MONITORING
Zatvorimo ih
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
Premijer Igor Lukšić skromno cijeni: ,,Ja smatram da je ova Vlada radila najbolje što može…”. Teško je povjerovati da je ovo što živimo baš to o čemu govori premijer. Vjerujete li, zaista, da toliko dokazanih partijskih prvaka, ekonomskih stručnjaka iz prve lige Crnogorske ekonomske škole (CEŠ) Veselina Vukotića, univerzitetskih profesora i (pre)skupo plaćenih konsultanata ne može bolje? Ili im neko ne da? Da se manemo komentara i na konkretnim primjerima vidimo kako u stvarnosti izgleda ,,najbolje što može” od tima koji predvodi potpredsjednik DPS-a. Prije 15 mjeseci Vlada je Švajcarskoj komercijalnoj banci, našim novcem, platila 30-ak miliona eura umjesto njihovog partnera i formalnog vlasnika Željezare, of-šor kompanije MNSS. Potom nam je ministar ekonomije Vladimir Kavarić objasnio da su Holanđani (koji su prethodno, neko vrijeme, bili Englezi) dobijeni novac ,,samo dijelom iskoristili za razvojni potencijal fabrike”. O drugom sumnja se većem dijelu pozajmljenog novca Kavarić se nije izjašnjavao. Nije to uradio ni bilo ko od nadležnih za tu vrstu poslovanja (tužilaštvo, policija, ANB…). Uglavnom, u Željezari je uveden stečaj, potom je proglašen bankrot, pa firmom u koju je DPS unazad dvije decenije uložio oko 200 miliona eura državnog novca, sada upravljaju stečajni upravnik Veselin Perišić i spasilac iz hobija Miodrag Daka Davidović. Vlada ne bi da se miješa.
Ima li to, pitanje je, bilo kakve veze sa najavljenim smanjenjem broja novoupisanih brucoša i povećanjem školarina na državnom univerzitetu?
Krajem prošle godine iz SAD je stigla potvrda: njemačka kompanija Dojče Telekom je, preko svoje podružnice iz Budimpešte, crnogorskim zvaničnicima u postupku privatizacije Telekoma Crne Gore isplatila mito od 7,35 miliona. Prema presudi kojom je Dojče Telekom kažnjen sa 95 miliona dolara, mito je plaćen na privatne račune ,,dvojice Vladinih zvaničnika”, i ,,sestri najvišeg zvaničnika crnogorske vlade koja radi kao advokat”. Amerikanci se nijesu potrudili da nam detaljnije objasne šta su novi vlasnici Telekoma dobili za uzvrat. To nije interesovalo ni premijera Lukšića. On je, isprva, ustvrdio da tom aferom treba da se bavi mađarsko a ne crnogorsko pravosuđe. Potom je, pod pritiskom javnosti i evropskih zvaničnika, donijeta odluka da se od SAD zatraži dokumentacija o ovom kriminalnom poslu. Crnogorski zvaničnici iz Ministarstva pravde i tužilaštva, koliko je poznato, još nijesu uspjeli da pravilno popune obrazac koji su im dostavili iz Ambasade SAD u Podgorici. Da li je to najbolje što mogu?
Opet, bilo bi lijepo znati – koliko je takva privatizacija Telekoma (Jugopetrola, EPCG, Bokista, HTP Boka…) povezana sa novonajavljenim porezima na mobilne telefone, kablovsku televiziju, strujomjere, vodu i vazduh…?
Oko novogodišnjih praznika stigla je i vijest da će Crna Gora ,,možda” biti prinuđena da vrati 22 miliona eura (uvećana za kamate) koje su od Dojče banke uzeli poslovni partneri Mila Đukanovića iz Kombinata aluminijuma.
,,Od tog novca, ništa nije uloženo u investicije”, optužio je upravu KAP-a Goran Đukanović, analitičar tržišta aluminijuma. ,,Nije čak uloženo ni najavljenih dva miliona eura u Livnicu, a to je investicija koja bi se vratila za manje od godinu”. Vlada je – kao većinski vlasnik u KAP-u – stoički ignorisala mogućnost da problematizuje pitanje gdje je završio novac dobijen od Njemaca. Umjesto toga, uredno su nas obavještavali kako možda postaje – moguće; moguće – vjerovatno, a vjerovatno – izvjesno.
Konačno, novac je iz državnog budžeta otišao za Njemačku početkom aprila. Još čekamo da Vlada održi obećanje i podnese krivične prijave protiv nekoga ko je, prema njihovom sudu, kriv za ovaj trošak. Odugovlačenje ne obećava ništa dobro. Ali to je, valjda, najbolje što mogu. Dok nove obaveze kucaju na vrata.
Da se zapitamo – ima li ovaj, svakako vanserijski, posao sa nekadašnjim KAP-om, a danas Elektrolizom u Dajbabama ikakve veze sa novim zaduženjem Crne Gore (150 miliona eura) i najavljenim smanjenjem plata od pet odsto za korisnike budžeta (državna uprava, zdravstvo, prosvjeta, policija)? A penzije?
Dajte, ima Vlada i prečih briga. Početkom aprila istekao je ugovor u subvencioniranom snabdijevanju Kombinata strujom. Skoro će dva mjeseca kako je Skupština Crne Gore naložila Vladi da ,,na najefikasniji način” raskine ugovor sa CEAC-om i KAP vrati pod državno okrilje. Radi li iko išta po tom pitanju? Krajem aprila dospijeva rata duga OTP banci od 16 miliona za koje je KAP-u takođe garantovala država. Da se neće vlasnici CEAC-a prevariti i izmiriti tu obavezu?
Ministar finansija Milorad Katnić najavio je početkom nedjelje da će Vlada nastaviti da Kombinatu aluminijuma plaća subvencije za utrošenu električnu energiju. ,,Državna subvencija je, u ovom ili onom obliku, neophodna ukoliko se očekuje da KAP nastavi proizvodnju”, saopštio je Katnić u razgovoru za TV Vijesti, ,,to je cijena postojanja Kombinata pošto on u ovom trenutku, a bojim se i uopšte, ne može da plaća tržišne cijene”. Zanimljivo, ministar finansija nije pomenuo najlogičnije rješenje za kompaniju ,,koja ne može da plaća tržišnu cijenu”. Da li je to najbolje što mogu probrani đaci Vukotićeve škole neoliberalne ekonomije?
Uglavnom, dva dana kasnije, ,,radi objektivnog informisanja javnosti”, oglasio se Vladin Biro za odnose s javnošću. Oni su nas obavijestili da ,,Vlada Crne Gore neće nastaviti da subvencionira struju za Kombinat aluminijuma pod upravom ruskog CEAC-a.”
Ko ovdje ne govori istinu? Ili su u pravu i ministar Katnić i Biro za odnose. A to onda znači da podgorički Kombinat aluminijuma neće plaćati struju dok njim komanduju operativci Olega Deripaske i njegovih skrivenih partnera, okupljenih oko of-šor kompanije CEAC. Kao što je, uostalom, ni prošle godine nijesu plaćali. Pa KAP Elektroprivredi danas duguje više od 30 miliona eura. A ovi samo traže zgodan način da i to potraživanje prebace na pleća (čitaj – u novčanike) građana i malih i srednjih preduzeća u Crnoj Gori.
Ima li to bilo kakve veze sa aktuelnom nestašicom lijekova za hronične bolesnike u državnim apotekama? Ili će se, sada, neko od nadležnih dosjetiti da objasni kako lijekova ima, samo pacijenti ne umiju da ih nađu. Vi, racimo, uporno pokušavate da lijek protiv visokog pritiska pronađete u Podgorici, a u apoteci u Andrijevici ne znaju šta će sa njim.
Ovu misteriju bi mogao razriješiti premijer, ali je on trenutno zauzet važnijim poslovima. Sakrivanjem prljavog veša, da budemo konkretni. Onih gaća, čarapa (po komada dva) i kravate kupljenih za premijera u Talinu, Estonija, novcem poreskih obveznika. Zvanično nam je stavljeno do znanja da je premijer, zbog zagubljenog prtljaga, ostao bez neophodnog veša. Podrazumijeva se, valjda, da je normalno što je taj gubitak – za koji Lukšić nije kriv – pokriven novcem poreskih obveznika. Na isti način kao što je pokriven i gubitak od saradnje sa vlasnicima Željezare, i od partnerstva sa javnim i tajnim vlasnicima KAP-a. Sve u svemu, svaki će građanin Crne Gore za zagubljene gaće i čarape, upropašćene fabrike i pokradene kredite platiti oko 300 eura. Pošteno?
,,Cilj Vlade Crne Gore je da nakon raskida saradnje sa ruskim CEAC-om dogovori modalitete za uredno snabdijevanje KAP-a strujom”, obznanio je Vladin Biro. A šta će biti dok ugovor ne bude raskinut? E, to izgleda znaju samo ekskluzivni pregovarači – Oleg Deripaska, Milo Đukanović, Sergej Šojgu i Milan Roćen. Njihovo je da brinu o detaljima. A naše da plaćamo.
I da pokušavamo odgonetnuti – da li vlasnik Neksana Miodrag Davidović kopira ministra finansija Milorada Katnića, ili je (a sva je prilika da jeste) obrnuto.
Prije nekih mjesec dana u Monitoru smo se bavili ultimatumom koji je (činilo se) Davidović postavio pred Vladu Crne Gore. On će, tvrdio je, napustiti Željezaru ukoliko mu Vlada ne omogući da struju nabavlja po privilegovanim uslovima koji važe ka KAP. Zvanično – Vlada nije prihvatila ucjenu. Zvanično – ni Davidović nije napustio Željezaru (njegov ugovor je produžen još dva puta i trenutno važi do 15. maja). Zanimljivije od tih detalja je Davidovićevo objašnjenje – zbog čega Željezari treba dati nove povlastice, uz već postojeću privilegiju da posluje bez plaćanja poreza i doprinosa. „Za ovakvu inicijativu postoje neoborivi argumenti jer je Željezara u stečaju, sa nerentabilnom proizvodnjom, starim postrojenjima i nefunkcionalnom opremom…”.
Zanimljivo je – ne postoji ništa po čemu se Davidovićevo viđenje budućnosti Željezare razlikuje od Katnićevih percepcija vezanih za Kombinat aluminijuma. I jedan i drugi se ponašaju kao da su Željezara i Kombinat sastavni dio Ustava Crne Gore, ako ne i Svetog pisma. Pa ih, zbog nekog višeg interesa, ne smijemo prepustiti neminovnoj sudbini. Istovjetno, ni jedan ni drugi ne pokušavaju da na racionalan način objasne zbog čega fabrike o kojima govore nemaju rentabilnu proizvodnju, funkcionalnu opremu, moderan proizvodni program…. Iako smo sve to platili i nanovo plaćamo: otpisanim dugovima, subvencijama, kreditnim garancijama.
Premijer Lukšić tvrdi da je račun o vešu kupljenom u Talinu dokaz da njegova Vlada radi transparentno. Ali nije. Premijer Lukšić mora znati: račun za njegove bokserice i čarape ne može nadomjestiti odsustvo bilo kakvih podataka kojima se Vlada Crne Gore rukovodila kada je prevarantima iz Podgorice i Nikšića (MNSS i CEAC) dala kreditne garancije vrijedne više od 150 miliona eura (bez kamata). Kao što ni priča o potrebi da se, po svaku cijenu, očuvaju pomenute fabrike ne može prikriti indicije o ogromnim manipulacijama i prevarama u kojima je učestvovao i politički establišment.
Zašto bi, uostalom, mogućnost da izvozimo poluprerađevine od čelika i aluminijuma zabašurila činjenicu da Crna Gora uvozi eksere, čekiće, aluminijsku foliju, eloksiranu bravariju, ali i jaja, vodu, grožđe, pa čak i so. Samo za uvoz hrane Crne Gore je prošle godine dala više od 400 miliona eura. A šta bi bilo da je novac bačen u džepove vlasnika KAP-a i Željezare otišao u razvoj poljoprivrede? Kada su već vlasti domaća postrojenja za preradu aluminijuma osudila na propast.
Da li bi tada sa manje straha gledali na činjenicu da ekonomija ove zemlje ne može krenuti naprijed sve dok nešto, odnosno neki ne budu zatvoreni?
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
STEČAJNA MAFIJA: ISPARAVANJE MILIONA U VEKTRA BOKI: Privredni sud, SDT i država ćute
Objavljeno prije
1 satna
27 Juna, 2026
Sudija Privrednog suda Nemanja Popović je sredinom ovog mjeseca donio rješenje kojim se odbija zahtjev radnika Vektra Boke za uvođenjem stečaja u ovo nekada respektabilno hotelsko-turističko preduzeće u Herceg Novom
U utorak je objavljeno rješenje sudije Privrednog suda Nemanje Popovića (koje nosi datum 15. 6. 2026) kojim se odbija zahtjev radnika Vektra Boke za uvođenjem stečaja u ovo nekada respektabilno hotelsko-turističko preduzeće u Herceg Novom. Vektra Boku je još 2007. preuzeo kontroverzni biznismen Dragan Brković, kum bivšeg šefa režima Mila Đukanovića. Od pompeznih najava investicija i modernizacije nije bilo ništa, dok je imovina Vektra Boke rastakana i opterećivana raznim kreditima koji su koristile ili izvlačile druge Brkovićeve firme. Krivični postupak koji je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo protiv Brkovića, njegovih sinova i Milića Popovića zbog zlopotreba, pranja novca i pribavljanja protivzakonite imovinske koristi tapka u mjestu.
Zahtjev za stečaj je podnijet 22. 12. 2025. godine sa prvopotpisanim Danilom Matijaševićem, izvršnim direktorom Ellena Group (posjeduje trećinu akcija Vektra Boke) kome se pridružilo još 14 radnika s ukupnim potraživanjem od 260.000 eura za neisplaćene zarade iz 2023. i 2024. Ova odluka je objavljena nakon što su poslanici Vasilije Čarapić (PES) i Bogdan Božović (SNP) prošle sedmice podnijeli zahtjev za hitno održavanje kontrolnog saslušanja u Skupštini radi zaštite državnog kapitala i imovine, neispunjavanje investicionih i drugih obaveza i zaštite prava radnika (oko 200, bivših i sadašnjih).
Sagledavajući cjelokupno stanje u Vektra Boki, 260.000 eura neisplaćenih zarada se može svrstati u manje probleme u kompaniji. Račun Vektra Boke je u konstantnoj blokadi još od 2019. godine s potraživanjima koja su narasla na preko 11 miliona eura. Skupština akcionara koja je bila zakazana za 9. 3. 2026. u cilju usaglašavanja akata društva u skladu sa novim Zakonom o privrednim društvima nije održana. Početkom februara ove godine predsjednik odbora direktora Mitar Bulatović je podnio neopozivu ostavku, a sredinom februara i član borda Slobodan Đokić. Time je bord de facto prestao postojati. Izvršnom direktoru Vektra Boke Miliću Popoviću je istekao mandat uključujući i naknadnih 60 dana na koje ima pravo po Statutu biti vršilac dužnosti, navodi se u predstavci od 24. 4. 2026. Ellena Group Privrednom sudu. Novog direktora nema ko ni izabrati, stoga se traži od Privrednog suda da postavi privremenog zastupnika u Vektra Boki. Iako je rok da sud u osam dana odluči o ovom zahtjevu, Privredni sud nije reagovao ni nakon dva mjeseca.
Štaviše, policija je u maju podnijela i prijavu protiv Milića Popovića zbog zloupotrebe položaja u privrednom poslovanju. Sumnjiči se da je „nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju javnog izvršitelja kojim je bilo zabranjeno raspolaganje imovinom izvršnog dužnika Vektra Boka AD, za List nepokretnosti 502 KO Topla (kompleks Hotela Igalo), prekoračio granice svojih ovlašćenja i postupio suprotno odredbama Zakona o izvršenju i obezbjeđenju”, naveli su iz policije.
Privredni sud se na ove katastrofalne okolnosti nije obazirao. U svom rješenju od 15. 6. da odbije uvođenje stečaja, Privredni sud se samo osvrnuo na to da bivši/aktuelni radnici i povjerioci (Danilo Matijašević i još trojica) s potraživanjem od 21.5 hiljada eura nisu stečajni povjerioci pa ne mogu predlagati otvaranje stečaja. Oni su, naime, postali razlučni povjerioci što im daje pravo da se namire iz te imovine prije drugih povjerilaca. Ostali radnici koji su se priključili kao drugi povjerioci za 240.000 ne mogu postati supredlagači već samo posebnim prijedlogom inicirati stečaj. Zakon o stečaju ne poznaje razliku između stečajnih i razlučnih povjerilaca. Član 13 kaže da je valjani razlog za stečaj kada „povjerilac koji u izvršnom postupku… nije mogao namiriti svoje potraživanje bilo kojim sredstvom izvršenja u roku od 45 dana od dana pokretanja izvršnog postupka”.
Sudiji Popoviću je za ovakvo rješenje trebalo skoro sedam mjeseci. Na to rješenje postoji pravo žalbe Apelacionom sudu.
U ranijim slučajevima, za vrijeme Blaža Jovanića i Vesne Medenice, Privredni sud je bez problema uvodio stečaj za najmanje sitnice kada su postojali apetiti moćnih miloističkih lobija. Monitor je već pisao da je u slučaju Nivel Investa iz Budve, koji je posjedovao višemilionsku imovinu blizu obale, uveden stečaj zbog 111.000 eura po osnovu jemstva prema Prvoj banci. Sudija Dragan Vučević je tada odbio dozvoliti Stevanu Đukiću, izvršnom direktoru Nivel Investa, realizaciju dogovorene prodaje pet stanova za 2.5 miliona kako bi riješio jemstvo Prvoj banci i odblokirao račun firme. Kasnije su privredne sudije, stečajni upravnici i osobe bliske njima razgrabili dio stanova Nivel Investa po navodima Đukića u krivičnoj prijavi SDT-u.
U slučaju kompanije UEP Montenegro irskog biznismena Luisa Megvajera Jovanićev sud je uveo stečaj u isto vrijeme kad i Nivel Investu zbog potraživanja od samo 2.000 eura. Megvajer je ranije rekao Monitoru da je nekoliko puta pokušao platiti dug deponiranjem novca na račun Privrednog suda ali je odbijen pod izgovorom da uplata mora ići preko računa UEP-a koji je bio u blokadi. UEP Montenegro je imao 25 odsto akcija Hotela Fjord (procijenjen na 16 miliona eura) i 30 odsto bivše zgrade Jugooceanije Kotor (procijenjene na 11 miliona). Megvajer se javno požalio Đukanoviću da mu je Branimir Gvozdenović tražio asistenciju od dva miliona eura za rješavanje problema.
Blažo Jovanić i njegov kum Sreten Mrvaljević su takođe imali uloge u Vektra Boki u prethodnom stečaju i Planu reorganizacije (2017–2022) koja je propala. Dragan Vučević je bio stečajni sudija u Brkovićevoj Vektri Montenegro u bankrotu i krajem prošle godine je otišao u penziju.
Kao i u slučaju Nivel Investa, manjinski akcionari Vektra Boke optužuju Mrvaljevića za priznavanje fiktivnih faktura od 2.4 miliona u Vektra Montenegru u stečaju (večinski vlasnik Vektra Boke) kao i neosporavanje kredita od 3.25 miliona kod Crnogorske komercijalne banke (CKB) od kojih je u Vektra Boku leglo samo 168.000. Mrvaljević je uhapšen kad i Jovanić i protiv njega se vodi krivični postupak.
Brkovićeve investicije u Vektra Boki su i više nego upitne. Iako je po privatizacionom ugovoru potpisanom 10. 12. 2007. Brkovićeva Vektra Montenegro trebala biti pod kontrolom Savjeta za privatizaciju i njenog Kontrolora u vezi ispunjenja investicionih obaveza u Vektra Boki, to se nije desilo. U odgovoru od 18. 6. 2026. Ellena Groupi, na zahtjev za uvid u investiciona ulaganja u Vektra Boku sa svim fakturama, računima, građevinskim knjigama i dnevnicima itd., Savjet za privatizaciju je odgovorio da „dokumentacija… nije u njegovom posjedu”. Da samo posjeduje Aneks ugovora s Vektra Montenegrom kojim se Brković obavezao uložiti 64, umjesto prvotnih 50 miliona.
Savjet za privatizaciju, u odgovoru u koji je Monitor imao uvid, takođe navodi da nema ni „četiri fakture od po 612.000 eura koje su priznate u Planu reorganizacije (Vektra Boke) od strane stečajnog upravnika Sretena Mrvaljevića”. Savjet je uputio na Privredni sud i Ministarstvo turizma kako bi eventualno tamo dobili traženu dokumentacuju. Matijašević se u razgovoru za Monitor požalio da mu Privredni sud ne dozvoljava pristup. Na isto su se ranije žalili i zastupnici i umješači Nivel Investa i Luis Megvajer. SDT i specijalna tužiteljka Ana Perović Vojinović se do sada nije oglašavala na veliki broj krivičnih prijava i pritužbi vezanih za poslovanje Vektra Boke.
Odbijanje Privrednog suda da uvede stečaj će najviše pogoditi radnike „jer Zakon o stečaju predviđa da su radnici prvi isplatni red” ističe bivši radnik Vojin Miljanić za RTHN. Drugi ocjenjuju da bi otvaranjem stečaja isplivale mutne radnje za vrijeme Plana reorganizacije i planirano isisavanje miliona eura Brkoviću i Jovanićevoj ekipi iz Privrednog suda kojoj se sudi za druge slične stvari.
Matijašević (Ellena Group) zamjera i državi da nije prijavila razlučno potraživanje pošto većinske akcije Vektra Montenegro (sada u stečaju bankrotstva) u Vektra Boki imaju teret u ulaganju koje nikad nije realizovano shodno privatizacionom ugovoru. U razgovoru za Monitor Zaštitnica imovinsko pravnih interesa (ZIPI) Crne Gore Bojana Ćirović odbacuje navode da je država neaktivna i da 64 miliona neulaganja nisu razlučno potraživanje već razlog za raskid ugovora.
Ipak, za sada nije došlo do raskida ugovora zbog složenosti situacije. Savjet za privatizaciju po ugovoru ima pravo na jednostrani raskid ugovora ukoliko dođe do pokretanja stečajnog postupka nad kupcem (što se već desilo) ili nedostavljanja neke od garancija za izvršenje posla ili nedostavljanja mjenice kao sredstvo obezbjeđenja obaveze kupca. U slučaju raskida država bi morala vratiti i 70 odsto kupoprodajne cijene kupcu u slučaju da je izvršio više od 50 odsto ukupnog investicionog programa – što se svako slaže da nije slučaj. Do sada država nije aktivirala Brkoviću nikakve garancije.
Ćirović se slaže da investicija „nije na pravi način kontrolisana” i da je sadašnja nomenklatura naslijedila složene probleme iz perioda ranije vlasti. Postojeći krivični postupci i more novih krivičnih prijava samo usložnjavaju već teško rješiv gambit.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
OTVARANJE SVETOG STEFANA NAKON PET GODINA: Aman ili Janu – novo poglavlje najpoznatijeg crnogorskog ostrva
Objavljeno prije
1 satna
27 Juna, 2026
Ponovno otvaranje hotela, nekadašnjeg bisera crnogorske turističke ponude, donosi i nova pravila luksuza i novo brendiranje ponude. Kako se nezvanično saznaje, cijene smještaja u sobama i apartmanima na Svetom Stefanu kreću se od početnih 1.500 eura po noćenju sa doručkom. Najskuplja je i najveća vila 22, nekadašnja kultna vila Svetog Stefana, vila 118, koja raspolaže sopstvenim bazenom i izuzetnim pogledom na more, u kojoj boravak od minimum dvije noći dostiže cijenu do 6.000 eura
Nakon višegodišnjeg zastoja i arbitražnog postupka, postignut je dogovor koji je omogućio povratak ekskluzivnog turističkog kompleksa na svjetsko turističko tržište. Vlada Crne Gore i zakupac Aidwey Investment koga zastupa kompanija Adriatic properties iz Budve, ovim su stavili tačku na jedno od najosjetljvijih pitanja turističke privrede i pozicije najpoznatijeg crnogorskog ostrva u svijetu luksuznih putovanja.
Zatvaranje elitnog ljetovališta sa hotelima Sveti Stefan i Miločer 2021. godine predstavljalo je ne samo poslovni problem za državu i zakupca, već ozbiljni udarac međunarodnom imidžu Crne Gore kao adrese visokog turizma.
Gvozdeni lanci koji su „krasili“ kapiju hotela Sveti Stefan dugih pet ljeta, biće skinuti 1. jula, kada se očekuje svečano otvaranje hotela i prijem prvih gostiju. Iz kompanije Adriatic navode da postoji veliko interesovanje gostiju za odmor u kućama i apartmanima na Svecu, te da u tom pogledu očekuju veoma uspješan povratak.
Hotel Miločer počeo je sa radom 22. maja, kada je u potpunosti popunjen, što i nije bilo teško s obzirom na to da raspolaže sa osam apartmana.
Ponovno otvaranje hotela, nekadašnjeg bisera crnogorske turističke ponude, donosi i nova pravila luksuza i novo brendiranje ponude. Kako se nezvanično saznaje, cijene smještaja u sobama i apartmanima na Svetom Stefanu kreću se od početnih 1.500 eura po noćenju sa doručkom. Najskuplja je i najveća vila 22, nekadašnja kultna vila Svetog Stefana, vila 118, koja raspolaže sopstvenim bazenom i izuzetnim pogledom na more, u kojoj boravak od minimum dvije noći dostiže cijenu do 6.000 eura.
Apartmani u starom hotelu Miločer, nekadašnjem letnjikovcu članova dinastije Karađorđević, prodaju se po cijeni većoj od 1.500 eura za noć, zavisno od posebnih uslova i želja gostiju.
Stigla su i dva nova gastronomska brenda na Sveti Stefan. Restoran japanske kuhinje modernijeg, savremenog koncepta iz lanca restorana Zuma. Otvoren je novi grčki restoran Nammos, koji donosi tradicionalnu mediteransku kuhinju.
Za korišćenje plažnog mobilijara na hotelskim plažama u Miločeru i na Svetom Stefanu istaknute su nove cijene. Iznajmljivanje kompleta od dvije ležaljke sa suncobranom staje 240 eura na dan. Uz ovaj iznos gost dobija osvežavajuća posluženja, vodu, sokove, voće…
Poznata mala Kraljičina plaža zadržala je isti status koji joj je zakupac odredio na samom startu ugovora o zakupu, 2007. godine. Ova pješčana uvala, jedno od najljepših prirodnih kupališta Crnogorskog primorja, i ove godine je nepristupačni, zabranjeni dio turističkog kompleksa, rezervisan isključivo za goste hotela, na kome je svima, pa i starosjediocima okolnih naselja, pristup ograničen.
Javna staza pored plaže ponovo je zatvorena gvozdenima kapijama sa obje strane, koje je nedavno postavio zakupac i time vratio problem tamo gdje je prije pet godina nastao.
Podsjećamo da su uoči turističke sezone 2021. mještani Pržna i Svetog Stefana porušili metalne kapije kojima je bio onemogućen prolazak pored plaže. Rušenje kapija izazvalo je revolt zakupca i kompanije Aman, koji su obustavili rad hotela i pokrenuli arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa obrazloženjem da ne mogu garantovati privatnost, ekskluzivnost i mir svojim gostima.
Ishod je poznat, nakon pet godina postignut je obostrani dogovor o odustajanju od arbitraže, potpisan sporazum kojim su se saglasile obje strane. Po tom sporazumu, koji je djelimično predstavljen u javnosti, kapija na Kraljičinoj plaži više nema. Prolaz je obezbijeđen svima. Navedeno je i da će Kraljičina plaža biti u režimu korišćenja za sve one koji žele da plate postavljeni mobilijar. Ispostavilo se da je neko obmanuo građane. Vlada ili Adriatic properties.
Vraćanje kapija na Kraljičinu plažu izazvalo je ogorčenje mještana. Članovi Savjeta Mjesne zajednice (MZ) Sveti Stefan podnijeli su krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru protiv Adriatic properties d. o. o. iz Budve i drugih državnih i opštinskih organa i subjekata, zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela povreda slobode kretanja i nastanjivanja i neizvršavanje sudske odluke. Jer je zakupac suprotno važećoj pravosnažnoj presudi, ponovo postavio ograde koje onemogućavaju prolaz šetalištem od Svetog Stefana do Miločerskog parka, pored Kraljičine plaže, od 8 do 20 časova.
Podnijeli su i zahtjev Komunalnoj inspekciji Opštine Budva sa zahtjevom za uklanjanje nelegalno postavljenog objekta na javnom šetalištu uz Kraljičinu plažu.
Niko se iz Vlade ne oglašava ovim povodom, da upozori i opomene zakupca da poštuje taze potpisan sporazum. Ili u papirima o poravnanju nikakvog dogovora oko Kraljičine plaže nije ni bilo.
Upornost zakupca da gvozdenim kapijama brani prilaz Kraljičinoj plaži ima svoje dublje razloge. Tokom petogodišnje pauze u radu hotela Sveti Stefan dogodile su se pomjene i u kompaniji Aman koja obavlja posao hotelskog operatera i pod čijim znakom Aman Sveti Stefan luksuzuni hotel otvara novu turističku sezonu.
Vlasnik Amana, ruski milijarder Vladislav Doronjin, razvio je u okviru iste kompanije novi brend JANU.
„Janu na sanskritu – duša, predstavlja vizionarski hotelski i rezidencijalni brend koji živi u ritmu svoje destinacije. Kao dio porodice Aman, Janu daje energiju i inspiriše trnasformisanim prostorima, inovativnim restoranima i velness sadržajima. Spajajući 35-godišnje nasljeđe Aman grupe sa stručnošću osnivača i izvršnog direktora Vlada Doronjina u razvoju ultra luksuznih nekretnina, kompanija Janu uspješno rezidizajnira putovanja..“, stoji na zvaničnom sajtu Doronjina.
Amanova marka Janu u svijetu u gotovo svim novim projektima pored hotela gradi rezidencijalne objekte visoke kategorije za prodaju na tržištu nekretnina. Tako je i u Miločeru, gdje je poslovni fokus Doronjina prešao sa klasičnog Aman resorta na razvoj Janu rezidencija uz novi hotel u miločerskom parku, pod imenom Janu Montenegro, iako Aman nije formalno napustio Sveti Stefan.
Projekat Janu Montenegro predstavlja centralni dio budućeg razvoja Miločera. Država je priznala pravo investitora da nastavi započetu gradnju na osnovu ranije izdatih dozvola. Na sajtu kompanije Janu, budući apartmani i rezidencijalni objekti prodaju se uz napomenu da će kupci luksuznih nekretnina imati pirvilegovan pristup Kraljičinoj plaži.
„Smješten na osamljenoj litici, obuhvatajući hotel i rezidencije brenda Janu, Janu Montenegro se nalazi u priobalnom pejzažu sa privilegovanim pristupom Kraljičinoj plaži, jednoj od najljepših plaža duž jadranske obale…, među borovima, maslinama i kedrima sa pogledom na zaliv,“ navodi se na zvaničnom sajtu kompanije Janu, u opisu projekta u miločerskom parku koji na tržište stiže – „uskoro“.
Ekskluzivnost prostora direktno povećava vrijednost budućih stanova i apartmana. U međunarodnoj praksi luksuznih resorta privatna plaža, kontrolisan pristup i ograničeno korišćenje prostora, predstavljaju ključne argumente za prodaju skupih rezidencija. Ponovno ograđivanje Kraljičine plaže radi se sa ciljem očuvanja privatnosti kupaca budućeg Janu kompleksa.
Upravo na Kraljičinoj plaži u Miločeru sudarili su se javni interes i logika luksuznog nekretninskog biznisa milijardera Vladimira Doronjina i zakupca Adriatic propertiesa za koje interesi zajednice nemaju nikakvog značaja.
Branka PLAMENAC
Komentari
Izdvojeno
DEPOLITIZACIJA DRŽAVNIH PREDUZEĆA: SLUČAJ EPCG: Partijska se ne poriče
Objavljeno prije
1 sedmicana
20 Juna, 2026
Skupština akcionara EPCG usvojila je novi Statut kompanije. Time je, kažu, ispunjena obaveza usklađivanja akata, organizacije i poslovanja EPCG sa odredbama Zakona o privrednim društvima. No, i površna analiza pokazuje da se desilo tek partijsko usklađivanje
Skupština Crne Gore usvojila je u utorak Zakon o upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države. Tim propisom se, saopšteno je iz Ministarstva finansija, uvodi novi sistem upravljanja državnim kapitalom zasnovan na profesionalnosti, transparentnosti i odgovornosti.
„Jedna od najvažnijih novina odnosi se na profesionalizaciju upravljačkih struktura u državnim preduzećima. Uvode se jasni i strogi kriterijumi za izbor kandidata, nezavisna komisija koja vrši selekciju, kao i obaveza da članovi organa upravljanja posjeduju odgovarajuće znanje, iskustvo i kompetencije. Članovi organa upravljanja će biti birani po sprovedenom javnom konkursu“, naveli su iz resora ministra Novice Vukovića. „Prostor za diskreciono odlučivanje i politički uticaj biće značajno sužen, dok će rezultati i učinak biti ključni pokazatelji uspješnosti”.
Usvajanje ovako bitnog propisa, nakon što je Vladin prijedlog na čekanju u parlamentu proveo skoro četiri mjeseca, prošao je bez pripadajuće pažnje javnosti. Izostale su čak i očekivane samohvale zvaničnika.
Dio te tišine mogao bi se pravdati očekivanjima da usvojeni Zakon, takav kakav je, neće dovesti do najavljene profesionalizacije i depolitizacije menadžmenta državnih kompanija. Pošto je za tako nešto potrebna veća sila od zakonskog akta sa nepunih 70 članova (25 stranica).
„Zakon još uvijek daje ogromne diskrecione mogućnosti da ukoliko političke partije budu željele da njihovi prvaci budu u organima upravljanja privrednih društava u vlasništvo države, oni to i budu“, ocijenio je Marko Sošić iz Instituta alternativa.
Vladajuća politička elita, poput njihovih prethodnika, nema stvarnu namjeru da se odrekne privilegije raspolaganja i upravljanja (preostalom) državnom imovinom. Sa naglaskom na njeno korišćenje u cilju jačanja političko-finansijske infrastrukture. Partijske i lične. Zato je ovaj Zakon usvojen pod moranje, da bi se ispunila očekivanja Brisela. Istovremeno, iznalaze se modeli za što je moguće duže održavanje postojećeg stanja u kome je partijska knjižica važnija od profesionalnih referenci.
Za potvrdu te teze, nećemo se pozvati na primjer, recimo, Luke Bar. Bilo bi suviše lako. Koliko proše nedjelje, zaposleni tog državnog preduzeća uputili su Vladi Milojka Spajića zahtjev da se „javno, pisano i nedvosmisleno” izjasni o budućnosti preduzeća na kome je, nekada, projektovana ekonomska budućnost Crne Gore. Od 490 zaposlenih, 451 potpisao je zahtjev kojim se traži odgovor na pitanje: da li se Luka Bar razvija kao državna strateška kompanija ili se, kroz nejasne aranžmane i odluke donesene bez učešća zaposlenih, priprema teren za njeno prepuštanje tuđim interesima? Zvaničan odgovor se čeka.
Po sličnom principu, bilo bi neozbiljno primjenu decembarskog Zakona o privrednim društvima i ovonedjeljnog Zakon o upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države provjeravati na primjeru Plantaža AD. U toj državnoj kompaniji, duže od godinu dana, od javnosti kriju čak i podatke o školskoj spremi i radnom iskustvu izvršnog direktora Igora Čađenovića.
Da pođemo od glave državnog preduzetništva. Elektroprivreda Crne Gore je „najveća, najvrjednija, najvažnija, najbolja…”, kompanija u državnom vlasništvu. Kad u njoj zažive pomenuti zakoni, pola priče biće ispričano. Samo treba imati strpljenja da se to i desi.
Skupština akcionara EPCG usvojila je u ponedjeljak novi Statut kompanije. Time je, kažu, ispunjena obaveza usklađivanja akata, organizacije i poslovanja EPCG sa odredbama Zakona o privrednim društvima. „Donošenjem ovog akta, EPCG blagovremeno sprovodi proces usklađivanja sa novim zakonskim okvirom, imajući u vidu da rok za usklađivanje, propisan Zakonom o privrednim društvima, ističe upravo danas“, navodi se u saopštenju nakon Skupštine akcionara.
Zgodno se namjestilo, pa je rok za usklađivanje pravnih akata sa Zakonom o privrednim društvima isticao dan prije nego što je Zakon o upravljanju u državnim preduzećima usvojen u Skupštini. Da je, primjera radi, predsjednik parlamenta Andrija Mandić taj propis stavio na dnevni red prije 10-20 dana, Odbor direktora EPCG, predvođen Milutinom Đukanovićem, bi morao kompanijski Statut prilagoditi i odredbama tog Zakona. Makar onima čija primjena nije prolongirana da početka naredne godine.
Ne bi to bio baš jednostavan posao.
Površna analiza pokazuje kako usvojeni Statut EPCG, suprotno tvrdnjama, nije usklađen sa važećim Zakonom o privrednim društvima. Uzmimo za primjer: Statut EPCG ne prepoznaje rodnu zastupljenost u organima upravljanja; politika naknada (naglasak je na novcu koji se, stalno ili periodično, dijeli menadžmentu mimo redovne plate) je definisana mnogo paušalnije nego što to propisuje krovni Zakon; nema dijela koji se odnosi na periodičnu procjenu rada Odbora direktora i komisija koje on imenuje (nema godišnje evaluacije rada Odbora, predsjednika odbora …), Odbor direktora namjerava zadržati nadležnosti koje novi Zakon prebacuje na komisiju za imenovanja…
Manjinski akcionari analizirali su još detaljnije. Tako je Nataša Backović ukazala na problematičan sadržaj člana 93 novog Statuta koji propisuje da članovi organa preduzeća „ne odgovaraju za štetu koja nastane kao rezultat sprovođenja odluka Skupštine akcionarskog društva“, odnosno, da ,, pravo akcionarskog društva da zahtijeva naknadu štete u skladu sa ovim članom zastarijeva u roku od 5 godina od dana nastanka štete“.
EPCG i njen menadžment nijesu zakonodavni organ da odlučuju o rokovima zastare, obrazložila je.
Dejan Mijović ukazuje na kumulativne efekte izmjena kompanijskog Statuta, ukazujući na tri grupe odredbi koje „djeluju sinergijski, odnosno u istom pravcu” – član 93 potencijalno ograničava odgovornost organa upravljanja za štetu; članovi 121 i 122 omogućavaju da se finansijske posljedice eventualno štetnih odluka apsorbuju u ukupnim, agregiranim rezultatima Društva; članovi 133 i 134 značajno proširuju mogućnost ograničavanja pristupa informacijama koje su ključne za detektovanje loših odluka i utvrđivanje te iste odgovornosti.
Mijović te primjedbe stavlja u kontekst rekonstrukcije TE Pljevlja koju je već problematizovao pred nadležnim organima. „Posmatrane zajedno, ove odredbe stvaraju osnovanu sumnju da njihov praktični, sistemski efekat može biti otežavanje ili opstrukcija budućih postupaka za utvrđivanje odgovornosti i naknadu štete”.
Kada bi u kontekst stavili i Zakon o upravljanju u državnim preduzećima, slika bi bila zanimljivija. A ideja autora prepoznatljivija.
Novi Statut EPCG definiše Revizorski odbor kao posebno tijelo koje nadzire finansijsko izvještavanje, interne kontrole, upravljanje rizicima i rad interne revizije. U opisu tog tijela i njegovih nadležnosti naglašena je nezavisnost.
Međutim, članove Revizorskog odbora bira Odbor direktora. On utvrđuje visinu naknade koju primaju članovi i ocjenjuje njihov rad. Ovonedjeljni zakon predviđa mnogo jači sistem komisija i procedura imenovanja kroz konkursni postupak i komisije za imenovanja.
Da ne otvaramo priču u depolitizaciji menadžmenta. Koja će na dnevni red doći u najboljem slučaju, tek poslije sljedećih parlamentarnih izbora.
Do tada, ostajemo nemoćni pred informacijama poput one iz izvještaja revizora za prošlu godinu, gdje se navodi da je prosječna cijena uvoznog MWh bila 106 eura, dok je EPCG tu struju građanima prodavala po cijeni od 55 eura. Ko je donio odluku da EPCG, odnosno država i građani kao njeni vlasnici, po svakom uvoznom megavatu izgube oko 49 eura? I kako se to uklapa sa vladinom pričom o „profesionalnosti, transparentnosti i odgovornosti” u državnim preduzećima? Odgovori su negdje „po dubini” kadrovske politike vladajućih.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

New Trump’s strategy can be a threat to the unity of Europe
EU INTEGRACIJE U SJENCI PARTIJSKIH KALKULACIJA: Ustav za pogađanje
STEČAJNA MAFIJA: ISPARAVANJE MILIONA U VEKTRA BOKI: Privredni sud, SDT i država ćute
Izdvajamo
-
INTERVJU2 sedmiceRADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Crna Gora nema bolje rješenje od pridruživanja EU
-
DRUŠTVO4 sedmiceDEPORTACIJE – 34 GODINE OD ORGANIZOVANOG ZLOČINA: Muk koji govori
-
Izdvojeno4 sedmiceGIGANT IZA ZAVJESE PLANETARNE MOĆI: Kina može započeti ekspanziju koja će ugroziti njen razvoj
-
Izdvojeno4 sedmiceIRAN – SAD – IZRAEL: Kaleidoskop rata i mira
-
INTERVJU4 sedmiceERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Proizvodnja krize
-
DRUŠTVO3 sedmiceNASTAVLJA SE NELEGALNA GRADNJA KOMPANIJE CARINE U BAOŠIĆIMA: Pod ministrovim kišobranom
-
HORIZONTI4 sedmiceSLUČAJ SENJAK – OBMANE, CENZURE, ZAVJERE…: Samospoticanje Vučićevog režima
-
Izdvojeno4 sedmiceREVIZIJA NOVIJE ISTORIJE, SNS FILM O REFERENDUMU: Ćaci pamflet
