Povežite se sa nama

OKO NAS

PROIZVODNJA I ŠVERC MARIHUANE: Lazaret, albanska Kolumbija

Objavljeno prije

na

Albanska policija je poslije višednevnih borbi u kojima je korišćeno i teško naoružanje, uspjela da stavi pod kontrolu oblast Lazaret, poznatu pod nazivom „albanska Kolumbija”. Prema Monitorom dobro obaviještenom izvoru, ova akcija je bila rezultat zahtjeva Evropske unije, koja je od ove zemlje zatražila da prekinu proizvodnju i izvoz, odnosno šverc marihune i skanka prema zapadnoevropskom tržištu.

Albanija je do sada važila za najvećeg proizvođača ove droge u Evropi i drugog u svijetu, dok je Crna Gora u švercerskom i kriminalnom lancu bila jedna od najznačajnijih država za tranzit marihuane. Nedvano je Monitor pisao o tome da je samo u jednoj akciji crnogorska policija u saradnji sa kolegama iz Albanije spriječila šverc preko tone skanka, koji je trebalo da preko rijeke Bojane bude čamcima prošvercovan u Crnu Goru.

Zaplene skanka su u posljednje vrijeme bile sve učestalije, a droga je uglavnom preko Luke Bar švercovana do Italije, i dalje prema tršištu u zapadnoj Evropi, sve do Skandinavije, gdje je njena cijena dostizala najveće iznose.

Evropa je odlučila da tome stane na put. Podaci koje je prenio Tanjug su fascinatni. U Lazaretu, koji nosi i epitet “fabrike marihuane”, u samo prvih dva-tri dana policijske racije uništeno je 133.419 stabala i izdanaka marihuane, preko 46 tona gotovog proizvoda te droge, kao i 150.565 kilograma kanabisa.

Osim velike količine droge policija je tokom operacije u Lazaretu pronašla i znatnu količinu raznog oružja i bojeve municije. Tokom uništavanja droge na terenu policija je maksimalno oprezna pošto su zabilježeni slučajevi kada je eksploziv bio sakriven u drogi.

U drugoj kući u blizini Lazareta, prema albanskim policijskim saopštenjima, nađeno je osam paketa heroina, pet laboratorija od kojih su dvije za preradu i pakovanje marihuane i tri za preradu ulja hašiša, dva inkubatora sa 27 lampi za grijanje, koje se koriste za uzgoj rasada.

U Lazaretu je pronađena i značajna količina oružja – 236 pušaka i automata, osam pištolja, dvije snajperske puške, jedan protivavionski mitraljez, 15 mitraljeza, tri protivtenkovske granate, jedan minobacač i četiri zolje, dvije kolekcionarske puške, kao i 12 lovačkih pušaka. Takođe, zaplijenjena je i značajna količina municije: 100.993 metaka raznog kalibra, 237 kalupa trotila, 147 bombi i jednja kompletna kutija bombi, 44 zolje, 153 redenika za metke, preko 250 elektronskih upaljača.

Zaplijenjeno je i pregledano 34 vozila sa oružjem i kanabisom u kabini, dva kombija i jedan automobil sa drogom, 30 registarskih tablica, osam presa za marihuanu, devet kalupa za presu, 18 makaza za sječnje kanabisa i dvije vakum mašine za pakovanje, više kompleta raznih dokumenata, policijske uniforme, maska, multifunkcionalni policijski prsluk, termalni dvogled i velika količina metaka.

Nakon ovih preciznih brojki, koje nijesu konačne, jasnije je zašto je oblast Lazaret u Albaniji nosila epitet evropske Kolumbije. Prema Monitorovom izvoru iz crnogorske policije u ovoj oblasti se godišnje proizvodilo stotinu tona marihuane, poznate kao albanka, kao i modifikovane verzije kanabisa skanka.

“Oblast Lazaret, sa svega dvije-tri hiljade stanovnika, prihodovala je od droge na godišnjem nivou oko četiri milijarde eura. U Lazaretu i selu Renea postoje čak pet labaratorija za preradu kanabisa” – kaže naš izvor.

Prema njegovim riječima vođa narkokartela koji je kontrolisao Lazaret bio je Gate Mahmutaj, dok mu je desna ruka bio Arsen Bahaj. Osim njih. među najpoznatijim dilerima iz Lazareta koji su u posljednjoj akciji uhapšeni su Albon Aliko, Alban Aliko,Jurgen Boci, Živi Kalemi, Abbas Rabi, Emilijan Aliko, Matijaž Boci, Ali Basha, Adem Sala, Skelim Krist, Artur She, Šerif Pijukom, Sokol Skender, Florijan Šurdi, Muho Martin, Adriatik Gaba, Karcan Gaba, Haka Buci, Hamza Buci, Agim Avduli, Zirja Sinani.

“Izmir Hebovija ima nadimak Shkodran, ili Skadranin, i on je bio glavna albanska veza za Crnu Goru” – tvrdi Monitorov izvor.

Droga iz Lazareta obično je išla u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je išao od Valone do hrvatskog grada Šibenika, odakle je brodovima produžavala za Veneciju.

“Treći put je vodio preko Crne Gore. Droga je obično prenošena putničkim automobilima. Vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim, ako tu prođe, ide na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira prestavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank. Postojala je i ruta koja je preko Crne Gore i Srbije vodila do graničnog prelaza Horgoš prema Mađarskoj. Tu su uglavnom korišćeni teretni kamioni” – kaže naš dobro obaviješteni izvor.

Mada su lokalne vlasti u Albaniji i ranije tvrdile da svake godine unište između 70.000 i 100.000 biljki kanabisa, svima je bilo jasno da u ovoj susjenoj zemlji ima oblasti koje su van kontrole vlasti. Tu postoji veliki broj zasada površine dva do tri hektara, većinom hibridne, odnosno modifikovane marihuane. Riječ je o marihuani sa cvijetom i velikom koncentracijom opijata. Ona je mnogo skuplja od obične mariuane. Kilogram ove droge u tranzitu je 750 eura, a kada stigne na zapadnoevropsko tržište, onda cijena jednog kilograma dostiže od tri do pet hiljade eura.

I ako ne jedina, Lazaret je bio najveća takva oblast koja je bila izvan kontrole države, odnosno pod direktnom kontrolom mafije. Samo u ovoj oblasti albanska mafija je mogla za mjesec da stavi na tržište oko dvadeset tona ove droge. Evropska unija je zahtijevala da se taj posao prekine. Policijaska akcija trajala je šest-sedam dana.

“Albanska policija je naišla na žestok otpor mafije, na minobacačku vatru. Vojska narkodilera koristila je i teške mitraljeze. Kada je bilo izvjesno da policija sigurno proditre u oblast i preuzima kontrolu, vođa narkokartela Gate Mahmutaj paljenjem je uništio ogromne količine marihunae u buradima, kao i deset hiljada sadnica. Bio je to požar kao u filmovima” – priča naš izvor.

Eleiminisanjem Lazareta u Albaniji, putevi marihuana i skanka nijesu rekinuti. Samo nekoliko dana poslije ove velike akcije u Albaniji italijanska finansijska policija zaplijenina 42,7 tona smole kanabisa u jednoj od najvećih zapljena droge u Evropi, kod obale Sicilije, u okviru istrage francuske carine. Brod koji je nosio ovaj tovar trebalo je da pristane u neku luku na istočnom Mediteranu, kao na primjer u Libiji, Grčkoj ili Albaniji i droga je zatim trebalo da bude distribuirana širom zapadne Evrope. Vjeruje se da ova droga potiče iz Maroka, koji nastavlja da snadbijeva skoro cijelu Evropu.

“Albanija jeste bila najveći proizvođač marihuana u Evropi, ali su odmah uskočili drugi proizvođači sa globalnog nivoa, kao što su Dominikanska Republika, Grčka, Maroko i Tunis. Sa proizvodnjom i švercom droge na globalnom nivou teško se izboriti. Još je mnogo Lazareta, odnosno oblasti izvan državnih kontrola, u ovim zemljama koje pominjemo” – kaže Monitorov policijski izvor.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo