Povežite se sa nama

INTERVJU

MLADEN BOJANIĆ, KOORDINATOR EKONOMSKOG TIMA POZITIVNE CRNE GORE: Protiv koncepta negativne ekonomije

Objavljeno prije

na

bojanic

U Crnoj Gori više od dvije decenije je na snazi tzv. neoliberalni koncept ekonomije. Namjerno kažem takozvani, jer ovo što nam se prodaje kao takav koncept, ekonomska teorija ne prepoznaje. Osnovni preduslovi neoliberalnog koncepta, vladavina prava i nezavisni regulatori tržišta, nisu zadovoljeni pa samim tim ovaj koncept se i ne može nazvati niti neoliberalnim niti slobodnim tržištem, kaže za Monitor Mladen Bojanić, član Glavnog odbora Pozitivne Crne Gore, najmlađeg takmaca na ovdašnjoj političkoj sceni. – Naravno, „da se Vlasi ne sjete” kreatori i najglasniji promoteri tzv. neoliberalnog koncepta sjede, uz članove svojih porodica i partijske kolege, u državnim ili paradržavnim organima, primaju plate i uživaju ostale beneficije o trošku poreskih obveznika. Mislim da mu na osnovu ostvarenih rezultata bolje pristaje naziv – koncept negativne ekonomije. Podaci to nedvosmisleno potvrđuju: budžet Crne Gore je u prethodne dvije godine bilježio deficit, a državni dug sa 27,5% BDP-a na kraju 2007. godine dostiže nivo od 43,3% na kraju januara 2012, sa tendencijom brzog rasta do kritičnih 60 odsto. Prisutan je i rapidan rast nivoa garancija koje su u periodu od 2008. godine do kraja januara 2012. godine, porasle sa 2 na 11,2% BDP-a, odnosno ukupne garancije Crne Gore, na kraju januara tekuće godine iznosile su oko 382,2 miliona eura. Stopa nezaposlenosti je u martu ove godine dostigla alarmantnih 24,5% od radno sposobnog stanovništva, pokrivenost uvoza izvozom iznosi je 27,6%, a 1/3 ukupnog broja privrednih društava ima blokirane poslovne račune duže od 30 dana. Finansijska likvidnost se u prvim godinama nakon obnove samostalnosti održavala prodajom resursa, a u kasnijoj fazi kreditnim zaduživanjem.

MONITOR: Šta su naši najveći problemi, a šta moguće prednosti?
BOJANIĆ: Crna Gora se zadužuje da bi trošila. Jasno, takvo stanje je neodrživo jer je jedini izlaz u vidu krupnih stranih direktnih investicija, ali njih nema i teško da će ih skoro biti. U međuvremenu, rapidno raste državni dug; finansijska likvidnost je na kritičnom nivou; tržište pokazuje svu svoju nesavršenost; preduzetnici su prepušteni da se sami bore protiv svih anomalija domaćeg tržišta, a preslabi da se ozbiljnije uključe na inostrana tržišta; institucije i regulatori su itekako zavisni od partijske pripadnosti, a ne od svoje stručnosti i efikasnosti; zakoni se selektivno primjenjuju, borba protiv korupcije ne daje vidljive rezultate; raste broj nezaposlenih, a samim tim i broj siromašnih građana. Svjetska ekonomska kriza je ove probleme samo ubrzala i uvećala, ali se nikako ne bi smjela dovesti u direktnu vezu i optužiti kao glavni uzrok nezavidne ekonomske stvarnosti Crne Gore.

Sreća u ovoj nesrećnoj ekonomskoj zbilji je da, i pored velikog truda, ipak nisu uspjeli da baš sve unište. Ostalo je još turističkih, energetskih, privrednih i poljoprivrednih resursa, naravno, uz onaj najvažniji, ljudski, da se stvari pokrenu nabolje. Treba se suočiti sa realnošću, priznati greške, imenovati krivce koji treba da snose odgovornost – profesionalnu, moralnu, političku, pa i materijalnu i krivičnu ako se ona utvrdi. Potom izvući pouke i krenuti dalje kreiranjem nove ekonomske politike koja se mora zasnivati na unapređivanju razvoja realnog sektora ekonomije, supstituciji uvoza, jačanju konkurentnosti i izvoza. Valjda je svakome jasno da turizam i usluge nisu dovoljni da izdržavaju cijelu Crnu Goru, a još manje da je izvuku iz ovako duboke socio-ekonomske krize.

MONITOR: Vlast je, kao glavno sredstvo borbe protiv ekonomske krize izabrala politiku davanja državnih garancija za nova zaduženja. Koliko su te garancije bile proizvod procjene da se daju bitnim preduzećima koja će vratiti uzeto, a koliko plod inercije i mogućih zloupotreba?
BOJANIĆ: Eventualno odobravanje garancija privatnim kompanijama se može iskoristiti samo kao krajnji vid pomoći i mora biti pod višestrukom provjerom: da li su u funkciji svakog građanina Crne Gore; da li su opravdane sa socijalnog aspekta; da li donose dugoročne koristi; da li su privatni vlasnici iskoristili sve unutrašnje rezerve i ostale mogućnosti finansiranja; koji su razlozi doveli do neophodnosti izdavanja državnih garancija; da li uprava na osnovu dosadašnjeg rada i rezultata zaslužuje povjerenje; koliko će se neizdavanje garancija negativno odraziti na ukupan ekonomski ambijent; da li se garancije mogu bolje iskoristiti negdje drugo i sl. Naravno, svako izdavanje državnih garancija privatnim kompanijama mora da ima za cilj ostvarivanje koristi za društvo, a ne da bude samo u funkciji spašavanje imovine vlasnika.

Ono što brine i, nažalost, gura Crnu Goru u ogromne finansijske probleme je dosadašnja praksa njihovog olakog i ishitrenog izdavanja, bez realnog sagledavanja rizika i ekonomske opravdanosti. Odobravanje pojedinih garancija bilo je više rukovođeno smirivanjem socijalnih tenzija i ostvarivanjem političkih poena nego ekonomskim razlozima. Treba biti više nego oprezan i permanentnom, stručnom i odgovornom kontrolom poslovanja kompanije na vrijeme spriječiti svaku mogućnost zloupotrebe

MONITOR: Plaćene garancije, propale privatizacije, poništeni tenderi za javne nabavke… Gdje je prag tolerancije nakon koga će se postaviti pitanje nečije odgovornosti?
BOJANIĆ: Više je nego očigledno da današnje institucije, koje bi trebalo da se bave utvrđivanjem odgovornosti donosilaca odluka, imaju nevjerovatno visok prag tolerancije. To je rezultat straha od onih čiju odgovornost treba utvrditi, nestručnosti i zavisnosti jer su kreirane po partijskom izboru, i naravno, čuvanja krupnih ili sitnih beneficija. Apsolutno sam siguran da jedini način na koji se to može promijeniti je da građani na izborima utvrde političku odgovornost, pa tek onda možemo govoriti o svim drugim vidovima odgovornosti. Dok se god na izborima daje legitimitet donosiocima odluka, ne možemo se nadati utvrđivanju njihove odgovornosti. Jedino depolitizovane i profesionalizovane institucije mogu odgovoriti tim zadacima.

MONITOR: Vidite li izlaz iz dužničke spirale – državni dug primiče se graničnim, opasnim iznosima u odnosu BDP, dok nelikvidnost privrede iz mjeseca u mjesec raste?
BOJANIĆ: Izlaz vidim u odbacivanju ovakve „kockarske” ekonomske politike čiji je krajnji domet i cilj da se preživi naredni dan uz nadu da će neki strani investitor u vidu „keca iz rukava” donijeti gomilu novca i spasiti nas bankrotstva. Treba nam nova ekonomska politika koja će biti zasnovana na znanju i odgovornosti, dobroj organizaciji i efikasnom korišćenju resursa. Naravno, treba donijeti mnogo teških odluka, ali ovaj put njihove posljedice moraju snositi one političke i ekonomske elite koje su nas dovele do ovakvog stanja, a ne, kao do sada, sve prevaliti na teret građana. Što prije to prihvatimo veće su nam šanse da preokrenemo stvari u pozitivnom pravcu. Svako odgađanje će nas skuplje koštati.

MONITOR: Šta je ostalo od nekadašnjeg berzanskog buma?
BOJANIĆ: Nažalost, nije iskorišćen period rapidnog rasta interesovanja za tržište kapitala od vremena MVP iz 2001. do 2007. godine, kada su se morale u hodu ispravljati greške. To je rezultiralo drastičnim padom cijena i izgubljenim povjerenjem u tržište i njegove institucije i aktere. Trebaće vremena da se investitori ponovo zainteresuju za ovo tržište, a, što me još više plaši, je činjenica da niko još ne preuzima odgovornost za takvo stanje već se i dalje razlozi traže van tržišta kapitala odnosno u realnom i bankarskom sektoru, nedostatku stranih investitora i slično. U izvještajima regulatora nećete naći nijedan problem koji je u njihovoj nadležnosti, a nikako se ne bih saglasio sa takvim stanjem stvari.

MONITOR: Jedan ste od osnivača PCG. Šta je siže vašeg ekonomskog programa?
BOJANIĆ: Naša ekonomska politika se zasniva na pet osnovnih načela, a to su: odgovornost, inicijativnost, inovativnost, pravednosti i solidarnost. Sigurni smo da nas puno poštovanje ovih načela vodi ka boljem i pravednijem ekonomskom ambijentu. Nije vrijeme za teorijske rasprave o ekonomskim modelima. Insistiranjem na poštovanju ovih načela želimo da promovišemo pozitivnu ekonomiju koja će se zasnivati na unapređivanju razvoja realnog sektora, supstituciji uvoza, jačanju konkurentnosti i izvoza.

Umjesto nekontrolisanog slobodnog tržišta i dalje rasprodaje državnih resursa, nama treba politika koja će zaustaviti njihovu neodgovornu prodaju. Ovi resursi se moraju aktivirati mjerama države tako da budu na dobrobit svih građana, kako ove tako i narednih generacija. Jednostavno rečeno, država mora da pokaže brigu za domaću privredu. Diverzifikacija privrednih aktivnosti, uvoza, ujednačeniji regionalni razvoj, pravedniji poreski sistem, kreiranje novih biznisa i stvaranje većih mogućnosti za zaposlenje moraju biti strateški ciljevi nove ekonomske politike.

MONITOR: Vjerujete li da se bliži vrijeme kada će kvalitet ekonomskog programa snažnije uticati na izborni rezultat, i koja je to ,,ciljna grupa” vaše partije?
BOJANIĆ: Životni standard, nezaposlenost, finansijska nelikvidnost države, privrede i pojedinaca su problemi sa kojima se susreću skoro svi građani, tako da smo ubijeđeni da će se u predizbornoj kampanji sve više pažnje posvećivati tim temama. Uostalom, naš program je fokusiran ka traženju rješenja za te probleme.

Kvalitet programa i ponuđena rješenja će svakako uticati na izborni rezultat, ali i imena i biografije lica koja treba da iznesu taj program. Da li će se građani odlučiti za postojeću političku elitu koja ih je dovela u ovako nezavidnu situaciju, odnosno da li će u kreatorima problema tražiti spasioce, ili će pružiti šansu novim ljudima sa novim idejama i energijom, ostaje da vidimo. Duboko smo uvjereni u to da oni koji su državu doveli u ovaj položaj je iz njega ne mogu izvući.

Na nama je da ubijedimo građane da imamo potrebnog znanja, odgovornosti i energije da sprovedemo zacrtane planove, a ciljna grupa su svi građani koji su nezadovoljni sadašnjom politikom vladajuće koalicije i obeshrabreni dosadašnjim izbornim neuspjesima opozicije. S obzirom na to da smo građanska partija, uvjereni smo da ćemo imati birače među pripadnicima svih vjera i nacionalnosti, kao što je uostalom i sastav našeg članstva i rukovodstva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo