Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MIJOVIĆ, EKONOMSKI KONSULTANT: Nesposobni i bez volje za reforme

Objavljeno prije

na

,,Bio sam jedini član Komisije za privatizaciju koji se, krajem prošlog vijeka, pobunio zbog grubih prekršaja javno obznanjenih procedura i upozorio na štetne ekonomske i političke posljedice takvog ponašanja”, kaže za Monitor Dejan Mijović nekadašnji menadžer-konsultant Agencije za prestrukturiranje privrede, član vladine Komisije za privatizaciju, a nakon odlaska iz vlade i menadžer ili konsultant u nekoliko međunarodnih organizacija koje podržavaju ekonomske reforme u Crnoj Gori (Barents/USAID, UK Know How Fund, European Agency for Reconstruction – EAR, International Finance Corporation – IFC…). Mijović nastavlja: – Tada su zbog ovih netransparentnih odluka visoki američki i britanski funkcioneri upućivali protestna pisma i demarše Vladi Crne Gore, ali sve je ubrzo prekrio zaborav pošto su uslijedila ratna dešavanja na Kosovu početkom 1999. godine. Uglavnom, propuštena je prilika da se pokrene proces ozdravljenja ovih preduzeća. Ja sam prešao da radim za međunarodne organizacije i u tom svojstvu nastavio sa pružanjem savjetodavnih usluga vladinim institucijama.

MONITOR: Kako je Vlada u to vrijeme (kraj prošlog vijeka) reagovala na savjete eksperata?
MIJOVIĆ: Prvobitni plan Vlade u 1998. godini je bio da se nekoliko većih preduzeća, uključujući i KAP, prestrukturiraju kroz privatizaciju. Angažovani su finansijski savjetnici koji su ocijenili da je ovaj naum izvodljiv pod uslovom da se obezbijedi potpuna transparentnost privatizacije i odgovarajućeg tenderskog postupka, ali i upozorili da ne treba očekivati značajne prihode za budžet zbog velikih ulaganja potrebnih za modernizaciju zapuštenih preduzeća.

MONITOR: Šta se zatim dešavalo?
MIJOVIĆ: Austrijski savjetnik EPIC mi je, prvi od svih savjetnika, kao članu i menadžeru Vladine Komisije za privatizaciju tog proljeća 1998. godine poslao tendersku dokumentaciju za prodaju većinskog paketa akcija Instituta Simo Milošević. I tek što smo u Agenciji za prestrukturiranje, stručnom tijelu Komisije za privatizaciju, počeli da čitamo dobijenu dokumentaciju, dobio sam poruku od potpredsjednika Vlade za privatizaciju Predraga Drecuna iz Narodne stranke, da je Milanu Paniću i njegovom ICN Galenika prodato 30 odsto akcija Instituta, čime je obesmišljen tender. Najviše zbog toga, do dana današnjeg Institut nije dobio dobrog strateškog partnera. Glavni izvođač ove besmislene i štetne transakcije u ime tadašnje Vlade Filipa Vujanovića i uz blagoslov neprikosnovenog Mila Đukanovića, bio je ministar zdravlja Miomir Mugoša.

Slično se dogodilo i sa KAP-om, s tim što je u ovom slučaju Komisija za privatizaciju na sjednici od 8. jula 1998. godine umjesto preporuke savjetnika Credit Commercial de France – CCF da se raspiše međunarodni tender za privatizaciju ili upravljanje KAP-om, prihvatila usmeni predlog Mihaila Banjevića da se bez tendera zaključi ugovor o upravljanju sa Glenkorom, poslovnim partnerom Vektre Dragana Brkovića, bliskom prijatelju i kumu Mila Đukanovića, i tako sačuva dotadašnji monopol u poslovanju sa KAP-om. Žarko Rakčević, predsjednik SDP-a koja je činila vlast ali nije imala predstavnike u Komisiji, javno se suprostavio ovim postupcima, ali SDP tada nije imala snažniji uticaj na većinski DPS.

MONITOR: Nakon odlaska iz državne službe vodili ste program EAR-a za prestrukturiranje velikih privrednih sistema. Da li ste tada imali više razumijevanja i podrške od Vlade?
MIJOVIĆ: Da, u početku sam imao odličnu saradnju i razumijevanje od strane Vlade, posebno od njenog potpredsjednika za ekonomsku politiku Branimira Gvozdenovića. Čak je krajem 2003. godine, pošto su to na svojim upravnim odborima uradili KAP, Luka Bar i druga velika preduzeća obuhvaćena programom, Vlada usvojila pojedinačne planove prestrukturiranja koje su evropski eksperti zajednički pripremili sa upravama preduzeća. Njihovim dosljednim ostvarenjem bi se bez velikih ulaganja izvršile krupne organizacione promjene, postupno smanjili tehnološki viškovi i sproveli socijalni program, a preduzeća osposobila za uspješno poslovanje i privlačenje kredibilnih investitora.

MONITOR: Zašto ti planovi nijesu realizovani?
MIJOVIĆ: Učinjen je samo politički gest prema Evropskoj uniji ali nijedan od usvojenih planova nije realizovan, već su završili u fiokama vladinih službenika koji se od tog momenta na njih više nisu osvrtali. Umjesto toga, pristupilo se čudnoj privatizaciji KAP-a što je, kako sada vidimo, ispalo pogrešno i veoma skupo po građane Crne Gore. Naime, prestrukturiranje koje je nakon privatizacije sprovedeno u KAP-u nije izvršio novi vlasnik već su ga platili građani, ali odjednom, i to usred krize i uz izostanak očekivanih boljitaka u smislu dodatnih ulaganja u unapređenje tehnologije i zaštitu životne sredine. KAP je ostao i bez prerađivačkih kapaciteta koji bi danas možda bili u punom pogonu da je prihvaćena ponuđena dodatna tehnička pomoć Evropske unije za njihovu revitalizaciju. Da ne pominjemo nagomilane dugove koje ćemo opet mi da platimo.

MONITOR: A šta se dogodilo sa Lukom Bar?
MIJOVIĆ: U Luci Bar, za koju je u međuvremenu EAR odobrila dodatnu izdašnu tehničku pomoć, takođe godinama nije ništa značajno preduzimano na planu prestrukturiranja i privlačenja inostranih ulaganja. Troškove nedavno pokrenutih programa prestrukturiranja snosiće poreski obveznici, ali će ovi biti znatno skuplji i sa znatno manjim efektima nego da je to činjeno blagovremeno i na postupan način.

MONITOR: Kakva je bila sudbina plana za prestrukturiranje manjih i srednjih preduzeća koja su prošla masovnu vaučersku privatizaciju, za čiju pripremu je EAR takođe dala tehničku pomoć?
MIJOVIĆ: Vlada je prihvatila savjet da se pomogne ovim preduzećima. U saradnji sa vladinom Direkcijom za mala i srednja preduzeća i poslovnim bankama dogovoreno je da država finansijski pomogne ona preduzeća koja prilože planove prestrukturiranja i biznis planove prihvatljive bankama, što je bila velika privilegija jer je pristup kreditima bio vrlo otežan. Na konkurs su se javila brojna preduzeća, a njih nekoliko desetina je dobilo ili bilo na putu da dobije zeleno svjetlo od banaka. Tada je, na veliko zaprepašćenje svih učesnika ovog procesa, Ministarstvo ekonomije na čelu sa Darkom Uskokovićem naprečac donijelo potpuno nerazumljivu odluku da se ondašnjih ogromnih osam miliona eura budžetski opredijeljenih za ovu svrhu daju preduzećima drvne industrije od kojih, ako me sjećanje ne vara, nijedno nije prošlo na konkursu. Nekoliko mjeseci kasnije, isti ministar se javno žalio kako mu ista ta preduzeća ponovo traže pare…

MONITOR: Premijer Lukšić tvrdi da je Crna Gora prošla tranziciju i da se sad nalazi u post-tranzicionoj fazi jačanja demokratskih institucija. Da li se slažete sa ovom ocjenom?
MIJOVIĆ: Ne mogu se složiti sa tom ocjenom jer su brojne strukturne reforme sprovedene uglavnom samo ,,na papiru”, ali ne i u praksi. Imamo dobre nove zakone, strategije i akcione planove usklađene sa evropskim standardima, ali još uvijek ne i državnu vlast spremnu i sposobnu da ih sprovodi. Najbolji dokaz za to u sferi ekonomije je to što su dopustili da se nepovratno ugase mnoga industrijska preduzeća koja su mogla preživjeti da je bilo vizije i uvažavanja za dobronamjerne savjete stručnjaka. Crna Gora mogla je izbjeći kob ugašenih fabrika i opustjelih gradova, kao i ogromne nezaposlenosti, pogotovo na sjeveru zemlje.

MONITOR: Da li pored nejakih administrativnih kapaciteta još nešto koči sadašnju vlast da se suoči sa ekonomskim izazovima?
MIJOVIĆ: Mislim da vlada Igora Lukšića nije pokazala ni snagu ni volju da se nosi sa monopolskim krugovima povezanim sa vodećim političarima koji i dalje stvarno upravljaju ovom državom, za koje ne važe zakoni i koji ne dozvoljavaju da se uspostave jednaki tržišni uslovi privređivanja za sve subjekte. Nije drastičan pad stranih ulaganja koji bitno utiče na privredne tokove u Crnoj Gori samo uslovljen globalnom krizom već je to posljedica i rastućeg nepovjerenja ozbiljnih investitora u naš privredni ambijent i njihove nespremnosti da se izlažu bezobzirnoj korupciji i reketiranjima svih vrsta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo