Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRANDA PATRUCIĆ, NOVINARKA OCCRP-A: Privatna banka u privatnoj državi

Objavljeno prije

na

Za Monitor govori Miranda Patrucić, novinarka sarajevskog Centra za novinarsko istraživanje i Mreže istraživačkih novinara OCCRP, autorka nedavno objavljenog istraživanja o poslovanju Prve banke koje je otkrilo brojne nezakonitosti i kriminalne radnje kako uprave i vlasnika banke, tako i ovdašnjih organa i regulatora koji su to trebali spriječiti. OCCRP je mreža istraživačkih centara, komercijalnih medija i istraživačkih novinara iz više od 15 zemalja koja se bavi istraživanjem organizovanog kriminala i korupcije. OCCRP je do sada objavio istraživanja o švercu cigaretama, krivotvorenju dokumenta, trgovini strujom, Darku Šariću, Zoranu Ćopiću, Miroslavu Miškoviću, Naseru Keljmendiju. Njihova istraživanja prenosili su brojni uticajni mediji – Guardian, Der Speigel, Time Magazine, Le Soir, Financial Times, a sarađivali su, objašnjava naša sagovornica i sa BBC, švedskom državnom televizijom i Radio Slobodna Evropa.

„Za svoj rad dobili smo niz međunarodnih priznanja, uključujući 2011 Daniel Pearl Award, Online Journalism Award, Global Shining Light Award, The Tom Renner Award for Crime Reporting”, objašnjava naša sagovornica.

MONITOR: Šta su glavni nalazi nedavno objavljenog istraživanja CIN-a i OCCRP o Prvoj banci?
PATRUCIĆ: Prva banka je biznis šačice ljudi povezanih sa bivšim premijerom Milom Đukanovićem. Taj je biznis godinama djelovao van zakona, normi, razuma. Problem je taj što nije razvijen vlastitim novcem, već novcem građana Crne Gore.

Vlada, njene agencije, fondovi, državne firme su godinama držali pare u Prvoj banci. Milioni eura su podijeljeni svakojakim biznismenima i onima što su to željeli biti. Krediti u iznosima koje bi teško ko mogao dobiti su davani tek tako. Banka je bila ATM za povlaštene.

Iznimno visoke kredite su dobijali članovi porodice Đukanović, kum Vuk Rajković, Veselin Barović, Zoran Bećirović, niz prijatelja i poslovnih partnera. Najzanimljiviji je primjer Svetlane Mićunović, supruge Branislava Brana Mićunovića kojoj je banka bez ugovora ili bilo čega drugog odobrila prekoračenje od 4,6 miliona eura. Novcem je kupljeno zemljište u Budvi. Krediti su odobravani sa dugim grejs periodima (u slučaju Aca Đukanovića čak četiri godine), bez ili sa neznatnim obezbjeđenjem i jednokratnim rokom otplate. Prema podacima revizorske kuće PricewaterhouseCoopers čak dvije trećine kredita Banka je dala povezanim licima.

Kad je pipa presušila a prijatelji nisu vraćali novac, valjalo je opet zatražiti pomoć vlasti. I dobili su je, 44 miliona eura iz džepa građana. Pitanje je da li je Prva banka ikada vratila novac. Centralna banka je otkrila da su tri rate vraćane novcem koji je baš u tom periodu stizao sa računa trezora. Uz to, banka je prekršila i odredbe ugovora o krediti a da niko ništa nije učinio po tom pitanju.

Centralna banka i Svjetska banka su tražile prinudnu upravu. Vlada je imala drugi plan. Prodajom Elektroprivrede, na račun banke je leglo 192 miliona eura, dobar dio tog novca je ostao zarobljen. U izvještaju Centralne banke iz 2010. godine se navodi da bi banka kolabrirala kad bi samo mali dio tog novca bio povučen.

Banka i danas preživljava zahvaljujući pomoći vlasti – postali su partner na svim važnijim kapitalnim projektima.

MONITOR: Koji su zakoni i bankarska pravila prekršeni u slučaju Prve banke?
PATRUCIĆ: Mislim da je pravo pitanje koji zakoni i bankarska pravila nijesu prekršeni. Svi – od ključnog Zakona o bankama, preko Zakona o platnom prometu, Zakona o sprječavanju pranja novca, do najvažnijih propisa koje donosi Centralna banka. Pri tome kršenja nisu bila mala i nebitna.

Samo primjer: kako bi prikrila da nema para, Banka se služila svakojakim trikovima i malverzacijama – krivotvorila datume na nalozima, slala naloge izvan radnog vremena, lagala Centralnu banku. Banka je otvarala račune brojnim stranim firmama bez da je prikupila potrebnu dokumentaciju. Najmanje dvije firme su bile u vlasništvu Duška Šarića. Također nije prijavljivala sve transakcije preko 15.000 eura, niti je uvijek pratila povezane transakcije što joj je bila zakonska obaveza. PwC je otkrio šest depozita u iznosu od preko 800.000 eura koje banka nije prijavila.

Centralna banka je u tom periodu donijela niz rješenja kojima je Banci nalagala otklanjanje nepravilnosti i nezakonitosti. One nebitne, Banka je ispunila, dok je one ključne ignorisala. Čak i kad je dobila kreditnu podršku – 44 miliona eura novca građana – umjesto da kaže, zeznuli smo stvari, sad ćemo raditi kako nam se kaže, Banka je uzela novac i potrošila ga kako je htjela. A ugovor je bio jasan – Centralna banka kontroliše kako će novac biti utrošen, u protivnom ugovor se raskida. Ministarstvo finansija ne samo da nije raskinulo ugovor, već je, kako je Centralna banka kasnije utvrdila, novcem građana pomoglo Prvoj banci da prividno vrati novac.

MONITOR: Ko bi trebalo da odgovara zbog toga?
PATRUCIĆ: Odgovornost i krivica postoji među onima koji su to činili, onima koji su to odobravali i onima koji su zatvarali oči pred problemom. Prije svega mislim na aktere u Prvoj banci, te organe vlasti. OCCRP će ubrzo objaviti preko hiljadu stranica dokumenata. Mislim da će štivo biti zanimljivo kako za tužioce, tako i za EU zvaničnike. Borba protiv korupcije i kriminala u narednom periodu predstavlja najvažniji izazov za Crnu Goru.

Banka je u javnosti izjavila da su ovo stari problemi i da je situacija dobra. Međutim, nije stavila javnosti na uvid revizorske izvještaje koji su ključni dokaz transparentnosti. Ako je istina to što kažu, zašto kriju informacije i zašto ova banka nije transparentna kao ostale banke u regionu?

Banka je u vlasništvu osobe iz porodice koja je jedna od politički najutjecajnijih u regiji. Baš zbog toga trebala bi imati veći nivo transparetnosti. Banka se na naše tekstove osvrnula preko članka u jednoj novini. Ovo nisu postupci banke čije su namjere dobre. Pozivamo ih da nam daju intervju u kojem će moći iznijeti objašnjenje za svaki od navoda.

MONITOR: Reakcije nadležnih u Crnoj Goru uglavnom su usmjerene na otkrivanje ,,krivca” koji je saopštio informacije o poslovanju banke braće Đukanović. Kako obično završavaju vaša istraživanja – ostavkama, prijavama?
PATRUCIĆ: Crnogorska vlast apsolutno je nezainteresovana da procesuira kriminal i nezakonitosti koje je Centralna banka utvrdila u ovom slučaju i svu je svoju pažnju usmjerila na građane koji su o tome progovorili i pomogli da se kriminal dokumentuje. Ja bih rekla da je prioritet procesuirati one koji su zamalo doveli do sloma bankarskog sistema. Činjenica da niko nije niti u jednom trenutku argumentovano demantovao niti jedan od navoda u tekstovima dovoljno govori.

U zemljama u kojima se zakon ne kroji prema interesima pojedinaca već interesima građana, naši tekstovi su rezultirali optužnicom protiv premijera, ostavkom dvoje sudija, hapšenjem visokog policijskog zvaničnika, hapšenjem brojnih biznismena, promjenama zakona, procedura, zatvaranjem korumpiranih firmi, policijskim istragama. Naravno, neke od naših priča za sada nisu imale efekta.

Azerbejdžan je jedan od primjera autokoratskih zemalja gdje je korupcija zahvatila sam vrh vlasti. Čekamo da vidimo šta će se desiti u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako ste došli do podataka o poslovanju Prve banke? Kojim ste se sve postupcima služili tokom istraživanja?
PATRUCIĆ: Dio javnih dokumenata smo dobili pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, dio nam je ustupio MANS. Ostatak sam dobila od hrabrih ljudi iz različitih institucija i međunarodnih organizacija koji nisu željeli biti nijemi posmatrači onoga što se događa.

Istraživanje je trajalo mjesecima. Budući da se radi o preko hiljadu stranica dokumenata trebalo mi je dugo da ih prostudiram i razumijem. Razgovarala sam sa velikim brojem ljudi čije viđenje situacije je uveliko pomoglo. No najteže od svega je bilo ispričati priču na način da je obični ljudi razumiju.

MONITOR: Ovdje neki tvrde da su vaši nalazi usmjereni protiv Crne Gore. Zašto ste se bavili poslovima porodice Đukanović?
PATRUCIĆ: Protiv Crne Gore? Ma ne, ja obožavam Crnu Goru, rado bih došla živjeti i raditi u Crnoj Gori.

Prvo istraživanje je došlo slučajno. OCCRP je bio partner na projektu Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ) o međunarodnom švercu cigareta. Dio istraživanja se odnosio i na optužnicu iz Barija te se logičnim nametnulo pitanje ko je Milo Đukanović. ICIJ je zanimalo gdje su otišle pare od šverca cigareta. Krenuli smo od početka tako što smo uporedili zvanične prihode porodice i stvarnu vrijednost onoga što posjeduju. Koristeći se javnim izvorima – registrima nekretnina i preduzeća, podacima sa berze i komisije za hartije od vrijednosti – utvrdili smo da je porodica, u trenutku objavljivanja, dakle sredinom 2009. godine posjedovala ili kontrolisala imovinu vrijednu najmanje 185 miliona dolara. I danas vjerujem da to nije konačna brojka. Značajan dio bogatstva bio je vezan za Prvu banku.

Istraživanje je osvojilo niz međunarodnih priznanja uključujući i Tom Renner Award for Crime Reporting američkog Udruženja istraživačkih novinara i urednika i Overseas Press Club Award.

Nedugo potom Centralna banka je raspisala tender za posebnu reviziju Banke pri čemu su kao osnov naveli netačno izvještavanje. Kad se tome doda i prijava Vrhovnom tužilaštvu, zar mi treba drugi razlog da se pozabavim ovom temom? .

Najveći izazov za novinara je razotkriti nešto što svi silno nastoje sakriti. Od kada sam čula za specijalnu reviziju, imala sam cilj – doći do tog dokumenta. I došla sam, do tog i brojnih drugih. A kad jesam, ostala sam u šoku. Sedmicama sam bila u nevjerici, zar je tako nešto moguće. Toliki nivo nepotizma, sukoba interesa, korupcije, očitog kršenja svih mogućih propisa i zloupotreba novca građana nisam dugo vidjela niti čula. A vlast je ostajala nijema. Tu priču sam morala ispričati. Građani Crne Gore imaju pravo znati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo