Povežite se sa nama

MONITORING

Pakovanje tužbe

Objavljeno prije

na

Specijalno tužilaštvo Crne Gore procjenjuje osnovanost dokaza koje je prikupilo u postupku protiv Slobodana Pejovića po privatnoj krivičnoj prijavi Šemsudina Radončića. Dokumentarnim filmom Heroj našeg doba Radončić je pokušao da inkriminiše Pejovića za deportacije, pa se u toj konfabulaciji, jedan od stotina nekadašnjih lokalnih inspektora za suzbijanje imovinskog kriminala, markira kao alfa i omega državnog zločinačkog poduhvata višednevnih i masovnih hapšenja izbjeglica u desetak crnogorskih opština i protivzakonitog izručenja sa epilogom smaknuća 86 Bošnjaka. Na poziv zamjenice specijalne tužiteljke za ratne zločine Lidije Vukčević, koja je zastupala na prvostepenom postupku propalu optužnicu protiv devetorice optuženih policajaca u slučaju deportacija, Radončić je oktobra prošle godine dostavio uradak i kontakt podatke svojih svjedoka.

Vukčevićeva je objavila da će „odmah tražiti saslušanja”. Urgentnost njenog postupanja je u dijelu javnosti stvorila privid ozbiljnosti dokaza protiv Pejovića. Ona je u kratkom roku prikupila iskaze Radončićevih svjedoka iz Crne Gore, pa se zaputila u Sarajevo, gdje je saslušala ostatak glumačke ekipe Heroja našeg doba.

Podatke o tome šta preduzima Lidija Vukčević ekskluzivno je objavljivao u svojstvu portparola lično Radončić, kao i Dnevni avaz – firma koja je, nota bene, paralelno vodila pregovore sa Vladom o kupovini Pobjede – a te su „avaze” na sva zvona reprodukovali domaći režimski mediji.

Očigledna je koprodukcija naše vlasti, njenih sikofanata i sa zataškavanjem ratnih zločina povezanih osoba u namjeri da dezavuišu Slobodana Pejovića – prvog i zasad iz državne strukture jedinog svjedoka koji je javno progovorio o ratnom zločinu u koji su umiješani funkcioneri i službenici Vlade Mila Đukanovića.

No, ukoliko „koproducenti” žele da idu do kraja, pa svoje medijske atentate na Pejovića pretvore u pokušaj sudske egzekucije – nema dileme da će ga izvesti na optuženičku klupu. Ipak, enigma im je kako zaođenuti kakav-takav pravni obol – po kojem zakonskom osnovu i sa čime teretiti Pejovića i presuditi mu?

Medijske optužbe protiv Pejovića su koncentrisane u dvije tvrdnje. Prva, da 22. maja 1992. nije, kako tvrdi više od deceniju, oslobodio trojicu uhapšenika, već je to navodno uradio jedan drugi policajac, Miodrag Jokić, koji je umro ne ostavivši o tome, čak ni porodici, nikakvog usmenog ili pisanog traga.

Ukoliko dilema, suprotna činjenicama i zdravoj pameti, o tome ko je prekoračujući službena ovlašćenja oslobodio trojicu uhapšenika zbilja postoji, ili je zapravo spinovana, svejedno, to svakako nije Zakonom o državnom tužilaštvu utvrđena nadležnost postupanja Specijalnog tužilaštva koje je ustrojeno, a i poreski obveznici ga plaćaju, „za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina”.

Jer, Pejovićevi uhapšenici, izbjeglice Edhem Fejzić i braća Nedžib i Nermin Sijerčić, u bilo kojoj varijanti – i onoj Radončićevih svjedoka – ubrzo po arestovanju su zaista i oslobođeni. Pejović bi, eventualno, mogao da odgovara zbog povrede službene dužnosti ili slično – pod uslovom da ta djela nijesu zastarjela.

Druga medijska optužba, „avaz” da je Pejović, iste noći, 22. maja 1992. u Baošićima uhapsio drugu trojicu izbjeglica – kasnije ubijenu braću Huseina, Zaima i Midhata Rikala – još manje ostavlja prostor za manipulaciju.

Specijalno tužilaštvo upravo o braći Rikalo, za razliku od drugih stvarnih a ne šemsudiranih žrtava deportacija, igrom slučaja ima nešto „deblju” policijsku dokumentaciju – kroz koju se nepogriješivo identifikuje policijska subordinacija i hronologija tragedije braće Rikalo.

U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, upućenoj 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici – potpisao sada optuženi Duško Bakrač, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio je komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

U trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 08. aprila 1993. godine, str. 2, ministar policije Nikola Pejaković, optužen takođe, navodi i da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije (Plužine) izvršio komandir Milomir Mališ”.

U ovim, kao i svim drugim dokazima koji potiču od državnih organa, uopšte se ne pominje Slobodan Pejović. MUP, Uprava policije – bivši CB Herceg Novi i ANB, sukcesorka SDB, još prije sedam-osam godina su obavijestili istražne organe da ne raspolažu niti jednim drugim pisanim dokazima na temu deportacija, uključujući i tragediju trojice braće. Da li će, za potrebe pakovanja optužnice protiv Pejovića, sada posegnuti za falsifikatima? Pejović u jednoj svojoj izjavi nije isključio takvu mogućnost.

Istraga se zasad zasniva na tvrdnjama aktera filma Šemsudina Radončića. Kako je objavljeno, Lidija Vukčević je saslušala ukupno osmoricu Radončićevih svjedoka, dva crnogorska i šestoricu bosanskih. Domaći su bivši hercegnovski policajac Ranko Mihailović i Tanja Vujisić, vlasnica kuće u kojoj su uhapšeni Fejzić i Sijerčići; bosanski svjedoci su Enver Pačo, dvojica Sijerčića, zatim Saliha Sijerčić, Radojka Fejzić i Elvira Rikalo-Šljivar. O čemu su oni svjedočili i kakva im je vjerodostojnost ?

Maja 1992. Ranko Mihailović je bio pripadnik specijalne jedinice policije u Herceg Novom. Neposredno pretpostavljeni mu je bio Ranko Martinović (vidi boks) koji je na suđenju sredinom 2010. izjavio da ih je u toj jedinici bilo „oko 30 ljudi”, ali da „niko od nas nije učestvovao u ovoj akciji (deportacija)”. To je kardinalna laž sama po sebi – učestvovao je barem Mihailović, na čiji se iskaz da je Pejović „rukovodio” Martinović poziva.

Što se tiče Mihailovićevih svjedočenja, u Heroju našeg doba i na suđenju, nije osporena niti jedna bitna činjenica koje Slobodan Pejović javno ponavlja od 2000. godine. Postupalo se po depeši da se „privedu građani BiH”, akcija je krenula nakon naređenja koje je izdao Damjan Turković, pomoćnik načelnika CB-a za uniformisanu policiju i Mihailović je asistirao Pejoviću.

Zatim su i Mihailović i svjedokinja Tanja Vujisić potvrdili i Pejovićev navod da su izbjeglice uhapšene u tačno opisanoj kući u Igalu. Upravo je do te kuće Pejović automobilom dovezao Šemsudina Radončića i pokazao mu je, što je i prikazano u njegovom dokumentarcu Karneval iz 2006. godine.

Prema Radončićevoj tvrdnji od 21. oktobra 2011. u emisiji Živa istina, njemu se svojevremeno obratio izvjesni Enver Pačo, koji se raspitivao oko obeštećenja za deportovane, u smislu: može li da aplicira i dobije koji euro? Naime, Pača nijesu te noći uhapsili, sakrio se u famoznoj kući u Igalu, ali jesu njegovog daidžu (ujaka) Edhema Fejzića i dva rođaka. Obeštećenje nije dobio, no jeste ulogu u Radončićevom filmu. Pačo u tom filmu lije gorke suze, ama nije jasno zbog čega – sva trojica njegovih rođaka, za razliku od desetina drugih stradalnika, ubrzo su po hapšenju pušteni.

Ipak, jedna druga tvrdnja kvalifikuje Pača za svjedoka, ali ne za dokazivanje krimena Slobodana Pejovića, već optuženog Duška Bakrača, višeg inspektora SDB-a, koji je tokom prvostepenog suđenja bio u bjekstvu.

Bakrač je, prema optužnici, bio važan igrač u protivpravnom arestovanju izbjeglica jer je dostavljao podatke o tome gdje su pronašli privremena boravišta – poimenično za najmanje 16 stradalnika. Optužnica navodi da je Bakrač „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”.

U istrazi se Bakrač branio tvrdnjom da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena, a ne zna na koji način je za nju saznao”. Međutim, Radončić – nastojeći da Bakrača prikaže kao svijetli kontrast u odnosu na Pejovića – malo se „prekombinovao”. Kazao je u pomenutoj TV emisiji da je upravo Bakrač isljeđivao Pača i nakon polemike o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića oslobodio ga, pa je volens-nolens oborio Bakračevu tvrdnju da o raciji na izbjeglice nije znao ništa.

Nije jasno o kakvom ratnom zločinu bi mogla da svjedoči Radojka Fejzić supruga, 22. maja 1992, uhapšenog i iste noći oslobođenog Edhema Fejzića? Ma ko da je uhapsio i oslobodio Fejzića, kao i dvojicu Sijerčića – njihovih rođaka, nije počinio nikakav ratni zločin.

U Heroju našeg doba ova Radončićeva svjedokinja ispaljuje histerične komentare i pljuje po lap-topu, no vrhunac šemsudiranja je njena tvrdnja da je Slobodan Pejović „lično odveo mog supruga u smrt”. Ama, njen suprug, Edhem Fejzić, uopšte i nije deportovan, umro je – vidjeti stop kadar iz Radončićevog dokumentarca – šest godina kasnije, 1998, na slobodi!

Nedžib Sijerčić je u Heroju našeg doba tek iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Jokića identifikovao „sto posto” kao navodno svoga oslobodioca. Nermin, drugi Sijerčić, ne prikazuje se na toj Radončićevoj sesiji „prepoznavanja”.

Ono što oko Sijerčića u Heroju našeg doba nije rečeno, a vanredno je važno i nepoznato je široj javnosti, jeste da su Nedžib i Nermin, nakon 22. maja 1992, ne samo opet uhapšeni, već i deportovani od strane CB-a Herceg Novi!

U dokumentu – sudskom dokazu, naslovljenom Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH – Skupštini RCG Br. 05-129 od 24. novembra 1992. godine, koju je potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću dostavio ministar policije Nikola Pejaković (vidi faksimil), navodi se da su „27. 05. o.g. policijskim organima u Trebinju, a na njihov prethodni zahtjev, depešom lišena slobode i predata sljedeća lica: …Sijerčić Nedžib, Sijerčić Nermin…”

Sijerčići su, kao Radončićevi svjedoci, sada našoj slavnoj zamjenici specijalne tužiteljke davali iskaz o nečemu što nema biće ratnog zločina – hapšenju od 22. maja 1992. u kući u Igalu. Da li je Lidija Vukčević u Sarajevu ispitivala Sijerčiće o nečemu što upravo jeste zakonom precizno definisani ratni zločin – 27. maja 1992. su kao izbjeglice protivpravno opet uhapšeni i izručeni neprijateljskoj vojsci?

Sestra deportovane i ubijene braće Rikalo poznaje Šemsudina Radončića najkasnije od 2005, vjerovatno i ranije. No, Elviri Rikalo-Šljivar je trebalo pet-šest godina, odnosno ukupno 18-19 godina, da se „prisjeti”, pa ispriča kako je navodno Slobodan Pejović uhapsio njenu braću.

Imala je sjajnu priliku da to na zakonit način uradi 31. maja 2006. kada je pred sutkinjom Osnovnog suda u Podgorici Natašom Bošković svjedočila u predmetu po tužbi njene porodice – tri zahtjeva za naknadu štete, tražili su od države ukupno 4,4 miliona eura. Nije se tada Pejovića još bila „prisjetila”?!

Rikalo-Šljivar, rođena 1974, bila je punoljetna kada je, kako tvrdi, prisustvovala hapšenju braće. Radončić citira njenu kratku izjavu u knjizi Kobna sloboda, koja je objavljena 2005, da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, ama tada ne pominje Pejovića.

Kao nebitna u čitavoj priči nije prikazana u Radončićevom filmu snimljenom godinu kasnije, već je izjavu dala njena majka, Vahida Rikalo, koja je u knjizi Kobna sloboda, ne pominjući imena ili opis, navela da su joj sinove uhapsila dvojica policajaca. Uz važan detalj koji je saopštila – pokazali su nalog za hapšenje.

Pokazati nalog, ma ko poimenično bili policajci koji su uhapsili braću Rikalo, to znači da su postupali po naređenju pretpostavljenih, nikako samovoljno. Bitno je: po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio, a ne ko ih je uhapsio.

O arestovanju i deportovanju braće Rikalo – kako smo napisali – postoji dokumentacija u kojoj se Slobodan Pejović ne pominje. Najmanje desetak drugih inspektora i policajaca, koji su svjedočili u slučaju deportacija, takođe su – poput Pejovića – saopštili da su učestvovali u hapšenjima nakon što su im od pretpostavljenih uručeni nalozi. Specijalno tužilaštvo i Radončić protiv njih nijesu pokrenuli postupke.

Lidija Vukčević je u svojoj završnoj riječi na prvostepenom suđenju februara 2011. sa spiska pobijenih u optužnici izbrisala Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Da li je nedavno u Sarajevu njihova sestra i svjedokinja uopšte pitala: zbog čega?

Slučaj Ranka Martinovića

Osobu nakon čijeg je svjedočenja otpočela divljačka hajka utvrđivanja „krivice” Slobodana Pejovića, bivšeg inspektora CB Herceg Novi Ranka Martinovića, sudeći po izvještajima koje je objavljivao zimus Dnevni avaz, tužiteljka Lidija Vukčević nije ni saslušavala po Radončićevoj prijavi.

Monitor je jesenas raskrinkao pozadinu Martinovićevog lika i djela, te ulogu koju je protiv Pejovića odigrao. On se pojavio kao svjedok iako je najmanje dva puta arestovan (12/13. decembra 1997. i 18/19. avgusta 2005) i pred sudovima (Osnovni sud u Kotoru i Viši sud u Podgorici – Odjeljenje za organizovani kriminal) optuživan kao pripadnik kriminalnih bandi; u jednom svom iskazu je djelimično priznao krivicu.

Martinović je 30. juna 2010. svjedočio na suđenju u slučaju deportacija, iako je tvrdio da u njima nije učestvovao, bio je po drugom poslu „na terenu”. Međutim, od narečenog Ranka Mihailovića, najmanje desetak godina nakon deportacija, tvrdi da je samo „čuo” da je Slobodan Pejović njima „rukovodio”, no to je bilo dovoljno da Martinovićev iskaz dobije vrišteće egide u režimskim medijima: počinje spinovanje Pejovićeve „krivice”.

Specijalno tužilaštvo, koje je odigralo najmračniju ulogu u ovoj epizodi klevetanju Pejovića, ne samo da je moralo znati da Martinovića iskaz pred istražnim organima ne preporučuje za bitnog svjedoka deportacija, već i da ga u drugom predmetu okrivljuje za kriminal. Martinovića je Specijalno tužilaštvo u isto vrijeme teretilo za kriminal, a pozvalo ga da bude karakterni svjedok deportacija. I tek nakon što je obavio tu svoju ulogu, Martinovića je Specijalno tužilaštvo 22. marta 2011. oslobodilo optužbe za kriminal pod izgovorom da zbog protoka vremena ne može pravno kvalifikovati djelo.

Još gore: inspektor CB-a Herceg Novi Slavko R. Smiljanić, 5. novembra 2008. je pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem izjavio da u noći kada su počele deportacije Martinović uopšte i nije bio „na terenu”. Vidio ga je u grupi sa drugim inspektorima ispred zgrade CB-a, gdje su se po pozivu nadređenog okupili da im se uruče nalozi za hapšenja izbjeglica.

Šemsudin Radončić i Ranko Martinović su, u odvojenim postupcima, imali tokom 2011. zajedničkog advokata – Zorana Piperovića, koji je ujedno branio u slučaju deportacija jednog od optuženih policajaca.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema procjenama Udruženja podstanara, u Crnoj Gori preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina živi u Podgorici, u kojoj se cijena zakupa jednosobnog stana kreće od 400 do 1000 eura. Podstanarska mjesečna primanja u prosjeku su manja. A obećanje vlasti o Veljem brdu kao novom gradu po mjeri čovjeka, sve nerealnije

 

 

Da je ove sedmice još jedna porodica završila na ulici, obavijestili su javnost iz Udruženja podstanara Crne Gore. Maloljetna djeca, roditelji invalidi, radno polovično sposobni.

,,Nijesu uspjeli da redovno izmire obaveze. I to je bio dovoljan razlog da budu izbačeni, bez alternative, bez podrške, bez pitanja. Nema mjesta za slabog u zemlji koja okreće glavu od ljudi”, ističe se u saopštenju Udruženja podstanara.

Da u Crnoj Gori, koja je samo u Ustavu država socijalne pravde, ovo nije rijedak slučaj govori za Monitor Dragan Živković, iz Udruženja podstanara: ,,Nažalost, ovakve situacije nijesu rijetkost – i to govorimo već godinama. Upozoravali smo, pisali, apelovali, ali naš glas se uglavnom gasio kao eho u pustinji. Dok se institucije prave nijeme, mi svakodnevno primamo pozive ljudi koji su pred izbacivanjem iz stana, porodica koje završe na ulici, djece koja se sele iz stana u stan bez stabilnosti i sigurnosti, osoba sa invaliditetom koje ostaju bez minimuma dostojanstva”.

Prema podacima MONSTAT-a iz 2011. godine, oko 18.425 porodica (približno 60.000 ljudi) živjelo je u podstanarskim uslovima. Podaci sa posljednjeg popisa iz 2023. o broju podstanara još su nedostupni. Prema procjenamam Udruženja podstanara u Crnoj Gori danas preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina od njih živi u Podgorici.

U Podgorici su posljednjih godina cijene stanova u vrtoglavom rastu. Prema podacima MONSTAT-a, prosječna cijena kvadrata u novogradnji u Podgorici iznosila je 1.824 eura u trećem kvartalu 2024. godine – što predstavlja nevjerovatno povećanje od čak 65,8 odsto u odnosu na isti period 2019. godine. U skladu sa tim u Podgorici je teško naći jednosobni stan ispod 400 eura, a cijene se kreću i preko hiljadu.

Prema podacima Udruženja podstanara ovu grupu uglavnom čine socijalno ranjive kategorije: samohrani roditelji, penzioneri s minimalnim penzijama, osobe sa invaliditetom,  raseljena i interno raseljena lica, radno nesigurne grupe i građani koji rade na crno ili za minimalac, mladi koji žele da se osamostale, ali nemaju šansu za to. Većina njih ne može računati na zvanične ,,prosječne plate” već primanja podstanarskih porodica se kreću od 300 do 500 eura.

Cijene kvadrata se svakodnevno mijenjaju, a trendovi se oblikuju pod uticajem stranih kupaca, neregulisane gradnje i nepostojanja državne kontrole ili strategije stanovanja. Podstanari nemaju pristup analizama, ne postoji javna baza podataka o zakupu, niti ikakav mehanizam koji bi im omogućio da prate tržište i planiraju budućnost. ,,Sve to dovodi do stanja potpune nesigurnosti – podstanari ne znaju hoće li sljedećeg mjeseca moći da ostanu u istom stanu, da li će im kirija porasti, ili će završiti na ulici”, navodi Živković.

On dodaje da država trenutno ne preduzima gotovo ništa suštinsko kada je u pitanju zaštita podstanara u Crnoj Gori. Iako postoje određeni oblici socijalne pomoći, poput materijalnog obezbjeđenja i jednokratnih davanja, kaže Živković, oni su privremeni, selektivni i ne rješavaju korijenski problem – a to je nedostatak sistemske politike stanovanja.

,,Umjesto da prepozna ovaj problem kao strateški izazov – jer se tiče života više od 30.000 domaćinstava u Crnoj Gori – država ga tretira kao marginalnu socijalnu kategoriju, često prepuštajući sve tržištu koje je neregulisano, divlje i potpuno neosjetljivo na socijalne posledice”, navodi Živković i dodaje da se sve to dešava ,,dok se masovno grade nove zgrade koje ni po cijeni ni po namjeni nijesu namijenjene domaćem stanovništvu, već prvenstveno tržištu luksuznih stanova i interesima stranih investitora. Na taj način država aktivno učestvuje u izgradnji Crne Gore kao mjesta za bogate, dok njeni građani sve češće ostaju bez doma”.

Da vlast, bar ponekad, misli i na ovu kategoriju stanovništva, pokazala je, sedmicu prije podgoričkih izbora, u septembru prošle godine. Tada su premijer Milojko Spajić i  ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, predstavili program Vlade za rješavanje stambenih potreba građana pod povoljnim uslovima. Naslovljen je – Velje brdo – novi grad po mjeri čovjeka. Obećali su mnogo toga, a prvenstveno da će se riješiti problem podstanara kojih je najviše u Podgorici, kao i da će mladi koji treba da grade porodice konačno moći da dođu do stana.

Velike planove poremetilo je neusvajanje Prostorno urbanističkog plana za Podgoricu, pa premijerovo obećanje o prvim useljenjima sredinom 2026. postaje sve nerealnije. Kao i tri i po milijarde koje treba da budu uložene u ovaj projekat.

U isto vrijeme iz Unije slobodnih sindikata promovisali su kampanju Za miran san, socijalni iliti državni stan. Vladi su predočili model socijalnog stanovanja grada Beča, koji kao primjer dobre prakse.  Po tom modelu zakup socijalnog stana bi se kretao ispod 100 eura. Iz Unije su objasnili da bi za 25 odsto novca koji je planiran za Velje brdo moglo da se izgradi 20.000 stambenih jedinica širom Crne Gore.

Međutim, u Vladi imaju drugačije računice pa je premijer objasnio da će kvadrat stana iznositi 1.000 eura, sa minimalnom kamatom za crnogorske uslove od 1,2 odsto godišnje. Za trosobne stanove od 100 kvadrata, mjesečnu rata će iznositi 390 eura, na 30 godina otplate. Za stan od 60 kvadrata mjesečna rata biće 290 eura.

Iz Udruženja podstanara tvrde da je za većinu podstanara kupovina stana putem kredita i dalje potpuno nedostižna opcija. Objašnjavaju da to nije samo rezultat visokih cijena nekretnina, već i kombinacija više nepovoljnih faktora: strogi bankarski uslovi, visoko učešće, kratki rokovi otplate, promjenjive kamate – sve to čini stambeno zaduživanje privilegijom onih sa sigurnim i iznadprosječnim primanjima.

Banke traže redovna, stabilna i visoka primanja, a upravo to većina podstanara nema. Čak i oni koji rade, često su prijavljeni na minimalac ili rade u sivoj ekonomiji, što ih automatski diskvalifikuje za stambene kredite. Učešće od 10–20 odsto na stan koji košta 80.000 eura znači potrebu za 8.000–16.000 eura gotovine – što je za većinu podstanarskih porodica potpuno nezamislivo. U toj računici i projekat vijeka Velje brdo bio bi nedosanjani san za mnoge podstanarske porodice.

Dosadašnja rješenja kao državni programi, poput “1000+” stanova takođe nijesu rješenje za podstanare. Iz Udruženja kažu da su iako deklarativno namijenjeni ,,mladima i socijalno ugroženima”, u praksi uslovi toliko rigidni da ih upravo najugroženiji ne mogu ispuniti. Ispada da, kako tvrde iz Udruženja, državni programi funkcionišu kao pomoć onima kojima ona ne treba, a one kojima je potrebna ostavlja bez šanse.

Živković objašnjava da pored visokih kirija i potpunog nedostatka pravne zaštite, podstanari u Crnoj Gori svakodnevno žive u stanju stambene nesigurnosti koje duboko zadire u njihovo osnovno ljudsko dostojanstvo.

,,To je svakodnevno odricanje od života kakav zaslužujemo. Ljudi se odriču osnovnih potreba da bi platili kiriju: ne idu kod ljekara jer nemaju za participaciju, djeci uskraćuju vannastavne aktivnosti, hrane se lošije, ne mogu planirati budućnost niti imati osjećaj sigurnosti. Život u podstanarstvu postaje vječno stanje privremenosti. Ljudi žive u koferima, bez mogućnosti da opreme dom, da kupe zavjese ili knjige, jer ne znaju da li će za mjesec dana morati da se sele. Emocionalni stres, stalna nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti ostavljaju ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje”, nabraja Živković.

Dodaje da je ovo nije pitanje tržišta već prava na dostojanstven život: ,,Zato tražimo da se stambeno pitanje više ne tretira samo kao ekonomska tema, već kao temeljno ljudsko pravo. Jer dom nije luksuz – to je osnov čovjekove sigurnosti, slobode, zdravlja i dostojanstva. A trenutno, desetinama hiljada ljudi u Crnoj Gori, to pravo se sistematski uskraćuje”.

Institucije na sve vapaje podstanara ćute i već godinama imamo sistematsko zanemarivanje ovih po mnogo čemu obespravljeneih građana. Zato je Udruženje podstanara za 25. maj najavilo početak protesta ispred Skupštine Crne Gore.

Neki od zahtjeva su da država usvoji zakone koji štite podstanare i garantuju maksimalnu cijenu najma koja je u skladu s prosječnim prihodima građana Crne Gore. Država mora započeti projektovanje i izgradnju stambenih objekata koji će biti dostupni podstanarima po pristupačnim cijenama. Uvođenje zakona koji štiti podstanare od nezakonitih otkaza ugovora o najmu i prisilnog iseljavanja bez pravovremenog obavještenja. Uvođenje registra stanova za iznajmljivanje, kako bi podstanari imali pristup jasnim i transparentnim informacijama o uslovima najma…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četiri vlade i šest godina prošle su od kad Aerodromi Crne Gore čekaju  neophodan proces  modernizacije. Izgleda da su u Vladi “prelomili”: Aerodromi će  otići u višedecenijski zakup jer je državnoj kasi neophodan novac od predviđene koncesione naknade

 

 

Manje od mjesec dana dijeli nas od odluke koja bi mogla dominantno uticati na budućnost avio saobraćaja i, posredno, na kvalitet i dostupnost najprestižnijeg/najskupljeg segmenta turističke ponude u Crnoj Gori.

Vlada će nakon 9. juna  saopštiti da li aerodrome u Podgorici  i Tivtu predaje u tridesetogodišnji zakup jednom od dvoje potencijalnih koncesionara koji su predali formalne ponude. Ili će država preuzeti brigu o razvoju jednog od najznačajnijih djelova ovdašnje saobraćajne infrastrukture.

Postoji, doduše, i treća mogućnost – da se proces finalizacije tendera dodatno prolongira zbog mogućih protesta i sudskih postupaka koji se najavljuju sa raznih strana. Nezadovoljstvu lokalnih zajednica (u čemu prednjači Tivat) i sindikata pridružili su se prošle nedjelje i predstavnici francusko-turskog konzorcijuma  Aeroports de Paris TAV .

Iako su od početka tenderskog procesa nezvanično slovili za favorite po pitanju izbora budućeg koncesionara , ADP-TAV su na samom kraju višegodišnjeg procesa odustali od podnošenja ponude. Za razliku od konkurenata – Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje i Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga.

Odluku su, u pisanoj formi, obrazložili nezadovoljstvom poslednjim odlukama Vlade (Tenderske komisije na čijem je čelu potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj). Između redova su najavili mogućnost  pokretanja sudskog postupka. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”, saopštili su.

Obraćanje ADP-TAV-a navelo je regionalne analitičare aviosaobraćaja da iskažu ozbiljne sumnje u mogućnost da se tender okonča. “ Nedostatak jasne komunikacije i transparentnosti u ovoj fazi procesa stvara dodatni rizik da će koncesija završiti u pravnom vakuumu, s mogućnošću žalbi i sporova koji bi mogli produžiti realizaciju projekta na neodređeno vreme”, piše Predrag Vučetić na portalu Aero.rs. “Crnogorski aerodromi bi mogli ostati bez  potrebnih investicija i modernizacije i dodatno smanjiti konkurentnost u okruženju, dok bi država propustila priliku da dobije ozbiljnog i pouzdanog partnera”.

To bi, između ostalog, značilo da će krovovi aerodroma u Podgorici  Tivtu nastaviti da prokišnjavaju, a građani Crne Gore u svijet letjeti – iz Tirane.  Dok će ovdašnja divlja ljepota  ostati nedostupna turistima koji ne žele da se odreknu komfora i vremena da bi stigli na željenu destinaciju.

Ponuđeno obrazloženje iz Pariza  sugeriše i  da je Vlada prije nego se srela sa konačnim ponudama koncesionara, prelomila po pitanju buduće odluke. Aerodromi će otići  u višedecenijski zakup jer je državi što prije potreban novac od predviđene koncesione naknade. Na isto ukazuju najavljene, pa pod pritiskom čelnika opština Zeta I Tivat, povučene izmjene propisa o načinu podjele koncesione naknade između lokalnih i državnih vlasti.

Zato je valjda, po tvrdnjama ADP-TAV, u završnoj fazi tenderskog postupka došlo do nenajavljenih izmjena ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom.

“Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, navode.

Dodatni problem donijelo je saznanje da je „prvobitno predviđeni drugi krug komentara i primjedbi na Ugovor o koncesiji, jednostrano i bez adekvatnog obrazloženja izostavljen iz procesa“. Tako su, požalili su se ovdašnjoj javnosti  iz francusko-turskog konzorcijuma, investitorima nametnute značajne izmjene u posljednjem trenutku bez mogućnosti komentara i pregovora:  „Što je u direktnoj suprotnosti sa tenderskom dokumentacijom… Zadržavanje ove naknade bez izvršenja ugovornih obaveza moglo bi biti u suprotnosti sa principima restitucije, zabrane neosnovanog obogaćenja i zakonite primjene ugovornih kazni“.

Iz Vlade se nijesu izjasnili na te primjedbe.  Ipak, u medijima su se pojavile tvrdnje da se An Mari Maske, francuska ambasadorka u Crnoj Gori srela sa Milojkom Spajićem kako bi mu u četiri oka predočila nezadovoljstvo Pariza  i podsjetila , navodno, na neka obećanja crnogorskog premijera po pitanju budućeg upravljanja aerodromima. Što bi moglo da znači da pitanje koncesija uz lokalnu  dobija i međunarodnu  dimenziju.

Kako je sve počelo? U avgustu 2018.  je Vlada Duška Markovića, iznenada  obznanila početak javne rasprave o valorizaciji aerodorma. Javna rasprava je okončana  10. septembra, a tadašnja Vlada je, uprkos brojnim primjedbama da  možemo sami upravljati jednim od rijetkih profitabilnih državnih preduzeća,  odlučila da započne proceduru izbora koncesionara.

Premijer Marković je tadašnje stanje na tivatskom aerodromu nazvao zastiđem objašnjavajući kako ,,avioni treba da slijeću na svakih deset minuta, a ne na svakih pet-šest sati…“. Potvrdilo se da netačna premisa (tivatski aerodrom imao je i više od 40 slijetanja dnevno) vodi do pogrešnog zaključka.

Vlada je tvrdila da je koncesionar neophodan da bi obezbijedio novac za modernizaciju aerodroma. Uprava Aerodroma ponudila je drugačiju priču. Na računima kompanije leži skoro 30 miliona eura, objavili su.  Uz 32 miliona koja im je obećala Vlada, na ime isplate dijela dugova Montenegroerlajnsa, Aerodromi  imaju dovoljno novca da finansiraju „najveći dio“ potrebnih ulaganja u modernizaciju aerodroma, saopštili su. Ostatak su planirali obezbijediti kreditom od Evropske banke za razvoj (EBRD).

Prema procjenama EBRD-a u crnogorske aerodrome trebalo je uložiti oko 75 miliona da bi se, do 2030. godine, iz te investicije generisao profit od skoro 350 miliona. Jedina obaveza Vlade bila je da ne proda aeorodrome dok traje kreditni aranžman. „Do realizacije ovog projekta nije došlo jer nijesmo imali saglasnost Vlade“, saopštio je tadašnji izvršni direktor Danilo Orlandić.

Vlada je imala drugačije planove. Obznanili su kako od koncesionara očekuju jednokratnu uplatu od makar 100 miliona i godišnje koncesione naknade od najmanje 10 odsto godišnjeg prihoda. Pokazalo se da su potcijenili vrijednost imovine za koju su tražili zakupca. Interesovanje tokom tenderskih pretkvalifikacija podstakle su ministra Nurkovića da podigne ljestvicu očekivanja i najavi  da će potencijalni koncesionari na ime jednokratne naknada ponuditi između 150 i 200 miliona  i  za račun države izdvojiti  15 ili 20 odsto godišnjih prihoda.

To su, ipak, ostala samo obećanja. Na tender raspisan 2019. stigle su ponude četiri kvalifikovana ponuđača. Iz Vlade su najavili da će “početkom februara“ 2020. biti objavljen Prijedlog koncesionog ugovora , a jednokratni prihod od koncesije ukalkulisan je u budžet za 2020. godinu. Onda je došla korona, pa izbori i promjena vlasti. Tender je ostao otvoren, jadan od kvalifikovanih ponuđača je, u međuvremenu, promijenio vlasnika i odustao od planiranog posla.

Spajićeva Vlada u decembru prošle godine odlučuje da posao privede kraju. Na ovaj ili onaj način, najavili su. Mada je svima bilo jasno da preferiraju varijantu koja obećava makar jednokratan priliv značajnih novčanih sredstava u  budžet. Pošto tamo stvari ne stoje onako kako su se nadali.

Ponovo je izostala bilo kakva analiza na temu prednosti i mana davanja u koncesiju državnih aerodroma.  Više, zapravo, ne znamo ni šta vlada traži od potencijalnih koncesionara, ni šta su oni ponudili, i pod kojim uslovima. Netransparentnost ostaje prepoznatljivo obilježje procesa koji traje duže od šest godina.

Po broju putnika i letova Aerodromi su tek prošle godine prestigli rekordnu 2019. Tada je započela priča o koncesijama. Cijena  izgubljenog vremena ogromna je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAGEDIJE NA CETINJU: Huk tišine i političke zloupotrebe 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto zvaničnih odgovora i utvrđivanja odgovornosti u vezi sa dva masovna zločina na Cetinju, vlast zastrašuje one koji traže odgovore 

 

 

Građani Cetinja, koji već mjesecima protestuju na Kruševom ždrijelu, i ove srijede su se okupili u znak nezadovoljstva zbog neadekvatne reakcije nadležnih iz bezbjednosnog sektora povodom dvije tragedije koje su zadesile Prijestonicu u prethodne dvije i po godine. 

U srijedu se navršilo 1.000 dana od zločina u Medovini kada je Vuk Borilović ubio 10 ljudi, među kojima i dvoje djece – Marka i Mašana. Navršilo se i pet mjeseci i šest dana od zločina u kojem je Aco Martinović  ubio 13 svojih sugrađana, među kojima i dva djeteta – Jovana i Vukana. 

Nakon ova dva strašna zločina nema odgovora institucija na brojna pitanja koja muče porodice žrtava, Cetinjane i crnogorsku javnost.  

Neke od pitanja uputili su ove sedmice građani Cetinja, koji svakodnevno protestuju na Kruševom ždrijelu, u otvorenom pismu ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću.

Zašto je policija kasnila na mjesto događaja nakon poziva građana 12. avgusta 2022. godine u Medovini na Cetinju? Otkud ubici legalno oružje, uprkos krivičnoj prijavi i prvostepenoj presudi?  Zašto policija nije adekvatno reagovala u skladu sa situacijom? Zašto je policija došla nenaoružana, odnosno s oružjem bez municije?  Zašto policija ispred Cetinjskog manastira nije pružila prvu pomoć ranjenima? Zašto nije uzela učešće u sprječavanju zločina koji se odvijao svega stotinjak metara dalje, gdje su ljudi nemilice ubijani?  Gdje su nestali uređaji za snimanje iz Cetinjskog manastira, čijim nestankom su možda uništeni krunski dokazi? Kako i zašto je rukovodilac operacije Goran Jokić protiv kojeg se vodi krivični postupak dobio unapređenje u vašoj administraciji? Zašto policijska forenzika nije izvršila uviđaj temeljno i do kraja i prikupila sve dokaze iz kuće samog Borilovića, već su to naknadno radili članovi porodice Martinović?  Kako su neki od stradalih građana prošli policijsku blokadu u toku samog događaja, a potom bili ubijeni? 

,,Odgovore koje tražimo ne tražimo samo radi rasvjetljavanja đogađajai privođenja odgovornih pravdi, već i radi sprječavanja budućih sličnih tragedija u cijeloj Crnoj Gori pa i na Cetinju.  Ministre Šaranoviću, kada ste se prihvatili funkcije ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, obećali ste detaljnu istragu zločina u Medovini, a danas je zaključujete bez ijedne osobe privedene pravdi”, navodi se u pismu građana. 

Nema napretka u istrazi, niti valjane komunikacije sa porodicama žrtava i građanima, ni nakon zločina koji se desio 1. januara ove godine. 

,,Nakon jučerašnjeg teatralnog nastupa dotičnog (ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović) ostali smo svi duboko potrešeni. Nema granica u gaženju porodica koje su izgubile najmilije 12. avgusta 2022. i 1. januara 2025“, poručila je sestra ubijenog na Medovini, Maja Ljiljanić-Popović u izjavi za TV E. Dan ranije, u utorak, tokom Skupštinskog zasjedanja došlo je do sukoba poslanika DPS-a Oskara Hutera i ministra Šaranovića, a skupštinsko obezbjeđenje je spriječilo fizički kontakt njih dvojice. Verbalni sukob koji je završio sa ,,sram te bilo” sa obje strane, iniciran je tumačenjima policijskog djelovanja tokom i nakon dva zločina na Cetinju. 

Umjesto zvaničnih odgovora, pet mjeseci nakon posljednje tragedije, političari i ovaj zločin koriste za svoje ciljeve. Tako su blokade za 1. maj pojedinci iz vlasti oštro kritikovali. 

,,Današnje produženje saobraćajne blokade na Cetinju do 21h tokom praznika pokazuje da nije riječ o brizi za efikasnost bezbjednosnog sektora, već o namjernoj opstrukciji turističke sezone. Paradoksalno, među učesnicima su rođaci funkcionera DPS i potraživanih BIL lica”, napisao je u prazničnoj poruci izvršni direktor Pokreta Evropa sad Vlade Bojović. Ovu objavu podijelio je i premijer Milojko Spajić

Partijski kolega i predsjednik skupštinskog Odbora za bejzbjednost i odbranu Miodrag Laković, pozvao je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Upravu policije da, u skladu sa svojim nadležnostima, omoguće prohodnost putne infrastrukture na cijeloj teritoriji države, naročito u toku trajanja turističke sezone.Laković je kazao da ne dovodeći u pitanje demokratsko pravo na protest, smatra da nije prihvatljivo da se javni skupovi, bez prethodne dozvole, održavaju na magistralnim putevima.

Uz prijetnje političara, okupljene građane policija je upozorila da će biti snimljeni i da mogu biti sankcionisani. Dodatno, mediji bliski vlasti problematizuju i sa političkim stankama povezuju proteste, a propaganda ide i dotle da tvrdi da protestanti onima koji su se uputili u bolnicu, pa čak i djeci, zabranjuje prolaz. Ta informacija nije tačna, ali to valjda nije zgodna istina za partijske medije. 

Uslijedio je odgovor da će se protesti radikalizovati i da će trajati po tri sata. Prema izjavama onih koji se već mjesecima okupljaju i protestuju dodatno ih iritira uporno ignorisanje nadležnih njihovih zahtjeva, kao i nemanje pijeteta prema žrtvama i njihovim porodicama.

,,Umjesto zastrašivanja protestanata, pozivamo nadležne da im se obrate i odgovore na njihova legitimna pitanja – da li su porodice stradalih u masakru na Medovini dobile podršku države, odnosno lokalne samouprave kao i žrtve poslednjeg masakra? Kada će biti usvojen Zakon o oružju (Markov i Mašanov zakon)? Da li je, kada i kako povećana bezbjednost na Cetinju?“, poručili su iz Akcije za ljudska prava i Centra za ženska prava. Dodali su da je ,,grubo i krajnje neempatično smatrati turističku sezonu važnijom od potreba duboko povrijeđene zajednice, kojoj vlast duguje odgovore”.

Zahtjevi građana koji protestuju na Kruševom ždrijelu su jasni još od januara – traže da neko konačno odgovara, da se istraže svi propusti, da se oružje, legalno i nelegalno, stavi pod kontrolu, da se donese „Markov i Mašanov zakon“. 

Premijer Spajić je dan nakon masakra ne Cetinju najvio da će se prilježnije posvetiti ovom zakonu. Inicijativa je, pokrenuta 2023. godinu nakon prvog masovnog ubistava na Cetinju, nazvana je po dječacima, braći, koja su tada ubijena.Ona predviđa rigoroznije kazne za nasilnike, detaljne psihološke procjene i automatsko oduzimanje oružja od lica sklonih nasilju.

Inicijativu, koju je podržalo preko 4.000 građana, je pokrenula Maja Ljiljanić-Popović, sestra jedne od žrtava Borilovićevog masakra 2022.Na to se odlučila nakon što je saznala da su nadležni ignorisali zakonsku obavezu oduzimanja oružja Boriloviću zbog nasilništva.

Inicijativa je i nakon dvije godine još na čekanju. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) su saopštili da su svi predlozi iz inicijative Markov i Mašanovi zakon uvršteni u Nacrt zakona o oružju i municiji. 

Građani Cetinja ističu da blokade nijesu vid pritiska ili opstrukcije već način da se njihov glas konačno čuje. Ističu da ne traže ništa više osim pravde i odgovornosti za nedužne koje su izgubili.  Više puta su ponovili da je nedopustiv huk tišine iz institucija. Da ta tišina vrijeđa žrtve. 

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu razmatraće 16. maja informacije o aktivnostima koje je policija preduzela povodom dvije tragedije na Cetinju.

Hoće li  javnost  tada dobiti odgovore koje traži, ili će to biti još jedna simulacija odgovornog ponašanja nadležnih, vidjećemo uskoro.  

 

Kamo śutra ugašena pod pritiskom vlasti


Početkom aprila studentska grupa „Kamo śutra?“ objavila je da prestaje s radom zbog spoljnih pritisaka. ,,Reklo bi se da je vlast uspjela da ih ‘razbije’ zajedničkim snagama svih onih koji su ih od početka i bez dokaza optuživali da su ispostava političkih partija, mafije uglavnom, da su sve samo ne svoji”, ocijenile su, u zajedničkom saopštenju, direktorice Centra za ženska prava Maja Raičević i Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević.

Ova studenska grupa je nastala nakon otkrivanja seksualnog skandala u školama, po ugledu na studentski pokret u Srbiji. Nakon tragedije na Cetinju pridružila se zahtjevima za ostavke nadležnog ministra unutrašnjih poslova Šaranovića i potpredsjednika Vlade za bezbjednost Alekse Bečića

Kamo śutra je podržalo preko 100 profesora i saradnika u nastavi, preko 200 umjetnika i radnika u kulturi, preko 160 građanskih aktivista, više od 190 sportista i drugih radnika u sportu, preko 190 ljekara i medicinskih radnika, preko 330 inženjera. Podršku su im pružili Fakultet dramskih umjetnosti, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Fakultet likovnih umjetnosti, Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore… Ispostavilo se uzalud. 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo