Povežite se sa nama

OKO NAS

RISANSKI DOM STARIH NA SUDU: Iza zatvorenih vrata doma

Objavljeno prije

na

Početkom juna okončana su tromjesečna saslušanja svjedoka u Višem sudu u Podgorici, povodom optužnice koju je profesor Prirodno-matematičkog fakulteta Danko Obradović podigao protiv ljekarke Doma starih u Risnu Nade Glogovac i ljekarke bolnice u Kotoru Ljiljane Krivokapić, zbog teškog krivičnog djela protiv zdravlja ljudi. Nakon rješenja sudije za istragu Miroslava Bašovića čeka se odluka vanpretresnog krivičnog vijeća: da li će optužnica biti prihvaćena? Povod za prijavu bila je smrt Obradovićevog oca, početkom prošle godine, kojoj su prethodile i koju su pratile brojne, sumnjive rabote, kako pomenutih socijalnih i zdravstvenih, tako i pravosudnih institucija. Da li je Vukić Obradović ubijen nesavjesnim liječenjem?

Od datuma smrti osamdesetdvogodišnjeg oca – koji je u dom stigao zbog slomljenog kuka – 4. marta 2013. godine (primljen 27. decembra 2012), Danko Obradović, pred pravosudnim institucijama, ali i u javnosti, vodi žestoku borbu za utvrđivanje činjenica.

Podsjetimo na upozorenja, provjerljiva, između ostaloga, u medicinskoj dokumentaciji. Vukić Obradović nije bio prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu, pa nije bilo moguće ukazati mu pomoć; medicinska pomoć nije ukazana blagovremeno; kao registrovanom dijabetičaru, ni u tako teškom stanju, šećer u krvi skoro da mu i nije mjeren; u momentu kada mu je ukazana pomoć – čovjeku bez svijesti u stanju kome – nijesu urađene laboratorijske analize; nijesu mu mjereni mnogi važni parametri kako bi se pratilo stanje i korigovala terapija u zavisnosti od rezultata; nadležni u Domu hranili su ga hranom neadekvatnom za dijabetičare; vještak medicinske struke Krsto Nikolić uradio je svoj nalaz bez ekshumacije i obdukcije; osnovni tužilac u Kotoru Boris Savić krivotvorio je izvještaj vještaka; istražni sudija Višeg suda odbio da izvrši obdukciju…

Nakon nekoliko odbijenih Obradovićevih krivičnih prijava zbog navedenog postupanja (protiv skoro svih pomenutih aktera) on je u svojstvu oštećenog podigao optužnicu kod Višeg suda, o kojoj se sada odlučuje.

Nedavno završeno saslušanje svjedoka – 15 medicinskih sestara i tehničara sa odjeljenja za palijativu Doma starih u Risnu „Grabovac” – predstavlja slikovit uvid u stanje stvari u toj državnoj socijalnoj ustanovi, pod patronatom Ministarstva rada i socijalnog staranja, na čijem čelu je Predrag Bošković.

Danko Obradović smatra da dokazne radnje, koje uključuju saslušanja svjedoka i okrivljenih ljekarki Doma starih u Risnu i bolnice u Kotoru ukazuju da njegov otac nije jedina osoba koja je umrla u tom domu zbog nesavjesnog liječenja. Sagovornik Monitora, koji je u svojstvu oštećenog ispitivao svjedoke, pojašnjava: izjave svjedoka pokazuju stravičan nemar u pogledu njege i liječenja starih osoba u ovoj ustanovi.

Obradović kaže da je indikativno to što se okrivljena Glogovac u toku saslušanja branila ćutanjem, dok je Krivokapić počela da odgovara na pitanja, ali se predomislila, pa i ona odlučila da ćuti.

Dok je posjećivao oca, svjedoči Obradović, vidio je da je on u ishrani dobijao čak i sutlijaš sa šećerom, a bio je na dijabetičkoj ishrani. „Svjedok sam da apsolutno svaki put, bez izuzetka, kada sam posjećivao oca poslije podne po više sati nije bilo ni jedne medicinske sestre ni na jednom od dva sprata palijative. Tom prilikom su se iz raznih soba uobičajeno čula zapomaganja nepokretnih ljudi i zavisnih od tuđe pomoći, da neko dođe da im pomogne.”

