Povežite se sa nama

OKO NAS

OPET BITKA ZA VALDANOS: Samo Vujice nema

Objavljeno prije

na

Tri godine nakon propadanja dva tendera za davanje u dugoročni zakup Valdanosa, crnogorska Vlada opet juriša na tu prekrasnu uvalu. Naime, Nacrtom Prostorno-urbanističkog plana (PUP) Ulcinja, koji je izradila (što nije slučaj s nijednom drugom opštinom u zemlji), ona je „velikodušno” predvidjela da se hoteli (ukupne površine od preko 110 hiljada kvadratnih metara), kao u ranije donijetoj Studiji lokacije, ne projektuju u srcu Valdanosa, odnosno u maslinjaku, već na obodima uvale, tačnije na poluostrvu Mendra. Čak su i neki raniji čelnici Ulcinja izrazili zadovoljstvo takvim prijedlogom Ministarstva održivog razvoja i turizma, te namjerom da umjesto 1.600, u Valdanosu bude 900 kreveta. Vile za prodaju još se ne spominju.

No, tako nešto nemoguće je u okviru postojeće legislative. „Naime, Prostornim planom morskog dobra koji je plan višeg reda od Studije lokacije, definisano je da se ovaj prostor može koristiti tek za rekreativne namjene (pješačke i biciklističke staze), kao i da je na njemu predviđena samo zelena površina”, navodi se u Izvještaju Tenderske komisije za realizaciju projekta turističke valorizacije Valdanosa i Ostrva cvijeća o rezultatima tendera za izdavanje u dugoročni zakup kompleksa Valdanos u opštini Ulcinj od 23. novembra 2010. godine. A koje je potpisao predsjednik te komisije i ondašnji i sadašnji potpredsjednik Vlade Crne Gore Vujica Lazović, osoba protiv koje je zbog skandaloznog vođenja tenderskog procesa MANS pokrenuo krivičnu prijavu. Zaista, način na koji je vicepremijer godinama vodio postupak za izdavanje u zakup Valdanosa jednoj potpuno nereferentnoj firmi predstavlja školski primjer kršenja predviđenih procedura, a što je kasnije nastavljeno prikrivanjem dokumentacije o tom skandalu.

Naime, prvorangirana na Vladinom tenderu, britanska kompanija Cubus lux je od svog osnivanja 2003. godine poslovala s gubicima. U godinama kada je crnogorska Vlada htjela da im izruči Valdanos (2010. i 2011) imala je ukupni gubitak od gotovo 40 miliona funti. Ukupne obaveze bile su veće od vrijednosti imovine firme. No, ta je mala britanska kompanija bila samo istureni igrač, a posao je, kao i u nizu drugih privatizacija, trebalo da pripadne domaćim Englezima. Oni s boljim pamćenjem sjetiće se da je jedan crnogorski biznismen najavljivao da će se „2013. u Valdanosu održavati bokserski spektakli”. Duša ga je boljela, kako je govorio, što je ta investicija od nekoliko stotina miliona eura propala.

Boli je nakon pada tendera imao i Lazović. On je i dalje bestidno poručivao da je Cubus lux ispunila sve uslove tendera, čak navodio da će se ta firma ponovo javiti kada se raspiše sljedeći oglas za Valdanos.

Ne pamtim da je poslije toga iko više pominjao famozni Cubus lux, iako su nam naši zvaničnici prijetili da će oni silne pare uložiti neđe drugo, a ne kod nas. Ali, nijesu stigli daleko. Cubus lux je većinu poslova imao u susjednoj Hrvatskoj i gotovo sve kompanije koje su poslovale u njegovom okviru završile su u stečaju. Imao je, pored ostalog, marinu na Ugljanu, kod Zadra, i bio je to prvi nautički objekat na Jadranu koji je završio u stečajnom postupku. Čak je ostao bez kazina u hotelu Histria u Puli, jer mu je Vlada Hrvatske u maju 2011. godine oduzela pravo da priređuje igre na sreću pošto u propisanom roku nije mogao da pribavi garanciju banke u iznosu od 208 hiljada funti. Kao posljedica katastrofalnih poslovnih pokazatelja, odnosno nedostavljanja polugodišnjeg finansijskog izvještaja, Londonska berza je u aprilu 2012. godine ukinula dozvolu za trgovanje akcijama Cubus luxa.

Ali, nije ovđe riječ o toj gubitničkoj kompaniji, nego o sistematskom, katastrofalnom ponašanju crnogorskih vlasti prema najljepšoj uvali na Jadranu, sa 18 hiljada stabala stoljetnih maslina i plažom koja je spomenik prirode, a koja upravo zbog ovakvih opasnih namjera vlasti i njoj bliskih tajkuna pred našim očima propada. Zato je Vlada premijera Igora Lukšića da bi prikrila tu blamažu pokušala da za propast tendera okrivi MANS, ulcinjski civilni sektor i udruženja maslinara. „Sada bih volio da neko ko je doprinio da se pojavi sumnja u Cubus Lux i da dođemo do ovakvog nesretnog završetka, objasni ljudima zbog čega nijesmo stvorili uslove da se 600 ili 700 ljudi zaposli”, grmio je Lukšić.

Kao da mu u svakoj prilici Ulcinjani nijesu govorili: u Valdanosu ne treba da se gradi. Taj predivan prostor treba valorizovati po međunarodnim ekološkim standardina, da to bude oaza bez betona, a stvarnim vlasnicima moraju se vratiti nasilno oduzete masline, jer ih samo oni mogu ravitalizovati. Hotele treba graditi u Ulcinju na onim lokacijama đe su nekada i bili. Vlada tek treba da privoli nove vlasnike da poštuju potpisano. I tada će se zaposliti ne 600 ili 700 ljudi, već tri puta više.

Taj će proces u Ulcinju neminovno krenuti, kao što je ovih dana počela javna rasprava o PUP-u. U Pozitivnoj, koja je dio opštinske vlasti, kažu da zbog predloženog rješenja za Valdanos taj dokument neće podržati. “Zaštita te uvale je, na naše insistiranje, ušla i u koalicioni sporazum, pa smatram da je obaveza naših partnera da zajednički pokušamo da ubijedimo Vladu Crne Gore, koja radi ovaj planski dokument, da prihvati ovaj stav”, kaže predsjednik Opštinskog odbora te stranke Dritan Abazović.

Kada bi ovu poruku razumjeli u Vladi Crne Gore, iskupili bi se za skandal koji su cijeloj zemlji priredili prije tri godine. Mir bi se vratio u Valdanos i proširio čitavim Ulcinjem.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo