Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOVAN BAJFORD, PROFESOR OTVORENOG UNIVERZITETA U VELIKOJ BRITANIJI: Otpor istini o zločinima

Objavljeno prije

na

Dok se očekuje nastavak suđenja Ratku Mladiću, sve češće izlazi na vidjelo da je za društva koja danas predstavljaju nove balkanske države, još dramatično i suočavanje sa prošlošću iz vremena Drugog svjetskog rata. Uticaj raznih ideologija, potčinjavanje profesionalizma drugim interesima, ali i lakoća preduzimanja političke manipulacije starih i novih političkih elita, stvaraju košmarnu situaciju u javnom mnjenju. Dr Jovan Bajford, profesor na katedri za društvene nauke Otvorenog univerziteta u Velikoj Britaniji koji je objavio nekoliko knjiga na ove teme, pokazao je da postoji kontinuitet u zanemarivanju žrtava. MONITOR: Posvetili ste dosta vremena istraživanju nastanka i trajanja nacističkog logora Staro sajmište koji je postojao pored samog centra Beograda. I to ga čini različitim, u zajedništvu svih logoraša?
BAJFORD: Logor Sajmište, osnovan u decembru 1941, bio je najveći nacistički logor na teritoritoriji današnje Srbije, i predstavlja najznačajnije pojedinačno mesto Holokausta srbijanskih Jevreja. Između decembra 1941. i marta 1942. u Jevrejski logor Zemun, ili Judenlager Semlin – kako je u to vreme glasio formalni naziv logora na Sajmištu – dovedeno je oko 7.000 Jevreja, uglavnom žena, dece i starih osoba, gotovo polovina predratne jevrejske populacije dela Srbije koji se 1941. našao pod neposrednom okupacijom nemačkog Rajha. U proleće 1942, za svega šest nedelja, svi su sistematski ubijeni upotrebom smrtonosnog gasnog kamiona. Sajmište je kasnije pretvoreno u Anhaltelager, prihvatni logor za političke zatvorenike, zarobljene partizane i prinudne radnike. Od tridesetak hiljada zatočenika koji su od leta 1942. do kraja rata prošli kroz Anhaltelager, stradalo ih je oko 11,000, dok su ostali nakon kraćeg zadržavanja na Sajmištu, transportovani u radne logore širom Trećeg rajha, uglavnom u Nemačkoj i Norveškoj..

MONITOR: Jedna od tema kojom se bavite su i različite manipulacije Sajmištem i načinom na koji se objekat sjećanja mijenjao u posljednjih pedesetak godina zavisno od vladajuće ideologije ili tek politike.
BAJFORD: Još šezdesetih godina prošlog veka Sajmište je prepoznato kao važan simbolički prostor i istorijski značajno mesto. Međutim, ono je u vreme postojanja socijalističke Jugoslavije obeležavano pre svega kao mesto zajedničkog stradanja jugoslovenskih naroda, što znači da je njegov značaj kao mesta Holokausta bio sistematski prenebregavan. Jevreji su bili pominjani kao prve žrtve Sajmišta, ali nije naglašavano da su oni bili jedina kategorija logoraša, i jedina zajednica u okupiranoj Srbiji, koja je bila meta smišljenog, sistematskog i potpunog uništenja. Kasnije, krajem 80-ih i početkom 90-tih, kada je sa jačanjem nacionalizma u Srbiji genocid u NDH postao dominantna istorijska, ali i dnevno-politička tema, Sajmište biva viđeno za idealnu lokaciju za obeležavanje stradanja Srba, Jevreja i Roma u ustaškoj NDH.

Ovo je podrazumevalo temeljnu reinterpretaciju istorije Sajmišta i manipulaciju njegovom prošlošću, što je imalo za posledicu to da su jevrejske žrtve još jednom zanemarene. Ako pogledamo sve inicijative vezane za obeležavanje Sajmišta u poslednjih 65 godina, i sve zvanične interpretacije prošlosti tog mesta, videćemo da Holokaust nikada nije prepoznat kao značajna tema sećanja i nešto što je vredno obeležiti.

MONITOR: Na koji način se istorijom Sajmišta manipulisalo devedesetih godina?
BAJFORD: Najilustrativniji primer je tvrdnja da je Sajmište bilo „u NDH”. Činjenica da je Sajmište formalno bilo smešteno na teritoriji NDH, čija se istočna granica nalazila na levoj obali reke Save u Beogradu, interpretirana je kao dokaz da dešavanja u ovom logoru zapravo ne predstavljaju deo istorije Holokausta u Srbiji, već deo istorije genocida u NDH. Čak se govorilo da je Sajmište deo sistema Jasenovačkog logora. Ovo je, tokom 90-ih, bio jedan od glavnih argumenata onih koji su nastojali da geografiju sećanja na Holokaust u Jugoslaviji ograniče na NDH i da Sajmište pretvore u memorijalnu ispostavu Jasenovca u Srbiji. U pitanju je bilo tendenciozno tumačenje prošlosti jer je Sajmište za sve vreme postojanja bilo isključivo nacistički logor i deo istorije onog dela Srbije koji je bio pod direktnom okupacijom nacističke Nemačke. Sporazum nemačke komande u Beogradu s vlastima u Zagrebu, kojim je nemačka vlast u okupiranoj Srbiji dobila jurisdikciju nad prostorom Sajmišta bio je formalnost, a logor su sve do maja 1944. čuvali isključivo nemački vojnici.

MONITOR: Kako je moguće da poslije toliko godina nema pretežne saglasnosti u vezi sa događajima i ličnostima iz Drugog svjetskog rata?
BAJFORD: Potpune saglasnosti ne može biti, niti se takva saglasnost preporučuje. Među istoričarima uvek mora da bude debata i različitih interpretacija prošlosti. Problem je u tome što u Srbiji i ne postoji razvijena ozbiljna, kritička istoriografija nacističke okupacije Srbije. Tek poslednjih godina je objavljeno nekoliko značajnih knjiga, pre svega iz pera Olivere Milosavljević, koje nastoje da kroz originalna dokumenata ukažu na prirodu kolaboracionizma u Srbiji. Ali uticaj kritičke literature je mali u odnosu na količinu angažovane, pro-kolaboracionističke literature koja se uvukla i u školske udžbenike. Opravdavanje postupaka Milana Nedića i njemu sličnih sa kojim se danas suočavamo je direktno vezano za sećanje na Holokaust. Nedić jedino može biti viđen kao pozitivna ličnost i spasilac srpskog naroda ako se sistematski negira, potiskuje, ili ponekad čak i opravdava njegovo učešće u antijevrejskim merama koje predstavljaju uvod u Holokaust srbijanskih Jevreja. Zbog toga ne bi trebalo da čudi da oni koji Nedića smatraju pozitivnom istorijskom ličnošću, smatraju da Holokaust nije događaj koji bi trebalo da predstavlja deo matičnog toka istorijskog sećanja u Srbiji.

MONITOR: Čime objašnjavate veoma različita viđenja nedavne konfliktne prošlosti iz 90-ih?
BAJFORD: Mislim da tu nema govora o „nepotpunim dokazima” ili bilo kakvoj sumnji o tome šta se, na primer, desilo u Srebrenici. Ima sasvim dovoljno dokaza o tome koliko je ljudi tamo stradalo i kako. Postoje istorijske činjenice, i nasuprot njima teorije zavere, prema kojima je, navodno, ceo zločin u Srebrenici posledica medijske i političke urote protiv Srba.

U Srbiji, ipak, danas najveći broj ljudi prihvata da se u Srebrenici dogodio ratni zločin, ali nisu spremni da prihvate da je reč o genocidu. Razlog leži pre svega u tome što se u Srbiji duboko uvrežilo uverenje da se narodi dele na „genocidne” i one koji to nisu. Prema ovoj logici (koja je u proteklih par decenija redovno primenjivana na hrvatski narod u kontekstu zločina u NDH) ako je negde počinjen genocid, narod kome pripadaju počinioci automatski biva proglašen za „genocidan”. Ovo je naravno besmisleno, ali malo je učinjeno na edukaciji javnosti o tome šta je genocid kao pravna kategorija, i o razlici između odgovornosti pojedinca, institucije ili države i celog naroda. Odgovornost za to snosi i Haški tribunal, koji nije ispunio zadatak po ovom pitanju.

Značaj Sajmišta na mapi zločina

MONITOR: Zašto je tema organizovanja logora za Jevreje u kopmleksu Sajmišta u Beogradu za vas bila posebno značajna i provokativna?
BAJFORD: Sajmište čini posebno značajnim činjenica da se radi o jednom od prvih nacističkih logora u Evropi koji je bio namenjen masovnoj internaciji Jevreja, ali i to što je upotreba, u Beogradu, pokretnog gasnog kamiona, kasnije prozvanog ‘dušegupka’ označila značajnu eskalaciju u nacističkoj politici prema Jevrejima. To je na neki način bio početak sistematičnog pristupa njihovom uništenju, koje je kasnije doživelo kulminaciju u mestima poput Aušvica ili Treblinke.

Mene je da se pozabavim temom posleratne sudbine Sajmišta privukla činjenica da je uprkos značaju koji mu je, kao mestu nezapamćene patnje, morao pripasti, ovaj logor u posleratnom periodu zauzimao marginalno mesto u društvenom sećanju. Do danas ono nije adekvatno uređeno ili obeleženo. Kompleks Starog sajmišta opstaje kao zapušteno i osiromašeno naselje a u nekadašnjim logorskim zgradama su autoservisi, prodavnice, magacini i radionice, turistička agencija, knjižara, restoran, čak i diskoteka. Većina Beograđana koja svakodnevno prelazi reku Savu nije svesna da se među rastinjem pored današnjeg Brankovog mosta,na novobeogradskoj strani, nalaze zgrade nekadašnjeg logora. U knjizi sam želeo da odgovorim na pitanje zbog čega Srbija i grad Beograd nisu uspeli da odaju počast žrtvama i sačuvaju dostojnu uspomenu na njih.

Mit jači od činjenica

MONITOR: Koliko su otkopavanja masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i propratne vjerske i političke manifestacije uticale na razgorijevanje etničko-vjerskih resantimana, kroz ono što Hana Arent zove „primitivnim nacionalizmom”?
BAJFORD: Godine 1991, na inicijativu SPC, a uz podršku nacionalističke elite bosanskih Srba i srbijanskog režima, pokrenuta je akcija otkopavanja masovnih grobnica srpskih žrtava iz II svetskog rata. To nije samo po sebi bilo sporno, baš kao što nije bilo sporno ni pokretanje pitanja, baš u to vreme, o stradanju Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu. U socijalističkoj Jugoslaviji istoriografija Drugog svetskog rata se nije iskreno pozabavila temom genocida u NDH, niti odala počast žrtvama. Problem je u tome što je celokupni projekat istorijskog revizionizma kasnih 80-tih i borba protiv takozvane „zavere ćutanja” o srpskom stradanju (mada u stvarnosti nije bilo ni zavere, ni ćutanja) bio stavljen u funkciju ratnohuškačke propagande i opravdavanja rata u Hrvatskoj i Bosni. Snimci stotina ljudskih lobanja i gomila kostiju poređanih ispod velikih šatora koji su svakodnevno emitovani na srpskoj televiziji, ili organizovanje izložbi koje su se sastojale isključivo od fotografija ustaških zločina, imali su jednu jedinu svrhu – da mobilišu naciju i okupe je oko nacionalističkog političkog programa, u skladu sa krilaticom „Gde su srpski grobovi, tu je srpska zemlja”. I danas su uočljive posledice ove propagande. U Srbiji se još kao zvaničnan bilans žrtava Jasenovačkog logora spominje broj od 700.000, mada su ozbiljni istoričari i u Srbiji i u Hrvatskoj utvrdili da je broj stradalih zapravo negde oko 80.000. To što je mit još „jači” od rezultata istorijskih istraživanja ukazuje koliko je propaganda iz 90-tih aktuelna kada se radi o tumačenju događaja iz Drugog svetskog rata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo