Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DUBRAVKA STOJANOVIĆ, ISTORIČARKA: Rehabilitaciji Draže izmiče suština

Objavljeno prije

na

Neki od dugogodišnjih posmatrača postjugoslovenskih država i društava smatraju da se uslovi suočavanja sa prošlošću ratnih 90-ih ne mogu stvoriti bez suočavanja sa našom istorijom Drugog svjetskog rata i jugoslovenskog komunističkog režima. O tome kako se to danas radi u Srbiji, razgovarali smo sa istoričarkom dr Dubravkom Stojanović, profesorkom na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Dr Stojanović je jedna od najboljih poznavalaca moderne istorije Srbije i Jugoslavije. MONITOR: Već izvjesno vrijeme, a nekoliko posljednjih nedjelja intenzivno, u Srbiji i susjednim zemljama kritikuje se sudska procedura koja se vodi u vezi sa rehabilitacijom Draže Mihailovića. Kako vi kao istoričarka gledate na to?
STOJANOVIĆ: Za početak ne volim kada se istorijom bave institucije čiji to nije posao – sudovi ili skupština. To su skoro uvek političke odluke i ja lično ne vidim veliku razliku između suđenja Mihailoviću posle rata ili ovog sudskog postupka – ako ništa drugo ni sad još nismo čuli „drugu stranu”, odnosno nekoga ko bi izneo stavove suprotne od onih u čije ime se pokreće rehabilitacija. U istorijskom smislu mislim da se radi o tužnom pokušaju sadašnjih vlasti da nađu svog „istorijskog oca”, da nađu svog pretka. Da bi našli svoj identitet, oni ga traže na strani suprotnoj od one koja je bila istorijski predak prethodnog režima – tako da je ovo jedna vrsta utakmice na terenu istorije, što je pogubno za istoriju. Za politiku to je još pogubnije jer se time Srbija vezuje za stranu koja je izgubila Drugi svetski rat, što neminovno stvara nove političke probleme i u samoj Srbiji, sa susedima i sa Evropom koja počiva na antifašizmu.

MONITOR: Zanimljivo je da se podnosioci zahtjeva za rehabilitacije zadovoljavaju poništavanjem presuda zbog procesnih razloga ili zato što su tužbe promašile kvalifikaciju djela u smislu valjanosti tužbi. Ima li „suštine” koja tu izmiče?
STOJANOVIĆ: Čitava suština izmiče! Izmiče pitanje kolaboracije koje je nedvosmisleno od novembra 1941. na teritoriji same Srbije, da ne pominjemo kolaboraciju u Bosni, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Izmiču ratni zločini nad Srbima i nad Bošnjacima, Hrvatima i Crnogorcima. I na kraju ili na početku – izmiče ideologija koja je dovela do tih zločina i do kolaboracije. Ideologija je počivala na konceptu stvaranja „homogene Srbije” u okviru Jugoslavije. Ta Srbija imala je granice zamišljene velike Srbije i trebalo je da bude etnički čista, kako je pisalo u programskim dokumentima. Tako će ovim postupkom biti zapravo rečeno da je procedura bila manjkava, ali će se ustvari rehabilitovati čitava Mihailovićeva politika.

MONITOR: Da li bi obnavljanje postupka protiv Draže Mihailovića, što je moguće prema zakonu, dalo šansu i tužbi i odbrani, koristeći demokratskiju klimu i tekovine pravne države, ali i doprinos istorijske nauke, da pokažu, bar, kako je taj postupak protiv njega trebalo da izgleda?
STOJANOVIĆ: Za sada, kao što sam rekla, nije niko pozvan ko bi svjedočio ili ekspertskim mišljenjem pobijao stanovišta onih koji su rehabilitaciju pokrenuli. Po tome ovaj proces nije ništa pravno ispravniji od onog koji se dovodi u pitanje.

MONITOR: Kada je riječ o temi Drugog svjetskog rata i posebno u Srbiji važne priče o „četnicima i partizanima”, predratnoj i poslijeratnoj zemlji, koliko je istorijska nauka uradila držeći se naučnih, a ne ideološko-političkih zahtjeva i potreba?
STOJANOVIĆ: Problem s tom temom bio je u tome što je posle socijalističkog razdoblja postojala snažna zasićenost tim pitanjima i što u nauci niko više time nije želeo da se bavi. Otvarale su se nove teme, nova istorijska razdoblja, napravljen je veliki prodor u period socijalizma ili Kraljevine… Jedna grupa mlađih istoričara, politički bliskih Mihailovićevom pokretu, je počela da se tim pitanjima bavi tokom devedesetih i oni su nosioci tog istorijskog revizionizma. Ipak, dok je to u nauci, mi možemo voditi rasprave, ne slagati se, iznositi argumente. Problem je kad to postane državna politika i sudska odluka.

MONITOR: Javnost se prilično polarizovala na „Dražinom slučaju”. Da li su srpsko društvo i društva u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije sposobna da se suoče sa ne tako jednostavnim tokovima vlastite istorije, bar kada se radi o Drugom svjetskom ratu i vremenu poslije njega?
STOJANOVIĆ: Ona za to nije sposobna, kao što nije sposobna da se bavi ni nekim drugim važnim pitanjima. Ja često mislim da se država bavi istorijom upravo da se ne bi bavila tim temeljnim državnim pitanjima. Ne bavi se putevima i prugama, školstvom ili zdravstvom, nego istorijom. To je već potpuno jasan znak užasne slabosti države i njene potpune dezorijentisanosti. Uz to, ovakvim postupcima se šalje poruka da je u istoriji sve moguće, da nema čvrstih činjenica i pozicija. Da sve može da bude, al ne mora da znači. Time šaljete pogubnu poruku jednom društvu da je tako i u sadašnjosti, da su sve opcije otvorene. Ako može da se kaže da Draža nije kolaborirao, onda može da se kaže i da se u Evropu može, ali i ne mora. Onda je sve relativno, što je dokaz ozbiljne društvene dekadencije.

MONITOR: Najneposrednije žrtve bile su zanemarene decenijama, kao žrtve logora na Starom sajmištu, na primjer. Političke kampanje su sve razuzdanije i sve što misle da im je korisno nije im strano, a do danas se ne zna broj poginulih tokom NATO bombardovanja. Kakva je to kultura koja slavi mrtve a nije spremna da žrtvama „obezbijedi” ime i prezime?
STOJANOVIĆ: To je kultura laži, kao se zove knjiga Dubravke Ugrešić. To je kultura manipulacije, zloupotreba, poluznanja. To je lažno slavljenje mrtvih, jer ni jedne žrtve nisu prebrojane – ni one iz Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, ni Drugog, ni devedesetih. I to nije ni bilo čiji cilj. To niko i neće da sazna, jer je cilj manipulacija tim brojevima, a ne stvarna počast i sećanje. Ali to je i odnos prema životu, prema svakom pojedincu. Oni se u toj kulturi ne cene. Ona ceni samo ljudski materijal smešan u kolektivu kašu.

MONITOR: Kako vama izgleda predizborna kampanja u Srbiji?Koliko su se političke partije promijenile od 90-ih, o kojima ste pisali u zborniku „Srpska strana rata”?
STOJANOVIĆ: Za početak, niko se nije odrekao programa koji je Srbiju odveo u ratove 90-ih. Niko čak taj program ne pominje, kao da ga nije bilo, kao da je to sve bila neka letnja nepogoda, prirodna pojava. Tu je koren te dezorijentisanosti. Niste odustali od tog programa, a kao hoćete ili morate u Evropu. To jesu suprotni pravci razmišljanja i zato Srbija tako glavinja ne nalazeći svoje jasnije ciljeve.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo