…Bili se moglo tvrditi da je nekoliko generacija Crnogoraca, koje obuhvataju ono što se zove klasična Crna Gora, u stvari samo ponavljalo iskustvo prve crnogorske pobune, njihovog otpadanja iz zajedničke istorije, trenutak zasnivanja Crne Gore?
Može li da se jedno snažno osjećanje nasljedno prenosi? Ono opstaje u pamćenju naroda, ali da li tome što mi zovemo pamćenje, kad direktno utiče na ponašanje i čak fizički lik ljudi, odgovara neka fiziološka promjena koja se nasljeđuje?
Takva teorija bi objasnili i Njegošu odbojnost – jer je i sam bio uhvaćen u zamku – prema ovakvoj vrsti “modeliranja” iz koje nema spasa, prema ovakvom heroizmu i avanturizmu koji su glupi i dosadni osjetljivom čovjeku, ali i lakoću sa kojom je iscijedio mudrost iz ovako neobičnog psihološkog stanja.
Čekanje je važno u Crnoj Gori. Sve tipske svakodnevne situacije liče na čekanje, tj., napeto iščekivanje.To je strpljenje shvaćeno kao izazov, strpljenje kao priprema smisla koji će ekspolodirati u naglosti akcije. Jedini zanat – ako se to može tako zvati – je stočarski. Čuvanje stoke je čekanje: pozivanje opasnosti, negdje u šumi i samoći. Tražiti bilo kakva ekonomska opravdanja za razvoj stočarstva, a nestanak svih drugih zanata, je smiješno: drugi zanati nestaju jer su sramotni, jer podrazumijevaju pravi rad koji nema nikakav odnos sa herojskom situacijom, ne mogu biti opravdani kao “čekanje” izazova i napada. Crnogorci nijesu ni nespretni ni neradni, ali njihovo društvo se nije razvijalo u pravcu zanata. Ako se već razvijalo u nekom pravcu, onda je tačnije reći da se razvijalo u pravcu stvaranja što ljepše slike o sebi, u duhu onog izvora “gordosti” sa kojeg je to društvo i poteklo.
Crnogorska svakodnevica se može svesti samo na jednu dimenziju: čekanje akcije. Niti popravljaju, niti uredjuju svakodnevni život, nego čekaju nekakav preokret. Čekaju izazov u kome se sve dobija, ili sve gubi. Zato u Crnoj Gori neće biti apsolutno nikakve kreativnosti, ni ekonomske ni kulturne, osim onoga što je rođeno direktno iz akcije: herojski moral i Njegoševa poezija. I, dabome, nije slučajno što se “radnja” “Gorskog vijenca” odvija u čekanju na glavarskim skupštinama. Da bi shvatili šta je Crna Gora Njegoš nam objašnjava šta se dešava znajući kako da krste Njegoševu poeziju, kritičari su zato govorili o “refleksivnoj” poeziji. Njegoš ne meditira, nego udara glijetom u mramor.
Da se vratimo na stvaranje plemena. To je takođe tema: mogao bi se napisati roman, uz dokumenata i legende očuvane u svim bratstvima i plemenima. Legende koje su kod Đurđeva potvrđene kao istorijske istine. Crnogorci su vjerovatno jedan od rijetkih naroda koji zapravo nema legende, ni mitove, nijesu sačuvani čak ni u nekoj neobičnoj narodnoj mašti. Nema ni narodnog stvaralaštva. Sve je zaboravljeno, ali se pamćenje naroda pretvorilo u vrlo preciznu istoriju, i crnogorske narodne pjesme, za razliku od svih drugih, čista su, nemaštovita faktografija. Uostalom, u Crnoj Gori je pomalo sramota imati mašte, “stalno nešto iznaoditi”.
Za Njegoša se ne može reći da ima mašte.
Crnogorski snovi su snažno okrenuti ka realnosti, njih realnost uzbuđuje više nego ikakvi snovi – ta dimenzija sanjane realnosti, kod Njegoša dominira.
Ne znam da li se zaista može govoriti o umjetničkoj darovitosti, ali ono na šta se misli kad se govori o crnogorskom talentu za umjetnost, to je baš ta želja da se uhvati nešto tvrdo u realnosti, kojoj se prilazi sa dosta ludila i kao da je ona sama neuhvatljiva i luda. I kod Njegoša i u crnogorskom odnosu prema svijetu moglo bi se govoriti o “ludom realizmu”, pri čemu jedan pojam daje drugom smisao: realizam kod Crnogoraca bez tog ludila ne znači baš ništa, ludilo ih u stvarima i privlači, a ni ludilo, osim kao opsjednutost “realnošću” nije njihovo ludilo. Bez toga ludila, za njih je svijet “materija” na koju ne reaguju više nego da ne postoji.
Ali roman o nastanku plemena ne bi bio knjiga o Crnoj Gori. Tu ne bi vidjeli kako je nastalo društvo s herojskim tipom čovjeka, koje će iznuditi svoj izraz u Njegošu. To bi bio dosadan roman o stvaranju patrijahalnog društva, koristan u smislu što bi u toj zaostalosti prepoznali razloge sporosti u prilagođavnju ovoga društva modernom vremenu. Sociološka studija o problemima trećeg svijeta. Stota kopija Evrope u kojoj se više nijedna crta Evrope ne prepoznaje.
To nije bio pravi početak Crne Gore.
Na području Stare Crne Gore plemena nastaju mnogo teže, sporije, i nikad nijesu do kraja onako zaleđena kao u Brdima, ili drugdje na području koje će se kasnije nazvati Crna Gora. Ta razlika u ritmu izgušnjavanju društva je važna da bi se razumjelo zašto će se “iskra” ukresati baš u Staroj Crnoj Gori. Tu se dešava nešto posebno. U Staroj Crnoj Gori se plemena formiraju tek u sedamnaestom vijeku.
A šta je bilo do tada? Feudalna vlastela, na čelu sa Crnojevićima, povukla se u planine i tu pokušava da preživi u starim feudalnim formama. Ona čuva nezavisnost, ali je vjerovatno previše brojna, snažna da bi se pretočila u vlaška plemena. Drugdje se to stapanje obavlja brže, u Staroj Crnoj Gori koegzistiraju pleme i feudalna zajednica.
Crnojevići osnivaju Cetinje. Oni su kao vladarska porodica previše osobeni da bi se utopili u pleme. Istovremeno, možda oni, kao izazov za pleme, postavljaju visoke društvene norme. Niti ta gospoda hoće da se prepusti plemenu, niti plemena cijene gospodski način.
Osnivanje Cetinja je takođe pokušaj novog početka.
Crnojevići osnivaju štampariju. I to je novi početak, i jedno i drugo mogu da budu i političke i literarne teme.
Imate utisak da se vrlo zadihano traži iskra koja će osvijetliti put, otvoriti prolaz za nešto novo (…)
Sva pitanja o Crnoj Gori i Njegošu mogu se svesti na neke Njegoševe stihove, uključujući i pitanje “kako je moguće istoriju, komplikovani život jedne zajednice, zaključati u nekoliko riječi?” Deviza koja je zapanjivala Andrića najdublji je među svim “crnogorskim” stihovima:
Neka bude što biti ne može!
Ove zagonetke ne postavlja usamljeni genije, niti ih može postaviti tako da imaju smisla. Postavlja ih Crna Gora.
Kakvo je to društvo, i kako je moguće društvo koje je postavilo te zagonetke? To je Njegoševo pitanje.
Odgovor je dijelom pronašao sam, a dijelom ga je samo sa zemlje podigao. Događaj koji je bacio Crnu Goru nepoznatim stazama je istraga poturica. Priča o istrazi postojala je u Crnoj Gori, poturice jesu istražene na jedan ili drugi način iz Crne Gore i odlučujuća važnost tog dogadjaja za sve što je uslijedilo bila je upamćena i bez Njegoša. Njegoš je svojim putevima dokučio skrivena značenja tog događaja. Tj. možda su neka od tih značenja oživjela, “proradila”, da tako kažemo, tek u dodiru sa njegovim duhom.
Najprije, u osnovi mitova o Početku svih društava – dok su mitovi bili mitovi -nalazimo uvijek neku varijanutu priče o najgorim zločinima: ubijanje nevinih i najbližih. Vrlo često su u pitanju blizanci, ili bar braća – u svakom slučaju svuda se podvlači bliskost da se ne bi dvoumili u pogledu srahote zločina. Izgleda da strast mora da bude negacija. Ali zašto je stvaranje novog i velikog baš nužno samonegacija, divljačko čupanje sopstvenog srca? Je li to zavjet nove ljubavi, ili način da se za sobom zauvijek poruše mostovi, da bi bojažljiva i sirota svijest znala da joj više nema povratka?
Taj početni zločin Crne Gore, u kome se ona rađa, je istrebljenje braće: građanski rat. To što je riječ o “poturicama” samo je zgodna konvencija, opravdanje za one koji ne umiju da misle, i koji vjeruju da u Njegošu, i u Crnoj Gori, postoji istinska nepomirljivost prema Islamu. Nigdje dvije vjere ne žive lagodnije, i niko kao Njegoš nije bio ravnodušan u kontaktu sa Turcima. Do dana današnjeg – van političkih manipulacija – Crnogorci su ravnodušni na vjerske i nacionalne razlike.
Njihovu “razliku” u odnosu na druge, ono po čemu su to što su, nije lako definisati, ali ta razlika ni u kom slučaju nije ni nacionalna, ni vjerska, ni jezička. Kad su ove razlike uspostavljane u Evropi, Crna Gora je živjela u onoj “laboratoriji”, van Evrope.
(Nastavlja se)
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice