Povežite se sa nama

INTERVJU

MOMIR MATOVIĆ, REŽISER: Opstajanje… Duh… Dah…

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakvi su utisci sa nedavne izložbe fotografija i filmova u Geteborgu?
MATOVIĆ: Fotografija je i sada moja prva i posljednja ljubav. Od nje sam i počeo 1967. godine u Foto-kino klubu Titograd. Od tada sam se aktivno bavio izlagačkom umjetničkom fotografijom i osvajao nagrade na tadašnjim respektabilnim izložbama fotografija. Prelaskom na film to je pomalo ostalo u drugom planu sve do ove aprilske izložbe u Gallery Cosmopolitan u Geteborgu. Nevjerovatno, ali ovo je moja prva samostalna izložba fotografija. Susret sa praznim galerijskim prostorom je u startu bio strašan, obeshrabrujući, ali poslije postavke to je nešto sasvim drugo. Fotografije onako okačene naizgled ćute, ali nešto diše, živi. Prijatnoj atmosferi osim posjetilaca doprinijela je i kontinuirana projekcija mojih dokumentarnih filmova u susjednoj prostoriji tako da odlazim zadovoljan utiscima i reakcijama, ali i obavezom da što skorije i sa daleko većim brojem foto eksponata priredim izložbu u svom gradu. MONITOR: Nakon toga stiže nagrada za najbolju kameru koji ste osvojili sa filmom Opstajanje… duh… dah. Ona je samo jedna u nizu. Da li su nakon tolikog rada i tolikog broja nagrada, one uopšte inspirativne?
MATOVIĆ: „Okret upravljača kamiona koji stoji, grane drveta koje se uvlače kroz otvoreni prozor, portret Roberta Mičama u jednoj jednostavnoj kući, Školska učionica gledana naopačke, učitelj koji pješači do škole sa svojim jedinim učenikom usred nedođije… – samo su neke scene filma koji prenosi jedno shavatnje i duh prolazećeg i nepovratnog trenutka. Kamera je centralna za uspjeh ovog filma, a njegov raznovrstan i pamćenja vrijedan izbor slika omogućava gledaocu da stupi u taj mikrokozm na jedan veoma iskustven način, koji vjerovatno po prvi put uopšte donosi osjećanje sjete zbog završetka školske godine. Žiri sa velikim zadovoljstvom dodjeljuje NAGRADU ZA NAJBOLJU KAMERU za dokumentarni film Momiru Matoviću i njegovom filmu Opstajanje… duh… dah…” je poetski esej o filmu koji je član žirija pročitao na dodjeli nagrada 7 South East European Film festivala u James Briges teatru na univerzitetu UCLA u Los Angelesu. Da li je ovo priznanje inspirativno? Pa jedan od glavnih sponzora ovog festivala je Američka akademija za film koja dodjeljuje nagradu Oskar, pa izvolite, zaključite sami.

MONITOR: Film se bavi laganim umiranjem jedne Crne Gore, jednog načina života. Koliko mislite da su Crnogorci svjesni ovih promjena?
MATOVIĆ: Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Dohi i zainteresovao je sve, tako da smatram da mu predstoji dobra festivalska karijera. Ovdje još nije prikazan. Vidjelo ga je samo par ljudi do čijeg mi je mišljenja veoma stalo, tako da ne bih prvi dio ovog pitanja tematski razglabao.

Nastavak odgovora je u filmu, možda kao prolog, zaprepašćujući. Sve je tu, baš tu oko nas, svakodnevno, ali se pravimo ili nećemo da to vidimo, a to nemilosrdno i nepovratno uzima svoj danak. Svjesni smo onoliko koliko nas se to lično dotiče i ništa više od toga. Pa i tada, iako nas to direktno pogađa, a uz to bude veoma bolno, uvlačimo glavu u ramena, ćutimo.

MONITOR: Koliko se kroz Vaš prvi dugometražni dokumentarni film Ram za sliku moga zavičaja može saznati o današnjoj Crnoj Gori?
MATOVIĆ: Ovaj projekat je nastao spontano, iz jednog višednevnog razgovora sa gospođom Lidiom Jovanović, suprugom nezaboravnog prvog poslijeratnog predsjednika Crne Gore druga Blaža Jovanovića. Nije mi ni padalo na pamet da će taj film poslije svog prikazivanja biti tako dobro primljen. Vjerovatno su se sve generacije u njemu prepoznale. Uporedite ono Blažovo juče čiji smo izdanci sa ovim danas, kada smo vremešni ljudi! Veoma jednostavno, mnogo, strašno.

MONITOR: U jednom intervju ste rekli da je ovaj film zamalo postao serija, jer ste dobar dio materijala morali ostaviti po strani. Koliko je režiseru teško donijeti ovakve odluke?
MATOVIĆ: Ovakvi filmovi ili serije koje se u posljednje vrijeme rade su toliko intrigantni, tako da počesto sebe zapitkujemo: pa koliko smo mi toga zaboravili, ili jednostavno, ne znamo? I u ovom slučaju ostalo je dosta materijala. Bilo je inicijative i sugestija da se napravi serija, ali sam bio nemilosrdan. Ovo sam uradio i – gotovo. Možda sam bio premoren, jer je film dugo sazrijevao, ali sada u ovim teškim vremenima počesto se vraćam dilemi: da li nam je neka vrsta ličnog i kolektivnog preispitivanja potrebna? Jeste, svakako, stalno, pa i putem ovakvih projekata. U posljednje vrijeme dobijam sugestije da uradim jedan seriozan projekat o Blažu Jovanoviću, o Crnoj Gori. Za to treba dosta kreativne energije i domišljatosti, ali ništa nije isključeno.

MONITOR: Da li se slučajno Vaša aktivnost pojačava u vremenima kada je sve osjetnije urušavanje sistema vrijednosti, i kada nestaju značajni simboli Titograda/Podgorice i Crne Gore? Kakva je Podgorica danas u odnosu na onu o kojoj često govorite ?
MATOVIĆ: O mom rodnom, voljenom, najljepšem gradu na svijetu ja pričam fotografijom i filmom – svakodnevno. Pamtim dosta od proteklih vremena kada je sve nekako bilo okupano suncem, bili ste okruženi nasmijanim ljudima uz koje je grad rastao i izrastao. A danas, grčevito nastojim da nešto otrgnem od ove nemilosrdne devastacije gradskog jezgra – Stare i Nove Varoši. Ovih dana miriše samo par stabala lipe koje su nekim čudom preživjele „pokolj” u Hercegovačkoj ulici. One sa nekoliko starih fasada prkose uprljanom, ogoljenom betonsko – mermernom dijelu „moderne gradske ulice” prepune kafića i prodavnica brze hrane sa apatičnim gostima. Na prostoru nekadašnjeg kinqa Kulture divlje rastinje, smeće. Nema Cica, Mesa, Pera i ostale družine, ali se ustalio prodajni parking polovnih vozila. Od stare, reprezentativne kuće Abdovića ostale su samo zidine, pa i Sat kula nekako bolno cuka.

MONITOR: Film o Dodestu, serijal o crnogorskoj kinematografiji, foto izložbe o Titogradu… sve je to važna istorijska građa. Koliko još imate arhivskog materijala i šta možemo očekivati u narednom periodu?
MATOVIĆ: Ovakvog materijala nikad nije dosta. Stalno se na nešto nailazi, a i Podgoričani prepoznajući moj rad polako otvaraju svoju dušu, stare fotografije, predmete, tako da je moja foto i filmska arhiva usmjerena u tom pravcu i veoma sistematizovana. Upravo se završava dugotrajno snimanje jednog velikog serijala o Podgorici (nastavak serije Moja Podgorica). Biće tu veoma interesantnih kazivanja potomaka starih podgoričkih porodica, autorskog pristupa Sat kuli, Jusovači, Gorici, mlinovima na Ribnici… Odmah poslije toga predstoji moje lično preispitivanje foto arhive Biroa za odnose sa javnošću Vlade Crne Gore, koja je odavno zaboravljena. Samo letimičan uvid pokazuje koliko je tu neispričanih priča.

MONITOR: Domaća kinematografija je malo živnula posljednjih par godina. Koliko tu ima kvaliteta i kakva je njena perspektiva?
MATOVIĆ: Naizgled! Na riječima! Samo kvantitativno! Poražavajući su podaci da u našim bioskopima te naše filmove slabo ko gleda. Kakvi su produkcioni uslovi – takav je i kvalitet. Budućnost crnogorskog filma – ostarah ti ja u KINEMATOGRAFIJI bez ikakve perspektive.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo