Za bavljenje stočarstvom na području kolašinske opštine, sudeći prema iskustvima kolašinskih stočara – potrebno je više hrabrosti nego bilo čega drugog. Stočari su već decenijama bez garancije da će im se naporan rad isplatiti. Nema organizovanog otkupa mesa i mliječnih proizvoda. Do katuna koji su bez struje i dalje se stiže lošim putevima, a nedostaju i stručni savjeti nadležnih službi. Zbog svega i stočari sa najbrojnijim stadima tvrde da rade uzaludan posao i da žive na granici siromaštva.
Satima se može pješačiti Bjelasicom, a da se ne naiđe na stado ovaca. Najljepša kolašinska planina, od stručnjaka proglašena za idealnu za stočarstvo a u narodnim pjesmama poznata po ,,bijelim stadima”, uskoro će opustjeti, tvrde malobrojni stočari, koji se ovog ljeta spremaju da izdignu u katune.
Na katunu Vranjak, do kojeg se stiže prvo asfaltnim, a zatim većim dijelom makadamskim putem, desetak polurazrušenih ili pustih koliba. Prošlog ljeta iz samo tri se vijorio dim. U jednoj od njih i ovog ljeta biće porodica Vuković. Dragica i Radenko bi se, da su neka druga vremena, mogli nazvati ,,gazdama” jer imaju skoro 180 ovaca i koza, i desetak krava. Ipak, tvrde da im prihodi od toliko stoke služe samo ,,da nijesu gladni”.
,,Ne znam šta da vam kažem, a da ne bude ono što možete čuti od svakog ko se odluči da na ovaj način zarađuje za život. Naporni uzaludni rad i neprestano iznalaženje načina da se ne bude u minusu”, priča Radenko.
Najveći problem kolašinskih stočara je, smatra, nedostatak organizovanog otkupa mlijeka. ,,Iako je Vranjak katun sa najboljim putem, dosta vode i paše, skoro da se ne isplati ovo raditi. Nemamo đe da prodamo ono što proizvedemo. To je naša najveća muka. Od ovo stoke što imamo bilo bi 200 litara mlijeka dnevno. Žena prošlog ljeta nije muzla jer se nema đe prodati”.
Ljetnji mjeseci su vrijeme kada je ,,muža” najbolja i kada bi trebalo da se najviše zaradi od prodaje mlječnih proizvoda. No, kako Vukovići tvrde, gradska pijaca je pretrpana sirom, pa se samo jedan dio proizvedenog proda. Ne čudi ih što je sve manje onih koji žele sa stokom na planinu, i što će uskoro katuni biti samo atrakcija za turiste.
,,Prošlog ljeta su u katunu, pored moje, bile samo dvije porodice. Kada se završi kosidba u selima možda će još izdignuti još dvije porodice. To je sve. Na ovom katunu bilo je nekada mnogo koliba, a u svakoj po nekoliko porodica. Sjećam se vremena kada je po šest domaćinstava koristilo jednu kolibu”, priča kolašinski stočar.
Na ,,zlatne dane” kolašinskog stočarstva svježe je sjećanje i u opštinskoj savjetodavnoj službi za poljoprivredu. Sredinom devete decenije prošlog vijeka bilo je mnogo teže “prebrojati” stada na kolašinskim planinama.
,,Osamdesetih je bilo oko 33 000 ovaca, sada ih je na planinama oko 6300. Jasno je da stočari na katunima nemaju dobre uslove. Fale dobri putevi, struja…Vodosnabdijevanje je, naročito na Sinjavini, problematično. To su sve razlozi smanjenja stočnog fonda”, priznaju opštinski savjetnici za poljoprivredu. Podsjećaju i da su prije dvije godine zbog loših puteva do Lukavice, katuna kod Kapetanovog jezera, neki stočari bili primorani da iz Veljeg Dubokog u Rovcima sa stokom idu preko Nikšića.
Za ,,izdig” se inače izdvaja mnogo novaca, jer je većina katuna od sela udaljena i po 50 kilometara. To je značajan trošak za domaćinstva, a tek jednim dijelom se nadoknađuje sredstvima resornog ministarstva. Da bi se spremili za ljeto na Vranjaku, Radenko i Dragica, kažu, potroše prosječno po 600 eura, što za plaćanje tura vozačima kamiona koji su im prevezli neophodne stvari, što za obezbjeđivanje namirnica.
,,Traba obezbijediti najosnovnije za nekoliko mjeseci. I pored toga je teško, jer nema struje, pa ni načina da se namirnice sačuvaju. Moramo i po velikim vrućinama ložiti vatru da bi pripremili obroke. Nekom turisti ove kolibe i ovakav život mogu izgledati atraktivno. Ipak, živjeti na ovakav način nije lako. Prošlog ljeta mi se bio pokvario agregat, pa nijesam imala đe ni pripuniti baterije mobilnih telefona. Sve su to stvari koje bi olakšale. Da ne spominjem da bih, da ima struje, mogla koristiti muzilicu. Ovako svakodnevno muzem po deset krava dva puta dnevno”, opisuje Dragica svoju svakodnevicu.
U lokalnoj upravi tvrde da su minulih nekoliko godina napravili brojne pomake kada je riječ o poboljšanju uslova života na katunima. Završili su sanaciju nekoliko puteva, a prije dva ljeta za nekoliko katuna na Sinjavini poboljšano je i vodosnabdijevanje.
Stočari samatraju da sve to nije dovoljno s obzirom na to da je uz turizam stočarstvo definisano u zvaničnim dokumentima kao jedna od strateških razvojnih grana kolašinske privrede. Teško će se, smatraju, na katunima ponoviti ,,statistika” od prije samo dvije i po decenije, kada se na Sinjavini za samo jedan dan otkupljivalo po 1700 jagnjadi.
„To sada zvuči kao fantastika”, kazao je nedavno, prisjetivši se tih brojki Milidrag Bulatović, nekadašnji direktor Sinjavine, jednog od OOUR-a Veletrgovine.
Sa stečajem u tom preduzeću, prestala je da postoji klanica. Katanac na vratima Sinjavine označio je i početak propasti kolašinskog stočarstva.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