Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRBIJANKA TURAJLIĆ, PROFESORKA ETF U BEOGRADU : Vlast se mora zaslužiti

Objavljeno prije

11 godina

na

srbijanka

Za one koji su odlučili da pokažu otvoreno nezadovoljstvo dometima vlasti u Srbiji, jedan od načina, prihvaćen prije svega u jednoj grupi poznatih javnih ličnosti, bio je i protest „belim listićima”, nezaokruživanjem nijednog od ponuđenih kandidata. Ovaj izbor, takođe dio procesa demokratskog odlučivanja na izborima, doživio je najžešće napade, počev od sada bivšeg predsjednika države. Jedna od prvih koja je podržala „bele listiće” i uopšte jasno kritikovala vlast, bila je i dr Srbijanka Turajlić, koja je još 1996, tada kao dekan Elektrotehničkog fakulteta, zajedno sa studentima, tokom četvoromjesečnih demonstracija, bila „u prvim redovima” borbe protiv Miloševićevog režima. Sa fakulteta je bila otpuštena, ali je kroz Alternativnu akademsku obrazovnu mrežu (AAOM), koju je predvodila, uspjela da uspostavi nove veze sa evropskom i svjetskom akademskom zajednicom. MONITOR: Izrazili ste jasno nezadovoljstvo dometima dosadašnje vlasti, podržavajući kampanju „belih listića”. Da li vas je iznenadila reakcija te vlasti, ali i dijela političara iz opozicije? Čak je i Boris Tadić, tada predsjednik Srbije, izjavio kako je to „nedopustivo”.
TURAJLIĆ: Iznenadilo me je zapravo to što su se od samog začetka te ideje svi bavili formom, a niko suštinom. Drugim rečima apsolutno se nijednog trenutka niko od političara nije dotakao pitanja da li su ti dometi vlasti zaista toliko niski i šta bi tim povodom trebalo da se uradi, već su se svi usredsredili na način na koji neko želi da izrazi svoje nezadovoljstvo. Čak i danas, posle evidentnog poraza Demokratske stranke i Borisa Tadića lično, oni se i dalje bave nevažećim listićima i eventualnom odgovornošću intelektualaca, i odbijaju da vide da su ti listići samo posledica njihovog ponašanja i da je poraz pretrpljen na izborima najjači dokaz tvrdnje da je njihova četvorogodišnja vladavina bila skandalozna.

MONITOR: Dobar dio „druge Srbije” ili tzv. građanska elita bio je takođe nezadovoljan idejom da se neslaganje sa ponovljenom ponudom izbora „između dva zla”, rješava nevažećim listićima. Mislite li da u tom, povremeno vrlo burnom dokazivanju ko je u pravu ima i nešto dobro?
TURAJLIĆ: U principu u svakoj debati bi verovatno trebalo da bude nečeg dobrog. Međutim, kod nas po pravilu nastaje problem što se debata pre ili kasnije prevede na lični plan, pa se u nedostatku argumenata prelazi na uvrede. Drugim rečima, umesto da raspravljamo gde nas je do sada doveo „izbor između dva zla” i šta bi nam to u budućnosti moglo dati mi smo se vrlo brzo našli u domenu odgovornosti onih koji glasaju, a ne onih za koje se glasa. Kao paradigma naše nesposobnosti da se upustimo u ozbiljnu raspravu može da posluži nedavna nedopustiva izjava gospodina Miljenka Derete o tome kako su javni istupi gospođe Vesne Pešić rezultat činjenice da ona nije uspela da od dosadašnje vlasti dobije nešto za sebe lično. Suočen sa tako ružnom izjavom čovek ne može da se ne zapita da li su svi koji su podržavali aktuelnu vlast dobili nešto. I onda cela priča gubi svaki smisao.

MONITOR: Kako vi vidite stanje demokratije u Srbiji poslije ovih izbora?
TURAJLIĆ: Priznajem da sam i sama mislila da je dovoljno da se organizuju slobodni izbori, pa da većina problema u jednoj zemlji bude rešena. Nikada se zapravo nisam zamislila nad činjenicom da je ključni problem u ponudi, a ne u samom procesu odabiranja. Dakle, ne radi se o tome da li je izbor svestan i racionalan, već u tome da li vi vidite nekog koji ima viziju i iskrenu želju i sposobnost da tu viziju ostvari. Kada su na političkoj sceni isključivo oni koji imaju lični interes i veruju da je politika sredstvo da taj interes i ostvare onda vam nikakva racionalnost neće pomoći da napravite izbor.

Rekla bih da je stanje demokratije u Srbiji posle ovih izbora isto kao što je i bilo. Moguće je ipak da izbor Tomislava Nikolića za predsednika, kojim je na izvestan način „pređen Rubikon”, dovede do nekih promena. Tu pre svega mislim na Demokratsku stranku čije je rukovodstvo godinama živelo u ubeđenju da im je zbog „principa manjeg zla” dozvoljeno sve: od svesnog urušavanja institucija države, pravosuđa pre svega, preko partijskog zapošljavanja, do korupcije u svim njenim vidovima i oblicima uključiv naravno i privatizaciju. Verujem da će, bar neki od njih, posle ovih izbora shvatiti da se vlast mora zaslužiti. Drugim rečima, čini mi se da nije toliko strašno što je Tomislav Nikolić predsednik države, koliko je strašno što su Boris Tadić i DS, u koju smo nekada polagali toliko nade, poraženi baš od njega. Nadam se da će većina članova te stranke i sama to uvideti.

MONITOR: Kada pogledamo pregovore za formiranje nove vlade, izgleda kao da nije bilo bitnih promjena od 90-ih, osim što nema glavnih aktera tadašnje politike i što je većina političara za EU…
TURAJLIĆ: Uprkos činjenici da se mnogi akteri nisu promenili, nisam spremna da se složim sa tvrdnjom da nije bilo bitnih promena od 90-tih. Drugim rečima, koliko god ja, ili i mnogi drugi, bili nezadovoljni sadašnjom vlašću ona se ni na koji način ne može porediti sa periodom Miloševićeve vladavine. Mi danas imamo krizu morala i etike, možda i sposobnosti za upravljanjem ili razumevanjem demokratskih procesa, ali smo ipak daleko od užasa ratnih razaranja u koja nas je uvukao Miloševićev režim.

Ne bih rekla da se ovde radi o pitanju ko je zamenljiv, a ko ne, već pre o toliko lošem vladanju onih u koje smo se nadali, da se, pošto se na političkoj sceni već dvadeset godina vrte ista lica, u nedostatku drugog izbora, ljudi okreću i licima iz prošlosti. Možda bi se moglo reći da je na delu svojevrsna „izvrnuta logika”. Naime ako su se oni za koje smo verovali da su „dobri momci” na naše oči toliko promenili na gore, onda je moguće da su se i oni koji su bili „loši momci” stvarno, a ne samo deklarativno, promenili na bolje.

MONITOR: Sve češće se čuje u javnim obraćanjima, ne samo Fiskalnog saveta, već i političara sa margine pregovora o vladi, da je Srbija faktički u recesiji, da je na ivici bankrotstva. Da li ovi dosadašnji pokušaji da se vrati proizvodnja u Srbiju, kroz subvencije velikim stranim kompanijama, vode državu i građane u dobrom pravcu?
TURAJLIĆ: Nisam stručnjak za ekonomiju, pa mogu da govorim samo o svom utisku. Ne mislim da su subvencije dobro dugoročno rešenje posebno kada se radi o ad hoc dovođenju velikih stranih kompanija koje baš ništa ne vezuje da dugoročno ostanu na ovom prostoru. Čini mi se da je otvaranje radnih mesta koje se ostvaruje na taj način pre marketinški, nego suštinski potez, koji na kraju može veoma skupo da nas košta. Mislim da bi bilo korisnije kada bi se ta sredstva uložila u pokretanje sopstvenog razvoja u skladu sa jasno definisanom strategijom, koja nažalost nedostaje.

MONITOR: Koliko se u sprečavanju daljeg propadanja možemo osloniti na EU?Ima li ona danas sredstva i mehanizme da sačuva mir, bez ubrzavanja procesa pristupanja zemalja Zapadnog Balkana evropskoj zajednici?
TURAJLIĆ: Kao što rekoh verujem da su i bez EU građani sami spremni da sačuvaju mir. Takođe ne mislim da se stanje može popraviti formalnim ubrzavanjem ili usporavanjem procesa pristupanja evropskoj zajednici. Drugim rečima, ne verujem u to da se bilo šta suštinski menja donošenjem zakona i propisa, već isključivo primenom tih istih zakona, koja najčešće izostaje. Otuda se često stiče utisak da su odluke EU u pogledu davanja ovog ili onog statusa pre političke prirode, odnosno uslovljene željom da se u nekom trenutku određena država nagradi ili kazni. Mislim da bi nam svima EU učinila veliku uslugu kada bi preuzela ulogu katalizatora naše evropeizacije u smislu stvarnog prihvatanja evropskih normi i standarda i stvaranja pristojnih, sređenih država u kojima se više ne bi otvarao najveći broj pitanja o kojima smo upravo razgovarali.

Društvo premrežila partokratija

MONITOR: Ako petooktobarski slom Miloševićevog režima i svi protesti, pobune i demonstracije, uključujući i one „za Ginisa” iz 1996-97, u kojima ste veoma aktivno učestvovali, danas izgledaju kao fatamorgane prošlosti, kako napraviti demokratski kapital od jasno izraženog nezadovoljstva građana na ovim izborima, ne samo kroz akciju intelektualaca sa bjelim listićima, već i u velikoj apstinenciji birača?
TURAJLIĆ: Uprkos današnjem stanju i dalje mislim da je za Srbiju bilo neobično važno što je u jednom širokom masovnom nezadovoljstvu srušen režim Slobodana Miloševića. Žao mi je što je tom prilikom i propuštena prilika da se do kraja razjasni šta je za nas značio taj užasni period njegove vladavine. No nezavisno od toga nisam spremna da trenutnu situaciju sagledavam u tom kontrastu.

Problem sa današnjom vlašću je prevashodno u ljudima koji su aktivni u politici, a ne u ideologijama. U prilog tome svedoči i činjenica da se tokom cele kampanje nijedna stranka nije profilisala u pogledu ideologije već su se svi bavili istim floskulama od opredeljenja za pridruživanje EU do „brige za dobrobit građana” koja se iskazivala neprekidnim obilascima seoskih i prigradskih domaćinstava.

Suočeni sa tim prizemnim iskazivanjem želje za golom vlašću građani su odgovorili apstinencijom i time jasno pokazali ne samo trenutno nezadovoljstvo nego i duboko nepoverenje u sve aktere na političkoj sceni. Teško je reći da li će neko u tome prepoznati svoju šansu. Duboko sam ubeđena da u Srbiji ima sposobnih ljudi koji imaju viziju, koji razumeju da lični interesi ne mogu biti jedina ideja vodilja i koji bi bili spremni da preuzmu odgovornost i angažuju se na ostvarenju opštih interesa. Ne znam da li će oni moći da isplivaju u ovoj beskrupuloznoj partokratiji koja je premrežila naše društvo, ali se kao nepopravljivi optimista nadam da hoće.

Komšije i hljeb

MONITOR: Najveći dio balkanskih zemalja, među njima i ex-yu, muče veoma slični problemi krize jer se pokazuje da su vlade neozbiljno upravljale državnim finansijama, a u tranzicionim zemljama tu su i loše privatizacije, nepodnošljivo visoka korupcija i organizovani kriminal. Može li strah od još većeg siromaštva i bezizlaza, vratiti stare i nedavne istorijske resantimane?TURAJLIĆ: Imajući u vidu kako se svi političari grčevito drže vlasti teško je isključiti mogućnost da se oni, pošto iscrpe sva druga sredstva, ponovo ne okrenu populizmu i pokušaju da ubede narod kako je važnije da se unište komšije nego da se dođe do korice hleba. Međutim, iskreno se nadam da se posle nedavnih ratnih užasa i stradanja na ovim prostorima nijedan narod više ne može dovesti u stanje kolektivne histerične mržnje spram drugih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

23 sata

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

23 sata

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo