Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOVAN BAJFORD, PROFESOR OTVORENOG UNIVERZITETA U VELIKOJ BRITANIJI: Otpor istini o zločinima

Objavljeno prije

12 godina

na

bajford

Dok se očekuje nastavak suđenja Ratku Mladiću, sve češće izlazi na vidjelo da je za društva koja danas predstavljaju nove balkanske države, još dramatično i suočavanje sa prošlošću iz vremena Drugog svjetskog rata. Uticaj raznih ideologija, potčinjavanje profesionalizma drugim interesima, ali i lakoća preduzimanja političke manipulacije starih i novih političkih elita, stvaraju košmarnu situaciju u javnom mnjenju. Dr Jovan Bajford, profesor na katedri za društvene nauke Otvorenog univerziteta u Velikoj Britaniji koji je objavio nekoliko knjiga na ove teme, pokazao je da postoji kontinuitet u zanemarivanju žrtava. MONITOR: Posvetili ste dosta vremena istraživanju nastanka i trajanja nacističkog logora Staro sajmište koji je postojao pored samog centra Beograda. I to ga čini različitim, u zajedništvu svih logoraša?
BAJFORD: Logor Sajmište, osnovan u decembru 1941, bio je najveći nacistički logor na teritoritoriji današnje Srbije, i predstavlja najznačajnije pojedinačno mesto Holokausta srbijanskih Jevreja. Između decembra 1941. i marta 1942. u Jevrejski logor Zemun, ili Judenlager Semlin – kako je u to vreme glasio formalni naziv logora na Sajmištu – dovedeno je oko 7.000 Jevreja, uglavnom žena, dece i starih osoba, gotovo polovina predratne jevrejske populacije dela Srbije koji se 1941. našao pod neposrednom okupacijom nemačkog Rajha. U proleće 1942, za svega šest nedelja, svi su sistematski ubijeni upotrebom smrtonosnog gasnog kamiona. Sajmište je kasnije pretvoreno u Anhaltelager, prihvatni logor za političke zatvorenike, zarobljene partizane i prinudne radnike. Od tridesetak hiljada zatočenika koji su od leta 1942. do kraja rata prošli kroz Anhaltelager, stradalo ih je oko 11,000, dok su ostali nakon kraćeg zadržavanja na Sajmištu, transportovani u radne logore širom Trećeg rajha, uglavnom u Nemačkoj i Norveškoj..

MONITOR: Jedna od tema kojom se bavite su i različite manipulacije Sajmištem i načinom na koji se objekat sjećanja mijenjao u posljednjih pedesetak godina zavisno od vladajuće ideologije ili tek politike.
BAJFORD: Još šezdesetih godina prošlog veka Sajmište je prepoznato kao važan simbolički prostor i istorijski značajno mesto. Međutim, ono je u vreme postojanja socijalističke Jugoslavije obeležavano pre svega kao mesto zajedničkog stradanja jugoslovenskih naroda, što znači da je njegov značaj kao mesta Holokausta bio sistematski prenebregavan. Jevreji su bili pominjani kao prve žrtve Sajmišta, ali nije naglašavano da su oni bili jedina kategorija logoraša, i jedina zajednica u okupiranoj Srbiji, koja je bila meta smišljenog, sistematskog i potpunog uništenja. Kasnije, krajem 80-ih i početkom 90-tih, kada je sa jačanjem nacionalizma u Srbiji genocid u NDH postao dominantna istorijska, ali i dnevno-politička tema, Sajmište biva viđeno za idealnu lokaciju za obeležavanje stradanja Srba, Jevreja i Roma u ustaškoj NDH.

Ovo je podrazumevalo temeljnu reinterpretaciju istorije Sajmišta i manipulaciju njegovom prošlošću, što je imalo za posledicu to da su jevrejske žrtve još jednom zanemarene. Ako pogledamo sve inicijative vezane za obeležavanje Sajmišta u poslednjih 65 godina, i sve zvanične interpretacije prošlosti tog mesta, videćemo da Holokaust nikada nije prepoznat kao značajna tema sećanja i nešto što je vredno obeležiti.

MONITOR: Na koji način se istorijom Sajmišta manipulisalo devedesetih godina?
BAJFORD: Najilustrativniji primer je tvrdnja da je Sajmište bilo „u NDH”. Činjenica da je Sajmište formalno bilo smešteno na teritoriji NDH, čija se istočna granica nalazila na levoj obali reke Save u Beogradu, interpretirana je kao dokaz da dešavanja u ovom logoru zapravo ne predstavljaju deo istorije Holokausta u Srbiji, već deo istorije genocida u NDH. Čak se govorilo da je Sajmište deo sistema Jasenovačkog logora. Ovo je, tokom 90-ih, bio jedan od glavnih argumenata onih koji su nastojali da geografiju sećanja na Holokaust u Jugoslaviji ograniče na NDH i da Sajmište pretvore u memorijalnu ispostavu Jasenovca u Srbiji. U pitanju je bilo tendenciozno tumačenje prošlosti jer je Sajmište za sve vreme postojanja bilo isključivo nacistički logor i deo istorije onog dela Srbije koji je bio pod direktnom okupacijom nacističke Nemačke. Sporazum nemačke komande u Beogradu s vlastima u Zagrebu, kojim je nemačka vlast u okupiranoj Srbiji dobila jurisdikciju nad prostorom Sajmišta bio je formalnost, a logor su sve do maja 1944. čuvali isključivo nemački vojnici.

MONITOR: Kako je moguće da poslije toliko godina nema pretežne saglasnosti u vezi sa događajima i ličnostima iz Drugog svjetskog rata?
BAJFORD: Potpune saglasnosti ne može biti, niti se takva saglasnost preporučuje. Među istoričarima uvek mora da bude debata i različitih interpretacija prošlosti. Problem je u tome što u Srbiji i ne postoji razvijena ozbiljna, kritička istoriografija nacističke okupacije Srbije. Tek poslednjih godina je objavljeno nekoliko značajnih knjiga, pre svega iz pera Olivere Milosavljević, koje nastoje da kroz originalna dokumenata ukažu na prirodu kolaboracionizma u Srbiji. Ali uticaj kritičke literature je mali u odnosu na količinu angažovane, pro-kolaboracionističke literature koja se uvukla i u školske udžbenike. Opravdavanje postupaka Milana Nedića i njemu sličnih sa kojim se danas suočavamo je direktno vezano za sećanje na Holokaust. Nedić jedino može biti viđen kao pozitivna ličnost i spasilac srpskog naroda ako se sistematski negira, potiskuje, ili ponekad čak i opravdava njegovo učešće u antijevrejskim merama koje predstavljaju uvod u Holokaust srbijanskih Jevreja. Zbog toga ne bi trebalo da čudi da oni koji Nedića smatraju pozitivnom istorijskom ličnošću, smatraju da Holokaust nije događaj koji bi trebalo da predstavlja deo matičnog toka istorijskog sećanja u Srbiji.

MONITOR: Čime objašnjavate veoma različita viđenja nedavne konfliktne prošlosti iz 90-ih?
BAJFORD: Mislim da tu nema govora o „nepotpunim dokazima” ili bilo kakvoj sumnji o tome šta se, na primer, desilo u Srebrenici. Ima sasvim dovoljno dokaza o tome koliko je ljudi tamo stradalo i kako. Postoje istorijske činjenice, i nasuprot njima teorije zavere, prema kojima je, navodno, ceo zločin u Srebrenici posledica medijske i političke urote protiv Srba.

U Srbiji, ipak, danas najveći broj ljudi prihvata da se u Srebrenici dogodio ratni zločin, ali nisu spremni da prihvate da je reč o genocidu. Razlog leži pre svega u tome što se u Srbiji duboko uvrežilo uverenje da se narodi dele na „genocidne” i one koji to nisu. Prema ovoj logici (koja je u proteklih par decenija redovno primenjivana na hrvatski narod u kontekstu zločina u NDH) ako je negde počinjen genocid, narod kome pripadaju počinioci automatski biva proglašen za „genocidan”. Ovo je naravno besmisleno, ali malo je učinjeno na edukaciji javnosti o tome šta je genocid kao pravna kategorija, i o razlici između odgovornosti pojedinca, institucije ili države i celog naroda. Odgovornost za to snosi i Haški tribunal, koji nije ispunio zadatak po ovom pitanju.

Značaj Sajmišta na mapi zločina

MONITOR: Zašto je tema organizovanja logora za Jevreje u kopmleksu Sajmišta u Beogradu za vas bila posebno značajna i provokativna?
BAJFORD: Sajmište čini posebno značajnim činjenica da se radi o jednom od prvih nacističkih logora u Evropi koji je bio namenjen masovnoj internaciji Jevreja, ali i to što je upotreba, u Beogradu, pokretnog gasnog kamiona, kasnije prozvanog ‘dušegupka’ označila značajnu eskalaciju u nacističkoj politici prema Jevrejima. To je na neki način bio početak sistematičnog pristupa njihovom uništenju, koje je kasnije doživelo kulminaciju u mestima poput Aušvica ili Treblinke.

Mene je da se pozabavim temom posleratne sudbine Sajmišta privukla činjenica da je uprkos značaju koji mu je, kao mestu nezapamćene patnje, morao pripasti, ovaj logor u posleratnom periodu zauzimao marginalno mesto u društvenom sećanju. Do danas ono nije adekvatno uređeno ili obeleženo. Kompleks Starog sajmišta opstaje kao zapušteno i osiromašeno naselje a u nekadašnjim logorskim zgradama su autoservisi, prodavnice, magacini i radionice, turistička agencija, knjižara, restoran, čak i diskoteka. Većina Beograđana koja svakodnevno prelazi reku Savu nije svesna da se među rastinjem pored današnjeg Brankovog mosta,na novobeogradskoj strani, nalaze zgrade nekadašnjeg logora. U knjizi sam želeo da odgovorim na pitanje zbog čega Srbija i grad Beograd nisu uspeli da odaju počast žrtvama i sačuvaju dostojnu uspomenu na njih.

Mit jači od činjenica

MONITOR: Koliko su otkopavanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i propratne vjerske i političke manifestacije uticale na razgorijevanje etničko-vjerskih resantimana, kroz ono što Hana Arent zove „primitivnim nacionalizmom”?
BAJFORD: Godine 1991, na inicijativu SPC, a uz podršku nacionalističke elite bosanskih Srba i srbijanskog režima, pokrenuta je akcija otkopavanja masovnih grobnica srpskih žrtava iz II svetskog rata. To nije samo po sebi bilo sporno, baš kao što nije bilo sporno ni pokretanje pitanja, baš u to vreme, o stradanju Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu. U socijalističkoj Jugoslaviji istoriografija Drugog svetskog rata se nije iskreno pozabavila temom genocida u NDH, niti odala počast žrtvama. Problem je u tome što je celokupni projekat istorijskog revizionizma kasnih 80-tih i borba protiv takozvane „zavere ćutanja” o srpskom stradanju (mada u stvarnosti nije bilo ni zavere, ni ćutanja) bio stavljen u funkciju ratnohuškačke propagande i opravdavanja rata u Hrvatskoj i Bosni. Snimci stotina ljudskih lobanja i gomila kostiju poređanih ispod velikih šatora koji su svakodnevno emitovani na srpskoj televiziji, ili organizovanje izložbi koje su se sastojale isključivo od fotografija ustaških zločina, imali su jednu jedinu svrhu – da mobilišu naciju i okupe je oko nacionalističkog političkog programa, u skladu sa krilaticom „Gde su srpski grobovi, tu je srpska zemlja”. I danas su uočljive posledice ove propagande. U Srbiji se još kao zvaničnan bilans žrtava Jasenovačkog logora spominje broj od 700.000, mada su ozbiljni istoričari i u Srbiji i u Hrvatskoj utvrdili da je broj stradalih zapravo negde oko 80.000. To što je mit još „jači” od rezultata istorijskih istraživanja ukazuje koliko je propaganda iz 90-tih aktuelna kada se radi o tumačenju događaja iz Drugog svetskog rata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde”, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod „cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo