U Crnoj Gori više od dvije decenije je na snazi tzv. neoliberalni koncept ekonomije. Namjerno kažem takozvani, jer ovo što nam se prodaje kao takav koncept, ekonomska teorija ne prepoznaje. Osnovni preduslovi neoliberalnog koncepta, vladavina prava i nezavisni regulatori tržišta, nisu zadovoljeni pa samim tim ovaj koncept se i ne može nazvati niti neoliberalnim niti slobodnim tržištem, kaže za Monitor Mladen Bojanić, član Glavnog odbora Pozitivne Crne Gore, najmlađeg takmaca na ovdašnjoj političkoj sceni. – Naravno, „da se Vlasi ne sjete” kreatori i najglasniji promoteri tzv. neoliberalnog koncepta sjede, uz članove svojih porodica i partijske kolege, u državnim ili paradržavnim organima, primaju plate i uživaju ostale beneficije o trošku poreskih obveznika. Mislim da mu na osnovu ostvarenih rezultata bolje pristaje naziv – koncept negativne ekonomije. Podaci to nedvosmisleno potvrđuju: budžet Crne Gore je u prethodne dvije godine bilježio deficit, a državni dug sa 27,5% BDP-a na kraju 2007. godine dostiže nivo od 43,3% na kraju januara 2012, sa tendencijom brzog rasta do kritičnih 60 odsto. Prisutan je i rapidan rast nivoa garancija koje su u periodu od 2008. godine do kraja januara 2012. godine, porasle sa 2 na 11,2% BDP-a, odnosno ukupne garancije Crne Gore, na kraju januara tekuće godine iznosile su oko 382,2 miliona eura. Stopa nezaposlenosti je u martu ove godine dostigla alarmantnih 24,5% od radno sposobnog stanovništva, pokrivenost uvoza izvozom iznosi je 27,6%, a 1/3 ukupnog broja privrednih društava ima blokirane poslovne račune duže od 30 dana. Finansijska likvidnost se u prvim godinama nakon obnove samostalnosti održavala prodajom resursa, a u kasnijoj fazi kreditnim zaduživanjem.
MONITOR: Šta su naši najveći problemi, a šta moguće prednosti?
BOJANIĆ: Crna Gora se zadužuje da bi trošila. Jasno, takvo stanje je neodrživo jer je jedini izlaz u vidu krupnih stranih direktnih investicija, ali njih nema i teško da će ih skoro biti. U međuvremenu, rapidno raste državni dug; finansijska likvidnost je na kritičnom nivou; tržište pokazuje svu svoju nesavršenost; preduzetnici su prepušteni da se sami bore protiv svih anomalija domaćeg tržišta, a preslabi da se ozbiljnije uključe na inostrana tržišta; institucije i regulatori su itekako zavisni od partijske pripadnosti, a ne od svoje stručnosti i efikasnosti; zakoni se selektivno primjenjuju, borba protiv korupcije ne daje vidljive rezultate; raste broj nezaposlenih, a samim tim i broj siromašnih građana. Svjetska ekonomska kriza je ove probleme samo ubrzala i uvećala, ali se nikako ne bi smjela dovesti u direktnu vezu i optužiti kao glavni uzrok nezavidne ekonomske stvarnosti Crne Gore.
Sreća u ovoj nesrećnoj ekonomskoj zbilji je da, i pored velikog truda, ipak nisu uspjeli da baš sve unište. Ostalo je još turističkih, energetskih, privrednih i poljoprivrednih resursa, naravno, uz onaj najvažniji, ljudski, da se stvari pokrenu nabolje. Treba se suočiti sa realnošću, priznati greške, imenovati krivce koji treba da snose odgovornost – profesionalnu, moralnu, političku, pa i materijalnu i krivičnu ako se ona utvrdi. Potom izvući pouke i krenuti dalje kreiranjem nove ekonomske politike koja se mora zasnivati na unapređivanju razvoja realnog sektora ekonomije, supstituciji uvoza, jačanju konkurentnosti i izvoza. Valjda je svakome jasno da turizam i usluge nisu dovoljni da izdržavaju cijelu Crnu Goru, a još manje da je izvuku iz ovako duboke socio-ekonomske krize.
MONITOR: Vlast je, kao glavno sredstvo borbe protiv ekonomske krize izabrala politiku davanja državnih garancija za nova zaduženja. Koliko su te garancije bile proizvod procjene da se daju bitnim preduzećima koja će vratiti uzeto, a koliko plod inercije i mogućih zloupotreba?
BOJANIĆ: Eventualno odobravanje garancija privatnim kompanijama se može iskoristiti samo kao krajnji vid pomoći i mora biti pod višestrukom provjerom: da li su u funkciji svakog građanina Crne Gore; da li su opravdane sa socijalnog aspekta; da li donose dugoročne koristi; da li su privatni vlasnici iskoristili sve unutrašnje rezerve i ostale mogućnosti finansiranja; koji su razlozi doveli do neophodnosti izdavanja državnih garancija; da li uprava na osnovu dosadašnjeg rada i rezultata zaslužuje povjerenje; koliko će se neizdavanje garancija negativno odraziti na ukupan ekonomski ambijent; da li se garancije mogu bolje iskoristiti negdje drugo i sl. Naravno, svako izdavanje državnih garancija privatnim kompanijama mora da ima za cilj ostvarivanje koristi za društvo, a ne da bude samo u funkciji spašavanje imovine vlasnika.
Ono što brine i, nažalost, gura Crnu Goru u ogromne finansijske probleme je dosadašnja praksa njihovog olakog i ishitrenog izdavanja, bez realnog sagledavanja rizika i ekonomske opravdanosti. Odobravanje pojedinih garancija bilo je više rukovođeno smirivanjem socijalnih tenzija i ostvarivanjem političkih poena nego ekonomskim razlozima. Treba biti više nego oprezan i permanentnom, stručnom i odgovornom kontrolom poslovanja kompanije na vrijeme spriječiti svaku mogućnost zloupotrebe
MONITOR: Plaćene garancije, propale privatizacije, poništeni tenderi za javne nabavke… Gdje je prag tolerancije nakon koga će se postaviti pitanje nečije odgovornosti?
BOJANIĆ: Više je nego očigledno da današnje institucije, koje bi trebalo da se bave utvrđivanjem odgovornosti donosilaca odluka, imaju nevjerovatno visok prag tolerancije. To je rezultat straha od onih čiju odgovornost treba utvrditi, nestručnosti i zavisnosti jer su kreirane po partijskom izboru, i naravno, čuvanja krupnih ili sitnih beneficija. Apsolutno sam siguran da jedini način na koji se to može promijeniti je da građani na izborima utvrde političku odgovornost, pa tek onda možemo govoriti o svim drugim vidovima odgovornosti. Dok se god na izborima daje legitimitet donosiocima odluka, ne možemo se nadati utvrđivanju njihove odgovornosti. Jedino depolitizovane i profesionalizovane institucije mogu odgovoriti tim zadacima.
MONITOR: Vidite li izlaz iz dužničke spirale – državni dug primiče se graničnim, opasnim iznosima u odnosu BDP, dok nelikvidnost privrede iz mjeseca u mjesec raste?
BOJANIĆ: Izlaz vidim u odbacivanju ovakve „kockarske” ekonomske politike čiji je krajnji domet i cilj da se preživi naredni dan uz nadu da će neki strani investitor u vidu „keca iz rukava” donijeti gomilu novca i spasiti nas bankrotstva. Treba nam nova ekonomska politika koja će biti zasnovana na znanju i odgovornosti, dobroj organizaciji i efikasnom korišćenju resursa. Naravno, treba donijeti mnogo teških odluka, ali ovaj put njihove posljedice moraju snositi one političke i ekonomske elite koje su nas dovele do ovakvog stanja, a ne, kao do sada, sve prevaliti na teret građana. Što prije to prihvatimo veće su nam šanse da preokrenemo stvari u pozitivnom pravcu. Svako odgađanje će nas skuplje koštati.
MONITOR: Šta je ostalo od nekadašnjeg berzanskog buma?
BOJANIĆ: Nažalost, nije iskorišćen period rapidnog rasta interesovanja za tržište kapitala od vremena MVP iz 2001. do 2007. godine, kada su se morale u hodu ispravljati greške. To je rezultiralo drastičnim padom cijena i izgubljenim povjerenjem u tržište i njegove institucije i aktere. Trebaće vremena da se investitori ponovo zainteresuju za ovo tržište, a, što me još više plaši, je činjenica da niko još ne preuzima odgovornost za takvo stanje već se i dalje razlozi traže van tržišta kapitala odnosno u realnom i bankarskom sektoru, nedostatku stranih investitora i slično. U izvještajima regulatora nećete naći nijedan problem koji je u njihovoj nadležnosti, a nikako se ne bih saglasio sa takvim stanjem stvari.
MONITOR: Jedan ste od osnivača PCG. Šta je siže vašeg ekonomskog programa?
BOJANIĆ: Naša ekonomska politika se zasniva na pet osnovnih načela, a to su: odgovornost, inicijativnost, inovativnost, pravednosti i solidarnost. Sigurni smo da nas puno poštovanje ovih načela vodi ka boljem i pravednijem ekonomskom ambijentu. Nije vrijeme za teorijske rasprave o ekonomskim modelima. Insistiranjem na poštovanju ovih načela želimo da promovišemo pozitivnu ekonomiju koja će se zasnivati na unapređivanju razvoja realnog sektora, supstituciji uvoza, jačanju konkurentnosti i izvoza.
Umjesto nekontrolisanog slobodnog tržišta i dalje rasprodaje državnih resursa, nama treba politika koja će zaustaviti njihovu neodgovornu prodaju. Ovi resursi se moraju aktivirati mjerama države tako da budu na dobrobit svih građana, kako ove tako i narednih generacija. Jednostavno rečeno, država mora da pokaže brigu za domaću privredu. Diverzifikacija privrednih aktivnosti, uvoza, ujednačeniji regionalni razvoj, pravedniji poreski sistem, kreiranje novih biznisa i stvaranje većih mogućnosti za zaposlenje moraju biti strateški ciljevi nove ekonomske politike.
MONITOR: Vjerujete li da se bliži vrijeme kada će kvalitet ekonomskog programa snažnije uticati na izborni rezultat, i koja je to ,,ciljna grupa” vaše partije?
BOJANIĆ: Životni standard, nezaposlenost, finansijska nelikvidnost države, privrede i pojedinaca su problemi sa kojima se susreću skoro svi građani, tako da smo ubijeđeni da će se u predizbornoj kampanji sve više pažnje posvećivati tim temama. Uostalom, naš program je fokusiran ka traženju rješenja za te probleme.
Kvalitet programa i ponuđena rješenja će svakako uticati na izborni rezultat, ali i imena i biografije lica koja treba da iznesu taj program. Da li će se građani odlučiti za postojeću političku elitu koja ih je dovela u ovako nezavidnu situaciju, odnosno da li će u kreatorima problema tražiti spasioce, ili će pružiti šansu novim ljudima sa novim idejama i energijom, ostaje da vidimo. Duboko smo uvjereni u to da oni koji su državu doveli u ovaj položaj je iz njega ne mogu izvući.
Na nama je da ubijedimo građane da imamo potrebnog znanja, odgovornosti i energije da sprovedemo zacrtane planove, a ciljna grupa su svi građani koji su nezadovoljni sadašnjom politikom vladajuće koalicije i obeshrabreni dosadašnjim izbornim neuspjesima opozicije. S obzirom na to da smo građanska partija, uvjereni smo da ćemo imati birače među pripadnicima svih vjera i nacionalnosti, kao što je uostalom i sastav našeg članstva i rukovodstva.
Zoran RADULOVIĆ