svesti na strani organizatora. Mi smo osnovali Institut za inkluzivnu bezbednost da bismo uzdigli liderke i obučili kreatore politika o vrednostima njihovog punopravnog učešća.
Bezbednost nije održiva ukoliko ne obuhvata sve ključne aktere. Zbog čega bi neka grupa trebalo da podrži mirovni sporazum koji se ne bavi onim što njih tišti? Inkluzija grupama daje i osećaj vlasništva nad procesom i povećava njihovu želju da učine sve da taj proces uspe. U onolikoj meri u kojoj je to moguće, ključni akteri u državi trebalo bi da budu ključni akteri i u mirovnom procesu.
U mom trenutnom radu sa liderima iz 40 područja zahvaćenih konfliktom, tema „pravda, a ne osveta” se uvek iznova pojavljuje.
Do sada, svet je čuo mnogo toga o obnovljenim šansama Srbije za članstvo u EU, ali to ne bi trebalo da bude temeljna poruka. Dok je Mladić bio na slobodi u mirnodopskom periodu, bila sam svedok da su Bosanci i dalje bili psihološki taoci ratnog perioda. Stoga je poruka da preživeli moraju biti u centru naših promišljanja o globalnoj bezbednosti. Koliko god neugodne implikacije mogle biti, pravednost podcrtava nepristrasnost; pravednost je ispravna jedino ako je pravična. Kako je to moja prijateljica izrekla: „Nekažnjavanje nudi trenutačno političko olakšanje, uglavnom „autsajderima”. Istinska stabilnost nastupa tek kada pravda i odgovornost idu ruku pod ruku sa pomirenjem i saosećanjem.”
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Teret nasljeđa i nasljednika

Pravosuđe je još prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast
MONITOR: Kako komentarišete objavljene transkripte, odnosno prepiske između Petra Lazovića i Ljuba Milovića vezano za crnogorsko pravosuđe i slučaj državni udar?
RADULOVIĆ: Objavljeni transkripti sa sky aplikacije između Petra Lazovića i Ljuba Milovića potvrđuju višegodišnje sumnje da je crnogorsko pravosuđe u značajnom dijelu bilo pod nedozvoljenim uticajem kriminalnih grupa. Na žalost, pravosuđe još uvijek nije oslobođeno od uticaja kriminala, ali ni od uticaja politike koju je često veoma teško razlikovati od kriminala. Sky prepiska je dodatno pokazala kakvi su ti uticaji i bilo bi veoma korisno ako tužilaštvo adekvatno iskoristi materijal dobijen od strane Europola. Simptomatična je bila i reakcija g-dina Mandića i g-dina Kneževića sa populističkim izjavama o „pravosudnom zemljotresu“ koji je izazvala sky prepiska u ovom slučaju. Međutim, ne tako davno nijesu imali takav stav o sky prepisci u predmetu koji se vodi protiv Mila Božovića. Zato je veoma važno da tužilaštvo profesionalno radi svoj posao u svakom predmetu i da pokaže da među kriminalcima nije bilo, niti ih sada ima, ideoloških, političkih, religijskih ili bilo kojih drugih razlika na kojima i političari i kriminalci godinama profitiraju.
MONITOR: Kako vidite ocjenu sutkinje Mugoše da je drugostepena presuda u slučaju “državni udar” kupljena i šta su institucionalni koraci nakon takve ocjene?
RADULOVIĆ: Veoma je važno što je Specijalno tužilaštvo saopštilo da je ovim povodom ranije pokrenulo postupak. Od izuzetnog je značaja da se sve činjenice potpuno i nesporno utvrde i da, u slučaju da je bilo koja presuda “kupljena”, sva odgovorna lica budu krivično procesuirana i kažnjena. U tom kontekstu moram reći da je, najblaže rečeno, neprimjerena izjava g-dina Mandića da je uvjeren da je kupljena presuda u prvostepenom postupku iako dodaje da nema dokaze za to, isto kao što je neprimjerena i reakcija sutkinje Suzane Mugoše da je kupljena drugostepena presuda. Očekujem da Specijalno tužilaštvo utvrdi da li je neko, i ako jeste ko i na koji način, kupio bilo koju presudu. Presude se ne smiju kupovati, ali se ni sudije ne smiju javno optuživati bez dokaza na osnovu ličnog uvjerenja.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ: Pet dobrih filmova može da promijeni život

Moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog
Film Živi i zdravi crnogorskog sineaste Ivana Marinovića premijerno je prikazan pred punom salom u okviru takmičarskog programa prestižnog 27. međunarodnog Filmskog festivala Black Nights u Talinu.
Većinski crnogorski film, Živi i zdravi je kopodukcija sa još pet zemalja. Partneri su Adriatic Western iz Crne Gore, Sense Production iz Srbije, Analog Vision iz Češke, Kinorama iz Hrvatske, Krug Film iz Sjevrne Makedonije i Spok Film iz Slovenije, kao i Radio Televizija Crne Gore. Film su podržali Filmski centar Crne Gore, RTCG, Opština Herceg Novi, Portonovi rizort, Turistička organizacija Herceg Novi, Filmski centar Srbije, Češki filmski fond, Hrvatski audiovizuelni centar, Filmska agencija Severne Makedonije, Slovenski filmski centar, Eurimages, Kreativna Evropa MEDIA i See Cinema Network.
Već u toku faze razvoja projekta, film Živi i zdravi osvojio je dvije nagrade: Krzysztof Kieslowski za najbolji scenario na Kanskom festivalu i Excelence Award u okviru Sarajevskog Filmskog festivala. Domaća premijera filma se očekuje početkom 2024. godine.
MONITOR: Selektor festivala u Talinu Edvinas Pukšta opisao je film „Živi i zdravi“ kao dirljivu i eksplozivnu komediju. Mediji su izvještavali da su karte za projekcije bile rasprodate. Za početak razgovora, volio bih da nam prenesete utiske, kako je publika reagovala, stručna javnost, filmska ekipa?
MARINOVIĆ: Selektor Edvinas Pukšta se izborio za to da jedna punokrvna komedija sa ovih prostora uđe u zvanični takmičarski program, što zaista nije tipično. Naš film je samom selekcijom dobio i priznanje da u njemu ima i dubljih slojeva i kvaliteta, iako cilja na najširu moguću publiku. Sale su bile rasprodate, što ni u Talinu, ni na većim festivalima često i nije slučaj, pa smo mogli da imamo pravi test kako jedna publika koja je mnogo hladnija i zatvorenija od balkanske, reaguje na naš humor i na film koji je utemeljen u vrlo specifičnom mentalitetu. Komedije inače teško putuju upravo jer zavise od elastičnosti jezika i humora prostora gdje se priča dešava. Po svim reakcijama mi se čini da smo uspjeli u namjeri da sve te prepreke prevaziđemo i da istopimo inače veoma hladna i suzdržana baltička srca.
MONITOR: Već tokom razvoja projekat je osvojio značajna priznanja, ali snimanje je bilo otežano – pandemija, globalna finansijska kriza. Kako danas gledate na taj proces stvaranja filma?
MARINOVIĆ: Gledam unatrag sa velikim osjećajem zahvalnosti prema svima koji su gradili ovaj film. Iznad svega prema producentkinji Mariji Stojanović, jer smo nas dvoje mnogo i lično rizikovali radeći Žive i zdrave u svim turbulencijama koje su se tokom godina dešavale. Potom prema pomoćniku režije Bojanu Pivašu – pomoćnici su inače tihi i skriveni heroji svakog filma, a mene je Bojan sve vrijeme održavao na površini i spašavao od brojnih grešaka. A dabome i čitavom ansamblu koji je spektakularan.
I to nije samo moja procjena – komentar montažera iz Češke – Mihala Reicha je da se ovako dobar ansambl kod njih ne bi mogao sklopiti. Montažerima treba vjerovati, jer dok prostudiraju materijal i sve snimljene tejkove, jasno vide i kvalitet procesa i rediteljskog i glumačkog. A od čitavog ansambla teško je ne uvidjeti kakvi su glumci Tihana Lazović i Goran Slavić. Njihova igra, odnos, instinkt, posvećenost i disciplina su dar za svakog reditelja. Zaista je bila privilegija raditi ovaj film, i tu mislim na svakog glumca ponaosob.
Od predivnih naturščika poput Sejda Alijaja i Zora Martinetija, preko efektnih malih epizoda Miloša Pejovića, Tamare Dragičević, Lare Dragović, Stefana Vukovića i Omara Bajramspahića, pa do uzbudljivih, atipičnih uloga Nikole Ristanovskog, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić i šampiona crnogorskog filma Moma Pićurića koji je zablistao kao nikad do sad. Radili su svi uz zaista mnogo iskrene ljubavi i prema projektu i prema saradnicima i veoma sam ponosan na to šta smo skupa postigli.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: Da bi Palestinci dobili državu – unutar Izraela mora sazrijeti odluka

Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince
MONITOR: Uz zagovaranje prava Izraela na odbranu, SAD i EU sada više insistiraju na „humanitarnim pauzama“ da bi se olakšao položaj palestinskih civila u Gazi. Da li je situacija sa IDF (Izraelskim odbrambenim snagama) izmakla kontroli Zapada?
DIZDAREVIĆ: Ne mislim da je išta u vezi sa IDF-om “izmaklo kontroli Zapada“. To “izmicanje kontroli” traje decenijama. Neupitno je da su, za početak, neophodni urgentni potezi da bi se “olakšao položaj palestinskih civila” ali, suština cijelog problema nije u aktuelnom položaju civila. Taj je položaj samo nastavak, de facto, suštinskog problema kojeg svijet evo sedam i po decenija naziva “palestinskim problemom”. A riječ je, za svo to vrijeme, o “izraelskom problemu”, a čak i prije toga o “problemu” kompletne međunarodne zajednice, svjetske organizacuije i politike, sprdnje sa proklamovanim vrijednostima, institucijama, odlukama, rezolucijama itd.
Igubljen je elementarni digniteta UN, EU, o činjenici, recimo, da je Izrael do sada prekršio blizu šezdeset rezolucija formalnio najrelevantnije svjetske organizacije…a odgovor na sve to je – So What? Irak je, recimo, prekršio dvije pa su mu namjestili lažnu optužbu za hemijsko oružje a rezultat je milion mrtvih! Danas se u ovakvom svijetu ne može evo postići ni minimum sa prekidom vatre, a kamo li početi od onoga što je zapravo suština storije: Svijet se raspada na razne načine, a nema snage za otvaranje tog problema. To ne dozvoljavaju interesi u proizvodnji smrti ,jer je ta proizvodnja –monstruozni biznis sa oružjem, pa ratovi sa tim ciljem, pa proizvodnja neprijatelja da bi se ratovalo, pa ulaganje u mržnju. Eto zašto. Propaganda, mitovi – sve je postalo ciljano važno i uspješno.
MONITOR: Ovih dana je Jozep Borelj bio u petodnevnoj posjeti Bliskom istoku. Izgleda, međutim, da EU nije bila uključena u dogovore o primirju. EU se i nije zalagala za to već za „humanitarne pauze“ – kako je i Olaf Šolc ponovio Redžepu Erdoganu u Berlinu. Da li bi za oklijevanje razlog trebalo tražiti u „kompleksu Holokausta“ ili u nečem drugom?
DIZDAREVIĆ: Kompleks Holokausta u određenoj mjeri postoji, ali ne mislim da je on dominantan. Na čelu Njemačke bio je i Vili Brant koji je vremenski bio “bliži” tome, ali je uradio što veliki, hrabri i moralni lider može da uradi –kleknuo je i stekao pravo da nastavi sa politikom na neupitnim principima uz znanje, dignitet i karakter. Naravno, i rezultate. Njemačka je i sa Merkelovom bila mnogo jača i principijelnija na svjetskoj sceni nego što su to Šolc i društvo oko njega danas. Problem je što ni EU pa ni Njemačka, nisu ni sjena onoga što su bili nekad. U EU je puno pa i temeljno različitih linija. Glasa se različito, ujedinjuje se različito, navija se različito…Pa eno imamo i zemlju sa naših prostora, Hrvatsku, koja je glasala u UN-u protiv “humanitarnog prekida vatre”, BiH i Hrvatska svojevremeno nisu htjele da daju glas ni traženju Palestine da pređe u status “države posmatrača”, Mađarska se svrstava među rijetke koji prije neki dan nisu htjeli da glasaju u UN-u, za ukidanje okupiranih teritorija na Zapadnoj obali, itd.
MONITOR: Po ko zna koji put kao rješenje sukoba pominju se „dvije države“. Taj prijedlog je ponovila Usrula fon der Lajen u Kairu, a Džozef Bajden u autorskom tekstu u Vašington postu. Oni se slažu da bi i Gazom trebalo da upravlja Palestinska uprava. Netanjahu to ne prihvata. Da li bi on bio ne samo politički već i „istorijski“ poražen ako bi odmah prihvatio staro-novo rješenje?
DIZDAREVIĆ: Prvo, prijedlozi Ursule fon der Lajen u Kairu (lijepo mjesto za podizanje popularnosti ovakvim izjavama – zašto prijedlog nije dat u ovakvoj Evropi, kod kuće), stižu sada kada su rezultati katastrofe strašni. A sve je što se politike tiče bilo isto kao kroz minulih 75 godina. Osim novog upaljača i do sada neviđenog stepena genocidnog odgovora protiv “životinja” u Gazi, kako reče ministar vojske u Tel Avivu.
Drugo, opet isti redoslijed stvari: prijedloge dijele, bezmalo kao nešto novo spram one ‘47-e i Nakbe ‘48-e, moćnici u svijetu čije su “kuće” – SAD i EU – o tome šutile decenijama. Sluti, dakle, da motiv nije rješenje za Palestinu, već uspjeh dvoje pomenutih na njihovom, domaćem terenu. Kako to da se Bajden prosvijetlio nakon prvih nekoliko sedmica katastrofe ? I naivac vidi da su izbori u SAD ključ te priče, i procjena da dizanje svijeta na noge nije baš naivna storija nebitna u tim izborima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS1 sedmica
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda
-
Izdvojeno4 sedmice
MIJEŠANJE VLASTI SRBIJE U CRNOGORSKI POPIS STANOVNIŠTVA: Studenti i Dodik na istom zadatku są crkvom