Tokom saslušanja u Višem sudu, kaže naš sagovornik, glavna sestra palijative Remzija Ždraljević izjavila je da se redovne preventivne laboratorijske kontrole korisnicima palijativne njege ne vrše. „Tvrdila je da se vrše samo po potrebi i da to bude u prosjeku tri puta od prijema u Dom do njihove smrti, jer kako je sama priznala, smrt brzo nastupa. Vjerujem, na osnovu mog iskustva, da se, izuzev na prijemu u Dom, nikada i ne vrše, bez obzira na potrebu, jer mom ocu koji je bio u komi, laboratorijske analize niti dijagnostika ni tada nijesu vršene. Izjavila je i da se, po njenim saznanjima, nikada ne vrši ni obdukcija ljudi preminulih na palijativi.”

Na saslušanju, medicinske sestre su davale izjave od toga da se teškim bolesnicima, insulinskim dijabetičarima, kontrola šećera u krivi nikada ne mjeri, pa do toga da se mjeri samo jednom u 15 dana. Po medicinskim standardima, objašnjava profesor Obradović, redovna kontrola šećera insulinskim dijabetičarima se vrši i 4-7 puta dnevno.

„Sudsko medicinski vještak iz Hrvatske Veljko Flego tvrdi da dijabetičarima koji regulišu šećer u krvi samo dijetom bez insulina, kakav je bio moj otac, šećer se mora kontrolisati najmanje dva puta nedjeljno ako su vrijednosti normalne, a po potrebi češće. Mom ocu nikada nije kontrolisan šećer izuzev prilikom prijema u Dom i na dan smrti kada mu je izmjerena vrijednost bila 21,7 mmol/l, a boravio je u domu dva mjeseca.”

Nekontrolisanje šećera insulinskim dijabetičarima, koji su i nepokretni, stari ljudi, znači pad u komu usljed hiperglikemije ili hipoglikemije i brzu smrt, tim prije što se u Domu ne vodi računa o dijabetičkoj ishrani, kaže Obradović. „Po izjavama medicinskih sestara na saslušanju u sudu, glikozirani hemoglobin, koji je zlatni standard, nezamjenjiv i obavezan parametar za pravilan tretman dijabetičara, ne mjeri se nijednom dijabetičaru. Izjavile su i da ne znaju šta je glikozirani hemoglobin, niti da su čule za njega. Glavna sestra Ždraljević je na sudu izjavila kako je čula za glikozirani hemoglobin, ali da ne zna šta je to i čemu služi .”

Sve medicinske sestre u sudu su izjavile da se temperatura redovno ne mjeri, kao ni krvni pritisak. Veliki broj sestara su posvjedočile da se pritisak ne mjeri ni bolesnicima hipertoničarima, osim ukoliko osjećaju glavobolju ili imaju neku tegobu. Nauka, kaže: krvni pritisak se hipertoničarima mora mjeriti svakodnevno, više puta, inače može biti fatalan, naročito za stare i nepokretne osobe krhkog zdravlja.

Kupanje starih posebna je priča. Vukić Obradović primljen je u dom 27. decembra 2012. godine. Okupan je ukupno tri puta: 14. januara 2013. godine, 18. februara i 2. marta. Umro je 4. marta 2013! Uz to, dva posljednja puta okupan je nakon što je njegov sin Danko protestovao.

„Za ovo postoji zvanični dokument iz Doma starih koji pokazuje kada je kupan, a postoji i svjedok. Dok je moj otac boravio u institutu Simo Milošević u Igalu, poštovana su sva pravila medicinske struke i nauke. Šećer u krvi mjeren mu je svakoga dana i uvijek je bio u granicama normale. Pritisak i temperatura mjereni su svakodnevno. Kupan je svaki drugi dan, a po potrebi i svakoga dana. Dobijao je strogo dijabetičku hranu. Na svaki priznak bolesti je pregledan i rađene su detaljne laboratorijske analize i dijagnostika. Pelene su mijenjane na šest sati.”

Obradović tvrdi da je njegov otac umro jer ga više dana prije smrti dok je bio bolestan ljekarka Glogovac nije pregledala, a kada je pao u komu, došla je kod njega tek poslije oko 24 sata i bez laboratorijskih analiza i dijagnostike dala mu samo jednu flašu infuzije, te otišla kući. Ljekarka iz Kotorske bolnice Ljiljana Krivokapić, došla je kod pacijenta, pregledala ga slušalicama i rekla da oni ovakve bolesnike ne primaju u bolnicu, a zatim ga napustila.

,,Medicinska pomoć mom ocu nije ukazana blagovremeno. Za ukazivanje medicinske pomoći postojala je potreba još oko 15 dana prije njegove smrti. Ona nije ukazana ni kada je pao u komu i bio u stanju neposredne životne opasnosti, već tek poslije više od 24 sata od početka kome. To se dobro vidi iz dnevnika fizikalne terapije.”

Iz liste fizikalne terapije se vidi zapažanje zvaničnog fizioterapeuta da je Vukić Obradović četiri dana pred smrt bio – citat: „Puno lošiji nego inače. Nije u stanju da pređe sa kreveta na kolica ni uz pomoć. Za vrijeme doručka se davio miksanom hranom”. I pored toga, kaže Obradović, nikakve mjere nijesu preduzete što se vidi iz medicinske dokumentacije. Nijesu urađene ni laboratorijske analize. Registrovanom dijabetičaru čak ni u tako teškom stanju nije izmjeren šećer u krvi.

On je oko dva dana bio u komi i neposrednoj životnoj opasnosti i nije prebačen u adekvatnu medicinsku ustanovu. Ljekarka Glogovac je trebala da ga prebaci u bolnicu još 3. marta 2013. kada je pao u komu, a pogotovo 4. marta, samo osam sati pred smrt, kada je sa tako visokim šećerom u krvi i upalom pluća morao biti u stanju kome i po njegovom disanju je bilo jasno da je u neposrednoj životnoj opasnosti.

Nakon očeve smrti, Danko Obradović podnosi krivičnu prijavu protiv ljekarki, koju preuzima (kako tvrdi Obradović: nenadležno) osnovni državni tužilac u Kotoru Boris Savić. Savić je odbio da uradi obdukciju, a potom slijede i sumnjive radnje Tužilaštva.

Pomenuti Savić izvršio je falsifikovanje službene isprave unoseći u rješenje o odacivanju krivične prijave (Kt. broj 157/13 od 19. 03. 2013. godine) netačan podatak da je vještak Krsto Nikolić u svom nalazu i mišljenju (Ktr br. 59-13 od 16. 03. 2013.) utvrdio da su uzrok smrti Vukića Obradovića moždani udari. Savić navodi: „U svom zaključku vještak nalazi da je predmetno pogoršanje zdravstvenog stanja i smrtni ishod isključivo posledica karaktera morboznih procesa, a vezano za posljedice moždanih udara, te propadanja moždane mase”, pa u daljem tekstu dodaje: „Zaključak vještaka da je smrt posljedica propadanja moždane mase, a imajući u vidu nastupile procese poslije moždanih udara, te životnu dob pacijenta, se ni na koji način ne može dovesti u sumnju.”

To ne stoji: u nalazu i mišljenju vještaka nema riječi o moždanim udarima. Vještak Nikolić piše: „Predmetno pogoršanje stanja i smrtni ishod koji je nastupio kod Vukića Obradovića isključivo su posljedica karaktera morboznih procesa”.

No, i to je problematično, kaže Obradović. „Vještak tvrdi da je Vukić umro od nekog ‘morboznog procesa’ (odnosno bolesnog procesa, jer morbozan znači bolesan) koji je doveo do njegove smrti, a koji je to proces on ne navodi, što drugim rječima znači da je vještak zaključio da je bolesnik umro zbog neke nepoznate bolesti, odnosno da je umro prirodnom smrću. Time vještak Nikolić ne tvrdi da je Vukić umro od posljedice moždanih udara. Upoređujući nalaz i mišljenje vještaka i rješenje o odbacivanju krivične prijave Borisa Savića, vidi se da je Savić u službenu ispravu unio neistinit podatak, kojim je tvrdio da je vještak napisao uzrok smrti koji on nije napisao. Time je tužilac počinio krivično djelo falsifikovanje službene isprave.”

Kasnije, slučaj preuzima Više tužilaštvo u Podgorici, zamjenik državnog tužioca Željko Tomković. On, takođe, smatra Obradović, nastavlja sa opstrukcijama.

„Umjesto da viši tužilac u Podgorici Vesna Jovićević i vrhovni Veselin Vučković kazne Savića za kojeg sam im priložio materijalne dokaze i protiv koga sam podnio krivičnu prijavu, oni su mu pružili punu zaštitu i tako omogućili da bude biran za predsjednika Višeg suda u Podgorici. Zbog toga sam i protiv njih podnio krivičnu prijavu. Sve su odbijene.”

Slučaj je stigao kod sudije za istragu Višeg suda Miroslava Bašovića. Obradović tvrdi da je i on nastavio sa opstrukcijama tako što je odbio da izvrši obdukciju njegovog oca (po zakonu je obdukcija bila obavezna), ali je ona ipak urađena po nalogu vijeća sudija. „Sudija Bašović nije udovoljio predlogu da se sasluša krunski svjedok J. G. koji je svakodnevno bio sa mojim ocem i očevidac je svih događaja, kao ni D. B. koja je posjetila oca na dan smrti.”

Sudsko medicinski odbor Medicinskog fakulteta utvrdio je da je liječenje Vukića Obradovića bilo savjesno i naveli da su uzrok smrti moždani udari i infarkt. No sudsko medicinski vještak iz Hrvatske doc. dr Veljko Flego, kaže Obradović, utvrdio da je liječenje bilo nesavjesno i neblagovremeno, te da nema infarkta i moždanih udara i to obrazložio: „Smrt je prirodna i nastupila je usljed zatajenja disanja zbog zapaljenja pluća i disajnih puteva, potpomognuto visokim nivoom šećera u krvi i posljedičnim naglim poremećajem stanja svijesti”.

Danko Obradović, za Monitor kaže: „Procesom koji vodim želim da spriječim da zbog teškog djela protiv zdravlja ljudi više nijedan čovjek u tom domu nikada ne izgubi život”.

Skrivaju broj mrtvih?

Iz Doma starih ne žele da prezentiraju podatke o stepenu smrtnosti u toj ustanovi. Tako je, na sudu, glavna sestra Ždraljević izjavila da na palijativi mjesečno u prosjeku umru četiri korisnika, a može biti, kako je kazala, i pet.

Zbog tih vrlo alarmantnih nepreciznosti o mrtvima, Monitor je Ministarstvu rada i socijalnog staranja, Domu starih u Risnu i Opštoj bolnici u Kotoru, uputio pitanja, ali niko do srijede u podne, 18. juna, kako smo zahtijevali, nije proslijedio odgovore.
Domu starih smo dvije sedmice zaredom proslijedili ista pitanja, te, kada nijesmo dobili odgovore, kontaktirali direktora Zorana Vukićevića koji nam je kazao da će nas ,,veoma brzo nazvati” čim se čuje sa resornim ministarstvom. Niti je poslao odgovore, niti nas je pozvao.

Evo nekih pitanja na koja ni Dom starih ni Ministarstvo ne žele da odgovore:
1. Koliko korisnika u objektu za palijativnu njegu Doma starih u Risnu (objekat P, palijativa bez odjeljenja za demenciju) je preminulo (ukupno, odnosno zbirno, u Domu staraca i u medicinskoj ustanovi u koju su neki od njih prebač2. eni iz Doma prije smrti zbog liječ3. enja i tamo preminuli) svakog mjeseca od januara 2011. godine do marta 2013. godine?
4. Koliko korisnika objekta za palijativnu njegu Doma starih u Risnu je preminulo svakog mjeseca od januara 2011. godine do marta 2013. godine u nekoj medicinskoj ustanovi u koju su prebač5. eni iz ovog objekta Doma starih i tamo su umrli?
6. Imena svih korisnika objekta za palijativnu njegu Doma starih u Risnu od januara 2011. godine do marta 2013. godine, koji su boravili u Domu sa datumom prijema i smrti u Domu ili datumom smrti u nekoj medicinskoj ustanovi u koju su neki od njih prebač7. ni iz Doma prije smrti zbog liječ8. enja i tamo preminuli sa nazivom te medicinske ustanove?
9. Koliko korisnika prosječ10. no živi u Domu starih u Risnu (objekat P, palijativa bez odjeljenja za demenciju).
11. Da li se vrši obavezna obdukcija svih korisnika koji su umrli u Domu starih u Risnu (objekat P, palijativa bez odjeljenja za demenciju), ako ne, onda da li je izvršena obdukcija nekog od korisnika koji su umrli u periodu od januara 2011. godine do marta 2013. godine i ako jeste kod koliko njih je izvršena?

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo