Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS RAONIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKE ALIJANSE: Povratak govora mržnje

Objavljeno prije

na

Samo par dana nakon što je izabran u Bord direktora Pobjede Boris Raonić je podnio ostavku na tu funkciju. Na sjednici Borda direktora nijesu usvojeni Raonićevi zahtjevi: objavljivanje na sajtu Pobjede svih ugovora, stopiranje kolumne Marka Vešovića, zahtjev da se odgovorni urednik Srđan Kusovac izvini novinarkama Monitora i Vijesti, ocjena rada Kusovca i menadžmenta. Raonić za Monitor govori o svom iskustvu u Bordu direktora Pobjede. MONITOR: Na prvoj sjednici Borda direktora ni jedan od vaših zahtjeva nije usvojen. Zbog čega ostali članovi Borda nijesu uvažili nijedan vaš prijedlog?
RAONIĆ: Nije da nijesu uvažili. Oni su možda i htjeli da se njima bave na narednim sjednicama, ali me razočaralo da u diskusijama nijesam prepoznao da oni vide probleme koje sam ja postavio na samom startu. Razočaralo me da nikoga nije interesovao govor mržnje u kolumnama u Pobjedi, pa se čak čulo da to podiže tiraž ili kako reče jedan član da u njima uživa. Riječ o suštinskoj stvari – što god mislili o crnogorskom medijskom prostoru, a on je prepun etičkih problema, kao i svaki segment našeg tranzicionog društva, u posljednjim godinama je bio makar oslobođen govora mržnje. U Pobjedi sam identifikovao da se govor mržnje vraća na javnu scenu, i to u mediju u državnom vlasništvu. O tome koliko je štetnih posljedica govor mržnje ostavio za sobom, i to baš na stranicama Pobjede – ne treba trošiti riječi, jer je to valjda jedna od rijetkih neprijatnih činjenica iz 90-ih koju još nismo pokušali relativizovati.

MONITOR: Šta je zaključeno na prvoj sjednici o stanju u Pobjedi, položaju radnika, garancijama koje je Vlada dala za Pobjedine kredite…?
RAONIĆ: Iako je bila konstitutivna sjednica, ja sam zaključio dovoljno. Moć nije u Bordu direktora, nego negdje drugo. Problemi su toliko veliki, tako da bih prijateljima savjetovao da pokušaju tražiti posao na drugom mjestu. Što se tiče radnika, to me pitanje tangira, taman kao i problem nezaposlenosti u Foči ili Nevesinju. Stanje u kakvom se nalaze, je rezultat njihovih aktivnosti u prethodnom periodu.

MONITOR: Da li ste stekli utisak da Vlada ima neku strategiju za rješenje problema u Pobjedi ili se izlaz vidi jedino u tome da se ova novinsko izdavačka kuća proda Avazu?
RAONIĆ: Tako nešto je gotovo nemoguće utvrditi nakon jedne sjednice. Međutim, kako se na Bordu direktora više govorilo o pregovorima, nego o mojim zahtjevima, to jasno ukazuje da je fokus na potrebi da se nekome utrapi da se bavi problemima koji su godinama gomilani. No, ako ne želite da analizirate uzroke problema, teško da ćete formulisati i odgovarajuća rješenja. Naravno, u takvoj situaciji, prodaja po svaku cijenu čini se kao jedina opcija. Ali to je već problem crnogorske ekonomske škole, u kojoj se prodajom resursa maskira neodgovorno i nekvalitetno upravljanje. Vlada je dakle očigledno sve karte stavila na Avaz, čime je njena pregovaračka pozicija pogoršana. A ako Avaz bude više zaintersovan za BH Ministarstvo unutrašnjih poslova, nego crnogorski vruć krompir, onda 250 radnika Pobjede neka odu kod izvršnog direktora i traže da im on riješi probleme.

MONITOR: Da li ste, s obzirom da Vas je Vlada predložila za članstvo u bordu direktora, imali neke kontakte i razgovore o tome da je potrebno uvesti promjene u rad ove medijske kuće?
RAONIĆ: Nije me predložila Al Kaida. U Crnoj Gori se svaka mogućnost sektorske mobilnosti smatra kao prvorazredni skandal. Stvari se žele postaviti tako da NVO-i moraju biti u ratu sa Vladom, da se univerzitet ne oglašava, biznis sektor je tu da pravi novac i ne razmišlja o društvenoj odgovornosti, a međunarodne organizacije da posmatraju sa strane. Nikakva komunikacija među njima nije prirodna i normalna. E, pa nije tako. To što je neko u Vladi dao prostor za NVO-e je stvar koju treba pohvaliti, a ne odmah reći Vlada ga je kupila. Ako želimo promjenu moguće je samo kroz rad uticaj na Vladu. Da li Vlada radi dobro i treba li bolje, to je drugo pitanje, koje je svima valjda jasno.

Prije prihvatanja sam se konsultovao sa svim onim organizacijama i profesionalcima sa kojima mi u Građanskoj alijansi i inače sarađujemo. Svačiji savjet ili sugestija bila je dobrodošla. Ali, čudi da oni koji obećahu pomoć, iz nekog straha ili gluposti nijesu bili spremni da to i urade.

MONITOR: Vlada se hvali da poštuje preporuke EU i da u razne odbore, komisije, tijela… uključuje stručnjake iz civilnog sektora. Da li Vaš slučaj pokazuje kako predstavnici civilnog sektora treba da se ponašati u tim odborima?
RAONIĆ: O angažmanu predstavnika NVO sektora (jer se najčešće radi o predstavnicima, a ne stručnjacima, koliko god pojedine kolege imale visoko mišljenje o sebi) u raznim državnim organima, odborima i tijelima – najbolje je suditi na osnovu ostvarenih rezultata. Ja ne mogu sa sigurnošću tvrditi kakva su očekivanja Vlade, tj. da li ona imenuje NVO predstavnike kako bi zadovoljila EU ili SAD po pitanju saradnje sa civilnim sektorom, zbog toga što iskreno želi da uključi i nezavisne stavove u raznim javnim aktivnostima ili naprosto zato što želi da dobije pokriće u smislu šireg fronta podrške nekim njenim planovima i odlukama. Pretpostavljam da ima svega, ali nije problem toliko u Vladi, koliko u onim predstavnicima NVO sektora, koji pristaju da uđu u te odbore ili tijela, uprkos neregularnim izbornim procedurama, nedovoljnim profesionalnim sposobnostima i znanjem za obavljanje određenih funkcija ili na kraju krajeva – zbog želja za promocijom. Vlada može imati razna očekivanja, ali je na NVO predstavnicima da se tim očekivanjima odupru i probaju naći način da nametnu ciljeve zbog kojih su i ušli u cijelu priču. Ili, koliko god to strašno zvučalo, da se odreknu članstva u tom tijelu i pripadajućih novčanih primanja.

Žrtve dale amnestiju zločincima

MONITOR: Zašto je uspio projekat nesuočavanja sa ratnih zločinima u Crnoj Gori.
RAONIĆ: Crna Gora je razvila kulturu nekažnjivosti i zaborava. Sami podatak da niko nije odgovarao za ratne zločine u Crnoj Gori, govori dovoljno za sebe, a još je indikativnije da tužilaštvo i ne razmišlja da pokrene pitanje komandne odgovornosti, kao i da pravdi privede one koji su huškali na ove zločine. Mi smo nedavno radili istraživanje o tome koliko studenti pravnih fakulteta znaju o zločinima i dobili smo prazne podatke, pa je ovaj projekat zaborava i pranja prošlosti izgleda uspio. Previše je ljudi koji ne znaju da je na teritoriji Crne Gore, nad građanima Crne Gore, od strane građana Crne Gore sprovođen teror i ratni zločini.

O ovome je već dosta rečeno, ali niko se ne usuđuje da kaže da je odgovornost i na žrtvama, koje su iz kalkulantskih razloga, političkom podrškom, inspiratorima iz ranih 90-ih dali svojevrsnu amnestiju, pa nama koji ne dozvoljavamo zaborav, mnogo je teže da tražimo odgovornost i suočavanje sa prošlošću, ako žrtve sada stoje rame uz rame sa svojim zločincima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo