Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOVAN BAJFORD, PROFESOR OTVORENOG UNIVERZITETA U VELIKOJ BRITANIJI: Otpor istini o zločinima

Objavljeno prije

na

Dok se očekuje nastavak suđenja Ratku Mladiću, sve češće izlazi na vidjelo da je za društva koja danas predstavljaju nove balkanske države, još dramatično i suočavanje sa prošlošću iz vremena Drugog svjetskog rata. Uticaj raznih ideologija, potčinjavanje profesionalizma drugim interesima, ali i lakoća preduzimanja političke manipulacije starih i novih političkih elita, stvaraju košmarnu situaciju u javnom mnjenju. Dr Jovan Bajford, profesor na katedri za društvene nauke Otvorenog univerziteta u Velikoj Britaniji koji je objavio nekoliko knjiga na ove teme, pokazao je da postoji kontinuitet u zanemarivanju žrtava. MONITOR: Posvetili ste dosta vremena istraživanju nastanka i trajanja nacističkog logora Staro sajmište koji je postojao pored samog centra Beograda. I to ga čini različitim, u zajedništvu svih logoraša?
BAJFORD: Logor Sajmište, osnovan u decembru 1941, bio je najveći nacistički logor na teritoritoriji današnje Srbije, i predstavlja najznačajnije pojedinačno mesto Holokausta srbijanskih Jevreja. Između decembra 1941. i marta 1942. u Jevrejski logor Zemun, ili Judenlager Semlin – kako je u to vreme glasio formalni naziv logora na Sajmištu – dovedeno je oko 7.000 Jevreja, uglavnom žena, dece i starih osoba, gotovo polovina predratne jevrejske populacije dela Srbije koji se 1941. našao pod neposrednom okupacijom nemačkog Rajha. U proleće 1942, za svega šest nedelja, svi su sistematski ubijeni upotrebom smrtonosnog gasnog kamiona. Sajmište je kasnije pretvoreno u Anhaltelager, prihvatni logor za političke zatvorenike, zarobljene partizane i prinudne radnike. Od tridesetak hiljada zatočenika koji su od leta 1942. do kraja rata prošli kroz Anhaltelager, stradalo ih je oko 11,000, dok su ostali nakon kraćeg zadržavanja na Sajmištu, transportovani u radne logore širom Trećeg rajha, uglavnom u Nemačkoj i Norveškoj..

MONITOR: Jedna od tema kojom se bavite su i različite manipulacije Sajmištem i načinom na koji se objekat sjećanja mijenjao u posljednjih pedesetak godina zavisno od vladajuće ideologije ili tek politike.
BAJFORD: Još šezdesetih godina prošlog veka Sajmište je prepoznato kao važan simbolički prostor i istorijski značajno mesto. Međutim, ono je u vreme postojanja socijalističke Jugoslavije obeležavano pre svega kao mesto zajedničkog stradanja jugoslovenskih naroda, što znači da je njegov značaj kao mesta Holokausta bio sistematski prenebregavan. Jevreji su bili pominjani kao prve žrtve Sajmišta, ali nije naglašavano da su oni bili jedina kategorija logoraša, i jedina zajednica u okupiranoj Srbiji, koja je bila meta smišljenog, sistematskog i potpunog uništenja. Kasnije, krajem 80-ih i početkom 90-tih, kada je sa jačanjem nacionalizma u Srbiji genocid u NDH postao dominantna istorijska, ali i dnevno-politička tema, Sajmište biva viđeno za idealnu lokaciju za obeležavanje stradanja Srba, Jevreja i Roma u ustaškoj NDH.

Ovo je podrazumevalo temeljnu reinterpretaciju istorije Sajmišta i manipulaciju njegovom prošlošću, što je imalo za posledicu to da su jevrejske žrtve još jednom zanemarene. Ako pogledamo sve inicijative vezane za obeležavanje Sajmišta u poslednjih 65 godina, i sve zvanične interpretacije prošlosti tog mesta, videćemo da Holokaust nikada nije prepoznat kao značajna tema sećanja i nešto što je vredno obeležiti.

MONITOR: Na koji način se istorijom Sajmišta manipulisalo devedesetih godina?
BAJFORD: Najilustrativniji primer je tvrdnja da je Sajmište bilo „u NDH”. Činjenica da je Sajmište formalno bilo smešteno na teritoriji NDH, čija se istočna granica nalazila na levoj obali reke Save u Beogradu, interpretirana je kao dokaz da dešavanja u ovom logoru zapravo ne predstavljaju deo istorije Holokausta u Srbiji, već deo istorije genocida u NDH. Čak se govorilo da je Sajmište deo sistema Jasenovačkog logora. Ovo je, tokom 90-ih, bio jedan od glavnih argumenata onih koji su nastojali da geografiju sećanja na Holokaust u Jugoslaviji ograniče na NDH i da Sajmište pretvore u memorijalnu ispostavu Jasenovca u Srbiji. U pitanju je bilo tendenciozno tumačenje prošlosti jer je Sajmište za sve vreme postojanja bilo isključivo nacistički logor i deo istorije onog dela Srbije koji je bio pod direktnom okupacijom nacističke Nemačke. Sporazum nemačke komande u Beogradu s vlastima u Zagrebu, kojim je nemačka vlast u okupiranoj Srbiji dobila jurisdikciju nad prostorom Sajmišta bio je formalnost, a logor su sve do maja 1944. čuvali isključivo nemački vojnici.

MONITOR: Kako je moguće da poslije toliko godina nema pretežne saglasnosti u vezi sa događajima i ličnostima iz Drugog svjetskog rata?
BAJFORD: Potpune saglasnosti ne može biti, niti se takva saglasnost preporučuje. Među istoričarima uvek mora da bude debata i različitih interpretacija prošlosti. Problem je u tome što u Srbiji i ne postoji razvijena ozbiljna, kritička istoriografija nacističke okupacije Srbije. Tek poslednjih godina je objavljeno nekoliko značajnih knjiga, pre svega iz pera Olivere Milosavljević, koje nastoje da kroz originalna dokumenata ukažu na prirodu kolaboracionizma u Srbiji. Ali uticaj kritičke literature je mali u odnosu na količinu angažovane, pro-kolaboracionističke literature koja se uvukla i u školske udžbenike. Opravdavanje postupaka Milana Nedića i njemu sličnih sa kojim se danas suočavamo je direktno vezano za sećanje na Holokaust. Nedić jedino može biti viđen kao pozitivna ličnost i spasilac srpskog naroda ako se sistematski negira, potiskuje, ili ponekad čak i opravdava njegovo učešće u antijevrejskim merama koje predstavljaju uvod u Holokaust srbijanskih Jevreja. Zbog toga ne bi trebalo da čudi da oni koji Nedića smatraju pozitivnom istorijskom ličnošću, smatraju da Holokaust nije događaj koji bi trebalo da predstavlja deo matičnog toka istorijskog sećanja u Srbiji.

MONITOR: Čime objašnjavate veoma različita viđenja nedavne konfliktne prošlosti iz 90-ih?
BAJFORD: Mislim da tu nema govora o „nepotpunim dokazima” ili bilo kakvoj sumnji o tome šta se, na primer, desilo u Srebrenici. Ima sasvim dovoljno dokaza o tome koliko je ljudi tamo stradalo i kako. Postoje istorijske činjenice, i nasuprot njima teorije zavere, prema kojima je, navodno, ceo zločin u Srebrenici posledica medijske i političke urote protiv Srba.

U Srbiji, ipak, danas najveći broj ljudi prihvata da se u Srebrenici dogodio ratni zločin, ali nisu spremni da prihvate da je reč o genocidu. Razlog leži pre svega u tome što se u Srbiji duboko uvrežilo uverenje da se narodi dele na „genocidne” i one koji to nisu. Prema ovoj logici (koja je u proteklih par decenija redovno primenjivana na hrvatski narod u kontekstu zločina u NDH) ako je negde počinjen genocid, narod kome pripadaju počinioci automatski biva proglašen za „genocidan”. Ovo je naravno besmisleno, ali malo je učinjeno na edukaciji javnosti o tome šta je genocid kao pravna kategorija, i o razlici između odgovornosti pojedinca, institucije ili države i celog naroda. Odgovornost za to snosi i Haški tribunal, koji nije ispunio zadatak po ovom pitanju.

Značaj Sajmišta na mapi zločina

MONITOR: Zašto je tema organizovanja logora za Jevreje u kopmleksu Sajmišta u Beogradu za vas bila posebno značajna i provokativna?
BAJFORD: Sajmište čini posebno značajnim činjenica da se radi o jednom od prvih nacističkih logora u Evropi koji je bio namenjen masovnoj internaciji Jevreja, ali i to što je upotreba, u Beogradu, pokretnog gasnog kamiona, kasnije prozvanog ‘dušegupka’ označila značajnu eskalaciju u nacističkoj politici prema Jevrejima. To je na neki način bio početak sistematičnog pristupa njihovom uništenju, koje je kasnije doživelo kulminaciju u mestima poput Aušvica ili Treblinke.

Mene je da se pozabavim temom posleratne sudbine Sajmišta privukla činjenica da je uprkos značaju koji mu je, kao mestu nezapamćene patnje, morao pripasti, ovaj logor u posleratnom periodu zauzimao marginalno mesto u društvenom sećanju. Do danas ono nije adekvatno uređeno ili obeleženo. Kompleks Starog sajmišta opstaje kao zapušteno i osiromašeno naselje a u nekadašnjim logorskim zgradama su autoservisi, prodavnice, magacini i radionice, turistička agencija, knjižara, restoran, čak i diskoteka. Većina Beograđana koja svakodnevno prelazi reku Savu nije svesna da se među rastinjem pored današnjeg Brankovog mosta,na novobeogradskoj strani, nalaze zgrade nekadašnjeg logora. U knjizi sam želeo da odgovorim na pitanje zbog čega Srbija i grad Beograd nisu uspeli da odaju počast žrtvama i sačuvaju dostojnu uspomenu na njih.

Mit jači od činjenica

MONITOR: Koliko su otkopavanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i propratne vjerske i političke manifestacije uticale na razgorijevanje etničko-vjerskih resantimana, kroz ono što Hana Arent zove „primitivnim nacionalizmom”?
BAJFORD: Godine 1991, na inicijativu SPC, a uz podršku nacionalističke elite bosanskih Srba i srbijanskog režima, pokrenuta je akcija otkopavanja masovnih grobnica srpskih žrtava iz II svetskog rata. To nije samo po sebi bilo sporno, baš kao što nije bilo sporno ni pokretanje pitanja, baš u to vreme, o stradanju Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu. U socijalističkoj Jugoslaviji istoriografija Drugog svetskog rata se nije iskreno pozabavila temom genocida u NDH, niti odala počast žrtvama. Problem je u tome što je celokupni projekat istorijskog revizionizma kasnih 80-tih i borba protiv takozvane „zavere ćutanja” o srpskom stradanju (mada u stvarnosti nije bilo ni zavere, ni ćutanja) bio stavljen u funkciju ratnohuškačke propagande i opravdavanja rata u Hrvatskoj i Bosni. Snimci stotina ljudskih lobanja i gomila kostiju poređanih ispod velikih šatora koji su svakodnevno emitovani na srpskoj televiziji, ili organizovanje izložbi koje su se sastojale isključivo od fotografija ustaških zločina, imali su jednu jedinu svrhu – da mobilišu naciju i okupe je oko nacionalističkog političkog programa, u skladu sa krilaticom „Gde su srpski grobovi, tu je srpska zemlja”. I danas su uočljive posledice ove propagande. U Srbiji se još kao zvaničnan bilans žrtava Jasenovačkog logora spominje broj od 700.000, mada su ozbiljni istoričari i u Srbiji i u Hrvatskoj utvrdili da je broj stradalih zapravo negde oko 80.000. To što je mit još „jači” od rezultata istorijskih istraživanja ukazuje koliko je propaganda iz 90-tih aktuelna kada se radi o tumačenju događaja iz Drugog svetskog rata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo