Povežite se sa nama

FELJTON

FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (I): Je li to rat ili nije?

Objavljeno prije

na

Florence Hartmann je francuska novinarka i autorica, ratna reporterka francuskog Le Monde-a. To vrijeme je bila dopisnica iz bivše Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu. Godine 1999. izdala je svoju prvu knjigu pod nazivom Milošević – dijagonala luđaka. Od septembra 2000. do septembra 2006. bila je glasnogovornica i savjetnica glavne tužiteljice ICTY-a u Den Haagu, Carle del Ponte. Bila je prva novinarka koja je u septembru 1992. godine otkrila lokaciju masovne grobnice na Ovčari kod Vukovara. Dana 25. maja 2006. svjedočila je pred ICTY-om protiv jugoslavenskih oficira Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića i Miroslava Radića, povezanih s masovnim ubijanjem u Vukovaru. Godine 2007. izdala je svoju drugu knjigu Mir i kazna, nakon čega ju je ICTY-e optužio 27. augusta 2008. godine, zbog objavljivanja povjerljivih odluka ICTY-a, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocid u Srebrenici. Zanimljivost slučaja Hartmann leži u tome da se radi o prvoj osobi iz zapadne Europe bez korijena u bivšoj Jugoslaviji i prvom bivšem zaposleniku ICTY-a kojeg je ICTY-e optužio. Florence Hartman nikad nije platila novčanu kaznu od 7.000 eura niti je Republika Francuska pristala izručiti Hartmannovu, nakon što je kazna pretvorena u sedam dana pritvora. Florence Hartmann je udana i majka je dvoje djece. Živi i radi u Parizu.

Bili ste dopisnica Le Monde-a iz Beograda od 1987. godine. Govorite 11 europskih jezika. Kako ste progovorili hrvatski jezik?
– Progovorila sam kad je Slobodan Milošević srušio Savez komunista Jugoslavije. Do tada sam poznavala jako malo hrvatskog jezika. To se dogodilo slučajno. Međutim, od tog momenta sve sam razumjela šta se dešava.

To su vremena velikih previranja u bivšoj Jugoslaviji. Kako ste se snalazili, da li je postojala Le Monde-ova podrška u tom vremenu?
– Ne postoji podrška u nekom posebnom smislu. Ako govorimo o neovisnosti, onda mogu reći da sam bila potpuno slobodna novinarka da pišem i izvještavam ono što sam vidjela. Vi nikada ne dobijete pravu podršku, ali vam je najvažnija podrška vašeg urednika.

Jeste li vi imali takvu podršku?
– Da. U tom periodu pisala sam o događajima političkih previranja u Jugoslaviji. Oni su vidjeli da ja dobro i uredno pratim i radim svoj posao. Tada su se počeli nizati događaji koje sam ja intenzivnije pratila. Sve više su se vezali za jugoslovensku krizu koja je evidentno postojala prije no što je počeo rat. Nije se moglo objektivno opisivati, jer nikome nije bilo jasno šta se to događa. Ipak, moji urednici su bili zadovoljni mojim načinom opisivanja te krize. Okršaji koji su se počeli pojavljivali ’91 godine, kada smo počeli pisati da će biti rat i da su već postojale naznake za rat nismo u potpunosti mogli objasniti javnosti; da li je to već rat ili je to početak nekog rata. Nismo mogli kazati koji je to intenzitet rata. Pretpostavljali smo da to neće ići nekim većim intenzitetom. Kada ste putovali po bivšoj Jugoslaviji ’91 godine vi još uvijek niste bili svjesni šta je to rat. Ne znate šta je to rat, i šta je to rat u Europi. Pitanje koje smo mi novinari za sebe postavljali je glasilo: Kako će izgledati rat krajem XX stoljeća u europskom tlu?

I šta se dogodilo?
– Pa mi nismo znali najbolje ni opisati što se događa. Opisivali smo kao početak nekih okršaja. Ponegdje smo govorili i o početku rata. Na neki način, nama je već bilo jasno da je to rat. Već smo vidjeli postavljene mine. Za prelazak 70 km puta vam treba pet sati da prođete i onda konstantno smo se pitali: Je li to rat ili nije rat? Novinari su stalno sjedili i razgovarali o okršajima. Sve nas je to zbunjivalo. Ni mi nismo mogli vjerovati da je to rat. Međutim, sve je to bilo opisano među nama.

Vi ste tada bili jako mladi…
– Ja sam tada bila jako mlada i većina dopisnika koji su radili za čitavu bivšu Jugoslaviju, koji su došli prije rata, a ne zbog rata i koji su nastavili da prate rat su bili generacijski jako bliski. Svjetski mediji su se krajem 80-tih godina obnovili novom postavom novinara. Prethodni su bili iz Titovog vremena, već su bili ljudi u penziji ili pred penzijom. Tako da je vrlo čudno što su nama naši urednici dali da pokrivamo prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Postoji mogućnost da se to dogodilo, jer ni oni nisu shvatali ozbiljni da će se zaista dogoditi tako veliki oružani sukob na tlu moderne Europe. Međunarodne vlade govorile su da novinari pretjeruju, da mi previše potenciramo na tome da će ovdje izbiti rat. Kad je krajem juna ’91. u Sloveniji započeo konflikt, kad su se pojavili novinari koji su ponovo počeli govoriti da to više nisu okršaji i da je to već otvoreni rat ni tada, ni vlade, ni urednici nisu vjerovali da je to zaista rat o kojem smo mi sve vrijeme govorili.

Jeste li Vi tada bili još uvijek u Beogradu?
– Moje sjedište je prije rata, i u vrijeme rata bilo u Beogradu. Većina tadašnjih novinara je bila stacionirana u Beogradu.

Je li Vas rat šokirao? Kako ste reagovali?
– Nisam ga doživljavala kao neki šok – kao neki poseban trenutak. Pazite, ako pratite događaje od kraja ’89-te, a ja sam ih pratila od ’87-e godine za Le Monde, ako uz to još i jezik progovorite, pa onda pratite propagandu na televiziji, onda vam to i nije bio šok. To je ipak trajalo četiri-pet godina. Ako ne nagađate, a u ozbiljnim novinama se ne nagađa, ako precizno i ozbiljno opisujete kako stvari idu, a uz to Le Monde je okrenut vanjskoj politici, onda je logično svakom normalnom čovjeku da jedan od mogućih znakova jeste da će tu biti rat. Za mene je bio šok da to nešto ne pripada mojoj kulturi. Vama i nama je naučeno „Nikada više” i da u tom smislu da takvo radikalno nasilje više ne pripada našoj dobi i civilizaciji. Za takvog čovjeka je šok kada počne rat! To je šok!

Jeste li razgovarali sa građanima u vezi početka rata?
– Mi smo znali o svim narodima i republikama u Jugoslaviji. Bosnu sam dosta pokrivala oko referenduma. Dođemo u Sarajevo, izađemo u grad da vidimo situaciju na terenu. Sa svima u Sarajevu razgovaramo i govorimo da će biti rat, da su svi u gradu na nišanu, a oni vam odgovaraju: „Ma ne! Što bi ljudi pucali jedne na druge!” Jednostavno, nije lako podijeliti ljude u gradu, kao što to možete u selu. Ja sam pokrivala i Foču, odnosno selo Miljevinu prije rata. U tom istom selu u vrijeme rata bila su organizovana masovna silovanja. Išla sam tamo u februaru ’92 prije referenduma. Već su bile postavljene barikade. Vidjeli smo šta ljudi pričaju, kako ih drže na nišanu po četiri dana, pa ih puste. Sreli smo ljude koji su se sa posla vraćali. Bili su različite etničke pripadnosti. Oni su išli na piknike zajedno, provodili vikende zajedno i na kraju nam kažu: „Da, mi smo prijatelji, ali ako dođe naređenje odozgo, ja mu više neću otvoriti vrata…” To je bio za mene šok! To je šokantno! Oni imaju svoje iskustvo. On vam kaže, da imaju najbolji odnos, da su sve radili zajedno, možda su i kumovi, ali da će politika savladati život, um i ponašanje. To je nevjerovatno. To je stravično!

Kad je započeo rat došli ste indirektno i u sukob sa Slobodanom Miloševićem?
– Ja nisam došla u sukob sa Slobodan Miloševićem. Ja sam samo pisala šta se dešavalo i šta se desilo. Dopisnici iz bivše Jugoslavije koji su bili prije rata i u toku rata išli su na razne obuke, zbog trupa koje su bile naoružane sa svih strana. Mi smo vidjeli pripreme. Ja sam imala nekog znanja i poznavala sam jezik, pa sam uvijek direktno i otvoreno postavljala pitanja. Uvijek sam to provjeravala ili na licu mjesta kao što sam to radila u istočnoj Bosni ili pak u Beogradu. Ja sam mnogo terena pokrivala. Vidjela sam regrutiranje.

(Nastavlja se)
Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VIII): Posljednja kraljica Crne Gore 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Milena PETROVIĆ-NJEGOŠ Posljednja kraljica Crne Gore.

Milena Petrović-Njegoš, crnogorska kraljica, supruga kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Milena je bila šćer vojvode Petra Vukotića i Jelene Vojvodić, unuka Stevana Vukotića. Prema istorijskim podacima, Milena je kao mlada đevojka – tinejdžerka, zaručena za budućeg crnogorskog vladara, Nikolu Petrovića Njegoša. U ranom đetinstvu ostala je bez majke. Na molbu vojvode Mirka otac je, 1856. godine, šalje na Cetinje. Hroničari tog vremena Milenu su opisivali kao smjernu i stidljivu đevojčicu, koja je na Cetinju sticala obrazovanje. Milena se 1860. godine sa svojih 14 godina, skromno vjenčala zbog korote za ubijenim knjazom Danilom, u Vlaškoj crkvi (iz XV vijeka) i postala crnogorska knjaginja.

U početku su Milenu poredili s njenom prethodnicom Darinkom, koja je bila njena suprotnost. Za razliku od Darinke, Milena je bila ćutljiva i povučena, nikada se nije nametala niti je isticala svoju ličnost.

Nakon slabljenja Darinkinog uticaja na crnogorskom dvoru i pri rođenju prvog Mileninog đeteta (1864), njen položaj se brzo mijenja i ona, sazrijevajući, tada izrasta u vladarku.

Prvorođeno dijete bila je princeza Zorka (Ljubica), koja se kasnije udala za Petra Karađorđevića, koji je bio prognan iz svoje zemlje i utočište našao u Crnoj Gori. Milena je rodila čak dvanaestoro đece. Jedna joj je kći (Jelena) postala italijanska kraljica, a čak dvije (Milica i Anastasija) ruske velike knjeginje.

Milena je postala kraljica 1910. godine, kada je Crna Gora postala kraljevina.

Nakon gubitka vlasti, Kraljica Milena je sa svojim suprugom kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem, šćerkama Ksenijom i Vjerom, napuštila Crnu Goru.

Nastanili su se u Francuskoj, vodeći svojevrsnu izbjegličku vladu. Kralj Nikola umro je 1921. godine na Azurnoj obali u Francuskoj, a kraljica Milena dvije godine nakon njega, 1923. godine na istom mjestu. U trenutku smrti kraljica Milena imala je 75 godina. Posmrtni ostaci prenešeni su 1991. godine na Cetinje i sahranjeni su u Crkvi na Ćipuru.

Kraljica Milena je Kraljevskom odlukom bila njegov nasljednik kad je on boravio u inostranstvu! Nakon kraljica iz dinastije Vojislavljević, Milena je bila prva i jedina kraljica u istoriji Crne Gore.

 

Jelena VICKOVIĆ Učiteljica i osnivačica prve privatne ženske škole.

Vicković je bila prva učiteljica za žene u Crnoj Gori. Rođena je u Kotoru, a nakon školovanja 1867. godine odlazi na Cetinje sa željom da opismeni što veći broj đeće, posebno đevojčica. Njenim dolaskom na Cetinje se prvi put u istoriji zemlje posvećuje pažnja obrazovanju ženske đece. Žene su do tada bile uskraćene za bilo kakvo obrazovanje i koncentrisane na brigu o porodici i potomstvu.

Upkos činjenici da je obrazovanje za đevojčice tada bilo tabu tema, Vicković je bila dovoljno hrabra i mudra da se upusti u mijenjanje dotadašnje obrazovne slike. U svojoj školi je đevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju, ručnom radu, kao i poukama iz dramske umjetnosti. Školski propisi tog vremena ukazuju na to da je roditeljima ženske đece ostavljeno na volju.

Jelena Vicković je na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala đevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za đevojčice otvorena je 1871/72. godine na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske đece.

Jelena Vicković zaslužna je za opismenjavanje stotine đevojčica, đevojaka i žena u Crnoj Gori. Besplatno je podučavala đevojčice u svom domu i radila na opismenjavanju, osposobljavanju i emancipaciji žena. Ona je u svom stanu okupila đecu iz siromašnih porodica i podučavala ih.

Pored pomenutog, Jelena je od 1884. godine pružala i pouke iz dramske umjetnosti. O takvome obliku angažovanja učiteljice Vicković, i prikazu izvođenja jednočinki ,,Šaran“ i ,,Pola vino pola voda“ , pisao je ,,Glas Crnogorca“. Pretpostavlja se da je upravo Jelena bila jedna od dvije ženske osobe koje se spominju kao i izvođačice predstava na Cetinju u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. vijeka.

U Cetinjskoj opštini je 1874. godine donijeta odluka da Jelenina privatna škola preraste u prvu žensku školu, koja je i otvorena na Cetinju, pored muške škole, a Jelena Vicković je i dalje ostala učiteljica u njoj. U mješovitoj školi radila je sve do penzionisanja 1897. godine.

Nakon otvaranja Jelenine škole na Cetinju, druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća u Baru 1901. godine.

Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske đece.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VII): Pomoć svom narodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ana Marija MAROVIĆ – Rođena u Veneciji 1815. godine, Ana Marija Marović bila je slikarka, pjesnikinja, socijalna radnica, sestra milosnica… Porijeklom je iz Boke Kotorske, iz ugledne kuće kapetana Joza Marovića, brodovlasnika i trgovca i majke Marije Ivanović. Odgajana je u krugu dvije ugledne porodice, koje su u njenu ličnost, od najranijeg đetinjstva, ugradili neustrašivost, odlučnost i plemenita ośećanja.

Ana Marija Marović objavila je knjige: Misli o ženskom odijevanju, Pravila za djevojke o kršćanskom življenju, Opomene i molitve za dobru ispovjed, Pričest, Misli o ljubavi prema Bogu, O prvoj pobožnosti, Soneti, Memoari (Uspomene). Prve stihove napisala je s dvadeset godina, a u tridesetim godinama objavljivala ih je pod psedonimom – Filotea.

Književni rad Ane Marije Marović podržavali su njen učitelj, Danijel Kanal i kardinal i patrijarh Venecije, Jakov Monico. Godine 1963, don Gracija Ivanović, preveo je i objavio njene pjesme. Novo izdanje pod nazivom Ana Marija Marović, Soneti, objavljeno je 1997. godine.

Imala je talenat i za slikanje i komponovanje muzike. Kad je u pitanju slikarstvo, kritičari je svrstavaju u predstavnike Nazarenske škole, čiji su predstavnici njemački slikar Johan Friedrih, tršćanin Josip Tominc i drugi.

Za motive i teme svojih slikarskih radova, Ana Marija uzima Isusa i Mariju. Spajajući mistično i religijsko, radila je slike za mnoge poznate ličnosti: papu Pija IX, austrijsku caricu Mariju Anu, kardinala Monico. Njene slike u raznim tehnikama, nalaze se u brojnim galerijama i crkvama u Veneciji, Zagrebu i Boki Kotorskoj. U Bogorodičnoj crkvi u Prčanju, nalazi se slika Sv. Jovana sa đetetom u tehnici svilenog veza. Motivski se uklapa u okvire Nazarenske škole, čiji slikari su nastojali da iskažu vjeru i ljubav u Isusa Hrista.

Kada su u pitanju muzička djela Ane Marije, ne može se sa sigurnošču navesti koja su to djela. Razlog tome je što je ona komponovala kratke forme koje su se većinom izvodile u crkvama. Uz slikarska djela i književni rad, ovo je bio samo još jedan način da od prihoda, Ana Marija pomogne sirotinji Venecije.

Sa svojim učiteljem, Danijelom Kanalom, godine 1859. osnovala je ,,Instituto Canal ai Servi”. Iste je godine Ana Marija je osnovala ženski kongregaciju, koja bi rukovodila Institutom u Veneciji. ,,Zavod sestara popraviteljica posvećen Presvetim srcima Isusa i Marije Neokaljane” i Institut počeli su sa radom 1864. godine, a korisnice su bile počiniteljke krivičnih djela, žene u prostituciji, žene na izdržavanju zatvorskih kazni. U Institutu su žene rehabilitovane, dobijale su znanje za obavljanje određenih poslova kako bi se mogle socijalizovati i nastaviti život u društvu. Te godine, Ana Marija je započela samostanski život.

Umrla je 3. oktobra 1887. godine i sahranjena na groblju Sv. Michele u Veneciji. Godine 1926. posmrtni ostaci prenešeni su u kapelu Zavoda Canal-Marović.

Tako se Ana Marija Marović, žena koja je svoj život posvetila da pomogne svom narodu u gradu u kojem su se njeni roditelji nastanili, pridružila Blaženoj Ozani Kotorskoj.

 

Darinka PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska knjeginja, Darinka Petrović-Njegoš, rođena je u porodici trgovca Marka Kvekića, koji je bio porijeklom iz okoline Herceg Novog. Kako je poticala iz imućne porodice, Darinka je dobila dobro obrazovanje, a govorila je pet jezika: latinski, italijanski, francuski, engleski i njemački.

Darinka Petrović-Njegoš bila je supruga knjaza Danila, prva žena koja je imala uticaj na političke procese, učesvovala u diplomatiji i političkim pitanjima.

Tokom boravka u Trstu knjaz Danilo se upoznao sa Darinkinim ocem, a sredinom 1853. godine i s Darinkom. O susretu sa svojom budućom suprugom, knjaz Danilo je govorio: ,,Ja sam htio kao knjaz, da knjaževu šćer vjenčam, pak ne bi mi suđeno. Ali je vazda bolje vjenčati viđenu, no čuvenu đevojku”.

A Darinka je zaista bila viđena đevojka, obrazovana, visprena, odlučna i hrabra. Imala je 17 godina kada se udala za knjaza Danila I. Taj knjažev izbor nije se dopao njegovim političkim saveznicima, niti oportunistima.

Dolazak knjeginje Darinke u Crnu Goru ujedno je jedan od najdinamičnijih perioda u njenoj istoriji.

Istoričati i hroničari zabilježili su da je Darinka imala snažan uticaj na sve političke procese u Crnoj Gori, na samoga knjaza Danila.  Inostrana prepiska koja je stizala u Crnu Goru, najprije je dolazila do Darinke, a njena orijentacija prema francuskoj kulturi, uticala je na promjene u vanjskoj politici knjaza Danila, nakon Krimskog rata, odnosno na Pariškom mirovnom kongresu (1956.), kada je Crna Gora prvi put u svojoj oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskog carstva, oslonac potražila u francuskoj državi.

Darinka je uticala i na formiranje kulturnog ambijenta dvora i Biljarde, unijela je mnoge manire i novine, elegantne evropske toalete, nakit i frizure. Knjeginja Darinka bila je vlasnica prvog kišobrana u Crnoj Gori, kojeg je 1855. godine donijela u Crnu Goru.

Od tragične smrti supruga knjaza Danila, položaj knjeginje Darinke umnogome se mijenja. Iako je mladi knjaz Nikola I Petrović-Njegoš konsultovao oko svih pitanja vezanih za državnu vlast, nakon sukoba s vojvodom Mirkom Petrovićem, knjaginja Darinka s jednogodišnjom kćerkom Olgom odlazi u Rim.

Na poziv knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša vraća se u Crnu Goru, a 1862. godine odlazi u Beograd na diplomatski sastanak s knezom Mihailom Obrenovićem i Ilijom Garašaninom. I narednih godina učestvuje u političkom životu Crne Gore.

Ipak, sredina koja ne prihvata žene na važnim mjestima i političkim procesima, uticaj Rusije i razne okolnosti nepovoljno su utcale na dalje pozicioniranje knjaginje Darinke, kada biva primorana da napušti Crnu Goru.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VI): Oda o čuvanoj i sačuvanoj slobodi Crnogoraca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorović, urednik Dragan B. Perović

 


Katerina Bela RADONJIĆ
– Prva crnogorska spisateljica. Autorka je istoriografskog djela „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“, koje je napisala na crkvenoslovenskom jeziku u XVIII vijeku (oko 1774. godine).

Katerina, Katarina, Ekaterina Radonjić ili Bela, kako su je u porodici zvali, živjela je i vaspitavala se u miljeu obrazovanih crnogorskih guvernadura. Njen brat je čuveni guvernadur Stanislav Radonjić, a u vrijeme nastanka knjige guvernadur je bio njen bratanić Jovan Radonjić, koji je guvernadurstvo dobio kao nasljedno, izborom i potvrdom Opštecrnogorskog zbora 1770. godine. On je svesrdno podržavao Katerinu da nastavi i napiše tu važnu knjigu. Katerina je na najbolji način potvrdila da ljepota i pamet i te kako mogu da idu zajedno. Njenu ljepotu pominjao je i Petar I Petrović-Njegoš, u pjesmi „Stan’ polako rogoje mnogo ti je oboje”.

Katerina Radonjić je bila žrtva stereotipa, da u Crnoj Gori računanje vremena i istorije ide od Petrovića. Katerina je probala da svoj spis „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ odštampa u Beču 1775, ali cenzori to nijesu dozvolili. Ovo vrijedno istoriografsko djelo čekalo je više od dva vijeka da bude prevedeno i objavljeno kod nas. Da li se knjiga zbog svoje slobodoumnosti nalazila pod svojevrsnim embargom, pitanje je. Katerina je svoju knjigu pisala u doba procvata prosvjetiteljstva – Voltera, Didroa, Žan Žak Rusoa, Kanta, Džona Loka i u potpunosti korespondira sa njihovim idejama. Stavovi iz knjige „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ bile su daleko ispred svoga vremena.

Katerina Radonjić imala je oštar stav o mitropolitima i njihovom miješanju u svjetovne poslove. Ona ističe da je „slijepa revnost prema vjeri”, koju je nametnulo sveštenstvo, „lakomo i prema srebroljublju nezasito, pod vidom bogoljubstva i posredstvom licemjerne pobožnosti”, dovelo Crnu Goru do stanja u kome su ljudi u velikoj mjeri lišeni svakog prava na samostalno rasuđivanje i mogućnosti da razlikuju dobro od zla, što je „sažaljenja dostojno”.

Katerina iznosi politički stav koji ni danas ne gubi na aktuelnosti: „Niko ne brine o opštoj koristi: svako se stara o onome što se njemu čini korisnim i trudi se da obogati svoj dom na štetu cijeloga opštestva.”

Katerina se vjenčala u crkvi na Njegušima za ruskog pukovnika Stevana Šarovića, Podgoričanina. Živjeli su u Trstu đe je u avgustu 1800. godine umrla i đe je sahranjena.

Svome „opštestvu”, ova mudra žena, Crnogorka s Njeguša, ispisala je „vjerovatno najljepšu odu”. Odu o čuvanoj i sačuvanoj slobodi Crnogoraca! Puno veće i razvijenije kulture bile bi ponosne da u svom nasljeđu imaju jednu takvu pojavu kao što je Katerina Radonjić.

 

Ekatarina VLASTELINOVIĆ – Ekatarina (Sundečić) Vlastelinović rođena je u Skradinu oko 1777. godine. Njen brat, Spiridon Sundečić bio je arhimandrit Manastira Savina.

Udajom za grofa (konta) Iliju Vlastelinovića iz Risna, dobila je titulu grofice (kontese). Sa 25 godina ostala je udovica i zavjetovala se da se nikada više neće udati. Zbog takvog stava, ali i zbog činjenice da je svu svoju imovinu, znanje, ljubav i umijeće, posvetila jednom manastiru, u čijoj blizini je i provela ostatak života, zavrijedila je sljedeći sintagmem: monahinja bez mantije.

Tako je Ekatarina Vlastelinović posvetila svoj život zaštiti i pomoći Manastira Sv. Arhangela na Prevlaci i, već nakon muževljeve smrti, svu svoju imovinu uložila je upravo u obnovu i spasavanje manastira na Miholjskoj prevlaci kod Tivta.

U namjeri da obnovi srušeni manastir, 1827. godine, od porodice Druško iz Kotora, otkupila je trećinu ostrva. Na temeljima srušenog manastira, Ekatarina je podigla svoju zadužbinu, Crkvu Svete Trojice koja je završena 1833. godine. Za gradnju toga manastira koristio se kamen onog razrušenog. Veoma je interesantan podatak da je Manastir Sv. Arhangela sagrađen na ruševinama benediktinskog samostana. Manastir je porušen u XV vijeku, nakon napada Mlečana.

Na tim ruševinama, Ekatarina je podigla svoju zadužbinu i bila joj posvećena do kraja života.

Godine 1845. razbojnici su napali ostrvo i Ekatarinu, koja je u tom napadu i fizički pretučena. Nakon dvije godine, 1847., pronađena je mrtva, a uzrok smrti utvrđen je 1987. godine kada je ekshumacijom njenog tijela, u predjelu stomaka pronađeno olovno zrno.

Tokom života, Ekatarina Vlastelinović, izrazila je želju da bude sahranjena uz južnu stranu oltara svoje zadužbine. I danas se na tom mjestu nalazi ploča sa natpisom: Ovđe počiva kontesa Ekaterina Vlastelinovič, pokoj njenom pepelu.

Kako je tokom života često bivala u prilici da razgovara, najprije sa vladikom Petrom I, kasnije sa vladikom Petrom II Petrovićem Njegošem, pred kraj života, 26. avgusta 1846. godine, testamentom je polovinu svoje imovine ostavila vladici Petru II Petroviću Njegošu, a drugu polovinu Manastiru Svete Trojice.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo