Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDRA JOKSIMOVIĆ, PREDSJEDNICA CENTRA ZA SPOLJNU POLITIKU: Sve oči uprte u Brisel

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ovih dana ponovo smo čuli da će Njemačka biti ,,stroga ali fer” kada je riječ o određivanju datuma za otpočinjanje pregovora Srbije i EU. I da se neće odstupiti od odluka Bundestaga s tim u vezi. Kako vi to razumijete?

JOKSIMOVIĆ: Već duže u našoj se javnosti vodi besmislena rasprava da li će pregovori s EU, odnosno međuvladina konferencija biti održani u decembru ili januaru. Ne vidim neku suštinsku razliku između ta dva datuma – najbitnije je da konferencija bude održana. Ne valja lestvicu dizati na pitanjima koja nisu od suštinskog značaja. Dakle, razlika od nekoliko nedelja ne postoji u okvirima ovog postupka. Najvažnije je da se Srbija kreće napred.

MONITOR: Što se tiče Srbije, Kosovo je i dalje glavni politički izazov, ali po riječima glavne pregovaračice Tanje Miščević, postoje i tehnički problemi u vezi s pregovaranjem?
JOKSIMOVIĆ: Od juna, otkako je Evropski savet doneo odluku o zelenom svetlu u vezi s datumom otvaranja pregovora s EU, fokus i domaće i međunarodne javnosti usmeren je prema lokalnim izborima na Kosovu, kao bitnom segmentu ispunjavanja uslova iz Briselske agende. Potreba da se izborni proces uspešno okonča za sve je strane u procesu nesporna – koliko za Prištinu i Beograd, toliko i za EU i SAD, s obzirom na to da su sve strane imale aktivnu ulogu u kreiranju nove kosovke arhitekture. Nemam dilemu da će lokalni izbori na Kosovu od strane svih aktera biti proglašeni za veliki, uspešan iskorak u normalizaciji odnosa Beograda i Prištine.

Međutim, uspešno okončanje lokalnih izbora bio je samo jedan od uslova za dalji napredak Srbije u integracionim procesima. Odluka o terminu za održavanje međuvladine konferencije približava se i samim tim raste i tenzija na koji način će biti vrednovano do sada postignuto. Ukoliko bi se vratili na čuvenih sedam uslova koje je isporučila kancelarka Merkel, strogo posmatrano Nemačka je sebi ostavila dovoljno prostora da uvek može prigovoriti da kriterijumi nisu ispunjeni do kraja. Dodatni pritisak se stvara i kroz polemiku u vezi sa sadržajem Okvira za pregovore o kojem će Evropski savet diskutovati 17. decembra. Pregovarački okvir je prethodnica međuvladine konferencije. Nemačka i Velika Britanija već su izazvale zebnju pojavom non-papera tokom jeseni. Zebnje su se multiplikovale kroz pojedine predloge iz pregovaračkog okvira, o kojima javnost ima saznanja samo kroz izjave zvaničnika. Čak je jasno stavljeno do znanja da pregovarački okvir neće biti javni dokument, već da će se njegov sadržaj držati u tajnosti. Nije nikada postojala dilema da će normalizacija odnosa s Kosovom i dalje predstavljati ozbiljnu temu u okviru pregovaračkog procesa s Briselom. Ako tako posmatramo nebitno je kako će se formalno postaviti tema u pregovarački okvir. Do sada najčešće pominjani modalitet bio je u okviru poglavlja 35. Najave su danas da postoji mogućnost da normalizacija bude deo svakog poglavlja pojedinačno. Od te forme naravno da je mnogo bitnija suština – da li će pregovori teći u duhu neophodnih reformskih procesa, što je u primarnom interesu srpskog društva, ili će konstantno biti obojeni kosovskim pitanjem. Takav pristup mogao bi dodatno poljuljati podršku javnog mnjenja evropskim integracijama, a neophodne reforme još jednom gurnuti na marginu procesa.

MONITOR: Kakav značaj za naš region ima ulazak Hrvatske u EU?
JOKSIMOVIĆ: Ulazak Hrvatske u punopravno članstvo doprineo je nastavku procesa proširenja u simboličkom smislu – Zapadni Balkan nije zaboravljen. Punopravno članstvo Hrvatske predstavlja veliki podsticaj za zemlje ZB. Istovremeno, ne treba zaboraviti ni ostale aspekte hrvatskog članstva. Od načina na koji će se Hrvatska postaviti unutar EU, od iskustava koja EU bude imala s njom kao najmlađom članicom, zavisiće i dalji tok proširenja. Onoliko koliko Hrvatska bude uspešan primer, toliko će se i ostalim državama regiona otvarati nova šansa. U suprotnom , skeptici daljeg proširenja dobiće novu argumentaciju kojom će se boriti protiv novih članica.

Procedura proširenja koja podrazumeva jednoglasno odlučivanje svih članica i ratifikaciju u državnim parlamentima, dovela je do osnaživanja ucenjivačkih kapaciteta svake zemlje pojedinačno prema budućim članicama. Srbija je već iskusila takve probleme u postupku potpisivanja SSP-a. Svi susedi pojedinačno su istupili s dodatnim zahtevima u vezi s položajem manjina. Probleme na bilateralnom nivou naročito treba očekivati u daljoj komunikaciji s Hrvatskom. Bez obzira na pozitivan stav o razmeni iskustava u procesu integracija, teško je zamisliti da Hrvatska neće upotrebiti svoj ojačani ucenjivački kapacitet na pitanjima, na primer, nerešenih granica, kao što je to i sama iskusila od Slovenije.

Uprkos poteškoćama, kada je u pitanju Zapadni Balkan treba imati svest da se radi o unutrašnjim granicama EU, da je ceo region okružen državama članicama i da će se uprkos poteškoćama proces spontano završiti članstvom čitavog regiona u EU. Pitanja „više brzina”, datuma sledećeg kruga proširenja i ostala koja se pojavljuju kao dileme, mislim da su više na teoretskom nivou. Regionu su reforme neophodne, jedini mehanizam kontrola nad reformama koji EU ima je proširenje i iz zakona spojenih sudova ne može nista drugo proisteći do buduće članstvo. I danas postoje razlike među članicama, nazovimo to višestepeni koraci unutar članstva. Danas imamo 17 članica eurouzone, na primer, u odnosu na 28 punopravnih članica EU. Dakle, niti su danas sve članice unutar EU s jednakim pravima i obavezama niti će to tako biti u budućnosti. Važno je da svaka ima jednake šanse.

Prave dileme u vezi sa proširenjem odnose se na ovih dana u javnosti veoma prisutnu Ukrajinu, zatim Tursku, dakle one zemlje koje se realno nalaze van granice EU.

EU neće biti ni bezbedna ni mirna dok se Zapadni Balkan ne integriše, što podrazumeva i potpunu pacifikaciju svih tenzija u regionu.

MONITOR: Kada je riječ o odnosima u regionu, koliko je velika ekonomska međuzavisnost dala politički pozitivnih rezultata ili su politički potencirane poslijeratne traume i staro-novi stereotipi žilavi i politički upotrebljiviji?
JOKSIMOVIĆ: Koliko god međunarodna zajednica insistirala na različitim oblicima regionalne saradnje, kao pretpostavkom za učvršćivanje međusobnih veza, suštinski oči svake države u našem regionu pojedinačno uprte su u Brisel. Ne mogu reći da regionalne inicijative nisu imale rezultate, ali hajde da kažemo da su ti rezultati bili limitiranog karaktera. Više su bili predstava za javnost nego što su davali konkretna rešenja. Ipak, makar i pod pritiskom, otvorile su regionalni dijalog i okupile aktere za isti sto. Dodatni problem u regionalnoj saradnji u dužem periodu stvaralo je pitanje učešća Kosova, zbog čega su mnoge regionalne inicijative ostale bez punog kapaciteta.

Uprkos brojnim izazovima, jedno po jedno otvoreno pitanje na Zapadnom Balkanu doživljava epilog. Odnosi Srbije sa Crnom Gorom, posle promene vlasti u Beogradu, krenuli su uzlaznim tokom. Uticaji suseda na razvoj odnosa unutar BiH značajno slabe. Sama ta činjenica neće biti dovoljna za postizanje rešenja o funkcionalnoj BiH, ali će smanjiti odgovornost i pritisak sa onih koji u procesu ne učestvuju i istovremeno pojačati odgovornost međunarodne zajednice kao kreatora dejtonske Bosne ali i unutrašnjih aktera u cilju pronalaženja prihvatljivog rešenja.

Normalizacija odnosa Beograda i Prištine kao proces je uznapredovao do tačke sa koje se vidi da rešenje postoji, da je moguće i da su strane u procesu spremne da ga sprovode.

Kao najslabiju tačku u regionu bih navela Makedoniju koja se godinama nalazi u ćorsokaku zbog spora oko imena. Ekonomska kriza u EU koja je svoju kulminaciju doživela upravo u susednoj Grčkoj, doprinela je da se danas nalazimo dalje od rešenja ovog pitanja nego što je to bio slučaj pre krize. Procvat nacionalizma kao i duboka podeljenost na linijama makedonsko-albanskog stanovništva, bez korektiva evropskog kohezivnog faktora, konstantno drže Makedoniju na granici zapaljive retorike i destabilizacije.

Promjene

MONITOR: Mogu li se očekivati veće promjene u vezi s politikom proširenja EU ukoliko se ubrza njen ekonomski oporavak?
JOKSIMOVIĆ: Proces proširenja danas nije ono što je bio posle pada Berlinskog zida. Magnetizam kojim su države Evropske unije pokušavale da privuku zemlje bivšeg istočnog bloka bio je ogroman. Bauk komuizma i dalje je lebdeo nad evropskim, ali i globalni prostorom. Takva vrsta opasnosti odavno je prošla. Bezbednosni okvir i potreba postojanja i širenja EU kao garanta mira i bezbednosti nije nestala, ali se sa pažnjom vaga svaki dalji iskorak, kako upravo ovaj segment evropske ideje ne bi bio izložen bilo kakvim rizicima. Srbija danas konačno na nivou političkih elita ima konsenzus u vezi s evropskim putem. Ali ima i visoki stepen nepoverenja evropskih partnera, gubitak kredibiliteta koji se sticao godinama za nama kroz davanje lažnih obećanja i traženjem „trećeg puta”. Uz sav entuzijazam i hrabrost koju je Srbija pokazala u rešavanju kosovskog pitanja, i dalje ostaje pod lupom nepoverenja.

 

Njemačka dominacija

MONITOR: Kada je riječ o situaciji u EU da li je predvodnička uloga Njemačke osigurana potvrđivanjem autoriteta Angele Merkel unutar zemlje i kako bi se to moglo reflektovati na odnose u EU u narednim godinama? A kako na odnose sa SAD i Rusijom?
JOKSIMOVIĆ: Nemačka je odavno preuzela vodeću ulogu po mnogim pitanjima u okviru EU. Ekonomska kriza svakako je doprinela apsolutnoj nemačkoj dominaciji. Otvorena pitanja zapadnog Balkana u potpunoj su nadležnosti Nemačke. Brisel administrira proces daljeg proširenja i razrađuje tehničke detalje zahvaljujući automatizmu. Međutim, politički proces i odlučivanje o daljoj sudbini proširenja odavno je izmeštan u Berlin. Još jedna od pogrešnih percepcija je da je Nemačka usamljena u svom načinu razmišljanja. Ne, ona samo ima dovoljnu snagu i moć da javno verbalizuje stavove onih koji je u tome gotovo bezrezervno podržavaju. Velika Britanija zasigurno se ovakvoj politici ne protivi. SAD, ukoliko bi imale dijametralno suprotno mišljenje, imale bi mehanizme i da ga nametnu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo