Povežite se sa nama

INTERVJU

MOMIR MATOVIĆ, REŽISER: Opstajanje… Duh… Dah…

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakvi su utisci sa nedavne izložbe fotografija i filmova u Geteborgu?
MATOVIĆ: Fotografija je i sada moja prva i posljednja ljubav. Od nje sam i počeo 1967. godine u Foto-kino klubu Titograd. Od tada sam se aktivno bavio izlagačkom umjetničkom fotografijom i osvajao nagrade na tadašnjim respektabilnim izložbama fotografija. Prelaskom na film to je pomalo ostalo u drugom planu sve do ove aprilske izložbe u Gallery Cosmopolitan u Geteborgu. Nevjerovatno, ali ovo je moja prva samostalna izložba fotografija. Susret sa praznim galerijskim prostorom je u startu bio strašan, obeshrabrujući, ali poslije postavke to je nešto sasvim drugo. Fotografije onako okačene naizgled ćute, ali nešto diše, živi. Prijatnoj atmosferi osim posjetilaca doprinijela je i kontinuirana projekcija mojih dokumentarnih filmova u susjednoj prostoriji tako da odlazim zadovoljan utiscima i reakcijama, ali i obavezom da što skorije i sa daleko većim brojem foto eksponata priredim izložbu u svom gradu. MONITOR: Nakon toga stiže nagrada za najbolju kameru koji ste osvojili sa filmom Opstajanje… duh… dah. Ona je samo jedna u nizu. Da li su nakon tolikog rada i tolikog broja nagrada, one uopšte inspirativne?
MATOVIĆ: „Okret upravljača kamiona koji stoji, grane drveta koje se uvlače kroz otvoreni prozor, portret Roberta Mičama u jednoj jednostavnoj kući, Školska učionica gledana naopačke, učitelj koji pješači do škole sa svojim jedinim učenikom usred nedođije… – samo su neke scene filma koji prenosi jedno shavatnje i duh prolazećeg i nepovratnog trenutka. Kamera je centralna za uspjeh ovog filma, a njegov raznovrstan i pamćenja vrijedan izbor slika omogućava gledaocu da stupi u taj mikrokozm na jedan veoma iskustven način, koji vjerovatno po prvi put uopšte donosi osjećanje sjete zbog završetka školske godine. Žiri sa velikim zadovoljstvom dodjeljuje NAGRADU ZA NAJBOLJU KAMERU za dokumentarni film Momiru Matoviću i njegovom filmu Opstajanje… duh… dah…” je poetski esej o filmu koji je član žirija pročitao na dodjeli nagrada 7 South East European Film festivala u James Briges teatru na univerzitetu UCLA u Los Angelesu. Da li je ovo priznanje inspirativno? Pa jedan od glavnih sponzora ovog festivala je Američka akademija za film koja dodjeljuje nagradu Oskar, pa izvolite, zaključite sami.

MONITOR: Film se bavi laganim umiranjem jedne Crne Gore, jednog načina života. Koliko mislite da su Crnogorci svjesni ovih promjena?
MATOVIĆ: Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Dohi i zainteresovao je sve, tako da smatram da mu predstoji dobra festivalska karijera. Ovdje još nije prikazan. Vidjelo ga je samo par ljudi do čijeg mi je mišljenja veoma stalo, tako da ne bih prvi dio ovog pitanja tematski razglabao.

Nastavak odgovora je u filmu, možda kao prolog, zaprepašćujući. Sve je tu, baš tu oko nas, svakodnevno, ali se pravimo ili nećemo da to vidimo, a to nemilosrdno i nepovratno uzima svoj danak. Svjesni smo onoliko koliko nas se to lično dotiče i ništa više od toga. Pa i tada, iako nas to direktno pogađa, a uz to bude veoma bolno, uvlačimo glavu u ramena, ćutimo.

MONITOR: Koliko se kroz Vaš prvi dugometražni dokumentarni film Ram za sliku moga zavičaja može saznati o današnjoj Crnoj Gori?
MATOVIĆ: Ovaj projekat je nastao spontano, iz jednog višednevnog razgovora sa gospođom Lidiom Jovanović, suprugom nezaboravnog prvog poslijeratnog predsjednika Crne Gore druga Blaža Jovanovića. Nije mi ni padalo na pamet da će taj film poslije svog prikazivanja biti tako dobro primljen. Vjerovatno su se sve generacije u njemu prepoznale. Uporedite ono Blažovo juče čiji smo izdanci sa ovim danas, kada smo vremešni ljudi! Veoma jednostavno, mnogo, strašno.

MONITOR: U jednom intervju ste rekli da je ovaj film zamalo postao serija, jer ste dobar dio materijala morali ostaviti po strani. Koliko je režiseru teško donijeti ovakve odluke?
MATOVIĆ: Ovakvi filmovi ili serije koje se u posljednje vrijeme rade su toliko intrigantni, tako da počesto sebe zapitkujemo: pa koliko smo mi toga zaboravili, ili jednostavno, ne znamo? I u ovom slučaju ostalo je dosta materijala. Bilo je inicijative i sugestija da se napravi serija, ali sam bio nemilosrdan. Ovo sam uradio i – gotovo. Možda sam bio premoren, jer je film dugo sazrijevao, ali sada u ovim teškim vremenima počesto se vraćam dilemi: da li nam je neka vrsta ličnog i kolektivnog preispitivanja potrebna? Jeste, svakako, stalno, pa i putem ovakvih projekata. U posljednje vrijeme dobijam sugestije da uradim jedan seriozan projekat o Blažu Jovanoviću, o Crnoj Gori. Za to treba dosta kreativne energije i domišljatosti, ali ništa nije isključeno.

MONITOR: Da li se slučajno Vaša aktivnost pojačava u vremenima kada je sve osjetnije urušavanje sistema vrijednosti, i kada nestaju značajni simboli Titograda/Podgorice i Crne Gore? Kakva je Podgorica danas u odnosu na onu o kojoj često govorite ?
MATOVIĆ: O mom rodnom, voljenom, najljepšem gradu na svijetu ja pričam fotografijom i filmom – svakodnevno. Pamtim dosta od proteklih vremena kada je sve nekako bilo okupano suncem, bili ste okruženi nasmijanim ljudima uz koje je grad rastao i izrastao. A danas, grčevito nastojim da nešto otrgnem od ove nemilosrdne devastacije gradskog jezgra – Stare i Nove Varoši. Ovih dana miriše samo par stabala lipe koje su nekim čudom preživjele „pokolj” u Hercegovačkoj ulici. One sa nekoliko starih fasada prkose uprljanom, ogoljenom betonsko – mermernom dijelu „moderne gradske ulice” prepune kafića i prodavnica brze hrane sa apatičnim gostima. Na prostoru nekadašnjeg kinqa Kulture divlje rastinje, smeće. Nema Cica, Mesa, Pera i ostale družine, ali se ustalio prodajni parking polovnih vozila. Od stare, reprezentativne kuće Abdovića ostale su samo zidine, pa i Sat kula nekako bolno cuka.

MONITOR: Film o Dodestu, serijal o crnogorskoj kinematografiji, foto izložbe o Titogradu… sve je to važna istorijska građa. Koliko još imate arhivskog materijala i šta možemo očekivati u narednom periodu?
MATOVIĆ: Ovakvog materijala nikad nije dosta. Stalno se na nešto nailazi, a i Podgoričani prepoznajući moj rad polako otvaraju svoju dušu, stare fotografije, predmete, tako da je moja foto i filmska arhiva usmjerena u tom pravcu i veoma sistematizovana. Upravo se završava dugotrajno snimanje jednog velikog serijala o Podgorici (nastavak serije Moja Podgorica). Biće tu veoma interesantnih kazivanja potomaka starih podgoričkih porodica, autorskog pristupa Sat kuli, Jusovači, Gorici, mlinovima na Ribnici… Odmah poslije toga predstoji moje lično preispitivanje foto arhive Biroa za odnose sa javnošću Vlade Crne Gore, koja je odavno zaboravljena. Samo letimičan uvid pokazuje koliko je tu neispričanih priča.

MONITOR: Domaća kinematografija je malo živnula posljednjih par godina. Koliko tu ima kvaliteta i kakva je njena perspektiva?
MATOVIĆ: Naizgled! Na riječima! Samo kvantitativno! Poražavajući su podaci da u našim bioskopima te naše filmove slabo ko gleda. Kakvi su produkcioni uslovi – takav je i kvalitet. Budućnost crnogorskog filma – ostarah ti ja u KINEMATOGRAFIJI bez ikakve perspektive.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo