Povežite se sa nama

OKO NAS

ARMIRANJE BOKOKOTORSKOG ZALIVA: Zakon i UNESKO ne pomažu

Objavljeno prije

na

Grad Kotor i Bokokotorski zaliv, iako su pod zaštitom UNESCO-a, sve teže odolijevaju apetitima tajkuna i korumpiranih političara i službenika koji na betoniranju obale zarađuju bogatstvo. Proteste mještana uglavnom zagluši opšta graditeljska plima, koja je zapljusnula obalu. Ipak, ima i onih koji ne odustaju. Jedan od takvih je i Nikola Dajković, koji godinama protestuje i tuži se zbog, kako tvrdi, nelegalno izgrađenog stambenog objekta u Ljutoj. Dajković je u Ljutoj sagradio kuću prije trideset godina, no već nekoliko godina umjesto pogleda na more gleda u – zidove zdanja koje je bespravno podignuto. Mala mu je utjeha što zgrada nosi naziv Ljuta Sunset (zalazak sunca).

Zbog devastacije njegove parcele Dajković je Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru podnio krivičnu prijavu protiv firme Premia d.o.o. iz Kotora. Zbog krivičnog djela – građenje objekta suprotno građevinskoj dozvoli i krivičnog djela – oštećenje tuđe stvari.

Dajković se uhvatio u koštac sa firmom koja posljednjih godina na području Opštine Kotor gradi više luksuznih objekata. Vlasnici firme Premia su biznismeni Danilo Mrvaljević i Milutin Božović, ali je ta firma više puta do sada dovođena u vezu sa predsjednicom Opštine Marijom Ćatović i njenom užom familijom.

U krivičnoj prijavi Dajković je naveo sva ,,nepočinstva” firme Premia u toku gradnje zgrade u Ljutoj.

Sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove je u septembru 2009. izdao kotorskoj firmi Premia urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije za gradnju objekta gabarita oko 600 metara kvadratnih, s tim da takozvana bruto razvijena građevinska površina (BRGP) ne može biti veća od 1500 m2. Međutim, inspektor za urbanizam konstatovao je da planom tu nije predviđena gradnja objekta, pa je predložio da Sekretarijat građevinsku dozvolu proglasi ništavnom.

Opština Kotor donosi novu dozvolu i Rješenjem glavnog administratora od 12. maja 2011. odbija predlog inspektora. Naknadnim pregledom inspektor je utvrdio da ni ta druga dozvola nije u skladu sa DUP-om, pa je u junu 2011. predložio opštini da i tu novu dozvolu oglasi ništavnom, a glavni administrator je ponovo odbio predlog inspektora. Inspekcija je, nakon toga, 22. jula 2011.godine svu dokumentaciju dostavila javnom tužiocu u Kotoru na dalji postupak, a ovaj to proslijedio Vrhovnom državnom tužiocu.

Vrhovni državni tužilac je podnio tužbu Upravnom sudu protiv Rješenja glavnog administratora, kojim je odbijen predlog inspektora da se dozvola oglasi ništavnom. Upravni sud je donio presudu u maju 2012, kojom se poništava to rješenje glavnog administratora.

Dajković u krivičnoj prijavi navodi i da je firma Premia izgradnjom većih gabarita od predviđenih počinila krivično djelo – građenje suprotno građevinskoj dozvoli. Iako je urbanističko-tehničkim uslovima i građevinskom dozvolom bila predviđena izgradnja objekta sa dva sprata, na dijelu objekta je izgrađen i treći sprat. Objekat, naravno, nije dobio upotrebnu dozvolu.

,,U međuvremenu objekat je završen, uknjižen i uglavnom rasprodat ruskim građanima. I pored spora i nemanja dozvola, objekat je priključen na vodu, struju… Kvadratni metar se u ovoj zgradi prodavao po cijeni od 3.500 eura”, kaže za Monitor Dajković.

Na internet sajtovima za ponudu nekretnina piše da je prodato svih 12 apartmana (od 117-247 kvadrata) u tri objekta naziva Ljuta Sunset.

Dajković je nastavio da obavještava nadležne o brojnim propustima i nezakonitim radnjama. Prema DUP-u predviđeno je da objekat ima 30 odsto zelenih površina, što za ovu parcelu iznosi 420 kvadrata. U objektu zelenih površina uopšte nema osim par žardinjera, tvrdi Dajković.

Objekat firme Premia od 3342 m2 ima septičku jamu sa prelivom, koji je povezan sa morem i to upravo na mjestu gdje je postavljena oznaka Kupalište Ljuta, navodi Dajković. Iako je urbanističko-tehničkim uslovima bilo predviđeno da zgrada bude udaljena minimum 10 metara od magistrale, ona je tik do nje, udaljena tek metar.

Kako je očigledno da ova firma ne bi mogla da prekrši ovoliko pravila bez jakih leđa u Opštini, Dajković je u maju 2011. podnio krivičnu prijavu protiv tadašnje sekretarke Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje Snežane Raičević i drugih u Opštini. Naveo je da su omogućili firmi Premia da na nezakonit način dobije građevinsku dozvolu i izgradi stambeni objekat neprimjerenih gabarita, zbog čega je devastirana njegova parcela.

Tužilaštvo se pokazalo veoma ažurnim – u odugovlačenju. Tek nakon dvije godine od podnošenja krivične prijave, Tužilaštvo u Kotoru je odlučilo da krivičnu prijavu iz oblasti urbanizma treba vještačiti. Pa je u aprilu prošle godine, nakon što je objekat završen, za vještaka određen Boško Banićević, vještak za oblast arhitekture i građevinarstva.

Banićević je u roku od 20 dana dostavio nalaz, ali Tužilaštvo mu 15. maja 2013. nalaže da dopuni nalaz i izjasni se u kom dijelu, na koji način i u kom obimu je odstupljeno od važećeg DUP-a prilikom izdavanja građevinske dozvole i urbanističko-tehničkih uslova. Vještak dopunu svog nalaza dostavlja tužiocu 10. juna, a tužilaštvo tek 18.11. 2013. donosi treću naredbu vještaku sa nizom novih pitanja. Vještak Banićević svoj odgovor dostavlja deset dana kasnije.

,,Nezadovoljan odgovorima vještaka Baničevića tužilac odlučuje da angažuje novog vještaka. Ovakvim načinom vođenja istrage moguće je da su neka krivična djela, koja su počinjena još 2009. godine, već zastarjela, a ako se ovako nastavi vođenje istrage, zastaraće i djelo prvoosumnjičene”, navodi u obraćanju Vrhovnom državnom tužilaštvu Dajković.

Pored Dajkovića, krivičnu prijavu protiv tadašnje sekretarke Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje Snežane Raičević u aprilu 2011. podnio je i MANS zbog objekta firme Premia u Ljutoj. Raičevićeva je tada MANS-u zaprijetila protivtužbom.

Raičevićeva je jedna od 11 opštinskih službenika i namještenika koje je Marija Ćatović uspjela da stambeno obezbijedi od 2005. godine otkada je na čelu Opštine Kotor. Snežani Raičević je decembra 2010, u periodu dok je bila na čelu Sekretarijata za urbanizam građevinarstvo i komunalno stambene poslove, u centru Starog grada dodijeljen stan od 86,52 metra kvadratna, vrijedan 101.589 eura. Otplaćivaće ga narednih dvadeset godina, pri čemu mjesečna rata iznosi 561,38 eura.

Pored mnogobrojnih Kotorana, koji građevinsku ekspanziju u Bokokotorskom zalivu firme Premia dovode u vezu sa predsjednicom opštine Marijom Ćatović, ponešto procuri i u medijima. Tako su Vijesti u februaru pisale da je Marija Ćatović suvlasnica zgrade useljene bez upotrebne dozvole u naselju Plagenti u Dobroti.

Nikola Dajković kaže da će i pored prijetnji i nasrtaja formalnih vlasnika firme Premia nastaviti da istrajava u dokazivanju nezakonitih radnji. U jednom od obraćanja advokatu firme Premia, Dajković je pitao: Kako se u Krivičnom zakoniku tretira građenje suprotno građevinskoj dozvoli? Kako i na osnovu koje dokumentacije je notar ovjerio ugovore o prodaji stanova u ilegalno izgrađenom objektu? Da li ovim radnjama firme Premia d.o.o. ima oštećenih? Imaju li oni pravo na naknadu štete? Odakle se obezbjeđuje ta naknada?

Iz Premie mu nijesu odgovorili, ali sa odgovorom ne žure ni institucije sistema.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo