Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN Vlada mora pasti

Objavljeno prije

na

„Crna Gora će, vrlo verovatno, kada se aktiviraju sve garancije date KAP-u – a to će se slutim brzo desiti – upasti u opasnu zamku zaduživanja. Javni dug će porasti za pet do šest odsto bruto domaćeg proizvoda. Dug će se povećati na preko 50 odsto BDP-a. Bićemo na samo korak do famoznih mastriških 60 odsto. A potom, bojim se, i na mnogo većem nivou”, kaže za Monitor profesor Milenko Popović. „Prvo, male ekonomije, poput crnogorske, jako su osetljive na spoljašnje šokove i, drugo, zato što će ovaj šok, mislim na ekonomsku krizu, jako dugo trajati. Ovakve ekonomije u periodima rasta snažnije reaguju na pozitivne impulse, pa smo zato u periodu do 2008. upravo mi imali najbolje performanse i u pogledu stranih direktnih investicija, rasta BDP-a i fiskalne pozicije države. Isto tako, a to ćemo sada videti, ovakve ekonomije mnogo snažnije reaguju i na negativna kretanja na stranim tržištima, što će, pošto nije realno očekivati neke značajnije strane direktne investicije, voditi naglom porastu zaduživanja države. Aktiviranje garancija datih za KAP će učiniti samo da se upadanje u ovu stupicu zaduživanja desi mnogo pre nego što se to moglo očekivati bez njih. MONITOR: Čega će se država i građani odreći da bi pokrili (neočekivane) dugove?
POPOVIĆ: Pokuša li država da se sa problemom ovih i drugih dugova nosi smanjenjem javne potrošnje to će neminovno voditi smanjenju plata u javnoj administraciji, smanjenju penzija, te smanjenju zaposlenih u javnoj administraciji i drugim sličnim merama koje pominje MMF. Ovaj teški lek ne bi mnogo promenio situaciju u pogledu javnog duga jer bi, zbog pada domaće tražnje, došlo do pada proizvodnje, pa samim tim, i do relativnog rasta javnog duga po ovom osnovu. Drugi lek koji stoji na raspolaganju, a koji takođe predlaže MMF, je da se poveća PDV. Mada bolji a i izvesniji, on je takođe problematičan. Prvo, ne zna se koliko bi, iz perspektive potrošačke korpe, ovog poreza palo na teret potrošača a koliko na teret proizvođača. Drugo, čak i da pretpostavimo da bi potrošači ostali nepovređeni, tj. da bi sve palo na teret proizvođača, malo je verovatno da bi oni bili u stanju da te poreze apsorbuju na način koji ne bi smanjio privrednu aktivnost i nivo zaposlenosti. Da je to tako najbolje se vidi iz postojeće situacije sa likvidnošću naših preduzeća. Dakle, restriktivna fiskalna politika, kako god je primenili, vodila bi padu aktivnosti i zaposlenosti, pa time i relativnom rastu javnog duga. S druge strane, pokušaj da se ide na rast ili barem održavanje postojećeg nivoa proizvodnje putem ekspanzivne fiskalne politike, tj. daljim zaduživanjem ne bi mogao živeti duže od par godina. S obzirom na to da ova kriza nije konjunkturna i kratkoročna već strukturna i dugoročna, i ova politika je praktično na dug rok neizvodljiva.

MONITOR: Postoji li, ipak, način da se zamka opasnog zaduživanja izbjegne i da se nastavi sa porastom privredne aktivnosti?
POPOVIĆ: Postojao je način a i sada, s obzirom na dužinu ove krize, nije kasno da se sa tim otpočne. Makroekonomski gledano reč je o povećanju agregatne tražnje putem produktivnog zaduživanja privrede umesto sterilnog zaduživanja države. To produktivno zaduživanje privrede u našem slučaju se odnosi na energetske potencijale koji bi se valorizovali preko EPCG. Da smo pre ove krize uradili odgovarajuće glavne projekte i fizibiliti studije za valjane energetske resurse kojima raspolažemo, umesto što smo srljali sa onim lošim projektom na Morači, mi bismo danas mogli da uđemo u pregovore za dobijanje povoljnih kredita za njihovo finansiranje. Slobodnog kapitala za ovakve projekte ima u izobilju i u Evropi (Njemačka, na primer) i drugde (na primer Kina čije rezerve iznose preko 4,000 milijardi dolara). Vraćanje ovih kredita je neupitno jer se radi o projektima koji će sa protokom vremena samo dobijati na vrednosti. Efekti realizacije ovih projekata bi bili enormni. Dugoročno gledano mi bismo uklonili neka od osnovnih ograničenja našeg daljeg rasta i razvoja. Što je u ovom času još važnije, realizacija ovih projekata bi imala snažne kontraciklične efekte. S jedne strane, povećala bi se privredna aktivnost zahvaljujući multiplikativnom dejstvu ovakvih projekata. Kada bi imali kompletiran građevinski kompleks, taj bi uticaj bio još snažnij. S druge strane, zahvaljujući povećanju poreza od domaće ekonomije i posebno zahvaljujući povećanju PDV-a od povećanog uvoza, fiskalna pozicija države bi se poboljšala do te mere da me ne bi čudilo ako bi imali i suficit budžeta pa time i pad javnog duga. Moguće je da bi ipak imali rebalans budžeta, ali ovog puta zbog dobrih vesti a ne zbog aktiviranja garancija, kakav je danas slučaj.

MONITOR: A da se vratimo u stvarnost. Da li je Vlada racionalno ušla u postupak davanja kreditnih garancija i koliko je onda bila pažljiva prilikom kontrole trošenja tih sredstava?
POPOVIĆ: Ušla je isto onoliko pažljivo koliko je ušla i u sam projekat privatizacije KAP-a, u poravnanje sa Deripaskom i sve ostalo u vezi sa ovim. Moguće je da bi konobari iz Granda mogli biti bolji svedoci od mene o „pažljivosti” koju pominjete. A što se tiče kontrole trošenja sredstava, ja se pitam, slušajući i gledajući Vladinog predstavnika u odboru direktora KAP-a, da li on uopšte zna gde se nalazi to preduzeće.

MONITOR: Ko je odgovoran za taj „nemar”?
POPOVIĆ: Zna se. Društvo iz Granda. Možda čak i sami konobari. Znate, po zakonu pijanim gostima se ne sme točiti piće. Šalu na stranu, čak i da nemamo sumnji u dobronamernost tadašnje Vlade kod privatizacije KAP-a i da im sve odbijemo na neupitno notorno neznanje, posle načina na koji je investitor pristupio ispunjavanju obaveza iz ugovora o privatizaciji bilo je jasno o kakvom je investitoru reč i niko normalan sa njim ne bi ulazio u dalje poslove, a pogotovo ne u davanje garancija. Ovde, dakle, opravdavanje koje ide u pravcu neznanja nema smisla jer je za ovako nešto potrebna, zapravo, debilnost težih razmera. Pošto to nije u pitanju ispada da je samo davanje garancija dovoljan dokaz da zaključimo da je reč o teškoj korupciji.

MONITOR: Kako komentarišete ponašanje predstavnika CEAC-a?
POPOVIĆ: Samouverenost i ponašanje predstavnika CEAC-a, ali i naših igrača, je dosta indikativno. Prvo, izgleda kao da predstavnik CEAC-a zna neke strogo čuvane tajne, u kom slučaju to ponašanje može biti dodatna indikacija da se ovde radi o teškoj korupciji. Drugo, čudno je ovo preganjanje oko toga hoće li Kuznjecov potpisati ili neće potpisati neki Vladin dokument vezan za aktiviranje garancija. Kao da je to uopšte kod aktiviranja garancija potrebno. U stvari reč je u providnom „spinovanju” javnosti koje bi trebalo da skrene pažnju sa pitanja odgovornosti onih koji su vinovnici ovog ekonomskog i ljudskog debakla na priču kako je eto taj Kuznjecov jedan jako kvaran tip. Navodno, da je on to potpisao, sve bilo mnogo drugačije.

MONITOR: Pominju se krivične prijave.
POPOVIĆ: Pravo da vam kažem ja ne vidim zašto bi krivično mogao da odgovara bilo ko od Rusa. Spor sa njima je iz domena privredno-pravnih odnosa. A što se krivične prijave tiče ona je preko potrebna – ali protiv domaćih aktera iz vrha vlasti i vrha DPS-a. U stvari, takva jedna prijava je još 2004. godine pokrenuta od strane ondašnje Grupe za promjene. Bila je to prijava vezana za onu romansu KAP-a sa Glenkorom u kojoj je iz Crne Gore isisano najmanje 300 miliona eura. Krivičnu prijavu je tadašnja šefica vrhovnog državnog tužilaštva odbacila i na taj način i sama ušla u najuži krug tog zločinačkog udruženja. Sada je vreme da se kompletan račun položi pred pravosudnim organima Crne Gore. I onaj deo koji je vezan za Glenkor i ovaj koji je vezan za avanturistički poduhvat sa CEAC-om.

MONITOR: Konačno, ima li KAP budućnost? I šta on zaista danas znači crnogorskoj ekonomiji?
POPOVIĆ: Pre privatizacije je KAP imao šansu koja se sastojala u tome da se razvojem prerade aluminijuma zaokruži kompletna delatnost, da se na taj način ona učini produktivnom, da se očuva i dalje razvije tehnička inteligencija i tehnološko znanje razvijeno u poslednjih nekoliko dekada … Tada je problem za realizaciju tog poduhvata bila uspostavljena politička ekonomija, odnosno oligarhijska struktura porođena u godinama rata i sankcija koja je zarobila državu u upregla je u svoje vlastite interese. Ovo ograničenje imamo i sada ali uz njega sada imamo i neka dodatna. Pre svega finansijska struktura KAP-a je tako katastrofalna da je ni jača država ne bi mogla animirati. Drugo, finansijska moć države je toliko oslabila, kako zbog pogibeljnog modela rasta koji smo sledili tako i zbog ove velike globalne ekonomske krize, usled čega je moć države da prvo sanira stanje u KAP-u a potom obezbedi sredstva za njegov razvoj svedena na minimum.

Imajući to u vidu bojim se da će konačan ishod biti gašenje KAP-a.

MONITOR: Postoje li paralele sa Željezarom?
POPOVIĆ: Naravno da postoje. Ovde su, doduše, iznosi šteta niži ali je zato bezočnost bila daleko veća. Pa Željezara se, podsetimo se, već tri puta „udavala” za razne strateške partnere. Kao u delima Živka Nikolića ovde ne znate da li je u pitanju komedija ili tragedija. U stvari, ovde bi, da je živ, Živko Nikolić najbolje mogao objasniti o čemu se radi. Ili je to on možda već negde objasnio, ali mi to nismo primetili.

MONITOR: Koliko je ispravan utisak da Vlada ne uspijeva riješiti nijedan od ekonomskih problema postavljenih pred nju?
POPOVIĆ: Ove naše vlade su u stanju da naprave problem i gubitke i kada su spoljašnje okolnosti jako povoljne, što se recimo dešavalo u periodu neposredno pred izbijanje krize. Možete misliti šta nam se sve može desiti sada kada imamo posla sa jednom ovakvom krizom. Ova Vlada zato mora pasti. Oni prosto ništa ne umeju da urade. Nijednu životnu pobedu ne mogu dobiti. Jedino što znaju je da dobiju izbore. Znamo i kako.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo