Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDRA JOKSIMOVIĆ, PREDSJEDNICA CENTRA ZA SPOLJNU POLITIKU: Sve oči uprte u Brisel

Objavljeno prije

na

aleksandra-joksimovic-2

MONITOR: Ovih dana ponovo smo čuli da će Njemačka biti ,,stroga ali fer” kada je riječ o određivanju datuma za otpočinjanje pregovora Srbije i EU. I da se neće odstupiti od odluka Bundestaga s tim u vezi. Kako vi to razumijete?

JOKSIMOVIĆ: Već duže u našoj se javnosti vodi besmislena rasprava da li će pregovori s EU, odnosno međuvladina konferencija biti održani u decembru ili januaru. Ne vidim neku suštinsku razliku između ta dva datuma – najbitnije je da konferencija bude održana. Ne valja lestvicu dizati na pitanjima koja nisu od suštinskog značaja. Dakle, razlika od nekoliko nedelja ne postoji u okvirima ovog postupka. Najvažnije je da se Srbija kreće napred.

MONITOR: Što se tiče Srbije, Kosovo je i dalje glavni politički izazov, ali po riječima glavne pregovaračice Tanje Miščević, postoje i tehnički problemi u vezi s pregovaranjem?
JOKSIMOVIĆ: Od juna, otkako je Evropski savet doneo odluku o zelenom svetlu u vezi s datumom otvaranja pregovora s EU, fokus i domaće i međunarodne javnosti usmeren je prema lokalnim izborima na Kosovu, kao bitnom segmentu ispunjavanja uslova iz Briselske agende. Potreba da se izborni proces uspešno okonča za sve je strane u procesu nesporna – koliko za Prištinu i Beograd, toliko i za EU i SAD, s obzirom na to da su sve strane imale aktivnu ulogu u kreiranju nove kosovke arhitekture. Nemam dilemu da će lokalni izbori na Kosovu od strane svih aktera biti proglašeni za veliki, uspešan iskorak u normalizaciji odnosa Beograda i Prištine.

Međutim, uspešno okončanje lokalnih izbora bio je samo jedan od uslova za dalji napredak Srbije u integracionim procesima. Odluka o terminu za održavanje međuvladine konferencije približava se i samim tim raste i tenzija na koji način će biti vrednovano do sada postignuto. Ukoliko bi se vratili na čuvenih sedam uslova koje je isporučila kancelarka Merkel, strogo posmatrano Nemačka je sebi ostavila dovoljno prostora da uvek može prigovoriti da kriterijumi nisu ispunjeni do kraja. Dodatni pritisak se stvara i kroz polemiku u vezi sa sadržajem Okvira za pregovore o kojem će Evropski savet diskutovati 17. decembra. Pregovarački okvir je prethodnica međuvladine konferencije. Nemačka i Velika Britanija već su izazvale zebnju pojavom non-papera tokom jeseni. Zebnje su se multiplikovale kroz pojedine predloge iz pregovaračkog okvira, o kojima javnost ima saznanja samo kroz izjave zvaničnika. Čak je jasno stavljeno do znanja da pregovarački okvir neće biti javni dokument, već da će se njegov sadržaj držati u tajnosti. Nije nikada postojala dilema da će normalizacija odnosa s Kosovom i dalje predstavljati ozbiljnu temu u okviru pregovaračkog procesa s Briselom. Ako tako posmatramo nebitno je kako će se formalno postaviti tema u pregovarački okvir. Do sada najčešće pominjani modalitet bio je u okviru poglavlja 35. Najave su danas da postoji mogućnost da normalizacija bude deo svakog poglavlja pojedinačno. Od te forme naravno da je mnogo bitnija suština – da li će pregovori teći u duhu neophodnih reformskih procesa, što je u primarnom interesu srpskog društva, ili će konstantno biti obojeni kosovskim pitanjem. Takav pristup mogao bi dodatno poljuljati podršku javnog mnjenja evropskim integracijama, a neophodne reforme još jednom gurnuti na marginu procesa.

MONITOR: Kakav značaj za naš region ima ulazak Hrvatske u EU?
JOKSIMOVIĆ: Ulazak Hrvatske u punopravno članstvo doprineo je nastavku procesa proširenja u simboličkom smislu – Zapadni Balkan nije zaboravljen. Punopravno članstvo Hrvatske predstavlja veliki podsticaj za zemlje ZB. Istovremeno, ne treba zaboraviti ni ostale aspekte hrvatskog članstva. Od načina na koji će se Hrvatska postaviti unutar EU, od iskustava koja EU bude imala s njom kao najmlađom članicom, zavisiće i dalji tok proširenja. Onoliko koliko Hrvatska bude uspešan primer, toliko će se i ostalim državama regiona otvarati nova šansa. U suprotnom , skeptici daljeg proširenja dobiće novu argumentaciju kojom će se boriti protiv novih članica.

Procedura proširenja koja podrazumeva jednoglasno odlučivanje svih članica i ratifikaciju u državnim parlamentima, dovela je do osnaživanja ucenjivačkih kapaciteta svake zemlje pojedinačno prema budućim članicama. Srbija je već iskusila takve probleme u postupku potpisivanja SSP-a. Svi susedi pojedinačno su istupili s dodatnim zahtevima u vezi s položajem manjina. Probleme na bilateralnom nivou naročito treba očekivati u daljoj komunikaciji s Hrvatskom. Bez obzira na pozitivan stav o razmeni iskustava u procesu integracija, teško je zamisliti da Hrvatska neće upotrebiti svoj ojačani ucenjivački kapacitet na pitanjima, na primer, nerešenih granica, kao što je to i sama iskusila od Slovenije.

Uprkos poteškoćama, kada je u pitanju Zapadni Balkan treba imati svest da se radi o unutrašnjim granicama EU, da je ceo region okružen državama članicama i da će se uprkos poteškoćama proces spontano završiti članstvom čitavog regiona u EU. Pitanja „više brzina”, datuma sledećeg kruga proširenja i ostala koja se pojavljuju kao dileme, mislim da su više na teoretskom nivou. Regionu su reforme neophodne, jedini mehanizam kontrola nad reformama koji EU ima je proširenje i iz zakona spojenih sudova ne može nista drugo proisteći do buduće članstvo. I danas postoje razlike među članicama, nazovimo to višestepeni koraci unutar članstva. Danas imamo 17 članica eurouzone, na primer, u odnosu na 28 punopravnih članica EU. Dakle, niti su danas sve članice unutar EU s jednakim pravima i obavezama niti će to tako biti u budućnosti. Važno je da svaka ima jednake šanse.

Prave dileme u vezi sa proširenjem odnose se na ovih dana u javnosti veoma prisutnu Ukrajinu, zatim Tursku, dakle one zemlje koje se realno nalaze van granice EU.

EU neće biti ni bezbedna ni mirna dok se Zapadni Balkan ne integriše, što podrazumeva i potpunu pacifikaciju svih tenzija u regionu.

MONITOR: Kada je riječ o odnosima u regionu, koliko je velika ekonomska međuzavisnost dala politički pozitivnih rezultata ili su politički potencirane poslijeratne traume i staro-novi stereotipi žilavi i politički upotrebljiviji?
JOKSIMOVIĆ: Koliko god međunarodna zajednica insistirala na različitim oblicima regionalne saradnje, kao pretpostavkom za učvršćivanje međusobnih veza, suštinski oči svake države u našem regionu pojedinačno uprte su u Brisel. Ne mogu reći da regionalne inicijative nisu imale rezultate, ali hajde da kažemo da su ti rezultati bili limitiranog karaktera. Više su bili predstava za javnost nego što su davali konkretna rešenja. Ipak, makar i pod pritiskom, otvorile su regionalni dijalog i okupile aktere za isti sto. Dodatni problem u regionalnoj saradnji u dužem periodu stvaralo je pitanje učešća Kosova, zbog čega su mnoge regionalne inicijative ostale bez punog kapaciteta.

Uprkos brojnim izazovima, jedno po jedno otvoreno pitanje na Zapadnom Balkanu doživljava epilog. Odnosi Srbije sa Crnom Gorom, posle promene vlasti u Beogradu, krenuli su uzlaznim tokom. Uticaji suseda na razvoj odnosa unutar BiH značajno slabe. Sama ta činjenica neće biti dovoljna za postizanje rešenja o funkcionalnoj BiH, ali će smanjiti odgovornost i pritisak sa onih koji u procesu ne učestvuju i istovremeno pojačati odgovornost međunarodne zajednice kao kreatora dejtonske Bosne ali i unutrašnjih aktera u cilju pronalaženja prihvatljivog rešenja.

Normalizacija odnosa Beograda i Prištine kao proces je uznapredovao do tačke sa koje se vidi da rešenje postoji, da je moguće i da su strane u procesu spremne da ga sprovode.

Kao najslabiju tačku u regionu bih navela Makedoniju koja se godinama nalazi u ćorsokaku zbog spora oko imena. Ekonomska kriza u EU koja je svoju kulminaciju doživela upravo u susednoj Grčkoj, doprinela je da se danas nalazimo dalje od rešenja ovog pitanja nego što je to bio slučaj pre krize. Procvat nacionalizma kao i duboka podeljenost na linijama makedonsko-albanskog stanovništva, bez korektiva evropskog kohezivnog faktora, konstantno drže Makedoniju na granici zapaljive retorike i destabilizacije.

Promjene

MONITOR: Mogu li se očekivati veće promjene u vezi s politikom proširenja EU ukoliko se ubrza njen ekonomski oporavak?
JOKSIMOVIĆ: Proces proširenja danas nije ono što je bio posle pada Berlinskog zida. Magnetizam kojim su države Evropske unije pokušavale da privuku zemlje bivšeg istočnog bloka bio je ogroman. Bauk komuizma i dalje je lebdeo nad evropskim, ali i globalni prostorom. Takva vrsta opasnosti odavno je prošla. Bezbednosni okvir i potreba postojanja i širenja EU kao garanta mira i bezbednosti nije nestala, ali se sa pažnjom vaga svaki dalji iskorak, kako upravo ovaj segment evropske ideje ne bi bio izložen bilo kakvim rizicima. Srbija danas konačno na nivou političkih elita ima konsenzus u vezi s evropskim putem. Ali ima i visoki stepen nepoverenja evropskih partnera, gubitak kredibiliteta koji se sticao godinama za nama kroz davanje lažnih obećanja i traženjem „trećeg puta”. Uz sav entuzijazam i hrabrost koju je Srbija pokazala u rešavanju kosovskog pitanja, i dalje ostaje pod lupom nepoverenja.

 

Njemačka dominacija

MONITOR: Kada je riječ o situaciji u EU da li je predvodnička uloga Njemačke osigurana potvrđivanjem autoriteta Angele Merkel unutar zemlje i kako bi se to moglo reflektovati na odnose u EU u narednim godinama? A kako na odnose sa SAD i Rusijom?
JOKSIMOVIĆ: Nemačka je odavno preuzela vodeću ulogu po mnogim pitanjima u okviru EU. Ekonomska kriza svakako je doprinela apsolutnoj nemačkoj dominaciji. Otvorena pitanja zapadnog Balkana u potpunoj su nadležnosti Nemačke. Brisel administrira proces daljeg proširenja i razrađuje tehničke detalje zahvaljujući automatizmu. Međutim, politički proces i odlučivanje o daljoj sudbini proširenja odavno je izmeštan u Berlin. Još jedna od pogrešnih percepcija je da je Nemačka usamljena u svom načinu razmišljanja. Ne, ona samo ima dovoljnu snagu i moć da javno verbalizuje stavove onih koji je u tome gotovo bezrezervno podržavaju. Velika Britanija zasigurno se ovakvoj politici ne protivi. SAD, ukoliko bi imale dijametralno suprotno mišljenje, imale bi mehanizme i da ga nametnu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo