INTERVJU
IMRE SABO: Prvi sam uradio fotografije Radovana Karadžića
Objavljeno prije
12 godinana
Objavio:
Monitor online
Imre Sabo je beogradski ratni fotoreporter čije su fotografije objavljivane u NIN-u, Politici, Ilustrovanoj politici. Bio je urednik fotografije u listu Danas, Blic, News-u i agenciji Fonet. Fotografije su mu objavljivane i u svjetskim magazinima: Stern, Spiegel, Focus, Le Monde, L’express, Time, Newsweek, Herald Tribune, Le Nouvell Observateur. Danas radi kao samostalni umjetnik i urednik fotografije magazina Status u Beogradu. Nedavno smo sa njim razgovarali u sarajevskom hotelu Evropa, u kojem je posljednji put bio kada se ratnih devedesetih još moglo sa Pala doći u Sarajevo.
MONITOR: Kako ste doživjeli početak rata u bivšoj Jugoslaviji?
SABO: Tri dana pre pucnja bio sam u Mostaru. Kad bi mi neko rekao da će u BiH biti rata, ja sam odgovorao: „Alo, bre, vidiš kako živimo zajedno!” Onda puče. Početkom rata izgubili smo mogućnost da idemo na obe strane. Moja sudbina je bila da sam mogao da idem samo na srpsku stranu.
MONITOR: Niste pokušali doći ovamo?
SABO: Haris Pašović me pitao što nisam došao u Sarajevo. Kako da dođem? Uveren sam da su me Srbi čak i pustili da dođem, da me ova vojska ne bi prihvatila.
MONITOR: Kako ste za vrijeme rata ulazili u Bosnu?
SABO: Bilo je situacija kada Karadžić nije davao dozvolu Stern-ovim reporterima da dolaze, zato što je jedan reporter šutnuo njegovu mačku na Palama. Njegova žena je obožavala tu mačku…Onda sam u Bosnu ulazio kao vozač, usput slikajući. Jednom sam sa Dragoljubom Samurovićem bio iznad Žepe. Prolazimo i gledam odozgo kako krivuda Žepa i vojska je tu i ja pomislim da napravim fotografiju… I napravim ja fotku njega sa okačenim automatom. Ali on tada padne na nos i krene krv. Pojavi se neki čovek bez činova, neki oficir, izvadim ja akreditaciju Imre Sabo. On repetira i stavi mi pištolj na čelo, gleda me u oči i ja njega gledam. Imam sreću da sam u tim situacijama miran. Nije mi prvi put da mi je cev pored čela. Spustim aparat, a on mi kaže: Mrš!!!! To je bila čitava komunikacija. Sednem u auto. Ja vozač. Iza krivine počela noga potpuno nekontolisano da ide prema kvačilu i ugasi se auto. Izađem i kažem: „Vozi, bežimo odavde”.
MONITOR: Je li novinarski etično slikati tako strašne fotografije ubijenih civila?
SABO: Apsolutno, jeste etički. Pored toga što novinski fotograf radi za konkretan događaj, njegova je misija da beleži sve oko sebe za svoga života, da bi to ostalo nekim generacijama. Mnogo fotografija na kojima se nalaze leševi nisam objavio.
MONITOR: Bili ste u Vukovaru prije svih stranih fotoreportera?
SABO: Da. U selu Negoslavci major nam je trebao dati odobrenje. Čekali smo ga jedno sat vremena. U jednom momentu su nadletela dva aviona i svi oficiri su nestali. To je ravničarsko selo i svi su u podrume pobegli. Naišao je jedan kamion i kroz taj seoski put dizao ogromnu prašinu i kažem kolegi da idemo za njim. Nakon nekog vremena zaustavlja se kamion. Vidim da se nalazi jedna kuća u blizini i parkiram se pored nje, a onda vozač otvori vrata kamiona i kaže: ,,Biž budalo otale, pun sam eksploziva!” Kako da bežim kad zvižde meci sa svih strana. Otpuzimo iza jednog zida i čekamo da meci prestanu. Dolaze neki vojnici i čujemo na motoroli da je Čarli, a to je protuavionski puškomitraljez koji je postavljen na kamion, a on je rokao po gradu i onda su oni zatvorili prilaz prema Negoslavcima. Više ne možemo da se vratimo nazad. Kad su videli da su tu novinari, poslali su nekoliko vojnika da nas odvedu do kasarne. U kasarni je bilo prilično haotično. Prespavamo u Vukovaru u vinariji u podrumu.
MONITOR: Kako je to izgledalo?
SABO: Spavali smo na paletama. U jednom trenutku probudim se na jasan zvuk prevrtanja ručne bombe oko moje glave. Čujem zvuk bombe, ali nastavim da spavam. U nekom trenutku pomislio sam da je to san. Ujutro me probudilo muvanje jednog vojnika oko mene. Puzi i nešto traži. Pitam ga šta radi, a on meni: „Ma, tražim bombu, žuljala me sinoć… Negde sam je ovamo gurnuo”. U tom trenutku se smrznem od straha.
MONITOR: Kako su u Beogradu to sve doživljavali?
SABO: U Beogradu se nije shvatalo šta se dešavalo u Hrvatskoj pa kasnije i u Bosni. Zahvaljujući ogromnoj ratnoj propagandi i to propagandnoj mašineriji beogradske televizije, koja je često prikazivala lažne ali i prave slike. Međutim, prikazivala je samo masakre nad srpskim življem… Mislim da bi Goebells pozavideo toj propagandi. I ne samo srpskoj, nego i hrvatskoj i bosanskoj, i slovenačkoj.
MONITOR: Jeste li se ikada miješali u to što su drugi radili?
SABO: Ne. Bio sam jako uzdržan. Sećam se na Baniji pre početka rata, kad se pripucalo, trojica mladih reportera, nisu imali ni 18 godina, došli su mi i rekli: ,,Pucali smo iz automata!” Pitao sam u šta su pucali a oni odgovaraju : ,,U Hrvate”. Poređam ih i kažem: ,,Slušajte, vi ste ovde fotografi i možete da pucate samo objektivom, nikako oružjem.”
MONITOR: Jeste li se susretali sa Arkanom?
SABO: Sreo sam ga na početku rata i ponuđeno mi je da idem s njim u akciju. To je bilo jako teško izbeći. Arkanu sam poslao poruku da ako ja idem s njima u akciju u okolinu Dalja, a to je onaj poznati pokolj u Dalju, onda hoću da imam fotografije odatle, a možda ih i ne bih imao, jer bi me ubili. Rekao sam mu: to je noć i ja moram da slikam blicem, a onda ću da odam položaj. Posle toga sam u širokom luku zaobilazio Erdut, da ne bih morao da fotografišem. Sve vreme sam uspevao, na danas neobjašnjiv način, da odlučujem gde hoću da idem.
MONITOR: Prvi ste uradili fotografije tada nepoznatog Radovana Karadžića?
SABO: Po zadatku, nešto sam radio u Predsedništvu kod Slobodana Miloševića, i tadašnji portparol me pozvao da slikam i nekog čoveka, kao on je važan, iz Bosne. Izašli smo u Pionirski park. Bio je sneg. Uradio sam fotografije tog čoveka. Posle mi je isti portparol rekao da je to Radovan Karadžić.
MONITOR: Kasnije ste uradili i fotografije Karadžića sa Limonovim iznad Sarajeva?
SABO: Da. Limonov dolazi u Beograd. Mi smo to saznali i on je rekao da će da ide u posetu bosanskim Srbima. Ja sam rekao da hoću da idem s njim i tadašnji urednik NIN-a mi rekao: Hajde idi! Vraćao sam se sa Karadžićevim i Limonovim helikopterom iz Pala do Beograda. Nas su uvek vodili. Nismo mi mogli da dođemo i stavimo ruke u džepove i da kažemo: Ja ću da se odšetam do tamo i tamo pa ću tek onda da radim. Uvek si imao nekoga ko će ti lomiti ruke, razbijati glavu.
MONITOR: Kakvo Vam je sjećanje na Karadžića?
SABO: Koliko mi se neke stvari nisu dopadale kod Miloševića, u smislu arogancije, u tih nekoliko susreta sa Karadžićem sam imao pozitivno mišljenje o njemu. Naravno, ne govorim o njegovoj ulozi i o njegovom naredbodavnom položaju.
MONITOR: Uradili ste i poznatu fotografiju Vojislava Šešelja u Kninu.
SABO: Interesantno je kako je ona nastala. Mnogi su pokušavali da naprave sličnu fotografiju, pa je jedan kolega uvalio automat Vojislavu Koštunici dok je bio predsednik i napravio idiotsku fotografiju kako se Koštunica kezi sa automatom.
MONITOR: Kako je došlo do Šešeljeve fotografije?
SABO: Još nije bio rat. Arkan je uhapšen i u Zagrebu je. Idem u Knin. Sa Plitivica krenem prema Kninu i čujem da je u Lovincu pukla bomba u policijskoj stanici. Išli smo Moca Petrović i ja, a on ima ogromnu bradu. Pre no što smo krenuli, javim u Radio Beograd da idemo u Lovinac, a da u slučaju da se ne pojavimo u Kninu do 22 sata objave u Radio Beogradu da su reporteri na putu za Lovinac, ali da nisu stigli do Knina. Dođemo mi u Lovinac. Zenge još nemaju uniformu, nego običnu američku jaknu. Ja nosim farmerke, a izlazi čovek iz kafane i kaže: ,,Gle, četnici”! Otvorim vrata i kažem: ,,Gde ste Hrvati, hajdemo na piće! Mi iz Beograda novinari”! Odemo u neku kafanicu i popijemo mi nekoliko pića. Ne daju nam da idemo u policijsku stanicu, ali na polasku se izgrlimo i izljubimo i jedan mi tad kaže: ,,Četnici, ako vas neko dira, samo recite da se javi Mati.” Dođemo do Knina i čujem da je Šešelj u Kninu. Martić je tada bio šef kninske policije. Pitamo ga gde je Šešelj, a on kaže: ,,Čuo sam da je tu negde…” Neće da nam kaže. Uđem u neku kafanu, kad ono Šešelj sedi. Pozdravimo se, vidim da je on već znao za nas. Pitam da ga slikam, kad on kaže: ,,Može”. A ja: ,,Hoćete li da izađete napolje”? Šta mi znači da ga slikam u kafani, to može biti bilo gde. Šešelj je mnogo viši od mene, uzmem uličnu metalnu žardinjeru, jako klimavu, popnem se na nju i držim balans da uhvatim ugao, podignem aparat kad on kaže: ,,Stani!” Tamam pomislim da neće da se slika, kad on zovnu: „Brate Nikola, daj mi šubaru”. Brat Nikola četnik došao iz Australije a na licu nema milimetra bez ogrebotine a sve ostalo brada. Natakne on na glavu šubaru sa četničkom kokardom. Ponovo podignem aparat kad on opet: „Stani. Donesite mi automat!” Iz jednog stojadina donesoše mu automat, a on stavi preko i tako napravim nekoliko fotografija.
Pozdravimo se fino i kažem ja Moci: „Idemo za Beograd. Imamo ekskluzivu i senzaciju.” Krenemo, kad ono kolona. Ja izvadio film i stavio u gaće. Uglavnom sam te važne filmove držao u gaćama… Šešelj je znao ko sam ja. Znao je da ću fotografiju dati u agencije, da će to biti objavljeno. Ali, njemu je bilo važno da se kaže da je on sa šubarom i automatom u Kninu.
MONITOR: Kako danas djelujete?
SABO: Danas sam siromašni fotograf koji radi svakojake stvari da bi preživeo. S druge strane, gajim lepu fotografiju.
Cijev na čelu
MONITOR: Šta je bilo najteže?
SABO: U principu, sve je to bilo jako teško. Sećam se scene u okolini Srebrenice. Pripadnici Vojske Republike Srpske voze me džipom i Joja Tintor, koji je pokrao sve pa posle postaje veliki biznismen, mi je dodelio vozača. Prolazimo pored džamije. Sedim nazad i uzeo sam fotoaparat u ruku i da vidim nešto oko kompozicije i čovek zaustavi auto. Uhvati mi ruku i poče da je lomi preko kolena. „Ti ćeš da slikaš džamiju?” „Nisam slikao džamiju… ma nisam ni hteo da slikam…” odgovaram mu. Krenemo i dođemo do Pala. Kad sam video da tu imam nekog ko može da kontroliše onda mu kažem: „A šta i da sam hteo da slikam džamiju?” „Pa slomio bih te”. „ Pa šta ste onda rušili džamije?! Što si srušio džamiju?!” „Pa… to su Turci.” „ Svejedno, Turcima je to crkva”. Nisam ja tu mogao ništa učiniti, ali sam doživljavao i takve stvari.
Fotografije koje nema
MONITOR: Postoji li neka fotografija koju nikada niste uradili, a trebali ste?
SABO: Postoji. Negde u okolini Karlovca i Bosanske Dubice. Hrvatski rat je u pitanju. Odveli su me do reke ispod mosta. Tu su se nalazila tri leša i ležala su otprilike u zvezdastom obliku. Ubijeni su nožem. Iz jednog grkljana je još štrcalo sporo pulsiranje srca, što znači da je polako umirao. Zaista ne znam zašto to nisam fotografisao. To su neobjašnjive stvari. Ako su me već vodili tamo, ne bi mi branili da fotografišem. Najverovatnije sam ja sebi dao zabranu i rekao: Ovo neću slikati… Mislim da sam morao to da fotografišem.
Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf Hafizović
Komentari
INTERVJU
BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Promjene su uglavnom samo formalne
Objavljeno prije
6 danana
6 Decembra, 2025
Ministar unutrašnjih poslova i u slučaju favorizovanja jednog od dva kandidata za direktora policije samo pokazuje da mu je teško da odstupi od vladajućih principa unutar njegove partije koji su i njega postavili na čelo ministarstva. To je troipodecenijski princip svih partitokratskih struktura vlasti
MONITOR: Bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica osuđena je ove sedmice prvostepeno na godinu i devet mjeseci zatvora zbog podstrekivanja sutkinje Milice Vlahović Milosavljević da donese nezakonito rešenje u korist Medenicinog kuma. Kako komentarišete tu presudu?
MINIĆ: Bilo bi neodgovorno i sa stanovišta struke neprihvatljivo da komentarišem prvostepenu presudu na osnovu medijske vijesti da je donijeta u toj sadržini. Mogu samo da konstatujem da je prvostepena presuda donesena od strane najnižeg suda u nereformisanom sudstvu, koncipiranom upravo od prvostepeno osuđene bivše predsjednice najvišeg suda u sudstvu pod jakim uticajem trodecenijske mafiokratije. To u situaciji kada “stoje po strani” krivične prijave za organizovani kriminal u okviru kojeg Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore pod rukovodstvom Osuđene na inicijativu i za potrebe političkih struktura vlasti u Glavnom gradu i u Državi, mijenja svoju višedecenijsku sudsku praksu iz vremena SFRJ i 2014. godine, donosi pravni stav suprotan i sopstvenom pravnom stavu iz 2012. godine a Vrhovni sud Crne Gore, pod rukovodstvom sadašnje predsjednice, odbija da Organizaciji “KOD” saopšti sastav sudija najvišeg suda koji je time dokazao svoj “kredibilitet”.
MONITOR: U drugom postupku protiv Medenice i njenog sina još se čeka prvostepena presuda. Zašto tri godine čekamo na prvostepenu presudu u tom postupku?
MINIĆ: Odsustvo prvostepene presude i u postupku protiv Medenice i njenog sina samo je još jedna potvrda alarmantnog stanja u sudstvu od višegodišnjeg najvećeg nepovjerenja javnosti u državi “zasnovanoj na vladavini prava” prema floskuli/frazi iz Ustava Crne Gore.
MONITOR: To nije jedini proces zbog visoke korupcije i organizovanog kriminala bez prvostepene presude.
MINIĆ: Naravno, istovjetna je situacija i u ostalim procesima povodom korupcije i organizovanog kriminala trodecenijski građenog mafiokratskog sistema.
MONITOR: Pravosuđe i vladavina prava ostaju i dalje najizazovniji zadatak na evoprskom putu Crne Gore. Vidite li političku volju da se taj zadatak ispuni?
MINIĆ: I “oslobodioci” na vlasti od 30. avgusta 2020. godine, kao i njihovi prethodnici, verbalno su za ispunjenje obaveza iz pregovaračkih poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda, sloboda i bezbjednost iz pregovaračkog procesa za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji. Ko je iole uključen u pravosudnu materiju svjedoči o kontinuitetu praksi “oslobodilaca” i njihovih prethodnika na vlasti. Jedina bitna i, za pristupanje Crne Gore EU vjerujem presudna činjenica je naglašen interes Evropske Unije i od nje inteziviran proces za njeno proširenje. Interes je i partitokrata na vlasti u Crnoj Gori da to iskoriste. Ali bez suštinskih promjena u sistemu funkcionisanja sve tri grane vlasti i, nažalost, i bez promjena u svijesti stanovnika koji budućnost vide u Crnoj Gori, bitno nepromijenjenoj.
MONITOR: Izabran samo jedan sudija Ustavnog suda od tri kandidata. Zašto se politička klasa ne odriče pokušaja kontrole pravosuđa?
MINIĆ: U odsustvu građanske svijesti stanovništva, uništenog obrazovanja i sistema vrijednosti, većinski posvećenog iracionalnim podjelama dirigovanim sada ne samo iz partijskih torova posvađanog crnogorskog društva već i iz redova mantija kojima je vrata političkog djelovanja otvorila prethodna vlast – nema odricanja “političkih elita” od potpune kontrole mehanizama vlasti i moći za lične i partitokratske interese.
MONITOR: Kad se kompletira ili dodatno popuni Ustavni sud, kakav ćemo sud dobiti?K
MINIĆ: Dobićemo već viđeno. Samo ne više u vidu poslušnog “partijskog organa” najmoćnije partije u vlasti, iz decenija koje su prethodile “oslobođenju” 2020. godine, već kao rezultat trgovine neprincipijelne stokupljevine na vlasti.
Pri tome, niko se ne osvrće na ambijent složno izgrađen od partitokrata i njihovih sljedbenika u kojem častan profesionalac u sudijskog togi, ili tužilac, nemaju šansi za napredovanje u službi. Ili makar na javnu građansku podršku za pokazanu stručnost i hrabrost, dok svoju porodicu izlažu brojnim opasnostima posvećenošću najodgovornijim i najopasnijim pozivima.
MONITOR: Šta su najveći problemi crnogorskog pravosuđa ?
MINIĆ: U mnoštvu ozbiljnih i teško premostivih problema crnogorskog društva i države, pa time i pravosuđa teško je izdvojiti samo nekoliko najvećih. Izborni sistem je nepremostivi limit za zaokret u pravcu napretka. Partitokratija isključuje pristup kompetentnih i kredibilnih ljudi na ključna mjesta upravljanja procesima kojima verbalno i ustavnim proklamacijama teži Crna Gora. Najveći problemi crnogorskog pravosuđa su isti oni koji guše i crnogorsko društvo i državu. Odsustvo minimuma neophodnih kompetencija za upravljanje pravosuđem i nedopustivo nemoralan i zapušten izbor kandidata za najsloženije, najteže i najodgovornije poslove u tužilaštvu i sudskoj vlasti su takođe segment najveće problematike za crnogorsko pravosuđe.
Odsustvo svijesti birača i biranih o zajedničkim prioritetima i potpuno odsutvo odgovornosti za učinjeno i ne učinjeno, na štetu interesa i vrijednosti koje čine suštinu građanskog demokratskog društva, predstavlja drugi pol najbitnijih problema koji limitiraju napredak crnogorskog pravosuđa i države. Tako gubimo najbitniji resurs, kojim smo i sada najsiromašniji – ljudski potencijal kredibilnih i kompetentnih.
MONITOR: Da li bi veting popravio stanje u pravosudju?
MINIĆ: Veting je jedna od prijekih potreba u svim najbitnijim segmentima crnogorskog državnog sistema. Ali ne obesmišljeni veting. Sumnjam da očigledno “šibicarenje” po ustanovljenom “paf-paf” sistemu vođenja procesa, može dati išta pozitivno i u primjeni vetinga u pravosuđu ako se sprovodi na način kako se to čini u poslednjih pet godina ustanovljene prakse verbalizma bez praktičnih rezultata i nasuprot svrsi vetinga. Pominjani modeli, tipa “italijanskog” i slično, zahtijevaju detaljno poznavanje tog modela, uslova u kojima je realizovan u Italiji. U slučaju vetinga, kao i u slučaju reorganizacije sudske i tužilačke organizacije, ističem ozbiljnu rezervu u pogledu postojanja kadrovskog potencijala u malom i višestuko “umreženom” crnogorskom društvu koje cijeni “učinjenog” a ne principijenog i stručnog.
MONITOR: Zašto ga, iako ga je više ministra pravde pominjalo, i dalje nema?
MINIĆ: Ministri partitokratije ne žele (i kada bi smjeli od svojih šefova) da vetingom “sijeku granu na kojoj sjede” i da, umjesto svojih poslušnih kadrova koji pod ključem drže institucije na čijem su čelu, ustupe pozicije kredibilnim i kompetentnim ljudima. Svaki pokušaj prerijetkih izuzetaka da naprave korak ka neophodnoj transformaciji od retrogradne prakse i sistema kao meriokratiji biva ugušen u startu – bez ikakve reakcije društva i građana. Promjene, uglavnom formalne, iniciraju se samo spolja i samo u mjeri zadovoljenja minimalnih uslova u procesu pristupa Crne Gore Evropskoj uniji kao interesa evropskog zapada usljed dešavanja “specijalne operacije” na istoku Evrope.
MONITOR: Kako vidite veting koji Demokrate sporovode u bezbjednosnom sektoru?
MINIĆ: Javnost je uskraćena za podatke o sadržini vetinga koji je u primjeni u dijelu bezbjednosnog sektora u mjeri da može analizirati njegovu konceptualnu dimenziju i proces njegove primjene. Partitokrate koje dominantno upravljaju bezbjednosnim sektorom po poznatim “principima” partitokratskog kadriranja ostavljaju sumnju u principijelnost i objektivnost tog procesa. To naročito kod činjenice da je sektor bezbjednosti u političkoj trgovini pripao partiji najprepoznatljivijoj po odsustvu principijelnog stava o svim najbitnijim pitanjima transformacije crnogorskog društva i države iz diobenih tema i procesa u pravcu napretka ka građanskim i demokratskim vrijednostima.
MONITOR: A učinkovitost institucija tokom nasilja nad turskim državljanima širom zemlje?
MINIĆ: Upravo je odnos bezbjednosnog sektora i vrha izvršne vlasti u skandaloznom slučaju zlostavljanja turskih državljana širom Crne Gore očigledan pokazatelj odsustva elementarne odgovornosti i minimuma kapaciteta za upravljanje procesima transformisanja državnih institucija i društva ka proklamovanim civilizacijskim vrijednostima za 21. vijek.
“Efikasnost i profesionalnost” reagovanja bezbjednosnog sektora u slučaju turskih državljana i “utemeljenost” samohvalospjeva vrha policije u činjenicama, podsjeća me na isto takvu istinitost javnih hvalospjeva nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore, i to uz podršku “naših zapadnih prijatelja”, o najefikasnijem sudstvu u regionu dok su cifre o riješenim gomilama zaostalih predmeta potpuno potisnule poraznu istinu o odsustvu minimuma nezavisnosti i nepristrasnosti postupajućih sudova.
MONITOR: Kako komentarišete to što ministar policije otvoreno staje na stranu jednog kandidata za direktora policije, dok konkurs nije okončan?
MNIĆ: Ministar unutrašnjih poslova favorizovanjem jednog od dva kandidata za direktora policije samo pokazuje da mu je teško da odstupi od vladajućih principa unutar njegove partije koji su i njega postavili na čelo ministarstva. To je princip svih partitokratskih struktura vlasti od uspostavljanja simulacije višestranačke demokratije u Crnoj Gori.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
MLADEN TOMOVIĆ, ADVOKAT, ČLAN SAVJETA AGENCIJE ZA SPREČAVANJE KORUPCIJE (ASK): Predmet Đukanovićevih satova pet godina stoji neriješen
Objavljeno prije
6 danana
6 Decembra, 2025
Sadašnje rukovodstvo Agencije je zateklo predmet u stanju u kojem prethodnih godina nije bilo postupljeno po ukidnim razlozima Upravnog suda. Dakle, nije šest godina trajala provjera, već je pet godina predmet stajao neriješen, a sada je donesena Odluka kojom je utvrđeno kršenje zakona
MONITOR: Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) utvrdila je protekle semice da je Milo Đukanović sakrio od nadležnih sedam ručnih satova, vrijednih do 225 hiljada eura, koje nije prijavio u svojim imovinskim kartonima prethodnih godina. Zašto je ovaj postupak trajao šest godina?
TOMOVIĆ: Postupak je trajao dugo iz razloga što prethodni menadžment Agencije nije postupao po presudama Upravnog suda. U trenutku kada je predmet uzet u rad od strane novog rukovodica Agencije, kao dio naslijeđenih neriješenih predmeta, postupak je trajao zato što je u pitanju složena administrativna procedura, koja je obuhvatala više izvora podataka i više različitih faza: od pribavljanja relevantne dokumentacije, složenih vještačanja, do analize imovinskih kartona i provjere navoda koji su godinama cirkulisali u javnosti.
Važno je naglasiti: sadašnje rukovodstvo Agencije je zateklo predmet u stanju u kojem prethodnih godina nije bilo postupljeno po ukidnim razlozima Upravnog suda.
Dakle, nije šest godina trajala provjera već je pet godina predmet stajao neriješen, a sada je donesena Odluka kojom je utvrđeno kršenje zakona.
MONITOR: U javnosti je problematizovano – satovi od više miliona eura odjednom su došli na vrijednost koja je četvrt miliona. Kako to komentarišete?
TOMOVIĆ: Agencija ne komentariše medijske procjene. Agencija se rukovodi isključivo zvaničnim vještačenjem ovlašćenih institucija i licenciranih procjenitelja i vještaka i činjenicama koje se mogu dokazati.
U javnom prostoru je bilo svega, od senzacionalističkih cifara do pretpostavki. Zadatak Agencije nije da se bavi medijskim spekulacijma, nego da u zakonom propisanom postupku utvrdi sve činjenice i provede dokaze na osnovu koji se može utvrditi vrijednost predmeta i koja vrijednost se zasniva na stručnoj procjeni što je u konkretnom slučaju i urađeno.
MONITOR: Da li je ASK dostavio Specijalnom tužilaštvu dokumentaciju vezanu za satove Mila Đukanovića i ima li pravnog osnova da bivši predsjednik Crne Gore odgovara zbog neprijavljivanja satova?
TOMOVIĆ: Da, ASK je dostavio kompletnu dokumentaciju Specijalnom državnom tužilaštvu.
Što se tiče odgovornosti, zadatak Agencije se završava donošenjem konačne upravne odluke. Krivična odgovornost, ukoliko postoji, isključivo je u nadležnosti tužilaštva. ASK ne prejudicira odluke tužilaštva.
MONITOR: Da li pored ove i ranijih odluka u vezi Đukanovića ima još predmeta vezanih za njega? Kako komentarišete tužbu koju je Đukanović podnio protiv ASK-a i tvrdnje da se radi o politički motivisanom progonu?
TOMOVIĆ: ASK vodi predmete protiv svih javnih funkcionera ukoliko za to postoji zakonski osnov, bez obzira na ime i političku poziciju. To uključuje i ranije i sadašnje funkcionere.
Što se tiče tužbe gospodina Đukanovića, to je njegovo zakonsko pravo. Agencija će u sudskom postupku iznijeti sve dokaze i argumente koje je koristila prilikom donošenja odluke.
Optužbe za političku motivaciju kategorično odbacujem. Najbolji dokaz da ASK postupa neselektivno je upravo činjenica da podjednako kontroliše sve: i prethodnu i sadašnju vlast.
MONITOR: Koji su primjeri da je ASK kaznio političare i političke partije nove vlasti?
TOMOVIĆ: ASK je u protekloj godini izrekla više sankcija javnim funkcionerima i političkim subjektima iz redova nove vlasti. Agencija ne vodi evidenciju po političkoj pripadnosti, a sve odluke ASK odmah objavljuje na zvaničnom sajtu i one su dostupne javnosti. Što se tiče političkih partija, konkretan primjer neselektivnosti je 14 mjera obustave prenosa budžetskih sredstava za 14 političkih subjekta koji nijesu dostavili godišnji konsolidovani finansijski izvještaj za 2024. u zakonom propisanom roku, u iznosu od ukupno 138.648,26€.
To sve jasno pokazuje da nema povlašćenih i da nema selektivnog postupanja.
MONITOR: Kada će ASK izaći iz v.d. stanja?
TOMOVIĆ: Rad Agencije jeste otežan činjenicom da smo u v.d. stanju, jer svaka institucija funkcioniše najbolje kada ima direktora u punom mandatu. I pored toga, želim da naglasim da ASK u potpunosti odgovara svojim zakonskim obavezama i da ostvaruje rezultate koje prepoznaju i domaći i međunarodni partneri.
Savjet ASK će u najskorijem roku raspisati konkurs. Očekujemo i nadamo se da će se prijaviti kompetentni kandidati sa iskustvom i integritetom koji mogu da predvode instituciju u narednom ciklusu.
Najvažnije je da ASK, bez obzira na okolnosti, ostaje kredibilna i profesionalna institucija, koja postiže mjerljive rezultate i koja će takav rad nastaviti i u budućnosti.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR IVAN ČOLOVIĆ, POLITIČKI ANTROPOLOG, BEOGRAD: Predlažem da se rastanemo s identitetom i sastanemo kao antifašisti
Objavljeno prije
6 danana
6 Decembra, 2025
Vučić je obogatio galeriju ličnosti ekstremne desnice na koje se poziva, da bi pokazao da on nije tikva bez korijena. Sve se više stavlja u ulogu neformalnog vjerskog poglavara. On je vrhovna vlast u svim oblastima, odnedavno i komandant vojske, pa što bi ostavio SPC da njom upravlja neko drugi
MONITOR: U tekstu “Dva Milutina” koji je osvanuo na sajtu Peščanik, pišete o jednoj pozorišnoj predstavi i jednom restoranu koji mogu biti dvije različite reference kada pomislimo na “Knjigu o Milutinu” Danka Popovića. Ova knjiga je napunila 40 godina i smatra se i danas veoma uticajnim štivom. Da li je današnja Srbija po Milutinovoj mjeri i – ako jeste, koliko je njegov lik doprinio da ona to bude?
ČOLOVIĆ: Da, može se reći da Milutin funkciniše kao mera srpske politike, s tim što bih ja rekao da ga tako koristi i tako promoviše današnji ražim, režim kao garnitura na vlasti i režim kao ideološki poredak. U ovom tekstu nisam pomenuo da je Milutin iskorišćen i za obračun sa pobunjenim studentima. Kad su pre otprilike dva meseca, glumci Jugoslovenskog dramskog pozorišta-posle jedne predstave, podigli studentski indeks, solidarišući se sa studentima, samo jedan od njih dvadesetak, Nenad Jezdić, to nije učinio. Zašto? Zato što mu to nije dozvolio Milutin, koga on igra u monodrami po Popovićevom romanu. Tako je Jezdićevo odbijanje da se solidariše sa kolegama objasnio Dušan Kovačević, direktor Zvezdara teatra, pozorišta u kome se ta monodarama izvodi. On je podsetio da posle svake predstave Jezdić skida i publici pokazuje srpsku šajkaču- i onima koji ne znaju, objasnio da bez šajkače Srba ne bi bilo. Nije rekao da bi zbog indeksa Srbi mogli da nestanu. To je ostalo kao neizrečena ali ipak jasna misao o pobunjenim studentima i uopšte o školovanim ljudima, čiju je kratku pamet prozreo Milutin.
MONITOR: Predlažete da kada razmišljamo o srpskom svijetu, koristimo ironiju. U knjizi “ Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji “, govorite i o tome da se politika nacionalizma može neupadljivo i naizgled spontano nametati i kroz produkte kulture i crkveno djelovanje. Koliko je danas ta “spontanost” raširena i nezaustavljiva?
ČOLOVIĆ: Polazim od toga da nema svrhe pobijati istinitost političkih mitskih naracija, jer one podrazumevaju da verujete a ne da proveravate šta one pričaju. Ja ih ne opovrgavam, nego ih prepričavam, ali svojim rečima. To je onda ironija.
I, da, trudim se da identifikujem mitmejkere i dilere političkih mitova u kulturi, u književnosti, u nauci, u crkvi, u medijima. Retko su to sami političari. Trudim se da opišem kako se mitovi prave-od kog materijala, kojom tehnikom, kako se proizvode svete i strašne priče o naciji, njenim stradanjima, njenim herojima i njenim neprijateljima. Svaki put dolazim do zaključka da su u pravu kritičari mitova koji su odavno shvatili da je glavna korist koju političari imaju od mitmejkera i dilera mitova, to što im oni pomažu da narod odvrate od toga da postavlja prava pitanja, pitanja svog posla, svog zdravlja, svog školovanja, jer su to tobože sintičava, uskogruda, nepatriotska pitanja u poređenju sa velikom svetom, stradalnom i hristolikom sudbom naroda o kojoj pričaju politički mitovi.
MONITOR: U nedavno objavljenoj knjizi „ Na rođendanu Republike Srpske ” analizirate niz spektakala smišljenih u duhu “poetike etnopolitike Republike Srpske”. Koliko je u njoj specifičnosti a koliko imitacije „ narodnog jedinstva” već viđenog na ovim-ali i na nekim drugim etno-nacionalnim prostorima, kojima su rušene civilizacijske norme?
ČOLOVIĆ: Rekao sam u ovoj knjizi i ponešto o tome kako praznuju drugi, kako politčari u našem susedstvu insceniraju svoje političke programe, šta pevaju i kako na sceni prikazuju stradanja i vaskrs svojih naroda. Ima tu velike sličnosti. Kao što je rekla francuska istoričarka An Mari Ties (Annne marie Thiesse) malo šta je toliko internacionalno kao nacionalni identitet. To je svuda manje više ista priča, ista predstava: preci, junaci, koreni, ognjišta, duh naroda i tome slično. Ipak, u političkom i društvenom životu u demokratskim zemljama svečane inscenacije nemaju toliki značaj kao što imaju u autokrtskim režimima- kakav je režim Repulici Srpskoj, koja fukcioniše kao da je kulturno-umetničko društvo a ne parlamentarna demokratija.
MONITOR: Identitetsko-nacionalna pitanja kao dio političkih i državnih agendi, potpuno su ophrvala javni diskurs. Naši lideri se stalno bore da nam “sačuvaju identitet”. Vi ste proglasili “rastanak sa identitetom” i zato što je pojam po sebi preuzak i isključuje modernizacijsku realnost. Možemo li se rastati i kako?
ČOLOVIĆ: Ja sam se rastao i vidim da mogu lepo i bez njega. Istina, da bi se čovek odlepio od nacionalnog identiteta koji nudi ekstremna desnica, za koju je identitet ono što je nekad bila rasa, čovek mora da se potrudi, jer je to moćan superlepak.
To nije neki naš specifikum. U Evropi smo i po tome što i evropski i naši ovdašnji ekstremni nacionalizmi raspredaju priču o ugroženom nacionalnom identitetu.. Jedna od važnih grupacija u Evropskom parlamentu zove se „ Identitet i demokratija ”. Za njih demokratija nije okvir u kome se mogu slobodno razvijati nacionalne posebnosti, pa sugerišu svojim pristalicama da razmisle treba li im demokratija, zašto da trpe taj sistem koji navodno sprečava nacionane identitete da se razviju. U tome se jasno razaznaje postfašizam, kako je Enco Traverso nazvao današnji fašizam, koji se, za razliku od neofašizma, ne vezuje za istorijski fašizam, ali se razvija na istoj matrici. Ja sam među onima koji taj postfašizam naziva identitarizmom. Moj predlog da se rastanemo s identitetom je predlog da se sastanemo kao antifašisti.
MONITOR: Aleksandar Vučić se- čitavim svojim javnim pojavljivanjem predstavlja kao otac neke nove srpske nacije. Posebno na početku svog uspona, koristio dosta simbola nacionalne istorije i njenih ličnosti, od Kneza Miloša do Zorana Đinđića i Verice Barać. Koliko je njegov nacional-populistički marketing danas drugačiji?
ČOLOVIĆ: Izgleda da je Vericu Barać sasvim zaboravio, a i Đinđića se danas retko seća. Knezu Milošu je podigao spomenik u formi autoputa. Poslednjih godina voli da citira stare rusofile i antizapadnjake, Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića, kao i njihovog učenika sledbenika Amfolohija Radovića. Njima je Vučić obogatio galeriju ličnosti ekstremne desnice na koje se poziva, da bi pokazao da on nije tikva bez korena. Na primer, nedavno je rekao da je Lazareva glava temelj Kosova, parafrazirajući naslov Amfilohijeve knjige “Kosovo je glava Lazareva”. Vučić se sve više stavlja u ulogu neformalnog verskog poglavara. On je vrhovna vlast u svim oblastima, odnedavno i komandant vojske, pa što bi ostavio SPC da njom upravlja neko drugi?.
MONITOR: Slobodan Milošević je oživeo martirski sadržaj Kosovskog mita. Njegovo „Niko ne sme da vas bije ”, neka je vrsta modernizacije tog mita i najave novog početka njegove “ heroike “. Kosovo danas postoji bez Srbije, a sve više i bez Srba. Hoće li to povećati snagu mita i kako se osloboditi njegovog i dalje snažnog “ucjenjivačkog potencijala”?
ČOLOVIĆ: Tačno je ovo što kažete, da kosovski mit ima veliki ucenjivački potencijal, po modelu – ko tebe ljudskim pravima, ti njega Kosovom. Izgleda da snaga tog „argumenta“ ne zavisi od stvarnog stanja na terenu. Mit kaže da i ako na Kosovu ne bude ostao nijedan Srbin, Kosovo ostaje srpsko. Ali to ne treba shvatiti kao prihvatanje Lazarevog opredeljenje za nebesko carstvo, nego kao obećanje ponovnog osvajanja zemaljskog Kosova, „ kad se vojska na Kosovo vrati “. Nema žurbe – kažu danas pripovedači kosovskog mita – jednom smo čekali povratak na Kosovo pet vekova, pa ćemo opet čekati, ako treba novih pet vekova. Važno je da kosovski zavet ne izneverimo, da se ne prepustimo zavodljivim čarima građanskog reda i mira, demokratije i ljudskih prava, i da javno i primerno osuđujemo bezobrazne, izdajničke, autošovinističke nasrtaje na kosovsku svetinju.
MONITOR: Fenomen Ćacilenda pokazuje da su huliganske navijačke grupe i osobe sa krimi-biografijama, najlojalniji podržavaoci izvršne vlasti. Predsjednik Srbije ih je najavljivao kao “lojaliste”, a sada su legalna grupacija koja je zauzela centar Beograda. Da li je Ćacilend parodija i “ zadnja linija odbrane ” politike 1990-tih?
ČOLOVIĆ: Slažem se sa onima koju u tome što je Vučić-u potrazi za ljudima koji će ga čuvati spao na batinaše s kriminalnim dosijeom, vide jasan znak velike krize njegove vlasti, velikog straha. Ovi crnokošuljaši u Ćacilendu izgledaju i ponašaju se kao pripadnici parapolicijske formacije, koje redovna policija pušta da rade šta god hoće. Jasno je da je njihov zadatak da zaplaše ljude koji na ulici protestuju protiv Vučića i one koji bi im se mogli pridružiti. Oni su i dizajnirani kao opasni tipovi, tako su obučeni, tako su obuveni, tako se kreću, tako biju, tako psuju.
MONITOR: Studentsko-građanski protesti su i sami imali svoj Vidovdan. To je pokrenulo podjelu pristalica u vezi sa načinom na koji je događaj koncipiran. Da li je pojava etno-religijskih simbola na ovom velikom protestu, nanijela štetu “čistoti” studentske pobune i ugrozila i njen prvobitno veliki, društveni i politički potencijal?
ČOLOVIĆ: Ako je cilj pobune da se sruši aktuelni režim, onda ona mora da bude masovna, da u njoj učestvuju i levi i desni. Kad su u vreme demonstracija protiv Miloševića 1996/1997. mene neki novinari pitali šta mislim o tim demonstracijama, ja sam rekao da jedva čekam da Milošević ode s vlasti, pa da više ne moram da se na ulicama družim sa svakom budalom. Veći problem dolazi posle, veći problem je takozvani 6. oktobar, kad ne možemo zajedno nastaviti istim putem.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-

DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Saučesnici
Zoran Radulović
-

ALTERVIZIJA / prije 6 dana
Crazy But Not Stupid
Milan Popović
-

DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Satovi unazad
Milena Perović
-

DUHANKESA / prije 2 sedmice
Trazimahov zakon pravednosti nepravde
Ferid Muhić
-

DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Đedovina
Milena Perović
Novi broj

POLICIJA POD KONTROLOM DEMOKRATA: Moja firma
OPERACIJA LUGANSK I DOMAĆI RUSKI PLAĆENICI: Zastita nacionalne bezbjednosti ili nova predstava
BUDVA: BUDŽET, POLITIKA I CRKVA: Razlaz dva predsjednika – Jovanovića i Odžića?
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmiceGLASNA TIŠINA OKO PRIVATIZACIJE BUDVANSKE RIVIJERE: Vlada se ne oglašava – radnici protestuju
-
HORIZONTI3 sedmiceSARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše
-
DRUŠTVO4 sedmiceSLUČAJ DRŽAVNI UDAR: Ponovo pred pravosuđem
-
Izdvojeno4 sedmiceMJESEC DANA AMERIČKOG PLANA NA BLISKOM ISTOKU: Smrt u doba primirja
-
DANAS, SJUTRA4 sedmiceSPC, prva grana vlasti
-
INTERVJU3 sedmiceDRAGO BOJIĆ, TEOLOG I FILOZOF, SARAJEVO: U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sjutra
-
ALTERVIZIJA4 sedmiceKoncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)
-
FOKUS3 sedmiceCRNOGORSKA DIPLOMATIJA, LOBISTI I RASLOJAVANJE U SRPSKOM SVETU: Vrijeme tranzicije
