Povežite se sa nama

INTERVJU

SVONI HANT, DIREKTORKA INSTITUTA ZA INKLUZIVNU BEZBJEDNOST U VAŠINGTONU: Moralno mučno iskustvo Bosne

Objavljeno prije

na

Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma nisu prestale dileme u vezi sa načinom razrješenja bosanske krize, posebno kada je tema ,,pravovremena međunarodna intervencija”. Danas se one prenose i na sadržaj Dejtonskog sporazuma. Ovih dana je to stavila u žižu javnosti bivša ambasadorka SAD u Austriji Svoni Hant, koja je na čelu Instituta za inkluzivnu bezbjednost i direktorka odsjeka za žensku i javnu politiku na Školi Džon F.Kenedi na Univerzitetu Harvard. Članica je i Savjeta za spoljnu politiku SAD.Povodom objavljivanja prevoda djelova njene knjige Odvojeni svjetovi, boravila je u Srbiji, BIH i Crnoj Gori.

MONITOR: Svjedokinja ste bosanskog konflikta, a danas je aktuelan građanski rat u Siriji. Čemu nas uče stari sukobi?
HANT: Radeći na 40 konflikata nakon Bosne, ustanovila sam da se ove lekcije mogu primeniti na svaki konflikt koji sam videla. Opšta mesta i stereotipi su uvek deo našeg razmišljanja, bilo da ih mi prepoznajemo ili ne. Ideje poput „sudara civilizacija” isisavaju vazduh iz prostora, gušeći ostale narative i objašnjenja. Lako je svesti Bliski istok na neodređeni pojam „Islamski svet”, ali ja nemam razloga da mislim da je nekoj gladnoj osobi religijski identitet važniji od korumpirane vlade koja mu onemogućava da ima posao.

MONITOR: Sociolog sa Jejla Imanuel Volerstin smatra da niko u stvari ne želi, iz različitih razloga i interesa, da interveniše u Siriji. Šta je vaše mišljenje?
HANT: Odmah ću vam izneti moj lični stav, a to je da bi međunarodna zajednica morala da interveniše i zaustavi krvoproliće. To je u biti i glavna poruka moje knjige o Bosni: da smo poslali samo desetak aviona na srpske položaje oko Sarajeva recimo. Pošto radim u mnogim kriznim područjima u svetu i često posećujem žarišta sukoba, moja je lična pozicija da moramo jasno pronaći i prozvati krivce i učiniti sve, uključujući i upotrebu vojne sile, da zaustavimo ubijanje civila. Nažalost, ono što ja vidim u Siriji jako me podseća na Bosnu; to neko suludo insistiranje da su i Asad i opozicija,,jednako krivi”, da će ukoliko interventišemo ,,još gori doći na vlast” itd. Po meni su samo suvišni izgovori. Ali sa druge strane, moram priznati i dozu empatije prema onima koje je nama izvana lako kritizirati, a koji treba da donose te teške, moralne ali i političke i pragramtične odluke, jer je i to isto poruka moje knjige. Kada su SAD podržale evropske lidere koji su odlučili da zaustave krvoproliće u Libiji, mnoge snage, pogotovo na političkoj levici uključujući relativno veliki broj demokrata u Kongresu su bili protiv. Ljudima spolja ipak nije lako da shvate kompleksne relacije između različitih grupa i trenutnu političko-socijalnu situaciju koja se svakodnevno menja u Siriji, a koja je dodatno komplikovana činjenicom da nemamo direktnih medijskih izveštaja sa terena.

MONITOR: U knjizi, čiji su djelovi objavljeni i na našem jeziku, podcrtavate fatalnost postojanja paralelnih svjetova, ,,insajdera” i ,,autsajdera”, onih koji su unutar sukoba i ovih koji ga rješavaju spolja. Da li je američka politika griješila ignorišući mišljenje onih koji iznutra poznaju probleme?
HANT: „Insajderi” znaju više o dinamici i akterima unutar svog vlastitog konteksta. Stoga mi treba da slušamo žene u Izraelu i Palestini, mlade ljude u Egiptu, iračke izbeglice u Siriji, plemenske vođe u Jemenu… Odlučivanje o tome hoće li se ili neće intervenisati u Libiji zavisilo je od naše odvažnosti da Gadafija pozovemo na odgovornost. Odlučivanje, koje je išlo iz krajnosti u krajnost, predstavljalo je reprizu batrganja tokom rata u Bosni. Vojna intervencija, koja bi trebalo da ide paralelno sa diplomatskim aktivnostima, ima goleme nedostatke. Potrebna je državnička veština pa da se uoči da je cena opreza veća nego rizik po živote i bogatstvo na drugom kontinentu.

MONITOR: Čini se kao da vas opterećuje bosansko iskustvo. Koliko je ono uticalo na vaš kasniji angažman?
HANT: Kao ambasadorica u Austriji, naišla sam na neprekidan priliv ljudi iz ambasada, NVO-a, CIA-e, austrijskog Ministarstva spoljnih poslova i Balkana. Svako je imao neki zahtev, a ja sam morala da odredim prioritete. To je za mene lično bilo iskustvo koje preobražava, to opredeljivanje kome da verujem, kome da pomognem, a kome da se suprotstavim. Ali bio je potreban ogroman trud da se gurnu u stranu hitna pitanja 14 ministarstava Vlade SAD-a koja su bila zastupljena u našoj ambasadi. Nisu toliko bili u pitanju resursi, koliko su to bila očekivanja koja sam nametnula sama sebi i, da otvoreno kažem, nedostatak ujednačene institucionalne podrške iz Vašingtona. Postojale su i političke prepreke. Spominjanje agresije i pripisivanje krivice može se sukobiti sa fundamentalnim principima međunarodnog održavanja mira, ali videli smo već katastrofalne efekte kada se to ne učini. Milion ljudi je umrlo u Ruandi; više od 100.000 u Bosni. Sve u svemu, najveća prepreka je u nama samima – ona koja nas sprečava da prihvatimo svoju „odgovornost da zaštitimo”. Iako se čini nepodnošljivim suočiti se sa našim neuspesima i nezgodnim realizovati rešenja, mi raspolažemo novcem i infrastrukturom. Potrebna nam je politička volja.

MONITOR: Ipak, bili ste u prilici da učestvujete u višegodišnjim diplomatskim i vojnim aktivnostima prema ratu u BIH. Koliko ste bili svjesni svojih mogućnosti i razlike između onoga što ste vidjeli i načina na koji su rješavana pitanja rata i mira?
HANT: Stvarnu prekretnicu za mene predstavljale su priče hiljada muškaraca i žena koji su pobegli od strašnih zločina. Izgledalo je da sam ja moćna kreatorka politike, koja je čitala telegrame Stejt departmenta o predstojećim masakrima dok su je vozili po Austriji na memorijalne skupove na kojima je odzvanjalo: „Nikad više. Nikad više.” Bilo je to poražavajuće i moralno mučno iskustvo.

Bosna je nekad bila deo Austro-Ugarske imperije, pa je Austrijancima bilo stalo do onog što se dešava na Balkanu. To su bili neki od faktora koji su me uvukli u rasprave o kreiranju politike prema ratu. Jedan dan bih bila uključena u neki sastanak – NATO, Bela kuća, Pentagon, Vrhovni štab vojske SAD-a, UN… Već naredni dan, našla bih se vezana u teretnom avionu sa hitnim potrepštinama na putu za Bosnu, da razgovaram sa ljudima koji su gradili mir čak i u momentu dok su nastojali da prežive rat. U nekom smislu je i ova knjiga donekle autobiografska, jer sam je pisala s pozicije nekog ko ima uvid u iskustvo iz prve ruke.

MONITOR: Šta vaše iskustvo danas može ponuditi političarima i diplomatama koji se aktivno bave kriznim žarištima?
HANT: Nakon službovanja u Austriji, došla sam u Kenedi školu za vladu i upravljanje pri Univerzitetu Harvard, gde sam držala predavanja iz oblasti međunarodne sigurnosti. U tom okruženju, prisećala sam se, sa određene distance, svojih sastanaka na visokom nivou i ličnih susreta koji su se protezali duže od jedne decenije, a bili su usmereni na stablizaciju Balkana. U akademskom okruženju, predavači ponekad ponude nešto „za poneti sa časa”. Počela sam da razmišljam i o tome šta sam ponela sa sobom iz tih godina provedenih u Bosni. Već decenijama vodim detaljan dnevnik svojih iskustava. Dok sam istraživala ono što sam bila opazila i, kako sam počinjala da radim u zonama konflikta širom sveta, na površinu je isplivalo šest opštih pouka. Smatram da su godine koje sam provela radeći na ovoj knjizi jedan od načina na koji bih mogla dati sistematičan doprinos globalnom miru i sigurnosti, bilo da je okruženje Koreja, Kongo ili Kolumbija.

MONITOR: Vaših šest poruka?
HANT: Kako opazimo prve znake konflikta, tako bi sa ostalima akterima trebalo da pažljivo ispitamo naše opšte pretpostavke: Je li ovo zaista religijski rat? Da li naša odgovornost da zaštitimo civile nosi prevagu nad stabilizirajućim principom suvereniteta? Zastali bismo da preispitamo stereotipe u našem radu: Ovi mladi buntovnici nikada neće biti u stanju da oforme vladu. Odmah bismo usmerili pažnju na lokalne aktere da nam pruže uvid: „Autsajderi” poput nas ne bi trebalo da odlučuju u vakuumu o tome koji će oblik misija poprimiti. Isto tako, da bismo osigurali održivi mir, insistirali bismo na opsežnom uključivanju: formiranju novih lokalnih snaga policije ili armije što bi trebalo da se osmisli tako da obuhvati pripadnike iz svih delova populacije, uključujući i žene. Bili bismo voljni da se opredelimo za jednu stranu: došli smo do tačke kada više ne možemo podržavati ovog diktatora kao našeg saveznika. A da bismo ograničili tragediju, insistirali bismo na flekisbilnom mandatu kako bi ispoljili našu punu snagu: mirovne misije moraju biti u stanju da progone ratne zločince i da pucaju, pre nego druga strana zapuca po njima, kako bi zaštitili nevine.

Mir i sigurnost ljudi

MONITOR: Podržavali ste intervenciju u Bosni?
HANT: Osnovni principi misija očuvanja mira su tokom vremena bivali različito interpretirani. „Nepristrasnost” se pojavila kao sinonim za „neutralnost”, tj. vojne trupe ne mogu uticati na ishod konflikta. Ali u Ruandi i Bosni je ovo značilo da su mirovne trupe stajale po strani dok su agresori napredovali. Nakon tih katastrofa, počeli smo ponovno da razmatramo smisao nepristrasnosti, odmičući se od neutralnosti u smeru pravičnosti. Treba li da budemo nepristrasni u načinu na koji sprovodimo mandate (npr. hapšenjem svih navodnih ratnih zločinaca) ili u načinu na koji tretiramo zaraćene strane (npr. hapšenjem jednakog broja navodnih ratnih zločinaca iz svake grupe)?

Da se ne bismo izgubili u definicijama, hajde da se podsetimo da je koncept ispravnosti temeljan, a ne neutralan. Ispravnost zahteva opredjeljivanje za jednu stranu i insistiranje na odgovornosti. Ne možete govoriti o ispravnosti a da ne govorite o pravdi, a pravda nakon bilo kojeg rata mora biti u službi žrtava. Radilo se o izboru između masakra nevinih i vojne intervencije. Ako mir znači protivljenje intervenciji, onda ja ne zagovaram uvek „mir”. Ako mir podrazumeva stabilnost i sigurnost ljudi, onda jesam zagovornica mira, čak i ako to zahteva vojnu pomoć.

Žene u politici

MONITOR: Veliki dio vašeg rada danas posvećen je podsticanju većeg uključivanja žena u političke aktivnosti. Smatrate li da bi se stvari rješavale brže da su kvalifikovane žene dobile više mjesta u politici?
HANT: Godine 1994. prilikom potpisivanja mirovnog sporazuma, kojem smo mi bili posrednici u Beču, gledala sam more sivih odela i shvatila: od tolikog broja izuzetnih Bosanki sa kojima sam radila, nijedna nije bila prisutna na mirovnim pregovorima. Bosanke su bile dobro obrazovane i aktivne u rešavanju konflikta. Zbog čega nismo crpili iz njihovog iskustva?

Odlučila sam da dokučim zbog čega su bile odsutne i otkrila tri uzroka: pohlepu lokalnih vojskovođa, nisko samopouzdanje samih žena i nedostatak volje i svesti na strani organizatora. Mi smo osnovali Institut za inkluzivnu bezbednost da bismo uzdigli liderke i obučili kreatore politika o vrednostima njihovog punopravnog učešća.

Bezbednost nije održiva ukoliko ne obuhvata sve ključne aktere. Zbog čega bi neka grupa trebalo da podrži mirovni sporazum koji se ne bavi onim što njih tišti? Inkluzija grupama daje i osećaj vlasništva nad procesom i povećava njihovu želju da učine sve da taj proces uspe. U onolikoj meri u kojoj je to moguće, ključni akteri u državi trebalo bi da budu ključni akteri i u mirovnom procesu.

U mom trenutnom radu sa liderima iz 40 područja zahvaćenih konfliktom, tema „pravda, a ne osveta” se uvek iznova pojavljuje.

Do sada, svet je čuo mnogo toga o obnovljenim šansama Srbije za članstvo u EU, ali to ne bi trebalo da bude temeljna poruka. Dok je Mladić bio na slobodi u mirnodopskom periodu, bila sam svedok da su Bosanci i dalje bili psihološki taoci ratnog perioda. Stoga je poruka da preživeli moraju biti u centru naših promišljanja o globalnoj bezbednosti. Koliko god neugodne implikacije mogle biti, pravednost podcrtava nepristrasnost; pravednost je ispravna jedino ako je pravična. Kako je to moja prijateljica izrekla: „Nekažnjavanje nudi trenutačno političko olakšanje, uglavnom „autsajderima”. Istinska stabilnost nastupa tek kada pravda i odgovornost idu ruku pod ruku sa pomirenjem i saosećanjem.”

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo