Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DUBRAVKA STOJANOVIĆ, ISTORIČARKA: Rehabilitaciji Draže izmiče suština

Objavljeno prije

na

Neki od dugogodišnjih posmatrača postjugoslovenskih država i društava smatraju da se uslovi suočavanja sa prošlošću ratnih 90-ih ne mogu stvoriti bez suočavanja sa našom istorijom Drugog svjetskog rata i jugoslovenskog komunističkog režima. O tome kako se to danas radi u Srbiji, razgovarali smo sa istoričarkom dr Dubravkom Stojanović, profesorkom na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Dr Stojanović je jedna od najboljih poznavalaca moderne istorije Srbije i Jugoslavije. MONITOR: Već izvjesno vrijeme, a nekoliko posljednjih nedjelja intenzivno, u Srbiji i susjednim zemljama kritikuje se sudska procedura koja se vodi u vezi sa rehabilitacijom Draže Mihailovića. Kako vi kao istoričarka gledate na to?
STOJANOVIĆ: Za početak ne volim kada se istorijom bave institucije čiji to nije posao – sudovi ili skupština. To su skoro uvek političke odluke i ja lično ne vidim veliku razliku između suđenja Mihailoviću posle rata ili ovog sudskog postupka – ako ništa drugo ni sad još nismo čuli „drugu stranu”, odnosno nekoga ko bi izneo stavove suprotne od onih u čije ime se pokreće rehabilitacija. U istorijskom smislu mislim da se radi o tužnom pokušaju sadašnjih vlasti da nađu svog „istorijskog oca”, da nađu svog pretka. Da bi našli svoj identitet, oni ga traže na strani suprotnoj od one koja je bila istorijski predak prethodnog režima – tako da je ovo jedna vrsta utakmice na terenu istorije, što je pogubno za istoriju. Za politiku to je još pogubnije jer se time Srbija vezuje za stranu koja je izgubila Drugi svetski rat, što neminovno stvara nove političke probleme i u samoj Srbiji, sa susedima i sa Evropom koja počiva na antifašizmu.

MONITOR: Zanimljivo je da se podnosioci zahtjeva za rehabilitacije zadovoljavaju poništavanjem presuda zbog procesnih razloga ili zato što su tužbe promašile kvalifikaciju djela u smislu valjanosti tužbi. Ima li „suštine” koja tu izmiče?
STOJANOVIĆ: Čitava suština izmiče! Izmiče pitanje kolaboracije koje je nedvosmisleno od novembra 1941. na teritoriji same Srbije, da ne pominjemo kolaboraciju u Bosni, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Izmiču ratni zločini nad Srbima i nad Bošnjacima, Hrvatima i Crnogorcima. I na kraju ili na početku – izmiče ideologija koja je dovela do tih zločina i do kolaboracije. Ideologija je počivala na konceptu stvaranja „homogene Srbije” u okviru Jugoslavije. Ta Srbija imala je granice zamišljene velike Srbije i trebalo je da bude etnički čista, kako je pisalo u programskim dokumentima. Tako će ovim postupkom biti zapravo rečeno da je procedura bila manjkava, ali će se ustvari rehabilitovati čitava Mihailovićeva politika.

MONITOR: Da li bi obnavljanje postupka protiv Draže Mihailovića, što je moguće prema zakonu, dalo šansu i tužbi i odbrani, koristeći demokratskiju klimu i tekovine pravne države, ali i doprinos istorijske nauke, da pokažu, bar, kako je taj postupak protiv njega trebalo da izgleda?
STOJANOVIĆ: Za sada, kao što sam rekla, nije niko pozvan ko bi svjedočio ili ekspertskim mišljenjem pobijao stanovišta onih koji su rehabilitaciju pokrenuli. Po tome ovaj proces nije ništa pravno ispravniji od onog koji se dovodi u pitanje.

MONITOR: Kada je riječ o temi Drugog svjetskog rata i posebno u Srbiji važne priče o „četnicima i partizanima”, predratnoj i poslijeratnoj zemlji, koliko je istorijska nauka uradila držeći se naučnih, a ne ideološko-političkih zahtjeva i potreba?
STOJANOVIĆ: Problem s tom temom bio je u tome što je posle socijalističkog razdoblja postojala snažna zasićenost tim pitanjima i što u nauci niko više time nije želeo da se bavi. Otvarale su se nove teme, nova istorijska razdoblja, napravljen je veliki prodor u period socijalizma ili Kraljevine… Jedna grupa mlađih istoričara, politički bliskih Mihailovićevom pokretu, je počela da se tim pitanjima bavi tokom devedesetih i oni su nosioci tog istorijskog revizionizma. Ipak, dok je to u nauci, mi možemo voditi rasprave, ne slagati se, iznositi argumente. Problem je kad to postane državna politika i sudska odluka.

MONITOR: Javnost se prilično polarizovala na „Dražinom slučaju”. Da li su srpsko društvo i društva u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije sposobna da se suoče sa ne tako jednostavnim tokovima vlastite istorije, bar kada se radi o Drugom svjetskom ratu i vremenu poslije njega?
STOJANOVIĆ: Ona za to nije sposobna, kao što nije sposobna da se bavi ni nekim drugim važnim pitanjima. Ja često mislim da se država bavi istorijom upravo da se ne bi bavila tim temeljnim državnim pitanjima. Ne bavi se putevima i prugama, školstvom ili zdravstvom, nego istorijom. To je već potpuno jasan znak užasne slabosti države i njene potpune dezorijentisanosti. Uz to, ovakvim postupcima se šalje poruka da je u istoriji sve moguće, da nema čvrstih činjenica i pozicija. Da sve može da bude, al ne mora da znači. Time šaljete pogubnu poruku jednom društvu da je tako i u sadašnjosti, da su sve opcije otvorene. Ako može da se kaže da Draža nije kolaborirao, onda može da se kaže i da se u Evropu može, ali i ne mora. Onda je sve relativno, što je dokaz ozbiljne društvene dekadencije.

MONITOR: Najneposrednije žrtve bile su zanemarene decenijama, kao žrtve logora na Starom sajmištu, na primjer. Političke kampanje su sve razuzdanije i sve što misle da im je korisno nije im strano, a do danas se ne zna broj poginulih tokom NATO bombardovanja. Kakva je to kultura koja slavi mrtve a nije spremna da žrtvama „obezbijedi” ime i prezime?
STOJANOVIĆ: To je kultura laži, kao se zove knjiga Dubravke Ugrešić. To je kultura manipulacije, zloupotreba, poluznanja. To je lažno slavljenje mrtvih, jer ni jedne žrtve nisu prebrojane – ni one iz Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, ni Drugog, ni devedesetih. I to nije ni bilo čiji cilj. To niko i neće da sazna, jer je cilj manipulacija tim brojevima, a ne stvarna počast i sećanje. Ali to je i odnos prema životu, prema svakom pojedincu. Oni se u toj kulturi ne cene. Ona ceni samo ljudski materijal smešan u kolektivu kašu.

MONITOR: Kako vama izgleda predizborna kampanja u Srbiji?Koliko su se političke partije promijenile od 90-ih, o kojima ste pisali u zborniku „Srpska strana rata”?
STOJANOVIĆ: Za početak, niko se nije odrekao programa koji je Srbiju odveo u ratove 90-ih. Niko čak taj program ne pominje, kao da ga nije bilo, kao da je to sve bila neka letnja nepogoda, prirodna pojava. Tu je koren te dezorijentisanosti. Niste odustali od tog programa, a kao hoćete ili morate u Evropu. To jesu suprotni pravci razmišljanja i zato Srbija tako glavinja ne nalazeći svoje jasnije ciljeve.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo