Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRBIJANKA TURAJLIĆ, PROFESORKA ETF U BEOGRADU : Vlast se mora zaslužiti

Objavljeno prije

na

srbijanka

Za one koji su odlučili da pokažu otvoreno nezadovoljstvo dometima vlasti u Srbiji, jedan od načina, prihvaćen prije svega u jednoj grupi poznatih javnih ličnosti, bio je i protest „belim listićima”, nezaokruživanjem nijednog od ponuđenih kandidata. Ovaj izbor, takođe dio procesa demokratskog odlučivanja na izborima, doživio je najžešće napade, počev od sada bivšeg predsjednika države. Jedna od prvih koja je podržala „bele listiće” i uopšte jasno kritikovala vlast, bila je i dr Srbijanka Turajlić, koja je još 1996, tada kao dekan Elektrotehničkog fakulteta, zajedno sa studentima, tokom četvoromjesečnih demonstracija, bila „u prvim redovima” borbe protiv Miloševićevog režima. Sa fakulteta je bila otpuštena, ali je kroz Alternativnu akademsku obrazovnu mrežu (AAOM), koju je predvodila, uspjela da uspostavi nove veze sa evropskom i svjetskom akademskom zajednicom. MONITOR: Izrazili ste jasno nezadovoljstvo dometima dosadašnje vlasti, podržavajući kampanju „belih listića”. Da li vas je iznenadila reakcija te vlasti, ali i dijela političara iz opozicije? Čak je i Boris Tadić, tada predsjednik Srbije, izjavio kako je to „nedopustivo”.
TURAJLIĆ: Iznenadilo me je zapravo to što su se od samog začetka te ideje svi bavili formom, a niko suštinom. Drugim rečima apsolutno se nijednog trenutka niko od političara nije dotakao pitanja da li su ti dometi vlasti zaista toliko niski i šta bi tim povodom trebalo da se uradi, već su se svi usredsredili na način na koji neko želi da izrazi svoje nezadovoljstvo. Čak i danas, posle evidentnog poraza Demokratske stranke i Borisa Tadića lično, oni se i dalje bave nevažećim listićima i eventualnom odgovornošću intelektualaca, i odbijaju da vide da su ti listići samo posledica njihovog ponašanja i da je poraz pretrpljen na izborima najjači dokaz tvrdnje da je njihova četvorogodišnja vladavina bila skandalozna.

MONITOR: Dobar dio „druge Srbije” ili tzv. građanska elita bio je takođe nezadovoljan idejom da se neslaganje sa ponovljenom ponudom izbora „između dva zla”, rješava nevažećim listićima. Mislite li da u tom, povremeno vrlo burnom dokazivanju ko je u pravu ima i nešto dobro?
TURAJLIĆ: U principu u svakoj debati bi verovatno trebalo da bude nečeg dobrog. Međutim, kod nas po pravilu nastaje problem što se debata pre ili kasnije prevede na lični plan, pa se u nedostatku argumenata prelazi na uvrede. Drugim rečima, umesto da raspravljamo gde nas je do sada doveo „izbor između dva zla” i šta bi nam to u budućnosti moglo dati mi smo se vrlo brzo našli u domenu odgovornosti onih koji glasaju, a ne onih za koje se glasa. Kao paradigma naše nesposobnosti da se upustimo u ozbiljnu raspravu može da posluži nedavna nedopustiva izjava gospodina Miljenka Derete o tome kako su javni istupi gospođe Vesne Pešić rezultat činjenice da ona nije uspela da od dosadašnje vlasti dobije nešto za sebe lično. Suočen sa tako ružnom izjavom čovek ne može da se ne zapita da li su svi koji su podržavali aktuelnu vlast dobili nešto. I onda cela priča gubi svaki smisao.

MONITOR: Kako vi vidite stanje demokratije u Srbiji poslije ovih izbora?
TURAJLIĆ: Priznajem da sam i sama mislila da je dovoljno da se organizuju slobodni izbori, pa da većina problema u jednoj zemlji bude rešena. Nikada se zapravo nisam zamislila nad činjenicom da je ključni problem u ponudi, a ne u samom procesu odabiranja. Dakle, ne radi se o tome da li je izbor svestan i racionalan, već u tome da li vi vidite nekog koji ima viziju i iskrenu želju i sposobnost da tu viziju ostvari. Kada su na političkoj sceni isključivo oni koji imaju lični interes i veruju da je politika sredstvo da taj interes i ostvare onda vam nikakva racionalnost neće pomoći da napravite izbor.

Rekla bih da je stanje demokratije u Srbiji posle ovih izbora isto kao što je i bilo. Moguće je ipak da izbor Tomislava Nikolića za predsednika, kojim je na izvestan način „pređen Rubikon”, dovede do nekih promena. Tu pre svega mislim na Demokratsku stranku čije je rukovodstvo godinama živelo u ubeđenju da im je zbog „principa manjeg zla” dozvoljeno sve: od svesnog urušavanja institucija države, pravosuđa pre svega, preko partijskog zapošljavanja, do korupcije u svim njenim vidovima i oblicima uključiv naravno i privatizaciju. Verujem da će, bar neki od njih, posle ovih izbora shvatiti da se vlast mora zaslužiti. Drugim rečima, čini mi se da nije toliko strašno što je Tomislav Nikolić predsednik države, koliko je strašno što su Boris Tadić i DS, u koju smo nekada polagali toliko nade, poraženi baš od njega. Nadam se da će većina članova te stranke i sama to uvideti.

MONITOR: Kada pogledamo pregovore za formiranje nove vlade, izgleda kao da nije bilo bitnih promjena od 90-ih, osim što nema glavnih aktera tadašnje politike i što je većina političara za EU…
TURAJLIĆ: Uprkos činjenici da se mnogi akteri nisu promenili, nisam spremna da se složim sa tvrdnjom da nije bilo bitnih promena od 90-tih. Drugim rečima, koliko god ja, ili i mnogi drugi, bili nezadovoljni sadašnjom vlašću ona se ni na koji način ne može porediti sa periodom Miloševićeve vladavine. Mi danas imamo krizu morala i etike, možda i sposobnosti za upravljanjem ili razumevanjem demokratskih procesa, ali smo ipak daleko od užasa ratnih razaranja u koja nas je uvukao Miloševićev režim.

Ne bih rekla da se ovde radi o pitanju ko je zamenljiv, a ko ne, već pre o toliko lošem vladanju onih u koje smo se nadali, da se, pošto se na političkoj sceni već dvadeset godina vrte ista lica, u nedostatku drugog izbora, ljudi okreću i licima iz prošlosti. Možda bi se moglo reći da je na delu svojevrsna „izvrnuta logika”. Naime ako su se oni za koje smo verovali da su „dobri momci” na naše oči toliko promenili na gore, onda je moguće da su se i oni koji su bili „loši momci” stvarno, a ne samo deklarativno, promenili na bolje.

MONITOR: Sve češće se čuje u javnim obraćanjima, ne samo Fiskalnog saveta, već i političara sa margine pregovora o vladi, da je Srbija faktički u recesiji, da je na ivici bankrotstva. Da li ovi dosadašnji pokušaji da se vrati proizvodnja u Srbiju, kroz subvencije velikim stranim kompanijama, vode državu i građane u dobrom pravcu?
TURAJLIĆ: Nisam stručnjak za ekonomiju, pa mogu da govorim samo o svom utisku. Ne mislim da su subvencije dobro dugoročno rešenje posebno kada se radi o ad hoc dovođenju velikih stranih kompanija koje baš ništa ne vezuje da dugoročno ostanu na ovom prostoru. Čini mi se da je otvaranje radnih mesta koje se ostvaruje na taj način pre marketinški, nego suštinski potez, koji na kraju može veoma skupo da nas košta. Mislim da bi bilo korisnije kada bi se ta sredstva uložila u pokretanje sopstvenog razvoja u skladu sa jasno definisanom strategijom, koja nažalost nedostaje.

MONITOR: Koliko se u sprečavanju daljeg propadanja možemo osloniti na EU?Ima li ona danas sredstva i mehanizme da sačuva mir, bez ubrzavanja procesa pristupanja zemalja Zapadnog Balkana evropskoj zajednici?
TURAJLIĆ: Kao što rekoh verujem da su i bez EU građani sami spremni da sačuvaju mir. Takođe ne mislim da se stanje može popraviti formalnim ubrzavanjem ili usporavanjem procesa pristupanja evropskoj zajednici. Drugim rečima, ne verujem u to da se bilo šta suštinski menja donošenjem zakona i propisa, već isključivo primenom tih istih zakona, koja najčešće izostaje. Otuda se često stiče utisak da su odluke EU u pogledu davanja ovog ili onog statusa pre političke prirode, odnosno uslovljene željom da se u nekom trenutku određena država nagradi ili kazni. Mislim da bi nam svima EU učinila veliku uslugu kada bi preuzela ulogu katalizatora naše evropeizacije u smislu stvarnog prihvatanja evropskih normi i standarda i stvaranja pristojnih, sređenih država u kojima se više ne bi otvarao najveći broj pitanja o kojima smo upravo razgovarali.

Društvo premrežila partokratija

MONITOR: Ako petooktobarski slom Miloševićevog režima i svi protesti, pobune i demonstracije, uključujući i one „za Ginisa” iz 1996-97, u kojima ste veoma aktivno učestvovali, danas izgledaju kao fatamorgane prošlosti, kako napraviti demokratski kapital od jasno izraženog nezadovoljstva građana na ovim izborima, ne samo kroz akciju intelektualaca sa bjelim listićima, već i u velikoj apstinenciji birača?
TURAJLIĆ: Uprkos današnjem stanju i dalje mislim da je za Srbiju bilo neobično važno što je u jednom širokom masovnom nezadovoljstvu srušen režim Slobodana Miloševića. Žao mi je što je tom prilikom i propuštena prilika da se do kraja razjasni šta je za nas značio taj užasni period njegove vladavine. No nezavisno od toga nisam spremna da trenutnu situaciju sagledavam u tom kontrastu.

Problem sa današnjom vlašću je prevashodno u ljudima koji su aktivni u politici, a ne u ideologijama. U prilog tome svedoči i činjenica da se tokom cele kampanje nijedna stranka nije profilisala u pogledu ideologije već su se svi bavili istim floskulama od opredeljenja za pridruživanje EU do „brige za dobrobit građana” koja se iskazivala neprekidnim obilascima seoskih i prigradskih domaćinstava.

Suočeni sa tim prizemnim iskazivanjem želje za golom vlašću građani su odgovorili apstinencijom i time jasno pokazali ne samo trenutno nezadovoljstvo nego i duboko nepoverenje u sve aktere na političkoj sceni. Teško je reći da li će neko u tome prepoznati svoju šansu. Duboko sam ubeđena da u Srbiji ima sposobnih ljudi koji imaju viziju, koji razumeju da lični interesi ne mogu biti jedina ideja vodilja i koji bi bili spremni da preuzmu odgovornost i angažuju se na ostvarenju opštih interesa. Ne znam da li će oni moći da isplivaju u ovoj beskrupuloznoj partokratiji koja je premrežila naše društvo, ali se kao nepopravljivi optimista nadam da hoće.

Komšije i hljeb

MONITOR: Najveći dio balkanskih zemalja, među njima i ex-yu, muče veoma slični problemi krize jer se pokazuje da su vlade neozbiljno upravljale državnim finansijama, a u tranzicionim zemljama tu su i loše privatizacije, nepodnošljivo visoka korupcija i organizovani kriminal. Može li strah od još većeg siromaštva i bezizlaza, vratiti stare i nedavne istorijske resantimane?TURAJLIĆ: Imajući u vidu kako se svi političari grčevito drže vlasti teško je isključiti mogućnost da se oni, pošto iscrpe sva druga sredstva, ponovo ne okrenu populizmu i pokušaju da ubede narod kako je važnije da se unište komšije nego da se dođe do korice hleba. Međutim, iskreno se nadam da se posle nedavnih ratnih užasa i stradanja na ovim prostorima nijedan narod više ne može dovesti u stanje kolektivne histerične mržnje spram drugih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo