Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRANDA PATRUCIĆ, NOVINARKA OCCRP-A: Privatna banka u privatnoj državi

Objavljeno prije

na

Za Monitor govori Miranda Patrucić, novinarka sarajevskog Centra za novinarsko istraživanje i Mreže istraživačkih novinara OCCRP, autorka nedavno objavljenog istraživanja o poslovanju Prve banke koje je otkrilo brojne nezakonitosti i kriminalne radnje kako uprave i vlasnika banke, tako i ovdašnjih organa i regulatora koji su to trebali spriječiti. OCCRP je mreža istraživačkih centara, komercijalnih medija i istraživačkih novinara iz više od 15 zemalja koja se bavi istraživanjem organizovanog kriminala i korupcije. OCCRP je do sada objavio istraživanja o švercu cigaretama, krivotvorenju dokumenta, trgovini strujom, Darku Šariću, Zoranu Ćopiću, Miroslavu Miškoviću, Naseru Keljmendiju. Njihova istraživanja prenosili su brojni uticajni mediji – Guardian, Der Speigel, Time Magazine, Le Soir, Financial Times, a sarađivali su, objašnjava naša sagovornica i sa BBC, švedskom državnom televizijom i Radio Slobodna Evropa.

„Za svoj rad dobili smo niz međunarodnih priznanja, uključujući 2011 Daniel Pearl Award, Online Journalism Award, Global Shining Light Award, The Tom Renner Award for Crime Reporting”, objašnjava naša sagovornica.

MONITOR: Šta su glavni nalazi nedavno objavljenog istraživanja CIN-a i OCCRP o Prvoj banci?
PATRUCIĆ: Prva banka je biznis šačice ljudi povezanih sa bivšim premijerom Milom Đukanovićem. Taj je biznis godinama djelovao van zakona, normi, razuma. Problem je taj što nije razvijen vlastitim novcem, već novcem građana Crne Gore.

Vlada, njene agencije, fondovi, državne firme su godinama držali pare u Prvoj banci. Milioni eura su podijeljeni svakojakim biznismenima i onima što su to željeli biti. Krediti u iznosima koje bi teško ko mogao dobiti su davani tek tako. Banka je bila ATM za povlaštene.

Iznimno visoke kredite su dobijali članovi porodice Đukanović, kum Vuk Rajković, Veselin Barović, Zoran Bećirović, niz prijatelja i poslovnih partnera. Najzanimljiviji je primjer Svetlane Mićunović, supruge Branislava Brana Mićunovića kojoj je banka bez ugovora ili bilo čega drugog odobrila prekoračenje od 4,6 miliona eura. Novcem je kupljeno zemljište u Budvi. Krediti su odobravani sa dugim grejs periodima (u slučaju Aca Đukanovića čak četiri godine), bez ili sa neznatnim obezbjeđenjem i jednokratnim rokom otplate. Prema podacima revizorske kuće PricewaterhouseCoopers čak dvije trećine kredita Banka je dala povezanim licima.

Kad je pipa presušila a prijatelji nisu vraćali novac, valjalo je opet zatražiti pomoć vlasti. I dobili su je, 44 miliona eura iz džepa građana. Pitanje je da li je Prva banka ikada vratila novac. Centralna banka je otkrila da su tri rate vraćane novcem koji je baš u tom periodu stizao sa računa trezora. Uz to, banka je prekršila i odredbe ugovora o krediti a da niko ništa nije učinio po tom pitanju.

Centralna banka i Svjetska banka su tražile prinudnu upravu. Vlada je imala drugi plan. Prodajom Elektroprivrede, na račun banke je leglo 192 miliona eura, dobar dio tog novca je ostao zarobljen. U izvještaju Centralne banke iz 2010. godine se navodi da bi banka kolabrirala kad bi samo mali dio tog novca bio povučen.

Banka i danas preživljava zahvaljujući pomoći vlasti – postali su partner na svim važnijim kapitalnim projektima.

MONITOR: Koji su zakoni i bankarska pravila prekršeni u slučaju Prve banke?
PATRUCIĆ: Mislim da je pravo pitanje koji zakoni i bankarska pravila nijesu prekršeni. Svi – od ključnog Zakona o bankama, preko Zakona o platnom prometu, Zakona o sprječavanju pranja novca, do najvažnijih propisa koje donosi Centralna banka. Pri tome kršenja nisu bila mala i nebitna.

Samo primjer: kako bi prikrila da nema para, Banka se služila svakojakim trikovima i malverzacijama – krivotvorila datume na nalozima, slala naloge izvan radnog vremena, lagala Centralnu banku. Banka je otvarala račune brojnim stranim firmama bez da je prikupila potrebnu dokumentaciju. Najmanje dvije firme su bile u vlasništvu Duška Šarića. Također nije prijavljivala sve transakcije preko 15.000 eura, niti je uvijek pratila povezane transakcije što joj je bila zakonska obaveza. PwC je otkrio šest depozita u iznosu od preko 800.000 eura koje banka nije prijavila.

Centralna banka je u tom periodu donijela niz rješenja kojima je Banci nalagala otklanjanje nepravilnosti i nezakonitosti. One nebitne, Banka je ispunila, dok je one ključne ignorisala. Čak i kad je dobila kreditnu podršku – 44 miliona eura novca građana – umjesto da kaže, zeznuli smo stvari, sad ćemo raditi kako nam se kaže, Banka je uzela novac i potrošila ga kako je htjela. A ugovor je bio jasan – Centralna banka kontroliše kako će novac biti utrošen, u protivnom ugovor se raskida. Ministarstvo finansija ne samo da nije raskinulo ugovor, već je, kako je Centralna banka kasnije utvrdila, novcem građana pomoglo Prvoj banci da prividno vrati novac.

MONITOR: Ko bi trebalo da odgovara zbog toga?
PATRUCIĆ: Odgovornost i krivica postoji među onima koji su to činili, onima koji su to odobravali i onima koji su zatvarali oči pred problemom. Prije svega mislim na aktere u Prvoj banci, te organe vlasti. OCCRP će ubrzo objaviti preko hiljadu stranica dokumenata. Mislim da će štivo biti zanimljivo kako za tužioce, tako i za EU zvaničnike. Borba protiv korupcije i kriminala u narednom periodu predstavlja najvažniji izazov za Crnu Goru.

Banka je u javnosti izjavila da su ovo stari problemi i da je situacija dobra. Međutim, nije stavila javnosti na uvid revizorske izvještaje koji su ključni dokaz transparentnosti. Ako je istina to što kažu, zašto kriju informacije i zašto ova banka nije transparentna kao ostale banke u regionu?

Banka je u vlasništvu osobe iz porodice koja je jedna od politički najutjecajnijih u regiji. Baš zbog toga trebala bi imati veći nivo transparetnosti. Banka se na naše tekstove osvrnula preko članka u jednoj novini. Ovo nisu postupci banke čije su namjere dobre. Pozivamo ih da nam daju intervju u kojem će moći iznijeti objašnjenje za svaki od navoda.

MONITOR: Reakcije nadležnih u Crnoj Goru uglavnom su usmjerene na otkrivanje ,,krivca” koji je saopštio informacije o poslovanju banke braće Đukanović. Kako obično završavaju vaša istraživanja – ostavkama, prijavama?
PATRUCIĆ: Crnogorska vlast apsolutno je nezainteresovana da procesuira kriminal i nezakonitosti koje je Centralna banka utvrdila u ovom slučaju i svu je svoju pažnju usmjerila na građane koji su o tome progovorili i pomogli da se kriminal dokumentuje. Ja bih rekla da je prioritet procesuirati one koji su zamalo doveli do sloma bankarskog sistema. Činjenica da niko nije niti u jednom trenutku argumentovano demantovao niti jedan od navoda u tekstovima dovoljno govori.

U zemljama u kojima se zakon ne kroji prema interesima pojedinaca već interesima građana, naši tekstovi su rezultirali optužnicom protiv premijera, ostavkom dvoje sudija, hapšenjem visokog policijskog zvaničnika, hapšenjem brojnih biznismena, promjenama zakona, procedura, zatvaranjem korumpiranih firmi, policijskim istragama. Naravno, neke od naših priča za sada nisu imale efekta.

Azerbejdžan je jedan od primjera autokoratskih zemalja gdje je korupcija zahvatila sam vrh vlasti. Čekamo da vidimo šta će se desiti u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako ste došli do podataka o poslovanju Prve banke? Kojim ste se sve postupcima služili tokom istraživanja?
PATRUCIĆ: Dio javnih dokumenata smo dobili pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, dio nam je ustupio MANS. Ostatak sam dobila od hrabrih ljudi iz različitih institucija i međunarodnih organizacija koji nisu željeli biti nijemi posmatrači onoga što se događa.

Istraživanje je trajalo mjesecima. Budući da se radi o preko hiljadu stranica dokumenata trebalo mi je dugo da ih prostudiram i razumijem. Razgovarala sam sa velikim brojem ljudi čije viđenje situacije je uveliko pomoglo. No najteže od svega je bilo ispričati priču na način da je obični ljudi razumiju.

MONITOR: Ovdje neki tvrde da su vaši nalazi usmjereni protiv Crne Gore. Zašto ste se bavili poslovima porodice Đukanović?
PATRUCIĆ: Protiv Crne Gore? Ma ne, ja obožavam Crnu Goru, rado bih došla živjeti i raditi u Crnoj Gori.

Prvo istraživanje je došlo slučajno. OCCRP je bio partner na projektu Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ) o međunarodnom švercu cigareta. Dio istraživanja se odnosio i na optužnicu iz Barija te se logičnim nametnulo pitanje ko je Milo Đukanović. ICIJ je zanimalo gdje su otišle pare od šverca cigareta. Krenuli smo od početka tako što smo uporedili zvanične prihode porodice i stvarnu vrijednost onoga što posjeduju. Koristeći se javnim izvorima – registrima nekretnina i preduzeća, podacima sa berze i komisije za hartije od vrijednosti – utvrdili smo da je porodica, u trenutku objavljivanja, dakle sredinom 2009. godine posjedovala ili kontrolisala imovinu vrijednu najmanje 185 miliona dolara. I danas vjerujem da to nije konačna brojka. Značajan dio bogatstva bio je vezan za Prvu banku.

Istraživanje je osvojilo niz međunarodnih priznanja uključujući i Tom Renner Award for Crime Reporting američkog Udruženja istraživačkih novinara i urednika i Overseas Press Club Award.

Nedugo potom Centralna banka je raspisala tender za posebnu reviziju Banke pri čemu su kao osnov naveli netačno izvještavanje. Kad se tome doda i prijava Vrhovnom tužilaštvu, zar mi treba drugi razlog da se pozabavim ovom temom? .

Najveći izazov za novinara je razotkriti nešto što svi silno nastoje sakriti. Od kada sam čula za specijalnu reviziju, imala sam cilj – doći do tog dokumenta. I došla sam, do tog i brojnih drugih. A kad jesam, ostala sam u šoku. Sedmicama sam bila u nevjerici, zar je tako nešto moguće. Toliki nivo nepotizma, sukoba interesa, korupcije, očitog kršenja svih mogućih propisa i zloupotreba novca građana nisam dugo vidjela niti čula. A vlast je ostajala nijema. Tu priču sam morala ispričati. Građani Crne Gore imaju pravo znati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

MONITOR: Na kome je odgovornost?

GORJANC PRELEVIĆ:  Za političku, nacionalnu i versku polarizaciju u državi najviše je odgovoran DPS, tačnije oni koji su u toj partiji insistirali na spornim odredbama o imovini u Zakonu o vjerskim zajednicama, a koje su Srpsku pravoslavnu crkvu promovisale u političkog aktera. DPS je krajem 2019. godine pokušao pred izbore da promeni glavnu temu sa korupcije na identitetska pitanja crkvene i nacionalne pripadnosti. To je krajem 2020. godine i dovelo do promene vlasti posle tri decenije monopolske vladavine DPS-a. Nažalost, pokazalo se da su obje nove Vlade bile nekompetentne za stabilan evropski kurs, koji traži konkretne rezultate da bi se na njemu napredovalo. Od 2020. na ovamo, odgovornost leži na novoj skupštinskoj većini. Vlast uvek ima veću odgovornost. Ostaće zato zapamćeno da je, npr. poslanica URA-e, odbila da glasa za svih 18 kandidata za Ustavni sud, iako svakako nije jedina koja je opstruirala ukupno pet izbornih procesa koji su do sad propali. Ali, ona je u tom procesu predstavljala partiju koja je držala premijersku poziciju i zaklinjala se u vladavinu prava, ljudska prava, evropske integracije… Žalosno je što je građanska opcija pala na takvim ispitima.

MONITOR: Kritikovali ste način na koji se pokušavaju mijenjati odredbe Zakona o tužilaštvu, ali i samo rješenje koje je Tužilački savjet, a potom i Vlada predložila.

GORJANC PRELEVIĆ: Kritikovali smo pokušavajući da ukažemo da zakoni u demokratskom društvu ne mogu da se prave po meri jednog čoveka ili žene ili jedne situacije, bilo da ih treba ukloniti sa funkcije ili da se na njoj održe. Mislim da bi i Tužilački savjet i svi poslanici i poslanice morali da osećaju kao svoju osnovnu dužnost prema Crnoj Gori to da urade sve što je u njihovoj nadležnosti da država posle tri godine ima vrhovnog državnog tužioca, umesto da se posvećuju tome da stanje vršilaca dužnosti produžavaju u nedogled. To je Venecijanska komisija sve već detaljno objasnila i u tome se s njima sasvim slažemo. Pošto-poto predlaganje i usvajanje takve izmene zakona usred postupka izbora VDT-a stvara pogrešnu atmosferu i ne pogoduje utisku o tome da država teži pravnoj sigurnosti.

MONITOR: Šta treba uraditi da bi Crna Gora uskoro dobila vrhovnog državnog tužioca u punom mandatu?

GORJANC PRELEVIĆ: Postoje prijavljeni kandidati za tu funkciju koji ispunjavaju uslove. Indikativno je da je malo zainteresovanih za taj posao, koji nosi znatan bezbjednosni rizik, nije komforan i pod pritiskom je vlasti. VDT ima velika ovlašćenja, radi se o osobi koja može da se umeša u svaki predmet, daje obavezujuća uputstva, strateški usmerava rad državnog tužilaštva, i na kraju krajeva, i odgovara za rad celokupnog tužilaštva. Sada će Tužilački savjet pribaviti mišljenja o svakoj prijavljenoj osobi, izabraće jednu i predložiti je Skupštini, a onda preostaje da je Skupština izabere 2/3 većinom, ili, ako to ne prođe, onda se 3/5 većinom bira od svih prijavljenih kandidata koji ispunjavaju uslove. Svako ko ima nešto protiv nekoga od njih, prilika je da sad na to i ukaže, to je svakako u javnom interesu. Ono što je sigurno je da je posle pune tri godine održavanja stanja, sad neophodan VDT u punom kapacitetu da bi se napravio strateški iskorak ka vladavini prava, a i da bi se pokazala sposobnost održavanja ključnih državnih organa.

MONITOR: A Ustavni sud?

GORJANC PRELEVIĆ: Državu naravno čini i Ustavni sud. Posle svih pet neopravdano propalih konkursa od avgusta 2020. sad se prijavilo čak 26 kandidata koji ispunjavaju uslove. Nismo očekivali toliki entuzijazam prema tako ispolitizovanom izbornom procesu, ali je veliki broj prijavljenih svakako koristan za ostvarenje opšteg cilja izbora sudija. Među prijavljenim kandidatima sigurno ima bar četvoro koji bi mogli uspešno da obavljaju te funkcije, pa očekujem da se i izaberu, na bilo koji način, i žrijebom, kako je predložila poslanica Branka Bošnjak, od onih koji uđu u uži izbor. Do sada se na intervjuima videlo da postoji i mnogo više od četiri kandidata prema kojima poslanici ni na koji način nisu bili kritični. Funkcionalan Ustavni sud je sad „biti ili ne biti“ za Crnu Goru, tako da nema dileme da do izbora svakako mora da dođe.

MONITOR: Kako vidite saslušanja kandidata za sudije Ustavnog suda i ishod tog procesa?

GORJANC PRELEVIĆ: Pratili smo taj proces uz pomoć naših volontera. Utisak je da je mogao biti efikasnije sproveden. Do četvrtka je saslušano 24 kandidata za 30 i po sati, tokom sedam dana. I kandidati koji su već intervjuisani, koji su se ranije dva puta javljali na konkurs, sada su po treći put ispitivani i po dva sata. Nije svima posvećena ista pažnja.

Uočljivo je da je previše vremena otišlo na komentare poslanika, na njihovo međusobno prepucavanje i političku priču, bez značaja za proces izbora. Većinom nije bilo kritičkih pitanja i potpitanja, osim u slučaju kandidata koji su prethodno obavljali političke funkcije, ili su prijavili članstvo u političkim strankama, gdje se videla očigledna partijska naklonost odnosno suprotstavljenost poslanika. Ti intervjui su i najduže trajali. Sve u svemu, sudeći po onome što su poslanici tokom intervjua javno saopštavali, teško bi bilo opravdati odbijanje da izaberu sve četvoro sudija koliko nedostaje.

MONITOR: Politička kriza i dalje traje. Predsjednički izbori raspisani su za mart, dok se još ne zna kada bi se mogli desiti vanredni parlamentarni izbori. Hoće li izbori donijeti stabilizaciju?

GORJANC PRELEVIĆ: Stabilizacija je državi neophodna. A da li će do nje i doći, zavisi od više faktora, najviše od najnepouzdanijeg, ljudskog. Nije dobro što su predsednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost. Svaki izbori državu mnogo koštaju, kako u novcu, tako i u vremenu, u pažnji, tj. u odvlačenju pažnje, pa i zbog toga žalim što se svi neće odigrati istovremeno. Bar se nadam da će njihov legitimitet garantovati Ustavni sud, i to djelotvoran sud, koji će imati sve sudije.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

MONITOR: Na sastanku ministara odbrane zemalja članica NATO-a u Ramštajnu, nije odmah bilo očekivanog jedinstva u vezi sa vrstom i dinamikom vojne pomoći Ukrajini.  Da li  predstoji zahuktavanje ovog rata i čemu bi to moglo da vodi?

DVORNIK: To se mijenja iz dana u dan. Sjenu koju ‘velika’ Rusija baca na „rascjepkanu“ Evropu tradicionalno se najviše osjeća u Njemačkoj. Danas, kad je Evropa samo po populaciji EU tri puta veća od današnje Rusije, bilo bi neobično da se nastavlja takav stav. Njemačka ima tradicijsko nasljeđe zbog kojeg se uzdržava od prejakog ratnog angažmana. Netko se još možda sjeća konvulzija koje su proživljavali njemački Zeleni kad su se našli pred odlukom da njihova država sudjeluje u intervenciji na Kosovu, premda je i tada postojalo očevidno opravdanje da se populaciju Kosova zaštiti od državnog terora Srbije.

Dakle opet dijalektika agresije i obrane i vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija. Pogotovu kad nemamo čvrstu vladavinu međunarodnog prava, a upravo najjače svjetske sile (i ne samo one) ne podvrgavaju se nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda.

Ne postoji formula kojom se to može razriješiti. Postoji samo politika koju se može držati manje ili više odgovornom. I opet, tu je neophodan sav mogući javni angažman.

MONITOR:  Nema jedinstvenog globalnog mirovnog pritiska da se zaustavi ovaj rat u čijem kontekstu se stalno pominje i nuklearni sukob. Da li se radi o procjeni da je nuklearni sukob u stvari nemoguć – a rat samo regionalnog značaja, ili je u pitanju promijenjena svijest o najvećim opasnostima za opstanak čovječanstva?

DVORNIK: Svijest da je nuklearni sukob moguć i te kako je prisutna i među vladama i u javnosti. Na tu mogućnost se stalno upozorava kada se odmjerava količinu i oblike vojne pomoći Ukrajini, a ruski lideri to koriste za tvrdnje da pružanje pomoći Ukrajini prelazi u ratni angažman. Upotrebu nuklearnog oružja bi broj ljudskih žrtava i materijalnu štetu povisila za barem jedan red veličine – dakle na milione. I uza sve želje da se ne uništi svijet kakav poznajemo, znamo da će svaka od strana nastojati da na kraju tog navodno ograničenog rata ne ostane u inferiornom položaju pa će biti u iskušenju da baci ‘samo još jednu bombicu’. Umnog kraja tu nema.

Protivnici rata u Rusiji su pod zagušujućim pritiskom, i dobro je ako još postoje. Protivnici na Zapadu („kolektivnom”, kako voli reći Putinov ministar vanjskih poslova) imaju podijeljenu svijest: vide potrebu za zaustavljanjem rata i njegovim eliminiranjem kao „medija“ međunarodnih odnosa, a isto tako i potrebu da se od već pokrenutog vojnog nasilja agresora (Rusije) Ukrajina brani jedinim primjerenim sredstvom – vojnim otporom. Ne zaboravimo da rat ne pokreće napadač, nego napadnuti, koji se odbija pokoriti i aktivno se brani. Dakle, volens nolens, pomažući ratne napore napadnutoga pomažete rat. Ne agresiju, ne zloupotrebu vojne sile za zločine, ali rat – da. Mnogi od nas to izgovaraju s knedlom u grlu, ali to je tako. Onaj tko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva. Dotad, bojim se da govorenje o zaustavljanju rata bez sile ostaje više izbjegavanje problema nego njegovo rješavanje.

 

U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu

MONITOR: Upravo je završen Svijetski ekonomski forum u Davosu pod nazivom „ Saradnja u fragmentiranom svijetu“. Koliko ovakvi i njima slični globalni sastanci moćnih ljudi iz sveta politike, finansija, biznisa i selebritija, mogu da reflektuju ozbiljnost onoga što se globalno događa?

DVORNIK:  To najviše ovisi o dva faktora: interesima i javnom mnjenju. Ako aktualne promjene pogađaju interese moćnih grupacija, one će doći na  „dnevni red” i ovakvih skupova i drugih značajnih susreta. U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu i planeti, ali ta cjelina nema svojeg socijalno-politički utemeljenog  i institucionalno osiguranog zastupnika. Nema političkog načina da tu brigu pretoči u odlučno globalno djelovanje za dobro većeg dijela čovječanstva.

Okupljanja poput ovog u Davosu vjerojatno su sudionicama i sudionicima interesantna kao prilika da se u suočavanju različitih pozicija eventualno sagleda neke zajedničke nazivnike i puteve prema rješenjima u širem interesu. Kada okoliš postane teško podnošljiv za život, ni najmoćniji i najbogatiji neće proći neoštećeni, premda će moći sebi priuštiti bolju zaštitu. Ne treba precjenjivati pluralizam svjetskog ekonomskog foruma. Osnova za sudjelovanje je na prvom mjestu oslonac na moć kapitala i političku moć. Zbog toga drugi faktor – javno mnjenje – nema tu neposrednog utjecaja. Ima ga ipak po tome što, kada neka tema jako zaokupi svjetsko javno mnjenje (a ono  nastaje, premda polako i postepeno), ona utječe i na široko političko djelovanje, pa je ni moćnici ne mogu ignorirati.

 

EU kao u starom vicu Ulriha Beka

MONITOR: Da li je„slučaj Varhelji“, u kojem Evropski parlament traži istragu u vezi sa sumnjom da je on kao evropski komesar za proširenje i dobrosusjedsku politiku  pod uticajen Viktora Orbana, pozitivno „frizirao“ izvještaje o stanju demokratije i ljudskih prava u Srbiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana, indikativan za bliskost autoritaraca u EU i izvan nje?

DVORNIK: O tim Várhelyijevim sklonostima se piše već duže. Zahtjev za istragu – što god ta istraga otkrila ili promašila – dobar je znak sam po sebi. On je još jedan mali prilog izvlačenju Evropske komisije iz upliva nacionalnih država članica i jačanju demokratske kontrole posredstvom parlamenta. Jer temeljna blokada EU je njen još uvijek konfederalni karakter.

Uvijek se dao primijetiti  kronični optimizam izvještaja EK o napredovanju država-kandidatkinja za članstvo. To se vidjelo i u praćenju Hrvatske prije priključenja. A znamo da iza formalnih normi stoji određena ravnoteža moći, socijalne, ekonomske,  kulturne, a te ravnoteže u postsocijalističkim društvima nema, ili se tek polako uspostavlja.

To, uostalom, vidimo i u EU. Ona je  najboljem slučaju konfederacija: savez država, a ne i građanki i građana. Koliko je to neodrživo vidi se i po sedamdesetgodišnjoj   povijesti EU, koja je morala uvoditi nekonsenzualno glasanje o određenim pitanjima, parlament koji je ipak bliži tom principu jednake težine svih individualnih glasova… a i dalje se muči s operacionalizacijom procedura kojima se i nacionalnim državama može i mora nametnuti poštovanje zajednički usvojenih pravila. Još  važi stari vic pokojnog Ulricha Becka po kojem EU ne bi mogla biti primljena u EU jer ne ispunjava jedan od osnovnih kriterija – da je demokracija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo