INTERVJU
SVONI HANT, DIREKTORKA INSTITUTA ZA INKLUZIVNU BEZBJEDNOST U VAŠINGTONU: Moralno mučno iskustvo Bosne

Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor online
Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma nisu prestale dileme u vezi sa načinom razrješenja bosanske krize, posebno kada je tema ,,pravovremena međunarodna intervencija”. Danas se one prenose i na sadržaj Dejtonskog sporazuma. Ovih dana je to stavila u žižu javnosti bivša ambasadorka SAD u Austriji Svoni Hant, koja je na čelu Instituta za inkluzivnu bezbjednost i direktorka odsjeka za žensku i javnu politiku na Školi Džon F.Kenedi na Univerzitetu Harvard. Članica je i Savjeta za spoljnu politiku SAD.Povodom objavljivanja prevoda djelova njene knjige Odvojeni svjetovi, boravila je u Srbiji, BIH i Crnoj Gori.
MONITOR: Svjedokinja ste bosanskog konflikta, a danas je aktuelan građanski rat u Siriji. Čemu nas uče stari sukobi?
HANT: Radeći na 40 konflikata nakon Bosne, ustanovila sam da se ove lekcije mogu primeniti na svaki konflikt koji sam videla. Opšta mesta i stereotipi su uvek deo našeg razmišljanja, bilo da ih mi prepoznajemo ili ne. Ideje poput „sudara civilizacija” isisavaju vazduh iz prostora, gušeći ostale narative i objašnjenja. Lako je svesti Bliski istok na neodređeni pojam „Islamski svet”, ali ja nemam razloga da mislim da je nekoj gladnoj osobi religijski identitet važniji od korumpirane vlade koja mu onemogućava da ima posao.
MONITOR: Sociolog sa Jejla Imanuel Volerstin smatra da niko u stvari ne želi, iz različitih razloga i interesa, da interveniše u Siriji. Šta je vaše mišljenje?
HANT: Odmah ću vam izneti moj lični stav, a to je da bi međunarodna zajednica morala da interveniše i zaustavi krvoproliće. To je u biti i glavna poruka moje knjige o Bosni: da smo poslali samo desetak aviona na srpske položaje oko Sarajeva recimo. Pošto radim u mnogim kriznim područjima u svetu i često posećujem žarišta sukoba, moja je lična pozicija da moramo jasno pronaći i prozvati krivce i učiniti sve, uključujući i upotrebu vojne sile, da zaustavimo ubijanje civila. Nažalost, ono što ja vidim u Siriji jako me podseća na Bosnu; to neko suludo insistiranje da su i Asad i opozicija,,jednako krivi”, da će ukoliko interventišemo ,,još gori doći na vlast” itd. Po meni su samo suvišni izgovori. Ali sa druge strane, moram priznati i dozu empatije prema onima koje je nama izvana lako kritizirati, a koji treba da donose te teške, moralne ali i političke i pragramtične odluke, jer je i to isto poruka moje knjige. Kada su SAD podržale evropske lidere koji su odlučili da zaustave krvoproliće u Libiji, mnoge snage, pogotovo na političkoj levici uključujući relativno veliki broj demokrata u Kongresu su bili protiv. Ljudima spolja ipak nije lako da shvate kompleksne relacije između različitih grupa i trenutnu političko-socijalnu situaciju koja se svakodnevno menja u Siriji, a koja je dodatno komplikovana činjenicom da nemamo direktnih medijskih izveštaja sa terena.
MONITOR: U knjizi, čiji su djelovi objavljeni i na našem jeziku, podcrtavate fatalnost postojanja paralelnih svjetova, ,,insajdera” i ,,autsajdera”, onih koji su unutar sukoba i ovih koji ga rješavaju spolja. Da li je američka politika griješila ignorišući mišljenje onih koji iznutra poznaju probleme?
HANT: „Insajderi” znaju više o dinamici i akterima unutar svog vlastitog konteksta. Stoga mi treba da slušamo žene u Izraelu i Palestini, mlade ljude u Egiptu, iračke izbeglice u Siriji, plemenske vođe u Jemenu… Odlučivanje o tome hoće li se ili neće intervenisati u Libiji zavisilo je od naše odvažnosti da Gadafija pozovemo na odgovornost. Odlučivanje, koje je išlo iz krajnosti u krajnost, predstavljalo je reprizu batrganja tokom rata u Bosni. Vojna intervencija, koja bi trebalo da ide paralelno sa diplomatskim aktivnostima, ima goleme nedostatke. Potrebna je državnička veština pa da se uoči da je cena opreza veća nego rizik po živote i bogatstvo na drugom kontinentu.
MONITOR: Čini se kao da vas opterećuje bosansko iskustvo. Koliko je ono uticalo na vaš kasniji angažman?
HANT: Kao ambasadorica u Austriji, naišla sam na neprekidan priliv ljudi iz ambasada, NVO-a, CIA-e, austrijskog Ministarstva spoljnih poslova i Balkana. Svako je imao neki zahtev, a ja sam morala da odredim prioritete. To je za mene lično bilo iskustvo koje preobražava, to opredeljivanje kome da verujem, kome da pomognem, a kome da se suprotstavim. Ali bio je potreban ogroman trud da se gurnu u stranu hitna pitanja 14 ministarstava Vlade SAD-a koja su bila zastupljena u našoj ambasadi. Nisu toliko bili u pitanju resursi, koliko su to bila očekivanja koja sam nametnula sama sebi i, da otvoreno kažem, nedostatak ujednačene institucionalne podrške iz Vašingtona. Postojale su i političke prepreke. Spominjanje agresije i pripisivanje krivice može se sukobiti sa fundamentalnim principima međunarodnog održavanja mira, ali videli smo već katastrofalne efekte kada se to ne učini. Milion ljudi je umrlo u Ruandi; više od 100.000 u Bosni. Sve u svemu, najveća prepreka je u nama samima – ona koja nas sprečava da prihvatimo svoju „odgovornost da zaštitimo”. Iako se čini nepodnošljivim suočiti se sa našim neuspesima i nezgodnim realizovati rešenja, mi raspolažemo novcem i infrastrukturom. Potrebna nam je politička volja.
MONITOR: Ipak, bili ste u prilici da učestvujete u višegodišnjim diplomatskim i vojnim aktivnostima prema ratu u BIH. Koliko ste bili svjesni svojih mogućnosti i razlike između onoga što ste vidjeli i načina na koji su rješavana pitanja rata i mira?
HANT: Stvarnu prekretnicu za mene predstavljale su priče hiljada muškaraca i žena koji su pobegli od strašnih zločina. Izgledalo je da sam ja moćna kreatorka politike, koja je čitala telegrame Stejt departmenta o predstojećim masakrima dok su je vozili po Austriji na memorijalne skupove na kojima je odzvanjalo: „Nikad više. Nikad više.” Bilo je to poražavajuće i moralno mučno iskustvo.
Bosna je nekad bila deo Austro-Ugarske imperije, pa je Austrijancima bilo stalo do onog što se dešava na Balkanu. To su bili neki od faktora koji su me uvukli u rasprave o kreiranju politike prema ratu. Jedan dan bih bila uključena u neki sastanak – NATO, Bela kuća, Pentagon, Vrhovni štab vojske SAD-a, UN… Već naredni dan, našla bih se vezana u teretnom avionu sa hitnim potrepštinama na putu za Bosnu, da razgovaram sa ljudima koji su gradili mir čak i u momentu dok su nastojali da prežive rat. U nekom smislu je i ova knjiga donekle autobiografska, jer sam je pisala s pozicije nekog ko ima uvid u iskustvo iz prve ruke.
MONITOR: Šta vaše iskustvo danas može ponuditi političarima i diplomatama koji se aktivno bave kriznim žarištima?
HANT: Nakon službovanja u Austriji, došla sam u Kenedi školu za vladu i upravljanje pri Univerzitetu Harvard, gde sam držala predavanja iz oblasti međunarodne sigurnosti. U tom okruženju, prisećala sam se, sa određene distance, svojih sastanaka na visokom nivou i ličnih susreta koji su se protezali duže od jedne decenije, a bili su usmereni na stablizaciju Balkana. U akademskom okruženju, predavači ponekad ponude nešto „za poneti sa časa”. Počela sam da razmišljam i o tome šta sam ponela sa sobom iz tih godina provedenih u Bosni. Već decenijama vodim detaljan dnevnik svojih iskustava. Dok sam istraživala ono što sam bila opazila i, kako sam počinjala da radim u zonama konflikta širom sveta, na površinu je isplivalo šest opštih pouka. Smatram da su godine koje sam provela radeći na ovoj knjizi jedan od načina na koji bih mogla dati sistematičan doprinos globalnom miru i sigurnosti, bilo da je okruženje Koreja, Kongo ili Kolumbija.
MONITOR: Vaših šest poruka?
HANT: Kako opazimo prve znake konflikta, tako bi sa ostalima akterima trebalo da pažljivo ispitamo naše opšte pretpostavke: Je li ovo zaista religijski rat? Da li naša odgovornost da zaštitimo civile nosi prevagu nad stabilizirajućim principom suvereniteta? Zastali bismo da preispitamo stereotipe u našem radu: Ovi mladi buntovnici nikada neće biti u stanju da oforme vladu. Odmah bismo usmerili pažnju na lokalne aktere da nam pruže uvid: „Autsajderi” poput nas ne bi trebalo da odlučuju u vakuumu o tome koji će oblik misija poprimiti. Isto tako, da bismo osigurali održivi mir, insistirali bismo na opsežnom uključivanju: formiranju novih lokalnih snaga policije ili armije što bi trebalo da se osmisli tako da obuhvati pripadnike iz svih delova populacije, uključujući i žene. Bili bismo voljni da se opredelimo za jednu stranu: došli smo do tačke kada više ne možemo podržavati ovog diktatora kao našeg saveznika. A da bismo ograničili tragediju, insistirali bismo na flekisbilnom mandatu kako bi ispoljili našu punu snagu: mirovne misije moraju biti u stanju da progone ratne zločince i da pucaju, pre nego druga strana zapuca po njima, kako bi zaštitili nevine.
Mir i sigurnost ljudi
MONITOR: Podržavali ste intervenciju u Bosni?
HANT: Osnovni principi misija očuvanja mira su tokom vremena bivali različito interpretirani. „Nepristrasnost” se pojavila kao sinonim za „neutralnost”, tj. vojne trupe ne mogu uticati na ishod konflikta. Ali u Ruandi i Bosni je ovo značilo da su mirovne trupe stajale po strani dok su agresori napredovali. Nakon tih katastrofa, počeli smo ponovno da razmatramo smisao nepristrasnosti, odmičući se od neutralnosti u smeru pravičnosti. Treba li da budemo nepristrasni u načinu na koji sprovodimo mandate (npr. hapšenjem svih navodnih ratnih zločinaca) ili u načinu na koji tretiramo zaraćene strane (npr. hapšenjem jednakog broja navodnih ratnih zločinaca iz svake grupe)?
Da se ne bismo izgubili u definicijama, hajde da se podsetimo da je koncept ispravnosti temeljan, a ne neutralan. Ispravnost zahteva opredjeljivanje za jednu stranu i insistiranje na odgovornosti. Ne možete govoriti o ispravnosti a da ne govorite o pravdi, a pravda nakon bilo kojeg rata mora biti u službi žrtava. Radilo se o izboru između masakra nevinih i vojne intervencije. Ako mir znači protivljenje intervenciji, onda ja ne zagovaram uvek „mir”. Ako mir podrazumeva stabilnost i sigurnost ljudi, onda jesam zagovornica mira, čak i ako to zahteva vojnu pomoć.
Žene u politici
MONITOR: Veliki dio vašeg rada danas posvećen je podsticanju većeg uključivanja žena u političke aktivnosti. Smatrate li da bi se stvari rješavale brže da su kvalifikovane žene dobile više mjesta u politici?
HANT: Godine 1994. prilikom potpisivanja mirovnog sporazuma, kojem smo mi bili posrednici u Beču, gledala sam more sivih odela i shvatila: od tolikog broja izuzetnih Bosanki sa kojima sam radila, nijedna nije bila prisutna na mirovnim pregovorima. Bosanke su bile dobro obrazovane i aktivne u rešavanju konflikta. Zbog čega nismo crpili iz njihovog iskustva?
Odlučila sam da dokučim zbog čega su bile odsutne i otkrila tri uzroka: pohlepu lokalnih vojskovođa, nisko samopouzdanje samih žena i nedostatak volje i svesti na strani organizatora. Mi smo osnovali Institut za inkluzivnu bezbednost da bismo uzdigli liderke i obučili kreatore politika o vrednostima njihovog punopravnog učešća.
Bezbednost nije održiva ukoliko ne obuhvata sve ključne aktere. Zbog čega bi neka grupa trebalo da podrži mirovni sporazum koji se ne bavi onim što njih tišti? Inkluzija grupama daje i osećaj vlasništva nad procesom i povećava njihovu želju da učine sve da taj proces uspe. U onolikoj meri u kojoj je to moguće, ključni akteri u državi trebalo bi da budu ključni akteri i u mirovnom procesu.
U mom trenutnom radu sa liderima iz 40 područja zahvaćenih konfliktom, tema „pravda, a ne osveta” se uvek iznova pojavljuje.
Do sada, svet je čuo mnogo toga o obnovljenim šansama Srbije za članstvo u EU, ali to ne bi trebalo da bude temeljna poruka. Dok je Mladić bio na slobodi u mirnodopskom periodu, bila sam svedok da su Bosanci i dalje bili psihološki taoci ratnog perioda. Stoga je poruka da preživeli moraju biti u centru naših promišljanja o globalnoj bezbednosti. Koliko god neugodne implikacije mogle biti, pravednost podcrtava nepristrasnost; pravednost je ispravna jedino ako je pravična. Kako je to moja prijateljica izrekla: „Nekažnjavanje nudi trenutačno političko olakšanje, uglavnom „autsajderima”. Istinska stabilnost nastupa tek kada pravda i odgovornost idu ruku pod ruku sa pomirenjem i saosećanjem.”
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Nema borbe protiv korupcije bez finansijskih istraga

Objavljeno prije
5 danana
17 Maja, 2025
Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem
MONITOR: MANS je pozdravio hapšenje bivšeg policijskog funkcionera Duška Golubovića, pozivajući nadležne da se pozabave porijeklom njegove imovine. Zbog čega je to, kako ste ocijenili, izuzetno važno?
MILOVAC: Hapšenje Duška Golubovića, iako samo po sebi važan korak, ne smije ostati simbolična ili izolovana akcija. Godinama je javnost svjedočila raskoraku između načina života pojedinih bezbjednosnih funkcionera i njihovih zvaničnih prihoda. Golubović je bio jedan od njih – osoba čije se bogatstvo teško moglo objasniti njegovom platom i ulogom u službi. Zato je ključno da se ne istražuju samo konkretna krivična djela koja mu se stavljaju na teret, već i porijeklo kompletne imovine koju je stekao tokom svoje karijere. Prava borba protiv korupcije podrazumijeva i raskid sa praksom da se nezakonito stečena imovina prikriva, prenosi na članove porodice ili ilegalizuje kroz rupe u sistemu.
Upravo iz tog razloga smo kao organizacija pozvali nadležne da pokrenu i finansijsku istragu. Svako izostavljanje tog aspekta znači i poruku da se nelegalno bogatstvo može „oprati“ ako se krivično gonjenje svede na simbolične postupke.
Mnogi slučajevi iz prošlosti su ostali bez rezultata, jer je pravda zadovoljavna kroz minimalne kazne, dok je imovina optuženih i osuđenih za korupciju ostajala nedirnuta. Na žalost, Crna Gora još nema zakonski okvir koji bi omogućio tužilaštvu da efikasnije oduzima imovinu za koju nije poznato porijeklo ili je stečena nekim krivičnim djelom. To je jedan od ključnih uzroka percepcije da sistem ne funkcioniše.
MONITOR: Tužilaštvo Golubovića tereti za pranje novca. Očekujete li da će u okviru tog procesa biti istražena i njegova imovina?
MILOVAC: Apsolutno. To bi, uz istraživanje konekcija sa javnim funkcionerima,trebalo da bude fokus istrage. Pranje novca je krivično djelo koje po svojoj prirodi podrazumijeva da je prethodno ostvaren neki nezakonit prihod – bilo iz korupcije, trgovine uticajem ili drugih izvora. Ako tužilaštvo želi da dokaže da je Golubović učestvovao u pranju novca, moraće da pokaže konkretne tragove tog novca: gdje je završio, u kojoj formi, i da li je korišćen za kupovinu imovine. Bez toga, slučaj ostaje bez težine.
Zato insistiramo da istraga obuhvati svu njegovu imovinu – stanove, automobile, zemljišta, firme, a i imovinu registrovanu na članove porodice i bliske saradnike. MANS je početkom prošle godine Specijalnom državnom tužilaštvu predao obimnu dokumentaciju o tome kako je porodica Golubović sticala imovinu koja se ne može objasniti zvaničnim prihodima i mislim da je to bio dobar početni korak za istragu koja je uslijedila.
Do sada smo svjedočili praksi da se optužnice zasnivaju na formalizmima, a da se dubinska finansijska analiza izostavlja. To mora da se promijeni. Imovina stečena bez pokrića u zakonitim prihodima mora biti oduzeta, ne samo u ovom slučaju, već kao princip. Tako se gradi povjerenje javnosti u pravosudni sistem, i tako se šalje jasna poruka svima koji su u sličnim pozicijama da neće moći da sačuvaju ono što su stekli nezakonito.
MONITOR: Reagovali ste i povodom tvita poslanika Miodraga Lakovića, koji je nakon hapšenja Golubovića na Iks mreži ispričao priču o sudbini tri policijska funkcionera, od kojih su dvojica, pretpostavlja se, on i Golubović. Kako čitate tu Lakovićevu reakciju?
MILOVAC: Reakcija poslanika Lakovića bila je, najblaže rečeno, zabrinjavajuća. Umjesto da se distancira i osudi sve eventualne nezakonitosti koje su proizašle iz zloupotreba unutar policijskog sistema, on je iskoristio priliku da javnosti predstavi lični narativ, gotovo nostalgično, o navodnoj „sudbini“ trojice kolega. Problem je u tome što takav pristup relativizuje ozbiljnost situacije i sugeriše da su postupci državnih organa neka vrsta nepravedne odmazde ili selektivnog progona, umjesto pokušaja da se konačno uspostavi odgovornost za ono što se dešavalo u prethodnim decenijama.
U demokratskim društvima, poslanici moraju biti svjesni snage svojih poruka, naročito kada je riječ o osjetljivim temama poput korupcije u sektoru bezbjednosti. Ako poslanik implicira da je njegov bivši kolega nepravedno pritvoren, ili ako koristi tu situaciju da izgradi narativ o žrtvama sistema, onda se mora postaviti pitanje da li podržava vladavinu prava ili kolegijalnu solidarnost nauštrb pravde. Ovakve izjave ne doprinose borbi protiv korupcije – naprotiv, one je potkopavaju, jer daju prostora za sumnju u motive tužilaštva i pravosuđa.
MONITOR: Kako generalno vidite procese koji se vode protiv nekadašnjih visokih funkcionera, a koji još ne rezultiraju presudama?
MILOVAC: Procesi koji se razvlače godinama bez epiloga, posebno kada se odnose na visoke funkcionere, ostavljaju ozbiljne posljedice po vladavinu prava. Građani više ne vjeruju da su institucije sposobne da završe započeto. Slučajevi bivših ministara, partijskih lidera ili direktora državnih preduzeća ostaju u zapećku, često bez suđenja, ili sa suđenjima koja liče na parodije. Takav trend obesmišljava cijeli reformski kurs i šalje poruku nekažnjivosti. Pravosuđe koje ne donosi presude u razumnom roku prestaje da bude efikasno, i postaje produžena ruka politike.
Dodatno zabrinjava to što se često koristi strategija zastarjelosti – svjesno se odugovlače postupci kako bi se izbjegla pravosnažna odluka. To nije slučajnost, već sistemska slabost ili čak sabotaža. U situaciji kada se građanima stalno govori o reformama i napretku ka EU, ovakvi primjeri služe kao otrežnjujući demanti. Ako ne postoji volja, ali ni kapacitet da se najkompleksniji slučajevi privedu kraju, teško je govoriti o stvarnoj borbi protiv visoke korupcije.
MONITOR: Uskoro, upozorili ste, u oktobru ove godine, nastupa apsolutna zastara za kaznu na koju je osuđen Svetozar Marović. Taj slučaj, ocijenili ste, predstavlja poraz pravne države Crne Gore. Gdje je još poražena pravna država?
MILOVAC: Slučaj Svetozara Marovića je jedan od najočiglednijih poraza pravne države. Osoba koja je priznala krivicu, koja je imala izrečenu kaznu, nikada nije izdržala nijedan dan zatvora. Čak i uprkos međunarodnim potjernicama i zahtjevima za ekstradiciju, ništa se nije desilo. Taj slučaj je simbol kako se pravda može selektivno primjenjivati i kako politička moć može kupiti vrijeme – dok sistem spava. Ako u oktobru nastupi apsolutna zastara, biće to kapitulacija države pred svojim bivšim funkcionerom.
Marović nije jedini primjer. Poražena je pravna država i u slučajevima poput KAP-a, afere Telekom, afere Snimak – svuda gdje je bilo dovoljno indicija za procesuiranje, ali ne i političke volje. Slučajevi se selektivno otvaraju, zatvaraju ili odugovlače, u zavisnosti od toga ko je na vlasti. Poražena je pravna država i kada sudije i tužioci biraju da ćute iz straha, ili pristaju na kompromis zbog karijere. Bez stvarne nezavisnosti pravosuđa i institucionalne odgovornosti, Crna Gora će i dalje biti država u kojoj zakoni postoje samo napapiru. Jedan od najsvježijih primjera za to je islučaj uzurpacije državnih parcela na Krimovici. Kao i u slučaju Marović, pravno je ispunjena forma, ali niko ne može reći da je u tim slučajevima građanima donijeta pravda.
MONITOR: Vlast ipak tvrdi da će Crna Gora biti prva nova članica EU?
MILOVAC: Takve tvrdnje više liče na politički marketing nego na realnu analizu stanja. Naravno, Crna Gora je najduže u pregovaračkom procesu, ali to ne znači mnogo ako se ključna poglavlja koja se tiču vladavine prava ne zatvore sa stvarnim reformama. EU gleda rezultate, a ne deklaracije. Ako se ne ojačaju institucije, ne dovedu ključni procesi do kraja i ne obezbijedi funkcionalna kontrola nad korupcijom, onda nema ni pomjeranja ka članstvu. To nije pitanje optimizma, već odgovornosti.
Uostalom, sve što se dešava sa ključnim antikorupcijskim zakonima, sa institucionalnim reformama, sa aferama koje se guraju pod tepih, jasno pokazuje da smo još daleko od evropskih standarda. Članstvo se ne dobija zbog dobrih odnosa sa Briselom, već zbog unutrašnjih promjena koje su stvarne i održive.
Dio javnosti vjeruje da je članstvo Crne Gore u EU pitanje prije svega geopolitičkih interesa Brisela i pokušaja da se na primjeru Crne Gore “oživi” proces proširenja. U svakom slučaju, veoma je važno da na putu ka EU ne preskačemo korake, naročito one koje se odnose na šansu da taj proces iskoristimo da osnažimo institucije.
MONITOR: Iz Brisela je stigao i komentar na Sporazum sa UAE, ali ga vlast čita kako im odgovara. Uputili ste otvoreno pismo poslanicima. Šta očekujete?
MILOVAC: Sporazum sa UAE je opasan presedan jer omogućava investitorima iz te zemlje da zaobiđu domaće zakone i dobiju privilegovan status u pogledu pristupa državnim resursima, mimo tendera i daleko od onoga što je zdrava konkurencija. Iako je Evropska komisija jasno ukazala na moguće nesaglasnosti sa pravnom tekovinom EU, crnogorska vlast pokušava da predstavi taj komentar kao potvrdu njihove politike. To je neodgovorno i manipulativno. Kada vam EU saopšti da postoji zabrinutost u vezi sa osnovnim principima slobodnog tržišta i pravne sigurnosti, to se mora ozbiljno shvatiti.
Zato smo se i obratili poslanicima, kao posljednjoj instanci odgovornosti. Oni moraju preuzeti ulogu korektiva izvršne vlasti, a ne da slijepo slijede partijske direktive. Očekujemo da se sporazum vrati na doradu, da se konsultuju eksperti i javnost, i da se obezbijedi usklađenost sa evropskim vrijednostima. Ako poslanici to ignorišu, jasno je da rade protiv interesa građana i protiv evropske budućnosti Crne Gore.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
MARIJANA CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ, POTPREDSJEDNICA SINDIKATA MEDIJA, ČLANICA SAVJETA RTCG: RTCG i dalje služi vladajućim partijama

Objavljeno prije
5 danana
17 Maja, 2025
Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit, jer od tada je u RTCG uloženo oko 80 miliona eura. Uložilo se u glamur, milioni su otišli i idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade su ogromna… Ali se u novinarskom smislu nije mnogo odmaklo
MONITOR: Sindikat medija je upozorio da se ne nazire početak sudskog procesa ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva novinarke Olivere Lakić. Da li je to jedinstven slučaj i u kojim još predmetima napada na novinare nema napretka?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Crna Gora je dobro skratila spisak neriješenih napada na novinare i medije, ali ne tako što ih je rasvijetlila već kroz zastaru tih predmata. Taj trend će se očigledno nastaviti jer pomaka nema. Mi zadnjih godina ističemo efikasnost i policije i tužilaštva kada su u pitanju novi slučajevi napada na novinare, ali ne dozvoljavamo ni da se zaboravi ono što je očigledni nerad, možda čak i namjera države. Zbog toga smo nedavno i podsjetili javnost da ni nakon sedam godina od pokušaja ubistva Olivere Lakić nije urađeno ništa i da taj slučaj ostaje simbol nekažnjivosti i nespremnosti institucija da zaštite temeljne vrijednosti slobodnog i demokratskog društva.
Tačno je da je počelo suđenje navodnim počiniocima ali jedino što se dešava je konstantno odlaganje ročišta, a sad i ustupanje predmeta drugom sudiji. Za svega tri godine nastupiće apsolutna zastara za krivično djelo teška tjelesna povreda, koje se napadačima stavlja na teret. Jasno je da se ovom dinamikom suđenja nigdje neće stići i onda je pitanje šta je odgovor države i šta žrtve mogu da očekuju. Je li cjeloživotna policijska zaštita rješenje? Ranije su do zastare dovedena prebijanja Tufika Softića i Mladena Stojovića, paljenja automobila Vijesti… Čini mi se da su svi zaboravili da je Crnoj Gori još ranije poručeno da neće ući u Evropsku uniju dok ne riješi stare slučajeve napada na novinare, a po tom pitanju nije urađeno ništa. Slučaj ubistva Duška Jovanovića mislim da mora biti prvi na spisku.
MONITOR: Nedavno je obilježen Svjetski dan slobode medija. Ima li napretka u toj slobodi, kroz poboljšanje uslova rada, bolje brige o bezbjednosti novinara?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Tokom 12 godina koliko se aktivno bavimo sindikalizmom i medijima kroz sve njihove segmente, mnogo toga se promijenilo. Ono što je ostalo isto su izražena cenzura i autocenzura kao i nezadovoljavajući materijalni položaj zaposlenih i to je ono što je odgovornost poslodavaca, ne države. Država je u tom smislu kriva zato što ne insistira na, primjera radi, poštovanju Zakona o radu nego je ostavila poslodavcima da iz njega uzimaju što im odgovara, a da zaobilaze ono što sami požele. U takvim uslovima zaposlenom je nemoguiće da se izbori, kao i sindikatima da ispregovaraju bolje uslove rada.
I dalje su zarade ispod prosjeka na nivou države. Od kad je program Evropa sad 2 nametnuo dvije minimalne zarade one često budu i maksimum koji dobijaju medijski radnici i tu nema suštinskog boljitka. Pritisci koji dovode do samocenzure ili otvorena cenzura u redakcije dolaze preko vlasnika i urednika koji dozvoljavaju da političari i biznismeni upravljaju njima i to se ne mijenja. Država je osnivanjem Fonda za pluralizam medija svim medijima dala pristup državnom novcu kako bi obogatili svoj sadržaj ali i pomogli zaposlene. Sad će taj Fond da bude i izdašniji ali zaposleni ne osjećaju tu pomoć i to treba preispitati.
MONITOR: Uskoro vam ističe mandat u Savjetu RTCG. Kako ocjenjujete rad Savjeta u ovom sazivu?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mandat ovog Savjeta je obilježen kontinuiranim nezakonim izborom generalnog direktora. Oni su za tri i po godine četiri puta izabrali istog čovjeka na čelno mjesto. Posljedni put su to uradili nakon što su sudovi konstatovali da je Boris Raonić tri godine proveo u nezakonitom mandatu kao generalni direktor. Ta stavka u Raonićevoj biografiji bi u normalnim državama bila dovoljna da više nikad ne može da obnaša javnu funkciju, ali Savjetu ona nije zasmetala, naprotiv.
Za ove četiri godine ljudi kojima se sudi za zloupotrebu službenog položaja u saizvršilaštvu, upravo zato što su nezakonito birali Raonića, su ulogu Savjeta obesmislili, sveli na tišinu i sramotu i puko dizanje ruke. Veliki broj nadležnosti Savjeta, kao kontrolnog tijela, je prešao u ruke generalnog direktora kojem od prvog dana omogućavaju ogromnu nezakonito obračunatu zaradu.
MONITOR: Je li vas iznenadila hajka dijela medija i advokata protiv vas u procesu koji se vodi protiv četiri aktuelna i jednog bivšeg člana članova Savjeta. Oni tvrde da ste vi krivi za sudski proces. Da nije bilo vas, sve bi bilo ,,normalno”.
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Mislim da su to potezi očajnika koji ne mogu da daju racionalan odgovor na pitanje zašto su suprotno pravosnažnoj sudskoj presudi glasali za Raonića omogućivši mu nezakonito bogaćenje. Ja diskreditacije i uvrede trpim od skoro prvog dana ali se ne obazirem nego četiri godine uporno alarmiram javnost o dešavanjima u RTCG. Sada, kako im se primiče presuda a izmiču projekti, navodni ugled i slično, to doživljava svoj vrhunac i to uz maksimalnu zloupotrebu javnog servisa. To su ljudi koji su svoju slobodu i neosuđivanost rizikovali zbog Raonićeve fotelje i to govori o njima.
Moj mandat se završava za manje od mjesec. U uslovima u kojima sam radila mislim da sam uradila dovoljno, a podršku sam dobila i od domaće i međunarodne javnosti.
MONITOR: Da li, i pored svih problema, smatrate da je program TVCG bolji nego prije četiri godine?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Javni servis bi u odnosu na prije četiri godine morao biti potpuno različit, jer se u tom periodu u RTCG uložilo oko 80 miliona eura. To je vrtoglava cifra i za mnogo veće države nego što je Crne Gora. Za taj novac bi trebalo da se dobija mnogo bolji proizvod od onoga što mi danas dobijamo. Dosta se uložilo u glamur, milioni su otišli i i dalje idu na rekonstrukciju i šminkanje zgrade, kupljena su električna i druga auta, veliki led ekrani, izdvajanja za zarade (naročito menadžerske koje se nezakonito obračunavaju) su ogromna… A kad pogledate u novinarskom smislu kako to izgleda, vidjećete da se nije mnogo odmaklo.
Sada je više partija zastupljeno u programu jer jednostavno više partija čini vlast pa se treba na više adresa dodvoravati. Preplavljeni smo politikom i političarima, a obrazovanje, nauka, dječiji program, dokumentarni su i dalje na marginama i na nivou statističke greške. Vodeće prime time emisije su političke, programska šema se prilagođava volji raznih predsjednika i političara da kada oni požele, neometani pitanjima novinara, kažu što smatraju da im u određenom trenutku ide u korist pa se organizuje „intervju“. Vjera (naročito jedna) je postala jako bitna… Sve u svemu pomaka ima naročito u tehnološkom smislu ali kada je novinarstvo u pitanju mislim da je to i dalje stari RTCG koji je u potpunosti u službi vladajućim partijama.
MONITOR: Kako profesiji, koja više nije atraktivna, vratiti kredibilitet, dostojanstvo, sigurnost?
CAMOVIĆ-VELIČKOVIĆ: Informacije, fotografije i video materijal su atraktivniji nego ikad ali ne u formi onoga što je novinarstvo i javni interes. Zašto su se mediji tu izgubili i zašto je poželjnije biti javni službenik nego novinar, mislim da prije svega treba pitati one koji upravljaju medijima.
Tokom protekle godine u našoj bazi napada koju vodimo na sajtu safejournalists.net evidentirali smo 24 incidenta, različitih vrsta, koja su se dogodila tokom protekle godine, dok smo ih ove godine zabilježili već osam. Zarade su više simbolične nego podsticajne, za osnovna prava iz radnog odnosa ljudi treba da se bore kao da ih tek osvajaju, pitanje cenzure i otvorenog upliva u profesionalni segment je takođe nešto što demotiviše… Sve su to pitanja kojima bi vlasnici i glavni urednici trebalo da se bave i da vide sami koliko su spremni da mijenjaju uslove rada i odnos prema ljudima. I da to urade dok još nekoga ima u redakcijama.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko
Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.
Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.
MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?
KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.
Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor kroz boju i formu, da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.
MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?
KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.
Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti
MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?
KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.
U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.
MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?
KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.
MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?
KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.
MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?
KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.
Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


HAPŠENJE DUŠKA GOLUBOVIĆA: Tajne tajnog agenta

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi
Izdvajamo
-
Izdvojeno4 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
INTERVJU4 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
DRUŠTVO3 sedmice
DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO: JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću
-
DRUŠTVO4 sedmice
AFERA MANDIĆI: Zataškavanje
-
INTERVJU3 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
Izdvojeno3 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
FOKUS2 sedmice
JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić
-
Izdvojeno3 sedmice
KAKO JE PRIRODNA UVALA GALIJE POSTALA INVESTICIONO KUPALIŠTE: Betoniranje bisera budvanske rivijere