Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOVAN BAJFORD, PROFESOR OTVORENOG UNIVERZITETA U VELIKOJ BRITANIJI: Otpor istini o zločinima

Objavljeno prije

na

Dok se očekuje nastavak suđenja Ratku Mladiću, sve češće izlazi na vidjelo da je za društva koja danas predstavljaju nove balkanske države, još dramatično i suočavanje sa prošlošću iz vremena Drugog svjetskog rata. Uticaj raznih ideologija, potčinjavanje profesionalizma drugim interesima, ali i lakoća preduzimanja političke manipulacije starih i novih političkih elita, stvaraju košmarnu situaciju u javnom mnjenju. Dr Jovan Bajford, profesor na katedri za društvene nauke Otvorenog univerziteta u Velikoj Britaniji koji je objavio nekoliko knjiga na ove teme, pokazao je da postoji kontinuitet u zanemarivanju žrtava. MONITOR: Posvetili ste dosta vremena istraživanju nastanka i trajanja nacističkog logora Staro sajmište koji je postojao pored samog centra Beograda. I to ga čini različitim, u zajedništvu svih logoraša?
BAJFORD: Logor Sajmište, osnovan u decembru 1941, bio je najveći nacistički logor na teritoritoriji današnje Srbije, i predstavlja najznačajnije pojedinačno mesto Holokausta srbijanskih Jevreja. Između decembra 1941. i marta 1942. u Jevrejski logor Zemun, ili Judenlager Semlin – kako je u to vreme glasio formalni naziv logora na Sajmištu – dovedeno je oko 7.000 Jevreja, uglavnom žena, dece i starih osoba, gotovo polovina predratne jevrejske populacije dela Srbije koji se 1941. našao pod neposrednom okupacijom nemačkog Rajha. U proleće 1942, za svega šest nedelja, svi su sistematski ubijeni upotrebom smrtonosnog gasnog kamiona. Sajmište je kasnije pretvoreno u Anhaltelager, prihvatni logor za političke zatvorenike, zarobljene partizane i prinudne radnike. Od tridesetak hiljada zatočenika koji su od leta 1942. do kraja rata prošli kroz Anhaltelager, stradalo ih je oko 11,000, dok su ostali nakon kraćeg zadržavanja na Sajmištu, transportovani u radne logore širom Trećeg rajha, uglavnom u Nemačkoj i Norveškoj..

MONITOR: Jedna od tema kojom se bavite su i različite manipulacije Sajmištem i načinom na koji se objekat sjećanja mijenjao u posljednjih pedesetak godina zavisno od vladajuće ideologije ili tek politike.
BAJFORD: Još šezdesetih godina prošlog veka Sajmište je prepoznato kao važan simbolički prostor i istorijski značajno mesto. Međutim, ono je u vreme postojanja socijalističke Jugoslavije obeležavano pre svega kao mesto zajedničkog stradanja jugoslovenskih naroda, što znači da je njegov značaj kao mesta Holokausta bio sistematski prenebregavan. Jevreji su bili pominjani kao prve žrtve Sajmišta, ali nije naglašavano da su oni bili jedina kategorija logoraša, i jedina zajednica u okupiranoj Srbiji, koja je bila meta smišljenog, sistematskog i potpunog uništenja. Kasnije, krajem 80-ih i početkom 90-tih, kada je sa jačanjem nacionalizma u Srbiji genocid u NDH postao dominantna istorijska, ali i dnevno-politička tema, Sajmište biva viđeno za idealnu lokaciju za obeležavanje stradanja Srba, Jevreja i Roma u ustaškoj NDH.

Ovo je podrazumevalo temeljnu reinterpretaciju istorije Sajmišta i manipulaciju njegovom prošlošću, što je imalo za posledicu to da su jevrejske žrtve još jednom zanemarene. Ako pogledamo sve inicijative vezane za obeležavanje Sajmišta u poslednjih 65 godina, i sve zvanične interpretacije prošlosti tog mesta, videćemo da Holokaust nikada nije prepoznat kao značajna tema sećanja i nešto što je vredno obeležiti.

MONITOR: Na koji način se istorijom Sajmišta manipulisalo devedesetih godina?
BAJFORD: Najilustrativniji primer je tvrdnja da je Sajmište bilo „u NDH”. Činjenica da je Sajmište formalno bilo smešteno na teritoriji NDH, čija se istočna granica nalazila na levoj obali reke Save u Beogradu, interpretirana je kao dokaz da dešavanja u ovom logoru zapravo ne predstavljaju deo istorije Holokausta u Srbiji, već deo istorije genocida u NDH. Čak se govorilo da je Sajmište deo sistema Jasenovačkog logora. Ovo je, tokom 90-ih, bio jedan od glavnih argumenata onih koji su nastojali da geografiju sećanja na Holokaust u Jugoslaviji ograniče na NDH i da Sajmište pretvore u memorijalnu ispostavu Jasenovca u Srbiji. U pitanju je bilo tendenciozno tumačenje prošlosti jer je Sajmište za sve vreme postojanja bilo isključivo nacistički logor i deo istorije onog dela Srbije koji je bio pod direktnom okupacijom nacističke Nemačke. Sporazum nemačke komande u Beogradu s vlastima u Zagrebu, kojim je nemačka vlast u okupiranoj Srbiji dobila jurisdikciju nad prostorom Sajmišta bio je formalnost, a logor su sve do maja 1944. čuvali isključivo nemački vojnici.

MONITOR: Kako je moguće da poslije toliko godina nema pretežne saglasnosti u vezi sa događajima i ličnostima iz Drugog svjetskog rata?
BAJFORD: Potpune saglasnosti ne može biti, niti se takva saglasnost preporučuje. Među istoričarima uvek mora da bude debata i različitih interpretacija prošlosti. Problem je u tome što u Srbiji i ne postoji razvijena ozbiljna, kritička istoriografija nacističke okupacije Srbije. Tek poslednjih godina je objavljeno nekoliko značajnih knjiga, pre svega iz pera Olivere Milosavljević, koje nastoje da kroz originalna dokumenata ukažu na prirodu kolaboracionizma u Srbiji. Ali uticaj kritičke literature je mali u odnosu na količinu angažovane, pro-kolaboracionističke literature koja se uvukla i u školske udžbenike. Opravdavanje postupaka Milana Nedića i njemu sličnih sa kojim se danas suočavamo je direktno vezano za sećanje na Holokaust. Nedić jedino može biti viđen kao pozitivna ličnost i spasilac srpskog naroda ako se sistematski negira, potiskuje, ili ponekad čak i opravdava njegovo učešće u antijevrejskim merama koje predstavljaju uvod u Holokaust srbijanskih Jevreja. Zbog toga ne bi trebalo da čudi da oni koji Nedića smatraju pozitivnom istorijskom ličnošću, smatraju da Holokaust nije događaj koji bi trebalo da predstavlja deo matičnog toka istorijskog sećanja u Srbiji.

MONITOR: Čime objašnjavate veoma različita viđenja nedavne konfliktne prošlosti iz 90-ih?
BAJFORD: Mislim da tu nema govora o „nepotpunim dokazima” ili bilo kakvoj sumnji o tome šta se, na primer, desilo u Srebrenici. Ima sasvim dovoljno dokaza o tome koliko je ljudi tamo stradalo i kako. Postoje istorijske činjenice, i nasuprot njima teorije zavere, prema kojima je, navodno, ceo zločin u Srebrenici posledica medijske i političke urote protiv Srba.

U Srbiji, ipak, danas najveći broj ljudi prihvata da se u Srebrenici dogodio ratni zločin, ali nisu spremni da prihvate da je reč o genocidu. Razlog leži pre svega u tome što se u Srbiji duboko uvrežilo uverenje da se narodi dele na „genocidne” i one koji to nisu. Prema ovoj logici (koja je u proteklih par decenija redovno primenjivana na hrvatski narod u kontekstu zločina u NDH) ako je negde počinjen genocid, narod kome pripadaju počinioci automatski biva proglašen za „genocidan”. Ovo je naravno besmisleno, ali malo je učinjeno na edukaciji javnosti o tome šta je genocid kao pravna kategorija, i o razlici između odgovornosti pojedinca, institucije ili države i celog naroda. Odgovornost za to snosi i Haški tribunal, koji nije ispunio zadatak po ovom pitanju.

Značaj Sajmišta na mapi zločina

MONITOR: Zašto je tema organizovanja logora za Jevreje u kopmleksu Sajmišta u Beogradu za vas bila posebno značajna i provokativna?
BAJFORD: Sajmište čini posebno značajnim činjenica da se radi o jednom od prvih nacističkih logora u Evropi koji je bio namenjen masovnoj internaciji Jevreja, ali i to što je upotreba, u Beogradu, pokretnog gasnog kamiona, kasnije prozvanog ‘dušegupka’ označila značajnu eskalaciju u nacističkoj politici prema Jevrejima. To je na neki način bio početak sistematičnog pristupa njihovom uništenju, koje je kasnije doživelo kulminaciju u mestima poput Aušvica ili Treblinke.

Mene je da se pozabavim temom posleratne sudbine Sajmišta privukla činjenica da je uprkos značaju koji mu je, kao mestu nezapamćene patnje, morao pripasti, ovaj logor u posleratnom periodu zauzimao marginalno mesto u društvenom sećanju. Do danas ono nije adekvatno uređeno ili obeleženo. Kompleks Starog sajmišta opstaje kao zapušteno i osiromašeno naselje a u nekadašnjim logorskim zgradama su autoservisi, prodavnice, magacini i radionice, turistička agencija, knjižara, restoran, čak i diskoteka. Većina Beograđana koja svakodnevno prelazi reku Savu nije svesna da se među rastinjem pored današnjeg Brankovog mosta,na novobeogradskoj strani, nalaze zgrade nekadašnjeg logora. U knjizi sam želeo da odgovorim na pitanje zbog čega Srbija i grad Beograd nisu uspeli da odaju počast žrtvama i sačuvaju dostojnu uspomenu na njih.

Mit jači od činjenica

MONITOR: Koliko su otkopavanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i propratne vjerske i političke manifestacije uticale na razgorijevanje etničko-vjerskih resantimana, kroz ono što Hana Arent zove „primitivnim nacionalizmom”?
BAJFORD: Godine 1991, na inicijativu SPC, a uz podršku nacionalističke elite bosanskih Srba i srbijanskog režima, pokrenuta je akcija otkopavanja masovnih grobnica srpskih žrtava iz II svetskog rata. To nije samo po sebi bilo sporno, baš kao što nije bilo sporno ni pokretanje pitanja, baš u to vreme, o stradanju Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu. U socijalističkoj Jugoslaviji istoriografija Drugog svetskog rata se nije iskreno pozabavila temom genocida u NDH, niti odala počast žrtvama. Problem je u tome što je celokupni projekat istorijskog revizionizma kasnih 80-tih i borba protiv takozvane „zavere ćutanja” o srpskom stradanju (mada u stvarnosti nije bilo ni zavere, ni ćutanja) bio stavljen u funkciju ratnohuškačke propagande i opravdavanja rata u Hrvatskoj i Bosni. Snimci stotina ljudskih lobanja i gomila kostiju poređanih ispod velikih šatora koji su svakodnevno emitovani na srpskoj televiziji, ili organizovanje izložbi koje su se sastojale isključivo od fotografija ustaških zločina, imali su jednu jedinu svrhu – da mobilišu naciju i okupe je oko nacionalističkog političkog programa, u skladu sa krilaticom „Gde su srpski grobovi, tu je srpska zemlja”. I danas su uočljive posledice ove propagande. U Srbiji se još kao zvaničnan bilans žrtava Jasenovačkog logora spominje broj od 700.000, mada su ozbiljni istoričari i u Srbiji i u Hrvatskoj utvrdili da je broj stradalih zapravo negde oko 80.000. To što je mit još „jači” od rezultata istorijskih istraživanja ukazuje koliko je propaganda iz 90-tih aktuelna kada se radi o tumačenju događaja iz Drugog svetskog rata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo