Povežite se sa nama

OKO NAS

MARATONSKO ISTJERIVANJE PRAVDE: Sve (ni)je u novcu

Objavljeno prije

na

Da se u životu često događa i ono što ne uspiju da izrežiraju ni najtalentovaniji režiseri uvjerava se punih sedamnaest godina književnica i slikarka iz Cetinja Mrijana Aleksandrova Rajković. Ona ni poslije toliko vremena ne može od Montenegrobanke da naplati 18.000 eura na ime 24 lična dohotka koji je banka odobrila nakon što joj je majku Nadeždu, dugogodišnju službenicu Montenegrobanke – filijala Cetinje, proglasila za tehnološki višak.

Banka je o tome donijela propisanu odluku, a čak je u blagajnu pristigao i novac da se isplati za 18 radnika koji su proglašeni za tehnološki višak, među kojima je bila i Mirjanina majka. I šta se dešava?

Pošto su te 1997. godine plate isplaćivane na blagajni a ne preko žiroračuna kao danas, blagajnica je 21. jula (pet dana poslije donošenja odluke o isplati) prispjeli novac uspjela da isplati dvanaestorici radnika. Ostalih šestoro trebalo je da budu isplaćeni sjutradan. Mirjanina majka je bila među tih ”šest radnika za ujutro”.

„Međutim, ona je uveče umrla, a Montenegrobanka je zadržala pare. Šta se desilo sa tim novcem ostalo je tajna, ali on familiji pokojnice nije isplaćen do današnjeg dana, jer NLB Montenegrobanka, kako se sada nakon privatizacije zove, izbjegava da izvrši obavezu iako je i Osnovni sud u Cetinju donio rješenje na ostavinskom postupku o pravu na nasljeđivanje pomenutog novca. Obraćala sam se zbog toga i tadašnjem direktoru banke više puta. On me upućivao na ekonomistu Branislava Žarića, koji je danima ponavljao da ‘nema pravnog osnova za isplatu, s obzirom na to da je službenica umrla'”, objašnjava u razgovoru za Monitor Mirjana Aleksandrova Rajković.

Ona kaže da je bila iznenađena objašnjenjem zašto banka neće da joj isplati novac. Nakon nekoliko mjeseci poslije majčine smrti pokrenula je ostavinski postupak pred Osnovnim sudom u Cetinju.

„Sud je donio rješenje da smo mi, članovi njene porodice, nasljednici zaostavštine iza smrti pokojne majke Nadežde Rajković, kako u sudskom rješenju piše, na novčana sredstva o kojima je riječ, odnosno ‘na pravo po Odluci o prestanku potrebe za radom radnika koji je tehnološki višak od 16. jula 1997. godine’. To rješenje sam više puta dostavljala direktoru Montenegrobanke u Cetinju, a kako je nedugo poslije toga banka privatizovana, dostavljala sam ga i direktorima NLB Montenegobanke. Posljednji put sam se obratila i pisanim i usmenim putem Antonu Ribnikaru, generalnom direktoru NLB Montenegrobanke, 2. aprila 2012. godine i rekla mu da ću se, ako ne isprave tu nepravdu, obratiti sudu u Strazburu. Ništa nisu preduzeli, a sva majčina dokumenta su – kako je njihova pravnica izjavila na sudu – ‘izgubljena u seljenju’. Ja ih, naravno, imam”, objašnjava Mirjana Rajković.

Radna knjižica Nadežde Rajković nije bila zaključena i ostala je u banci, koja je, kako kaže Mirjana, odbila da je vrati. Odlukom banke bilo je određeno da joj radni odnos prestaje 31. avgusta 1997. godine, dakle 40 dana nakon što je umrla.

Mirjana je protiv Montenegrobanke podnijela tužbu Osnovnom sudu u Cetinju. Sutkinja tog suda Vojislavka Vuković, nakon glavne javne rasprave održane 18. decembra prošle godine, donijela je presudu kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev Mirjane Aleksandrove Rajković, kojim je tražila da joj Montenegrobanka konačno isplati zaostali dug.

Montenegrobanka, kako stoji u presudi, „u odgovoru na tužbu, pisanim podnescima i riječi na raspravi” navodi „da je predmetno potraživanje zastarjelo”, pozivajući se na Zakon o obligacionim odnosima. Preciznije – ovakva potraživanja zastarijevaju za deset godina.

„Osnovni sud je predmet razmatrao kao da se radi o potraživanju iz radnog odnosa, a zapravo radi se o pravu nasljeđivanja zaostavštine u novcu nakon smrti roditelja. Dakle, sutkinja Osnovnog suda u Cetinju Vojislavka Vuković bitno je povrijedila odredbe parničnog postupka i pogrešno primijenila materijalno pravo”, kaže Aleksandrova Rajković.

Mirjana je odlučila da i dalje istjeruje pravdu, pa je podnijela žalbu na tu presudu Višem sudu u Podgorici. Opet nije imala sreće.

Početkom ove godine, tačnije 12. februara, Viši sud u Podgorici donosi presudu „kojom se odbija žalba kao neosnovana i potvrđuje prošlogodišnja presuda Osnovnog suda u Cetinju”. Rješnje je potpisala sutkinja Natalija Filipović.

U odgovoru na žalbu navedeno je da je žalba neosnovana, jer je prvostepeni sud pravilno zaključio da se radi o zastarjelom potraživanju: „Kako je potraživanje kojim se tužbom zahtijeva dospjelo 1997. godine, a tužba u ovom sporu podnijeta 13. 06. 2012. godine, to je zaključak prvostepenog suda da je potraživanje zastarjelo, jer je protekao opšti rok (10 godina) zastarjelosti potraživanja iz člana 371 Zakona o obligacionim odnosima, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa”.

Protiv presude Višeg suda Mirjana je 8. aprila ove godine izjavila Vrhovnom sudu reviziju „zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava”.

Čak i da – hipotetički govoreći – prihvatimo da ovakva prava i zahtjevi mogu zastarati, sud je morao imati u vidu i pravilo nasljednog prava koje ovdje ima primat u odnosu na obligaciono pravo, po kojem pravo na zahtjev za zaostavštinu zastarijeva u roku od 20 godina od smrti ostavioca, navodi Aleksandrova Rajković u izjavi za reviziju.

Povodom ovog maratonskog spora obratili smo se NLB Montenegrobanci. Portparol banke, koji je, kako se moglo zaključiti iz razgovara sa njim, detaljno upućen u ovaj slučaj i koji nije želio da se predstavi, kazao nam je da Centralna banka Crne Gore zabranjuje komentarisanje sporova sa klijentima banke.

Mirjana Aleksandrova Rajković čeka odluku Vrhovnog suda i za svaki slučaj priprema predstavku Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo