Povežite se sa nama

MONITORING

Mač moći

Objavljeno prije

na

Dvadeset i dvije godine od uvođenja višestranačkog sistema su i jalova istorija pokušaja parlamentarnog i javnog nadzora nad tajnom službom. Držati tajnu službu pod lupom zakonitosti je izazov svake demokratije i civilnog sektora, ali u našim prilikama i više od toga.

Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) je nereformisana egzekutiva od 1945. jedne te iste partije na vlasti. Nasljednica je povijesne odgovornosti izvršenja naredbi za zločine, sistematska zlostavljanja i nebrojene oblike teških povreda ljudskih prava i sloboda.

Takve tradicije se ni ANB ni njeni poslodavci u vladajućoj partiji i-ili koaliciji nijesu odrekli. Pod velikim pritiskom javnosti, i samo u jednom slučaju – procesu zbog deportacija izbjeglica iz BiH – protiv nekih njenih pripadnika su podignute optužnice.

Izdvajanjem 2005. iz sastava MUP-a u zaseban organ uprave, nije stvorena nikakva nova tajna služba. Naprotiv, moguća šansa za novi početak je propuštena; preuzeti su stari kadrovi i metodologija rada. U međuvremenu, ANB je „legalizovala” nove djelokruge svojih operacija – po širini i dubini.

Naime, ovlašćenja ANB-a su i normativno proširena. Nekada su u bivšoj saveznoj državi tajna i vojna i diplomatska služba bile zasebni resori (KOS i SID). Takve službe kod nas nijesu ustrojene. ANB je monopolisala cjelokupne obavještajne i kontraobavještajne poslove u državi. Još gore – „kontroliše” samu sebe. Da li su takve ocjene prećerane?

Od 2010. je ukinuta tek zasnovna praksa da ANB jednom godišnje informiše javnost o sumarnom broju građana koji su objekat primjene njenih mjera tajnog nadzora (MTN). U periodu 2006-2008. nadzirane su telekomunikacije 293 građanina, dok su njih 28 bili izloženi metodu praćenja i osmatranja.

ANB je te podatke učinjela javnim bez bilo kakvih drugih specifikacija, npr. navođenja pojedinačnih ili zbirnih razloga primjene „mjera” i njihovog trajanja, što su u razvijenim demokratijama poslanicima i javnosti samo prvi slobodno dostupni orijentiri u kontroli zakonitosti rada tajne službe.

Kod nas, međutim, sudska vlast – konkretno, predsjednica Vrhovnog suda ili neko od njenih zamjenika, na pisani prijedlog direktora ANB-a odobrava primjenu MTN-a, ali nikakva spoljna kontrola ne postoji o tome što se kasnije zbiva. Na primjer: da li su „mjere” (odobravaju se na tri mjeseca, mogu biti produžene do dvije godine) do naznačenog roka stvarno povučene; što se dešava sa materijalom koji je prikupljen o nekom građaninu, članovima njegove porodice, prijateljima ili saradnicima, a nema nikakve veze sa navedenim razlozima primjene MTN-a; da li u slučaju zloupotrebe postoje sankcije – ako postoje, kakve su, kada i koliko ih je bilo?

Zakon o ANB-u iz 2005, dopunjen 2010, ne definiše što su tačno MTN u odnosu na nadzor elektronskih komunikacija u posjedu građana – interneta i mobilne telefonije. Nije precizirano da li su njima obuhvaćeni listinzi, lokacije korisnika, IP adrese…

Radi se o „korisnoj nejasnoći”. Analiza samo ovih podataka često donosi unosnije rezultate nego arhaična metoda fizičkog praćenja. Sa njima se uz malo kreativnosti može manipulisati ili njihovim objelodanjivanjem izazvati kontroverze – za detalje se raspitati kod Igora Lukšića, personu dramatis iz (zaboravljene?) afere Listing. Poenta je da se, po svemu sudeći, takvi podaci preuzimaju on-line, bez bilo kakvih formalnosti u smislu traženja dozvola od sudske vlasti.

Slično je sa pristupom ANB-a bazama najraznovrsnijih podataka o građanima – uključujući i najintimnije, poput zdravstvenih kartona, ili poslovne dokumentacije, bankarskih računa ili ugovora o osiguranju. Razlika je u tome što to čl. 8 Zakona o ANB-u izričito predviđa: organi državne i lokalne uprave i sva pravna lica koja vode registre i zbirke podataka su „obavezni da ovlašćenom službeniku Agencije omoguće pristup podacima”.

Zahtjev za pristup takvim podacima „predstavlja tajni podatak”, što znači da građanin o tome ne smije biti obaviješten bez saglasnosti ANB-a. Osim toga, praktično svi zaposleni koji zarade dobijaju iz državnog budžeta su obavezani da budu informatori ANB. Utvrđena je obaveza za zaposlene u organima državne i lokalne uprave i za pravna lica koja vrše javna ovlašćenja da „po službenoj dužnosti, obavještavaju Agenciju o podacima od značaja za nacionalnu bezbjednost do kojih dođu u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti” (čl. 8 st. 7 Zakona o ANB-u).

Na drugoj strani, salvama cinizma su izigrani propisi o parlamentarnoj kontroli rada ANB-a preko Odbora za bezbjednost i odbranu. Sredinom 2009. tajna služba je od poslanika iz Odbora tražila da, ukoliko žele pristup makar i dijelu podataka, prođu njihovu specijalnu bezbjednosnu provjeru; da bi ih uopšte provjeravali, od poslanika je traženo da prethodno ANB-u dostave potvrde da su zdrava, radno sposobna i punoljetna lica.

Kako je svih ovih godina izgledala parlamentarna kontrola primjene MTN-a? Poslanici su svega jednom bili u sjedištu ANB-a. Pa i tada samo članovi Odbora iz vladajuće koalicije, jer su iz opozicije odbili da uđu kada im je rečeno da će svoje mobilne na ulazu morati da „iz bezbjednosnih razloga” ostave na čuvanje.

Naknadno je, zbog moguće zloupotrebe primjene MTN-a, odbijena jedna inicijativa o kontrolnom saslušanju. To je sve. Nekompetentnost, povremena bezvoljnost ili nešto treće kod nekih opozicionih članova Odbora takođe je doprinijela neefikasnosti kontrole zakonitosti rada tajne službe.

Za to vrijeme, ANB je legalizovala novi set svojih instrumenata za nadzor građana. Mogućnosti kontrole zloupotrebe i prekoračenja inoviranih MTN su ostale iste – nikakve. Promjenama Zakonika o krivičnom postupku, proširen je spektar MTN-a, pa je ANB dobila ovlašćenja da prikuplja podatke nadzorom unutrašnjosti objekata, zatvorenih prostora i predmeta uz korišćenje tehničkih sredstava – ukratko, može da ozvuči privatne, javne ili poslovne objekte i-ili tajno ugradi tehniku za vizuelno snimanje, itd.

Tek šest godina po formiranju, Državna reviozorska institucija (DRI) je 2011. obavila kontrolu poslovanja ANB-a, što je zakonska pretpostavka da se i Odbor za bezbjednost i odbranu jednog lijepog dana možda pozabavi tim pitanjem.

Revizija DRI se nije bavila jednim od važnijih pitanja – kojim novcem je otplaćen hipotekarni dug na zgradu centrale ANB-a u Podgorici? Radi se o bivšem sjedištu propale državne Montenegrobanke, koju je za oko tri do pet miliona eura (različite procjene) – bez javnog tendera, svojevremeno rekonstruisala Čelebić company.

Zgrada centrale ANB je najmanje do sredine 2009. bila je pod hipotekom NLB-Montenegrobanke zbog tereta – duga ANB od 2,75 miliona eura, što je nešto manje od polovine budžeta tajne službe za prošlu godinu (5,9 miliona eura). Kredit je 2005. bio odobren do 2020. godine sa pet odsto kamate, no hipoteka sada nije upisana u katastar.

ANB se finansira iz budžeta, ali su paralelno predviđena i ,,dodatna sredstva za posebne namjene” koja se isplaćuju iz budžetskih rezervi. Iz prakse rada tajne službe, postoje dokazani primjeri da je za svoje finansiranje formirala i kontrolisala poslovanje preduzeća (Montenegro tobacco tranzit). Odgovornost za finansijsko poslovanje ima isključivo direktor ANB-a.

U Izvještaju o reviziji godišnjeg finansijskog izvještaja ANB-a, Kolegijum DRI-a je dao „pozitivno mišljenje na finansijski izvještaj i uslovno mišljenje na usklađenost poslovanja subjekta revizije sa propisima”. Primjedbe se odnose na sitnije nepravilnosti, jer „nijesu utvrđeni materijalno značajni pogrešni iskazi”. Međutim, značaj revizije DRI-a je nešto sasvim drugo: nolens-volens, prvi put od 1945, su činjenično osvijetljeni neki od unutrašnjih mehanizama funkcionisanja tajne službe.

Iz uzgrednih napomena ili fusnota DRI-a, može se zaključiti da je, otprilike krajem mandata Duška Markovića (bio direktor do jula 2010), ANB po formaciji imala 410 zaposlenih. Novijim aktom o sistematizaciji taj broj je smanjen na 352 radna mjesta. Poređenja radi, nekadašnja Služba državne bezbjednosti, krajem 1980-ih je imala oko 220 pripadnika.

U ANB se sada samo 12 radnih mjesta popunjava javnim oglašavanjem, dok se ostali primaju po osnovu diskrecione odluke direktora tajne službe – bez javnog oglašavanja. Na osnovu kojih parametara? Nije poznato – o tome je odlučivao Markovićev nasljednik Vladan Joković, ili sada Boro Vučinić a da „ne postoje pisane politike i procedure kojima se propisuje postupak i način prijema”.

Nekoliko podataka svjedoče o kastinskom statusu pripadnika ANB-a. Imaju 30 odsto veće plate od ostalih državnih službenika i namještenika. Osim toga, imaju 15, 20 ili 25 odsto dodatnog uvećanja zarada „po osnovu specifičnosti službeničkog mjesta”. Staž osiguranja im se računa u uvećanom trajanju.

Unutar ANB-a, nezavisno od njene službene blagajne i Odjeka za ekonomsko-finansijsko poslovanje, postoji izvjesna specijalna kasa za operativne troškove. „Državni revizor nije imao uvid u dokumentaciju koja se odnosi na potrošnju podignutih sredstava jer je klasifikovana kao tajni podatak”, piše u Izvještaju.

DRI, navodno „iz razloga blagovremenog okončanja revizionog postupka” nije insistirala da utvrdi činjenice oko tog segmenta poslovanja ANB. Revizoru je saopšteno da se navodno radi o svoti jedva vrijednoj pomena, manjoj od utvrđenog iznosa materijalno značajne greške.

No, doznaje se da je specijalna kasa pod režimom strogo tajno – maksimalnim stepenom konspirativnosti, te da su pristup i potrošnja gotovine za operativne troškove regulisani direktorovim posebnim Pravilnikom o radu specijalne kase.

Revizijom o poslovanju ANB-a su potvrđene procjene da sve do tada nije postojao akt koji je detaljnije propisivao procedure javnih nabavki. Iako čl. 37a st. 2 Zakona o ANB-u propisuje da „Agencija vodi i evidenciju imovine službenika”, takve podatke revizor nije pronašao.

Unutrašnja kontrola je mrtvo slovo na papiru – generalni inspektor, osoba koju imenuje i razrješava Vlada, tokom revizije nije nikom podnio nikakve izvještaje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ENERGETSKA REALNOST CRNE GORE: Spremni za strujni udar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaživi li CBAM, EPCG će trebati još novca za plaćanje nametnute takse. Dobijemo li traženo odlaganje, novac će nam trebati za postizanje svega onoga što je već trebalo uraditi. Zaključno sa mogućim gašenjem tek rekonstruisane TE u Pljevljima. U oba slučaja, djeluje kako je poskupljenje električne energije neminovnost

 

 

Smjenjuju se dobre i loše vijesti iz Elektroprivede (EPCG). One  u javnosti najiščekivanije – od kada ćemo plaćati skuplju struju i koliko će biti to poskupljenje – još nema.

Ova će godina ostati upamćena kao jedna od izazovnijih. Gašenje Termoelektrane u Pljevljima zbog godinama planirane i pripremane ekološke rekonstrukcije (van pogona od početka aprila), loša hidrologija, visoke cijene uvoza… uslovile su gubitke koji su jesenas procijenjeni na 90 miliona eura.

„Kada najveći proizvođač struje ne radi mjesecima, kada je hidrološka situacija najgora u istoriji i kada potrošnja raste, onda je logično da se veći dio energije mora nabaviti na tržištu, gdje su cijene bile više nego prethodnih godina”, obrazlagao je ministar energetike Admir Šahmanović probleme sa kojima  se suočila država i njeno najvrjednije privredno društvo.

Manjak proizvedene struje značajno je uticao i na bilans robne razmjene sa inostranstvom, pošto je izvoz električne energije prethodih godina činio i više od trećine ukupnog izvoza Crne Gore. Zato je mnoge obradovalo saopštenje EPCG objavljeno 15. oktobra u kome se navodi da projekat ekološke rekonstrukcije TE napreduje po planiranoj dinamici i da će postojenje biti uključeno 15. novembra, kako je i predviđeno osnovnim ugovorom sa izvođačima.

Povod za obraćanje iz EPCG bile su, navedeno je u saopštenju,  „netačne i tendenciozne informacije“ u pojedinim medijima o probijanju rokova.  „Podsjećamo da je projekat započet 2020. godine, na osnovu ugovora čija je struktura i tehnička dokumentacija sadržala niz manjkavosti. Upravo zato EPCG je preduzela mjere da projekat stavi pod punu kontrolu, unaprijedi tehnička rješenja i obezbijedi da svi radovi budu izvedeni u skladu sa najvišim evropskim standardima zaštite životne sredine.“

Praktično u fusnoti, navedeno je da će Termoelektrana biti puštena u probni rad koji će trajati nekoliko mjeseci. To, isticali su autori saopštenja, „ne znači prolongiranje roka, već tehnički i zakonski predviđenu fazu procesa puštanja u rad“.   Neizvjesno je kada će, tokom planiranog probnog rada koji bi mogao trajati do proljeća, struja iz Termoelektrane Pljevlja postati dostupna potrošačima.

Uprkos najavama, probni rad TE ipak je kasnio. Termoelektrana je uključena u pogon 30. novembra. Ponovo je ugašena nekoliko sati kasnije, zbog problema na novoj opremi u sistemu za transport šljake. „Od kineske kompanije DEC, kao glavnog izvođača, zatražena je hitna provjera i sanacija kako bi se obezbijedila potpuna funkcionalnost sistema“, saopšteno je iz EPCG, „očekujemo da izvođač u najkraćem roku obezbijedi potpunu funkcionalnost i stabilnost sistema“.

Ovaj prekid dodatno je otvorio pitanje koliko je rekonstrukcija TE  uspješna i da li investicija od oko 80 miliona eura može opravdati očekivanja. Iako je planirano da modernizacija donese određene benefite u pogledu smanjenja emisije praškastih čestica i poboljšanja pouzdanosti opreme, ključna stavka je ostala netaknuta: emisije ugljen-dioksida (CO2). Taj problem je zaobiđen u vrijeme ugovaranja ekološke rekonstrukcije, pa su EPCG i Crna Gora nakon velikih ulaganja u problemu zbog evropskih regulativa koje sve snažnije i skuplje sankcionišu  neželjene emisije iz fosilnih goriva.

U tom pravcu se može tumačiti izjava ministra Šahmanovića koji je, sredinom novembra odgovarajući na poslanička pitanja, kazao kako nakon  rekonstrukcije dobijamo „novu“ Termoelektranu koju ćemo, ipak, u jednom trenutku morati da isključimo iz sistema.

„Znalo se ili se moralo znati da se projektom rekonstrukcije ne može obezbjediti dugoročni opstanak Termoelektrane”, kazao je za CIN-CG Dejan Mijović, ekonomski analitičar i bivši član Odbora direktora EPCG. „Iz nevladinog sektora smo blagovremeno upozorili 2021. godine novo rukovodstvo EPCG na čelu sa izvršnim direktorom Nikolom Rovčaninom i predsjednikom Odbora direktora Milutinom Đukanovićem na štetnost produžavanja sumnjivog ugovora sa sinom bivšeg premijera Mila Đukanovića i njegovim kineskim partnerom radi navodne ekološke rekonstrukcije Termoelektrane u koju su u međuvremenu uloženi, bolje rečeno bačeni, milioni eura”.

Budućnost Termoelektrane jedno je od teških pitanja sa kojim treba da se suoči i novoizabrani izvršni direktor EPCG Zdravko Dragaš, koji je na tom mjestu zamijenio u oktobru smijenjenog Ivana Bulatovića. „Bulatović je smijenjen jer nije dovoljno zapošljavao kadrove PES-a. Upravo u ime te partije je na poziciju izvršnog direktora EPCG došao Dragaš“, piše Dan.  podsjećajući kako su oni najavili da će baš Dragaš biti novi direktor EPCG još u okobru, prije raspisivanja konkursa po kome je imenovan na novu funkciju.

Zvanična verzija nešto je drugačija. „U obrazloženju odluke Odbor direktora je istakao da Dragaš, svojim stručnim znanjem, dugogodišnjim iskustvom u realnom sektoru i menadžerskim kompetencijama, u potpunosti ispunjava visoke standarde potrebne za vođenje jedne od najvažnijih državnih kompanija”, piše u saopštenju objavljenom nakon odluke Odbora direktora EPCG kojim rukovodi Milutin Đukanović.

Dragaš će imati šta da radi. Izgledno je da će od početka naredne godine Crna Gora će biti obavezana da plaća punu cijenu emisija CO2 pri izvozu struje u zemlje EU. Riječ je o primjeni CBAM mehanizma, odnosno sistema dodatnog oporezivanja proizvoda i električne energije koji se uvoze iz zemalja van EU koje nemaju dovoljno stroge propise o emisijama CO2. Njegova suština je da se izjednači cijena emisija između industrija u EU (koje plaćaju dodatni novac za emisiju CO2, tzv. ETS taksu) i industrija izvan EU koje ne plaćaju ništa ili plaćaju manje. Zbog tog sistema (ETS  taksi) tokom posljednje decenije u zemljama EU zatvoreno je preko 100 termoelektrana.

Iako smo još od 2005, znali da nas ta obaveza  čeka od 1. januara naredne godine, sada su svi zatečeni. Nadaju da će Crna Gora dobiti neki vid „pomilovanja“. Skupa sa zemljama koje su se našle u slučnoj poziciji. To su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Gruzija, Kosovo, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Srbija i Ukrajina.

Ne bude li dobrih vijesti, prema procjenama Ministarstva energetike, izvoz struje iz TE Pljevlja mogao bi biti dodatno opterećen sa oko 62 eura po megavat-satu. To je namet koji bi u zavisnosti od obima izvoza mogao dostići čak 190 miliona eura godišnje. Za EPCG bi značilo udar uporediv sa višegodišnjom dobiti u najboljim periodima poslovanja.

Šahmanović kaže je da je Evropska komisija najavila striktno poštovanje davno postavljenih pravila, ali da se borba nastavlja. „Pregovaramo i na evropskom i na regionalnom nivou, a paralelno ubrzavamo sve energetske projekte koje može da nosi domaća privreda…”.

Od tih projekata slaba vajda, suviše kasne. Mogla bi pomoći u više navrata iskazana popustljivost EK i strah EU od zaoštravanja energetske krize usljed konflikta sa Rusijom.

Zaživi li CBAM, EPCG će trebati još novca za plaćanje nametnute takse. Dobijemo li odlaganje, novac će nam trebati za postizanje svega onoga što je već trebalo uraditi. Zaključno sa mogućim gašenjem TE u Pljevljima. U oba slučaja, djeluje kako je poskupljenje električne energije neminovnost.

U Fiskalnom savjetu Srbije izračunali su da bi, zbog uvođenja CBAM-a, cijena struje u toj zemlji mogla da poraste do 50 odsto. Crna Gora nema fiskalni savjet, pa nam nijesu predočene slične računice. Samo obećanja.

„Od 1. januara 2023. godine EPCG ima pravo da donosi odluke o promjenama cijene električne energije u skladu sa kretanjima na tržištu i rezultatima poslovanja, ali prilikom donošenja odluka EPCG uvijek uzima u obzir i druge mnogobrojne faktore, kako bi u finalnom procijenili da li je odluka dobra za nas i naše kupce. U ovom trenutku, ne postoje najave koje bi upućivale na promjenu tog tipa. Ukoliko ih bude, razumije se da ćemo blagovremeno informisati javnost i naše kupce”, poručili su iz EPCG.

Zima dolazi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA, VLAST I KREDITI: U hrčkovoj vrtešci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Računica kazuje da su “nove” vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu uvećanja duga. Do kraja naredne godine on će biti za trećinu veći u odnosu na kraj 2020.

 

 

Ko o čemu, Vlada Crne Gore o vraćanju “starih dugova”. A dug u kontinuitetu  – raste. Izuzetak je napravljen u periodu 2021-2022., kada je državni dug smanjen za približno 300 miliona eura. Potom smo se vratili praksi da, iz godine u godinu, uzajmljujemo više nego što vraćamo povjeriocima. Sljedstveno, država troši više nego što prihoduje. I tako će ostati, makar do kraja mandata Vlade Milojka Spajića. Pod uslovom da se ne dogodi nešto, na globalnom ili unutrašnjem planu, što bi kreditore odvratilo od nauma da nam pozajmljuju novac.

Kraj 2020. godine i formiranje prve Vlade Crne Gore bez premijera i ministara iz redova DPS-a, dočekali smo sa nešto više od 4,4 milijarde eura državnog duga (4.409 miliona eura). U taj dug je uračunato i 750 miliona koje je Vlada Zdravka Krivokapića uzajmila u prvim danima svog mandata, kroz emisiju državnih obveznica koju su, u značajnoj mjeri, pripremili njihovi prethodnici iz Vlade Duška Markovića (ministar finansija Darko Radunović).

Aktuelna Vlada je poslednji dan 2023. godine, krajem koje je započela svoj mandat, dočekala sa državnim dugom od 4,12 milijardi. Ovog septembra, prema preliminarnim podacima Ministarstva finansija, dug je iznosio 4,705 milijardi. Do kraja godine najavljen je dalji rast duga. Dug će, prema projekcijama iz predloženog zakona o budžetu za 2026. godinu, do kraja naredne godine narasti na 5,88 milijardi.

Resorno Ministarstvo najavljuje da bi se u izbornoj 2027. državni dug mogao smanjiti (5,72 milijardi), dok bi se njegov dalji rast nastavio već naredne godine. Objavljene projekcije navode 5,928 milijardi eura kao ciljani iznos duga na dan 31. decembar 2028. Kako je nepisano pravilo u Crnoj Gori da svaka naredna Vlada uveća stavku državnih rashoda, priložene projekcije mogle bi se pokazati kao konzervativne. Odnosno, dug bi mogao biti (možda i poprilično) veći.

“Nova zaduženja realizuju se isključivo radi urednog refinansiranja postojećih dugova i finansiranja kapitalnih projekata od strateškog značaja – onih koji treba da unaprijede infrastrukturu, privuku investicije i podignu BDP”, poručio je u osvrtu na ove projekcije ministar finansija Novica Vuković, insistirajući da projektovana kretanja duga “ostaju u okvirima održivosti”. Dok, tvrdi, Vlada ostaje usmjerena ka usklađivanju s najboljim međunarodnim praksama i evropskim standardima.

Ta odlučnost po pitanju upravljanja državnim dugom nije prepoznata van kruga Vladinih upošljenika i sljedbenika. Međunarodni monetarni fond (MMF), na primjer, nakon izrečenih usmenih opomena, u nedavnom izvještaju za Crnu Goru i na papir stavlja nedvosmisleno upozorenje da Spajićeva Vlada nije dosljedna u poštovanju čak ni crnogorskog Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti. Da dodatno na pominjemo međunardna pravila, standarde i očekivanja koja je neophodno ispuniti ukoliko izvršna i zakonodavna vlast, iskreno, vjeruju u mogućnost pridruživanja EU do kraja 2028. godine. I rade u tom pravcu.

“To priznanje od strane MMF-a otkriva fundamentalnu istinu o načinu na koji Vlada upravlja državnim finansijama – zakoni postoje na papiru, ali se u praksi sistematski krše, jer Vlada neometano vodi politiku fiskalne ekspanzije u najgorem mogućem trenutku”, komentarisao je Miloš Vuković (Fidelity consulting). Vlast, uglavnom, ignoriše takve primjedbe, izbjegavajući direktne i konkretne odgovore.

Biće uskoro trideset godina kako su tokom predizborne kampanje Narodne sloge, politički prvaci Liberalnog saveza i Narodne stranke sa crnogorskih trgova začikavali tadašnje DPS vlasti: “Đe su pare/Vratite pare”. Do dan danas, slična priča.

Da parafraziramo ondašnje poruke, prilagođene aktuelnom finansijskom trenutku Crne Gore. Đe su potrošeni novi krediti? Zašto će državni dug na kraju naredne godine biti za skoro trećinu veći nego na kraju 2020.? Koja je to infrastruktura unaprijeđena, a koji su (stvarni) investitori privučeni, pa da uloženo bude vrijedno rasta državnog duga za skoro 1,5 milijardi eura? Ili, možda, ovako: ako Vlada, kao što tvrdi, pozajmljeni novac troši samo za vraćanje dospjelih kredita i kapitalne investicije, zašto će, prema njenim projekcijama, do kraja aktuelnog mandata izvršne vlasti javni dug porasti za 25 a BDP za 15 posto?

Umjesto debate i odgovora, Vlada pokušava preokrenuti priču u svoju korist. Tako se zvaničnim nastupima insistira da su krediti koji se vraćaju “stari”, odnosno DPS-ovi. Bez tog alibija vlast ostaje već dogodine, pošto tada počinje vraćanje kredita uzetih nakon “oslobođenja”. Dok  2027. na naplatu stiže emisija obveznica iz decembra 2020, vrijedna 750 miliona eura.

“Od decembra 2020. godine do danas, ukupno je vraćeno preko 2,7 milijardi eura starih dugova, dok je 1,5 milijardi vraćeno u mandatu ove Vlade”, saopštio je ministar Vuković. Imamo li u vidu da je BDP 2020. bio 6,7 milijardi a da se ove godine očekuje nepunih osam, to je zastrašujući podatak. Problem je što ta računica nije baš najpreciznija. Posebno u interpretaciji gdje se zaduženje iz 2020. (ukupno, 1,35 milijardi – 600 stare, 750 nove vlasti)verbalno prebacuje na račun bivših vlasti, dok se prisvaja vraćanje dugova iz te godine). Zapravo je Markovićeva Vlada isplatila ogromnu većinu od ukupno 666 miliona vraćenih dugova, 120 više nego što je planirano tadašnjim budžetom.

Ponovo smo pregledali usvojene državne budžete za period 2020.-2025. godina. Prema njima, država je imala obavezu da za tih šest godina, računajući do kraja ove, vrati ukupno 2,946  milijarde eura. Podaci iz završnih računa za prethodnih pet godina i preliminarni podaci Ministarstva finansija o vraćenom dugu za devet mjeseci ove, kažu da je u tom periodu Crna Gora povjeriocima isplatila ukupno 2,749 milijardi. I da u ovom kvartalu mora platiti još približno 200 miliona.

Istovremeno, uzeto je 3,834 milijarde eura novih kredita. Kao ministar finansija i kao premijer, Milojko Spajić je državu, po pravilu, zaduživao za iznose veće od onih planiranih budžetom. Sve zagledan u svijetlu budućnost koja počinje… dogodine. Stižu najave da bi se do kraja godine njegova Vlada mogla zadužiti za dodatnih 500 miliona.

Ispada da su nove vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu daljeg uvećanja duga. Bez previše realizovanih investicija koje će doprinijeti njegovom vraćanju.  Poput hrčka namamaljenog na trčanje u točku, kredite  dospjele kamate plaćamo novim kreditima. I većim kamatama. Vlada štrbne dio novih zaduženja i preusmjeri ih u potrošnju, na sva zvona veličajući svoja ekonomska dostignuća. Za one što će taj novac morati da vrate, nije ih briga.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NA POMOLU SPORAZUM IZMEĐU VLADE I ZAKUPCA SVETOG STEFANA: Pet godina koje su pojeli skakavci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najavljeni sporazum ne donosi ništa novo, nikakav zaokret koji bi opravdao petogodišnju blokadu rada ekskluzivnog rizorta, štetu koja je napravljena turističkom imidžu Crne Gore, materijalnu štetu državi i zakupcu. Ne obećava ni drugačiji odnos prema društvenoj zajednici i građanima Pržna, Miločera i Svetog Stefana, zbog čega je sukob i nastao

 

 

Poslije petogodišnje blokade elitnog turističkog rizorta Sveti Stefan i Miločer, tokom koje su prestižni hoteli bili zatvoreni i prepušteni zubu vremena, trajao arbitražni postupak pred sudom u Londonu sa tužbom i protivtužbom dvije strane u sporu, kompanija Adriatic Properties, Aidway Investments i Aman Rizorts sa jedne i Vlade Crne Gore sa druge, na pomolu je dogovor oko otvaranja hotela i vansudskom poravnanju.

Uoči donošenja presude arbitražnog suda,  očekivane do kraja ove godine, arbitražne stranke započele su pregovore oko usaglašavanja spornih stavova i povlačenja tužbenih zahtjeva pred međunarodnim tribunalom „teških“ oko 100 miliona eura. Strah od eventualnog gubitka spora i znatne materijalne odštete iznudio je te  pregovore o prevazilaženju problema.

Glavni razlog zbog kojeg najpoznatiji hoteli na Crnogorskom primorju nisu radili  pet turističkih sezona bio je pobuna mještana Pržna i Svetog Stefana koji su uklonili nelegalno postavljene ograde i kapije na prilazima maloj Kraljičinoj plaži, jednoj od tri ekskluzivna kupališta kojima od 2007. godine zakupac gazduje.

Kompanija Adriatik properties ustala je sa tužbom sa obrazloženjem da ubuduće ne mogu garantovati privatnost i mir svojim gostima na koji su se obavezali. Insistiraju da javna staza koja se nalazi između Kraljičine plaže i novosagrađenog SPA centra i vodi  kroz Miločer, ostane u režimu zabrane prolaza za mještane i turiste, osim za njihove goste.

Taj naizgled mali povod, izvor netrpeljivosti između zakupca i mještana je eskalirao do te mjere, da su stanovnici okolnih naselja zatražili rješenje i drugih višegodišnjih problema koji su opterećivali ova poznata turistička mjesta:  pristup plažama, javnim stazama i posebno ostrvu i hotelu Sveti Stefan, koji je njima,  i svim ostalim posjetiocima i turistima, zabranjen poslednjih 18 godina.

Prema podacima koje su ekskluzivno objavile Vijesti, dogovor je vrlo blizu i predviđa otvaranje hotela Sveti Stefan i Miločer najkasnije 1. maja i uključivanje u nastupajuću turističku sezonu.

Nakon niza radnih sastanaka između predstavnika Vlade, preduzeća HTP Miločer i Sveti Stefan Hoteli, JP Morsko dobro i Opštine Budva sa jedne strane i razgovora koje je vodio premijer Milojko Spajića sa predstavnicima Adriatic propertiesa i Amana, može se očekivati da će konačan sporazum biti ozvaničen do kraja ove godine.

Međutim, prema ovim informacijama najavljeni sporazum ne donosi nikakav zaokret koji bi opravdao petogodišnju blokadu rada ekskluzivnog rizorta, štetu  napravljenu turističkom imidžu Crne Gore, materijalnu štetu državi i zakupcu. Ne obećava ni drugačiji odnos prema društvenoj zajednici i građanima Pržna,  Miločera i Svetog Stefana, zbog čega je sukob i nastao.

Režim korišćenja plaža ostaje  kao što je bio i ranije. Glavne plaže, svetostefanska i velika plaža u Miločeru i dalje su u režimu zabrane korišćenja za mještane. U pitanju su ekskluzivne plaže za goste turističkog rizorta, sa djelovima za javnost, uz plaćanje, za one turiste koji mogu da izdvoje 150 ili 200 eura za komplet od dvije ležaljke sa suncobranom.

Povlastice za mještane podrazumijevaju da će na rubovima ovih plaža za njih biti predviđeno desetak plažnih kompleta – besplatno. Da ne bi oni ili njihovi gosti donosili svoje šarene suncobrane i kvarili estetiku plaže uređene po standardima Amana.

Problem Kraljičine plaže, glavnog kamena spoticanja između mještana i zakupca, napola je i nejasno riješen. Plaža zadržava status ekskluzivnog kupališta za goste hotela, ali sporna javna staza uz plažu dobija poseban, kontrolisan režim korišćenja radi zaštite privatnosti gostiju Amana. To će u praksi značiti da će se postaviti vizuelne barijere u vidu zelenog pojasa prema plaži i uvesti diskretne nadzorne mjere. Zakupac želi da zadrži pravo da za posebne situacije, poput svadbi ili drugih privatnih događaja, uvede privremenu zabranu prolaza ovom javnom stazom.

Ukoliko se ovakvo rješenje usvoji, nije jasno gdje i na koji način će se zasaditi  drvored na pješačkoj stazi uz kameni zid koji uokviruje Kraljičinu plažu, kako bi se bogati turisti zaklonili od pogleda prolaznika.

U godinama najveće slave hotela Sveti Stefan i Miločer,  kada su na ovim plažama odmarale krunisane glave i poznati svjetski „selebriti“, ili tokom boravka Josipa Broza Tita sa suprugom Jovankom, nije iskazana potreba za tolikim ogradama i zabranama.

Mještani ništa nisu dobili. Samo obećanje da će im zakupac dozvoliti da se ponekad, uz nadzor, prošetaju stazom pored plaže, koja je u svim planskim dokumentima označena kao javna pješačka staza. U javnoj upotrebi.

Veliki broj prigovora društvene zajednice odnosio se na to što je ostrvo Sveti Stefan zatvoreno za posjetioce dugih 18 godina. Nije dozvoljen pristup turistima za obilazak ovog kulturno-istorijskog spomenika koji je u potpunosti amputiran iz turističke i društvene zbilje Crne Gore.

Prema nacrtu sporazuma Sveti Stefan i dalje ostaje u istom režimu, isključivo za goste Aman rizortsa. Ostavlja se mogućnost organizovanih posjeta u zakazanim terminima.

To su kontrolisane posjete kao i staze koje su, kako tvrde mještani, uvijek označene posebnim trakama koje pokazuju kuda se posjetioci mogu kretati kroz ekskluzivni turistički gradić.

Prilazni most ka Svecu oko kojeg su ne rijetko podizane tenzije zbog zabrane prolaska i postavljanja karaula sa stražom, posebna je priča. U preliminarnim rješenjima navodi se da će most biti javan, ali menadžment zadržava pravo da privremeno ograniči ulaz kada je neophodno zaštititi privatnost gostiju. I ovdje je pristup moguć, ali regulisan.

Ono što je najznačajnije u ovom sporazumu odnosi se na započetu gradnju stanova za tržište u parku Miločera i legalizaciju divlje izgrađenih objekata u maslinjaku Svetog Stefana.

Vlada daje saglasnost da investitor, Adriatic propreties, odnosno izvorni zakupac ljetovališta Sveti Stefan i Miločer, kompanija Aidway Investments limited, registrovana na Britanskim djevičanskim ostrvima, sa skrivenim vlasnicima, može nastaviti izgradnju hotela i stanova za tržište. Riječ je o kompleksu koji sadrži 66 hotelskih soba sa svim pratećim sadržajima i 66 stanova za tržište. Od kojih svaki raspolaže sa 120 kvadrata.

Zanimljiva je uloga koje je sporazumom predviđena za poznatog tenisera Novaka Đokovića.

Od bombastičnih naslova kako će Đoković preuzeti zakup elitnog ljetovališta, informacija kako će kao globalni ambasador kompanije Aman pomoći kako bi se skinuo katanac sa kapije hotela Sveti Stefan,  prema poslednjim najavama Đokoviću se nudi simbolična uloga čelnika novog savjetodavnog tijela Bankada, koje bi pratilo odnos društvene zajednice i zakupca, sprovođenje obaveza inkluzije lokalnog stanovništva i turističke promocije Svetog Stefana.

Znači sve ono što predstavnici Vlade u pregovorima sa zakupcem ne uspijevaju da obezbijede u korist mještana, prioritet u zapošljavanju u rizortu, stipendije, plaćena stručna usavršavanja, korišćenje lokalnih proizvoda u hotelima, organizovanje turističkih tura tokom cijele godine…., treba za njih da izdejstvuje Savjet Bankade, odnosno Đoković. I da jednom godišnje podnese izvještaj Vladi.

Članovi Bankade bili bi predstavnici Vlade, zakupca, kompanija koje upravljaju kompleksom, Morskog dobra, Opštine Budva i Mjesne zajednice Sveti Stefan. U praksi, to bi značilo institucionalizovanje kontrole nad realizacijom dogovora – nešto što godinama nije postojalo, a što je upravo nedostajalo ranijim odnosima države i zakupca.

Da li će Novak Đoković prihvatiti angažman nadzornika na Svetom Stefanu ili je to samo marketinški trik, koji treba da umiri lokalno stanovništvo uskoro će se znati.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo