Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKO GORŠIČ: Krugovi pakla ženske svakodnevice

Objavljeno prije

na

MONITOR: Premijera drame ,,Jaja” prošla je veoma uspješno. Što vas je najviše privuklo ovom tekstu, koji je nagrađen na prvom konkursu CNP-a za najbolji domaći savremeni tekst?
NIKO GORŠIČ: Kao zanimljivost treba naglasiti da je Natašu Nelević nagradio međunarodni žiri. Nisam siguran da bi tekst dobio nagradu ako bi bio samo crnogorski. Radi se o skoro programskom omnibusu kraćih dramskih prizora koji otvaraju krugove pakla ženske svakodnevice. Kao tema nešto novo u crnogorskoj dramaturgiji. Tekst Jaja možemo staviti u posljeratni literarni trend ženskih autorki na Balkanu – nazivam ih crne dame. Od Ljubljane do Skoplja otvaraju se nove crne teme, možda i suštinskije od političkih tema kojima se vjekovima bave uglavnom muškarci. Samo u Crnoj Gori sada postoji bar desetak dramskih autorki – što je i zasluga katedre za dramaturgiju na Cetinju. Od crnih dama očekujem da se ambiciozno predstave i izvan regiona. Da stvore brend.

Što me je privuklo da radim tekst Jaja? Već prije tri godine, godinu ranije nego što je dobio priznanje, htio sam ga režirati na Cetinju jer je tekst crnogorski, nov, sa novom važnom temom i dobro napisan. Istovremeno sam se plašio da će ga teško neko raditi zbog njegove neuobičajene forme za klasično pozorište – i radi više desetina uloga.

MONITOR: Drama obuhvata sve probleme žena, ali je tema drame univerzalna i u vremenskoj i prostornoj dimenziji, jer na neki način daje dijagnozu o neutješnoj i neizmjenjivoj prirodi čovjeka. Na šta ste se vi najviše fokusirali tokom rada i koliko ste se držali prvobitnog teksta?
NIKO GORŠIČ: Moje ishodište kao pozorišnog stvaraoca je poštovanje teksta kojeg režiram ili glumim. I unosim u njega vlastitu stvaralačku snagu. Prisvojim ga. Stavljam ga u svoje tijelo. Ne možemo izbrojiti koliko stvaralaca i u koliko varijanti i varijacija je to radilo samo sa Shakespearovim Hamletom. U tome je veličina tog pisca: svakome je ponešto darovao – a i oni su mu darovali vječnost. Posle ovih rečenica jasno je da je u mome radu i cijele ekipe bio fokus kako iz literature uraditi pozorište. Uvažavao sam formu omnibusa, spoj različitih priča, i upotrebio različite postmoderne rediteljske postupke za svaki prizor posebno. Različitost priča, kraja, osoba, doba predstavili smo gledaocima u pet, šest prizora različitih stilova i žanrova: od početnog brechtovskog teatra… do finalnog beckettovskog. I tu su glumice i glumci vješto obavili svoj zadatak. Ponosan sam na njih. Filmska montaža emocija. Sve u ime pozorišta. I u ime pozorišta dodira. Ne volim da radim predstave koje se ne tiču gledaoca. I tu ide prije svega za crnogorskog gledaoca. I volim pozorište svijesti. Do polemike. Šta se krije ispod crnine društvenog stanja. Tek tada će imati predstava svoj razlog postojanja. I uvjeren sam da je prestava Jaja takva. To je predstava sa tezom. Niko neće ostati ravnodušan kod nje. Mora se opredijeliti do nekih neprijatnih istina u tekstu kao do izazovnih scenskih rješenja. Radim pozorište koje želi mijenjati svijet…

MONITOR: Elfride Jelinek je izjavila da umjetnost ne može da promijeni ništa, iako je sa velikim žarom iz korijena uzdrmala temelje društva.
NIKO GORŠIČ: Svaki čovjek nešto mijenja na svijetu i radi svakog čovjeka je svijet drugačiji od onoga kad tog čovjeka ne bi bilo. A znamo da se svijet mijenja, to znači da ga neko mijenja – pojedinci. Neko više neko manje. Znamo za ljude koji su i previše mijenjali svijet. I revolucije vode pojedinci. Logično pa da niko ne može sve da promijeni najedanput. Veliki umjetnici, kao što je austrijska spisateljica, nagrađena Nobelovom nagradom, vole da preuveličavaju ili minimiziraju svoj udio u istoriji čovječanstva! Umjetnost je istinitiji dokument vremena nekog društva i njegove svijesti nego svaka školska istorija. Razmišljam da ne bi trebalo istoriju uopšte poučavali u školama. Znamo da istoriju pišu pobjednici – i zato se istorije država toliko razlikuju. I nas vode u nove ratove. Ako umjetnost ništa ne mijenja – iako je ekskluzivna i samo prividno mislimo da se njom bavi vrlo mali broj ljudi, možda i jeste mali a utiče na većinu – onda ne bi države ubijale, zatvarale i zabranjivale umjetnike.

MONITOR: Kao umjetnik prisutni ste kod nas još od FJATA. Kako danas gledate na buđenje te alternativne scene?
NIKO GORŠIČ: Kao glumac u predstavama Ljubiše Ristića, Vita Taufera, Dušana Jovanovića, Matjaža Pograjca i Branka Brezovca dolazio sam na vaš, tada značajan jugoslavenski, a kasnije i međunarodni, festival skoro tri decenije. Pa i sa nekima prvima predstavama u mojoj režiji. Reditelj Nick Upper postao sam sasvim slučajno, tek mnogo kasnije – 1996. godine. Mnogo sam pomagao i kod selekcije predstava. Ponosan sam na selekciju, sa Jovanom Ćirilovim, jugoslovenskog postmodernog pozorišta. To nije tako stručno uradio nijedan drugi festival. U ono vrijeme bilo je alternativno pozorište iznimno jako – kod nas u Jugoslaviji kao i u Istočnoj Europi uopšte. I uticajno. Doslovno je hranilo zapadnu umjetnost. Prije svega je alternativa stvar mladih. Oni moraju imati svoj prostor da iskažu talenat. I inovativnost. Alternativa je neminovna za svako zdravo društvo. Zato mora imati svoj udio i u crnogorskom. I to ne samo na planu pozorišta.

MONITOR: Reditelj ste nezaboravne predstave ,,Otpad”, rađene po tekstu Ljubomira Đurkovića, čija je premijera bila prije deset godina. Bavila se raspadom svih građanskih i moralnih vrijednosti u Crnoj Gori, ali i procesom samoosvješćivanja.
NIKO GORŠIČ: U Crnoj Gori režirao sam osam predstava. Sve te predstave imale su svoj razlog – na planu početka neke internacionalizacije pozorišta sa koprodukcijama, promovisanja crnogorskih tekstova kao i predstava, na formiranju grupe mladih glumaca, na konstituisanju crnogorskog jezika na pozorišnoj sceni i traženje novih crnogorskih scenografa, kostimografa, majstora svjetla, dizajnera… Ponosan sam na sve to. I tu je i predstava Otpad koja se je upisala u sjećanja svih pozorišnih znalaca. Sjećam se da tada nisam dovoljno poznavao crnogorske glumce – pa su mi ih sugerisali od pisca do umjetničkog direktora. A na premijeri 2002. godine, bila je sasvim druga glumačka ekipa. Umjetnost je slučajnost. Prošle godine sam vidio ponovo predstavu Otpad u CNP-u. Glumci su sazreli u umjetnike. Plakao sam na predstavi kao i drugi gledaoci. Samo još to da kažem: nismo promijenili ni riječi od teksta Ljuba Đurkovića. Savršena drama u bolno vrijeme.

MONITOR: Kako sada komentarišete našu umjetničku scenu?
NIKO GORŠIČ: Sa Crnom Gorom družim se već od 1957. godine, od kada sam 2000. počeo da režiram – razlika je ogromna. Mnogo više je pozorišnih stvaralaca, pa i institucija. I reputacije. I previše siromaštva. Glavno – tu je i pozorišna akademija. Dolaze novi i novi ljudi koji će već radi same logike stvari inovirati vaše pozorište i kulturu. Sad bi već mogli da radite i po tri ili četiri velike predstave istovremeno – toliko je sjajnih glumaca. Tu su i mladi pozorišni i filmski režiseri i dramaturzi. Vjerujem da će se uskoro u Crnoj Gori formirati i pozorišna kritika i teatrologija – jer bez stručnog odjeka stvari zakržljaju. Opasno je sadašnje vrijeme svjetske recesije u kojem mogu nestručni političari u njeno ime uništiti mnogo teško izborenih stvari i okrenuti stanje kulture za desetljeća unazad. Morali bi znati da ako uzmu kulturi sav novac, neće neki drugi resori ni primijetiti da su nešto dobili – a gubi se civilizacijski standard neke države. Gubi se svijest i samosvijest neke nacije. A još veća je opasnost, ako se u tim godinama nemaštine zatvorite u sebe. I izgubite kontakt sa objektivnim vrijednostima.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo