Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SRBIJANKA TURAJLIĆ, PROFESORKA ETF U BEOGRADU : Vlast se mora zaslužiti

Objavljeno prije

na

Za one koji su odlučili da pokažu otvoreno nezadovoljstvo dometima vlasti u Srbiji, jedan od načina, prihvaćen prije svega u jednoj grupi poznatih javnih ličnosti, bio je i protest „belim listićima”, nezaokruživanjem nijednog od ponuđenih kandidata. Ovaj izbor, takođe dio procesa demokratskog odlučivanja na izborima, doživio je najžešće napade, počev od sada bivšeg predsjednika države. Jedna od prvih koja je podržala „bele listiće” i uopšte jasno kritikovala vlast, bila je i dr Srbijanka Turajlić, koja je još 1996, tada kao dekan Elektrotehničkog fakulteta, zajedno sa studentima, tokom četvoromjesečnih demonstracija, bila „u prvim redovima” borbe protiv Miloševićevog režima. Sa fakulteta je bila otpuštena, ali je kroz Alternativnu akademsku obrazovnu mrežu (AAOM), koju je predvodila, uspjela da uspostavi nove veze sa evropskom i svjetskom akademskom zajednicom. MONITOR: Izrazili ste jasno nezadovoljstvo dometima dosadašnje vlasti, podržavajući kampanju „belih listića”. Da li vas je iznenadila reakcija te vlasti, ali i dijela političara iz opozicije? Čak je i Boris Tadić, tada predsjednik Srbije, izjavio kako je to „nedopustivo”.
TURAJLIĆ: Iznenadilo me je zapravo to što su se od samog začetka te ideje svi bavili formom, a niko suštinom. Drugim rečima apsolutno se nijednog trenutka niko od političara nije dotakao pitanja da li su ti dometi vlasti zaista toliko niski i šta bi tim povodom trebalo da se uradi, već su se svi usredsredili na način na koji neko želi da izrazi svoje nezadovoljstvo. Čak i danas, posle evidentnog poraza Demokratske stranke i Borisa Tadića lično, oni se i dalje bave nevažećim listićima i eventualnom odgovornošću intelektualaca, i odbijaju da vide da su ti listići samo posledica njihovog ponašanja i da je poraz pretrpljen na izborima najjači dokaz tvrdnje da je njihova četvorogodišnja vladavina bila skandalozna.

MONITOR: Dobar dio „druge Srbije” ili tzv. građanska elita bio je takođe nezadovoljan idejom da se neslaganje sa ponovljenom ponudom izbora „između dva zla”, rješava nevažećim listićima. Mislite li da u tom, povremeno vrlo burnom dokazivanju ko je u pravu ima i nešto dobro?
TURAJLIĆ: U principu u svakoj debati bi verovatno trebalo da bude nečeg dobrog. Međutim, kod nas po pravilu nastaje problem što se debata pre ili kasnije prevede na lični plan, pa se u nedostatku argumenata prelazi na uvrede. Drugim rečima, umesto da raspravljamo gde nas je do sada doveo „izbor između dva zla” i šta bi nam to u budućnosti moglo dati mi smo se vrlo brzo našli u domenu odgovornosti onih koji glasaju, a ne onih za koje se glasa. Kao paradigma naše nesposobnosti da se upustimo u ozbiljnu raspravu može da posluži nedavna nedopustiva izjava gospodina Miljenka Derete o tome kako su javni istupi gospođe Vesne Pešić rezultat činjenice da ona nije uspela da od dosadašnje vlasti dobije nešto za sebe lično. Suočen sa tako ružnom izjavom čovek ne može da se ne zapita da li su svi koji su podržavali aktuelnu vlast dobili nešto. I onda cela priča gubi svaki smisao.

MONITOR: Kako vi vidite stanje demokratije u Srbiji poslije ovih izbora?
TURAJLIĆ: Priznajem da sam i sama mislila da je dovoljno da se organizuju slobodni izbori, pa da većina problema u jednoj zemlji bude rešena. Nikada se zapravo nisam zamislila nad činjenicom da je ključni problem u ponudi, a ne u samom procesu odabiranja. Dakle, ne radi se o tome da li je izbor svestan i racionalan, već u tome da li vi vidite nekog koji ima viziju i iskrenu želju i sposobnost da tu viziju ostvari. Kada su na političkoj sceni isključivo oni koji imaju lični interes i veruju da je politika sredstvo da taj interes i ostvare onda vam nikakva racionalnost neće pomoći da napravite izbor.

Rekla bih da je stanje demokratije u Srbiji posle ovih izbora isto kao što je i bilo. Moguće je ipak da izbor Tomislava Nikolića za predsednika, kojim je na izvestan način „pređen Rubikon”, dovede do nekih promena. Tu pre svega mislim na Demokratsku stranku čije je rukovodstvo godinama živelo u ubeđenju da im je zbog „principa manjeg zla” dozvoljeno sve: od svesnog urušavanja institucija države, pravosuđa pre svega, preko partijskog zapošljavanja, do korupcije u svim njenim vidovima i oblicima uključiv naravno i privatizaciju. Verujem da će, bar neki od njih, posle ovih izbora shvatiti da se vlast mora zaslužiti. Drugim rečima, čini mi se da nije toliko strašno što je Tomislav Nikolić predsednik države, koliko je strašno što su Boris Tadić i DS, u koju smo nekada polagali toliko nade, poraženi baš od njega. Nadam se da će većina članova te stranke i sama to uvideti.

MONITOR: Kada pogledamo pregovore za formiranje nove vlade, izgleda kao da nije bilo bitnih promjena od 90-ih, osim što nema glavnih aktera tadašnje politike i što je većina političara za EU…
TURAJLIĆ: Uprkos činjenici da se mnogi akteri nisu promenili, nisam spremna da se složim sa tvrdnjom da nije bilo bitnih promena od 90-tih. Drugim rečima, koliko god ja, ili i mnogi drugi, bili nezadovoljni sadašnjom vlašću ona se ni na koji način ne može porediti sa periodom Miloševićeve vladavine. Mi danas imamo krizu morala i etike, možda i sposobnosti za upravljanjem ili razumevanjem demokratskih procesa, ali smo ipak daleko od užasa ratnih razaranja u koja nas je uvukao Miloševićev režim.

Ne bih rekla da se ovde radi o pitanju ko je zamenljiv, a ko ne, već pre o toliko lošem vladanju onih u koje smo se nadali, da se, pošto se na političkoj sceni već dvadeset godina vrte ista lica, u nedostatku drugog izbora, ljudi okreću i licima iz prošlosti. Možda bi se moglo reći da je na delu svojevrsna „izvrnuta logika”. Naime ako su se oni za koje smo verovali da su „dobri momci” na naše oči toliko promenili na gore, onda je moguće da su se i oni koji su bili „loši momci” stvarno, a ne samo deklarativno, promenili na bolje.

MONITOR: Sve češće se čuje u javnim obraćanjima, ne samo Fiskalnog saveta, već i političara sa margine pregovora o vladi, da je Srbija faktički u recesiji, da je na ivici bankrotstva. Da li ovi dosadašnji pokušaji da se vrati proizvodnja u Srbiju, kroz subvencije velikim stranim kompanijama, vode državu i građane u dobrom pravcu?
TURAJLIĆ: Nisam stručnjak za ekonomiju, pa mogu da govorim samo o svom utisku. Ne mislim da su subvencije dobro dugoročno rešenje posebno kada se radi o ad hoc dovođenju velikih stranih kompanija koje baš ništa ne vezuje da dugoročno ostanu na ovom prostoru. Čini mi se da je otvaranje radnih mesta koje se ostvaruje na taj način pre marketinški, nego suštinski potez, koji na kraju može veoma skupo da nas košta. Mislim da bi bilo korisnije kada bi se ta sredstva uložila u pokretanje sopstvenog razvoja u skladu sa jasno definisanom strategijom, koja nažalost nedostaje.

MONITOR: Koliko se u sprečavanju daljeg propadanja možemo osloniti na EU?Ima li ona danas sredstva i mehanizme da sačuva mir, bez ubrzavanja procesa pristupanja zemalja Zapadnog Balkana evropskoj zajednici?
TURAJLIĆ: Kao što rekoh verujem da su i bez EU građani sami spremni da sačuvaju mir. Takođe ne mislim da se stanje može popraviti formalnim ubrzavanjem ili usporavanjem procesa pristupanja evropskoj zajednici. Drugim rečima, ne verujem u to da se bilo šta suštinski menja donošenjem zakona i propisa, već isključivo primenom tih istih zakona, koja najčešće izostaje. Otuda se često stiče utisak da su odluke EU u pogledu davanja ovog ili onog statusa pre političke prirode, odnosno uslovljene željom da se u nekom trenutku određena država nagradi ili kazni. Mislim da bi nam svima EU učinila veliku uslugu kada bi preuzela ulogu katalizatora naše evropeizacije u smislu stvarnog prihvatanja evropskih normi i standarda i stvaranja pristojnih, sređenih država u kojima se više ne bi otvarao najveći broj pitanja o kojima smo upravo razgovarali.

Društvo premrežila partokratija

MONITOR: Ako petooktobarski slom Miloševićevog režima i svi protesti, pobune i demonstracije, uključujući i one „za Ginisa” iz 1996-97, u kojima ste veoma aktivno učestvovali, danas izgledaju kao fatamorgane prošlosti, kako napraviti demokratski kapital od jasno izraženog nezadovoljstva građana na ovim izborima, ne samo kroz akciju intelektualaca sa bjelim listićima, već i u velikoj apstinenciji birača?
TURAJLIĆ: Uprkos današnjem stanju i dalje mislim da je za Srbiju bilo neobično važno što je u jednom širokom masovnom nezadovoljstvu srušen režim Slobodana Miloševića. Žao mi je što je tom prilikom i propuštena prilika da se do kraja razjasni šta je za nas značio taj užasni period njegove vladavine. No nezavisno od toga nisam spremna da trenutnu situaciju sagledavam u tom kontrastu.

Problem sa današnjom vlašću je prevashodno u ljudima koji su aktivni u politici, a ne u ideologijama. U prilog tome svedoči i činjenica da se tokom cele kampanje nijedna stranka nije profilisala u pogledu ideologije već su se svi bavili istim floskulama od opredeljenja za pridruživanje EU do „brige za dobrobit građana” koja se iskazivala neprekidnim obilascima seoskih i prigradskih domaćinstava.

Suočeni sa tim prizemnim iskazivanjem želje za golom vlašću građani su odgovorili apstinencijom i time jasno pokazali ne samo trenutno nezadovoljstvo nego i duboko nepoverenje u sve aktere na političkoj sceni. Teško je reći da li će neko u tome prepoznati svoju šansu. Duboko sam ubeđena da u Srbiji ima sposobnih ljudi koji imaju viziju, koji razumeju da lični interesi ne mogu biti jedina ideja vodilja i koji bi bili spremni da preuzmu odgovornost i angažuju se na ostvarenju opštih interesa. Ne znam da li će oni moći da isplivaju u ovoj beskrupuloznoj partokratiji koja je premrežila naše društvo, ali se kao nepopravljivi optimista nadam da hoće.

Komšije i hljeb

MONITOR: Najveći dio balkanskih zemalja, među njima i ex-yu, muče veoma slični problemi krize jer se pokazuje da su vlade neozbiljno upravljale državnim finansijama, a u tranzicionim zemljama tu su i loše privatizacije, nepodnošljivo visoka korupcija i organizovani kriminal. Može li strah od još većeg siromaštva i bezizlaza, vratiti stare i nedavne istorijske resantimane?TURAJLIĆ: Imajući u vidu kako se svi političari grčevito drže vlasti teško je isključiti mogućnost da se oni, pošto iscrpe sva druga sredstva, ponovo ne okrenu populizmu i pokušaju da ubede narod kako je važnije da se unište komšije nego da se dođe do korice hleba. Međutim, iskreno se nadam da se posle nedavnih ratnih užasa i stradanja na ovim prostorima nijedan narod više ne može dovesti u stanje kolektivne histerične mržnje spram drugih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo