Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN Vlada mora pasti

Objavljeno prije

na

„Crna Gora će, vrlo verovatno, kada se aktiviraju sve garancije date KAP-u – a to će se slutim brzo desiti – upasti u opasnu zamku zaduživanja. Javni dug će porasti za pet do šest odsto bruto domaćeg proizvoda. Dug će se povećati na preko 50 odsto BDP-a. Bićemo na samo korak do famoznih mastriških 60 odsto. A potom, bojim se, i na mnogo većem nivou”, kaže za Monitor profesor Milenko Popović. „Prvo, male ekonomije, poput crnogorske, jako su osetljive na spoljašnje šokove i, drugo, zato što će ovaj šok, mislim na ekonomsku krizu, jako dugo trajati. Ovakve ekonomije u periodima rasta snažnije reaguju na pozitivne impulse, pa smo zato u periodu do 2008. upravo mi imali najbolje performanse i u pogledu stranih direktnih investicija, rasta BDP-a i fiskalne pozicije države. Isto tako, a to ćemo sada videti, ovakve ekonomije mnogo snažnije reaguju i na negativna kretanja na stranim tržištima, što će, pošto nije realno očekivati neke značajnije strane direktne investicije, voditi naglom porastu zaduživanja države. Aktiviranje garancija datih za KAP će učiniti samo da se upadanje u ovu stupicu zaduživanja desi mnogo pre nego što se to moglo očekivati bez njih. MONITOR: Čega će se država i građani odreći da bi pokrili (neočekivane) dugove?
POPOVIĆ: Pokuša li država da se sa problemom ovih i drugih dugova nosi smanjenjem javne potrošnje to će neminovno voditi smanjenju plata u javnoj administraciji, smanjenju penzija, te smanjenju zaposlenih u javnoj administraciji i drugim sličnim merama koje pominje MMF. Ovaj teški lek ne bi mnogo promenio situaciju u pogledu javnog duga jer bi, zbog pada domaće tražnje, došlo do pada proizvodnje, pa samim tim, i do relativnog rasta javnog duga po ovom osnovu. Drugi lek koji stoji na raspolaganju, a koji takođe predlaže MMF, je da se poveća PDV. Mada bolji a i izvesniji, on je takođe problematičan. Prvo, ne zna se koliko bi, iz perspektive potrošačke korpe, ovog poreza palo na teret potrošača a koliko na teret proizvođača. Drugo, čak i da pretpostavimo da bi potrošači ostali nepovređeni, tj. da bi sve palo na teret proizvođača, malo je verovatno da bi oni bili u stanju da te poreze apsorbuju na način koji ne bi smanjio privrednu aktivnost i nivo zaposlenosti. Da je to tako najbolje se vidi iz postojeće situacije sa likvidnošću naših preduzeća. Dakle, restriktivna fiskalna politika, kako god je primenili, vodila bi padu aktivnosti i zaposlenosti, pa time i relativnom rastu javnog duga. S druge strane, pokušaj da se ide na rast ili barem održavanje postojećeg nivoa proizvodnje putem ekspanzivne fiskalne politike, tj. daljim zaduživanjem ne bi mogao živeti duže od par godina. S obzirom na to da ova kriza nije konjunkturna i kratkoročna već strukturna i dugoročna, i ova politika je praktično na dug rok neizvodljiva.

MONITOR: Postoji li, ipak, način da se zamka opasnog zaduživanja izbjegne i da se nastavi sa porastom privredne aktivnosti?
POPOVIĆ: Postojao je način a i sada, s obzirom na dužinu ove krize, nije kasno da se sa tim otpočne. Makroekonomski gledano reč je o povećanju agregatne tražnje putem produktivnog zaduživanja privrede umesto sterilnog zaduživanja države. To produktivno zaduživanje privrede u našem slučaju se odnosi na energetske potencijale koji bi se valorizovali preko EPCG. Da smo pre ove krize uradili odgovarajuće glavne projekte i fizibiliti studije za valjane energetske resurse kojima raspolažemo, umesto što smo srljali sa onim lošim projektom na Morači, mi bismo danas mogli da uđemo u pregovore za dobijanje povoljnih kredita za njihovo finansiranje. Slobodnog kapitala za ovakve projekte ima u izobilju i u Evropi (Njemačka, na primer) i drugde (na primer Kina čije rezerve iznose preko 4,000 milijardi dolara). Vraćanje ovih kredita je neupitno jer se radi o projektima koji će sa protokom vremena samo dobijati na vrednosti. Efekti realizacije ovih projekata bi bili enormni. Dugoročno gledano mi bismo uklonili neka od osnovnih ograničenja našeg daljeg rasta i razvoja. Što je u ovom času još važnije, realizacija ovih projekata bi imala snažne kontraciklične efekte. S jedne strane, povećala bi se privredna aktivnost zahvaljujući multiplikativnom dejstvu ovakvih projekata. Kada bi imali kompletiran građevinski kompleks, taj bi uticaj bio još snažnij. S druge strane, zahvaljujući povećanju poreza od domaće ekonomije i posebno zahvaljujući povećanju PDV-a od povećanog uvoza, fiskalna pozicija države bi se poboljšala do te mere da me ne bi čudilo ako bi imali i suficit budžeta pa time i pad javnog duga. Moguće je da bi ipak imali rebalans budžeta, ali ovog puta zbog dobrih vesti a ne zbog aktiviranja garancija, kakav je danas slučaj.

MONITOR: A da se vratimo u stvarnost. Da li je Vlada racionalno ušla u postupak davanja kreditnih garancija i koliko je onda bila pažljiva prilikom kontrole trošenja tih sredstava?
POPOVIĆ: Ušla je isto onoliko pažljivo koliko je ušla i u sam projekat privatizacije KAP-a, u poravnanje sa Deripaskom i sve ostalo u vezi sa ovim. Moguće je da bi konobari iz Granda mogli biti bolji svedoci od mene o „pažljivosti” koju pominjete. A što se tiče kontrole trošenja sredstava, ja se pitam, slušajući i gledajući Vladinog predstavnika u odboru direktora KAP-a, da li on uopšte zna gde se nalazi to preduzeće.

MONITOR: Ko je odgovoran za taj „nemar”?
POPOVIĆ: Zna se. Društvo iz Granda. Možda čak i sami konobari. Znate, po zakonu pijanim gostima se ne sme točiti piće. Šalu na stranu, čak i da nemamo sumnji u dobronamernost tadašnje Vlade kod privatizacije KAP-a i da im sve odbijemo na neupitno notorno neznanje, posle načina na koji je investitor pristupio ispunjavanju obaveza iz ugovora o privatizaciji bilo je jasno o kakvom je investitoru reč i niko normalan sa njim ne bi ulazio u dalje poslove, a pogotovo ne u davanje garancija. Ovde, dakle, opravdavanje koje ide u pravcu neznanja nema smisla jer je za ovako nešto potrebna, zapravo, debilnost težih razmera. Pošto to nije u pitanju ispada da je samo davanje garancija dovoljan dokaz da zaključimo da je reč o teškoj korupciji.

MONITOR: Kako komentarišete ponašanje predstavnika CEAC-a?
POPOVIĆ: Samouverenost i ponašanje predstavnika CEAC-a, ali i naših igrača, je dosta indikativno. Prvo, izgleda kao da predstavnik CEAC-a zna neke strogo čuvane tajne, u kom slučaju to ponašanje može biti dodatna indikacija da se ovde radi o teškoj korupciji. Drugo, čudno je ovo preganjanje oko toga hoće li Kuznjecov potpisati ili neće potpisati neki Vladin dokument vezan za aktiviranje garancija. Kao da je to uopšte kod aktiviranja garancija potrebno. U stvari reč je u providnom „spinovanju” javnosti koje bi trebalo da skrene pažnju sa pitanja odgovornosti onih koji su vinovnici ovog ekonomskog i ljudskog debakla na priču kako je eto taj Kuznjecov jedan jako kvaran tip. Navodno, da je on to potpisao, sve bilo mnogo drugačije.

MONITOR: Pominju se krivične prijave.
POPOVIĆ: Pravo da vam kažem ja ne vidim zašto bi krivično mogao da odgovara bilo ko od Rusa. Spor sa njima je iz domena privredno-pravnih odnosa. A što se krivične prijave tiče ona je preko potrebna – ali protiv domaćih aktera iz vrha vlasti i vrha DPS-a. U stvari, takva jedna prijava je još 2004. godine pokrenuta od strane ondašnje Grupe za promjene. Bila je to prijava vezana za onu romansu KAP-a sa Glenkorom u kojoj je iz Crne Gore isisano najmanje 300 miliona eura. Krivičnu prijavu je tadašnja šefica vrhovnog državnog tužilaštva odbacila i na taj način i sama ušla u najuži krug tog zločinačkog udruženja. Sada je vreme da se kompletan račun položi pred pravosudnim organima Crne Gore. I onaj deo koji je vezan za Glenkor i ovaj koji je vezan za avanturistički poduhvat sa CEAC-om.

MONITOR: Konačno, ima li KAP budućnost? I šta on zaista danas znači crnogorskoj ekonomiji?
POPOVIĆ: Pre privatizacije je KAP imao šansu koja se sastojala u tome da se razvojem prerade aluminijuma zaokruži kompletna delatnost, da se na taj način ona učini produktivnom, da se očuva i dalje razvije tehnička inteligencija i tehnološko znanje razvijeno u poslednjih nekoliko dekada … Tada je problem za realizaciju tog poduhvata bila uspostavljena politička ekonomija, odnosno oligarhijska struktura porođena u godinama rata i sankcija koja je zarobila državu u upregla je u svoje vlastite interese. Ovo ograničenje imamo i sada ali uz njega sada imamo i neka dodatna. Pre svega finansijska struktura KAP-a je tako katastrofalna da je ni jača država ne bi mogla animirati. Drugo, finansijska moć države je toliko oslabila, kako zbog pogibeljnog modela rasta koji smo sledili tako i zbog ove velike globalne ekonomske krize, usled čega je moć države da prvo sanira stanje u KAP-u a potom obezbedi sredstva za njegov razvoj svedena na minimum.

Imajući to u vidu bojim se da će konačan ishod biti gašenje KAP-a.

MONITOR: Postoje li paralele sa Željezarom?
POPOVIĆ: Naravno da postoje. Ovde su, doduše, iznosi šteta niži ali je zato bezočnost bila daleko veća. Pa Željezara se, podsetimo se, već tri puta „udavala” za razne strateške partnere. Kao u delima Živka Nikolića ovde ne znate da li je u pitanju komedija ili tragedija. U stvari, ovde bi, da je živ, Živko Nikolić najbolje mogao objasniti o čemu se radi. Ili je to on možda već negde objasnio, ali mi to nismo primetili.

MONITOR: Koliko je ispravan utisak da Vlada ne uspijeva riješiti nijedan od ekonomskih problema postavljenih pred nju?
POPOVIĆ: Ove naše vlade su u stanju da naprave problem i gubitke i kada su spoljašnje okolnosti jako povoljne, što se recimo dešavalo u periodu neposredno pred izbijanje krize. Možete misliti šta nam se sve može desiti sada kada imamo posla sa jednom ovakvom krizom. Ova Vlada zato mora pasti. Oni prosto ništa ne umeju da urade. Nijednu životnu pobedu ne mogu dobiti. Jedino što znaju je da dobiju izbore. Znamo i kako.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo