Povežite se sa nama

OKO NAS

ŽIVOT U KAMPOVIMA ZA RASELJENE ROME I EGIPĆANE: Geto ili integrisanje?

Objavljeno prije

na

Zbog oružanih sukoba, koji su se dogodili 90-ih godina na terotriji bivše SFRJ, više od tri miliona ljudi je raseljeno unutar i izvan granica četiri zemlje: Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Veliki broj njih je i dalje raseljen u cijelom regionu, a neki od njih stanuju u uslovima koji ne ispunjavaju minimalne standarde. Situacija je posebno zabrinjavajuća u Podgorici u kampovima Konik I i II, gdje su smješteni Romi koji su izbjegli sa Kosova.

Konik, mjesna zajednica udaljena svega pet kilometara od centra glavnog grada Crne Gore, je lokacija na kojoj je smješten najveći broj izbjeglih i raseljenih osoba posebno Roma i Egipćana, koji su usljed ratnih dešavanja na Kosovu bili priniđeni da ostave svoje ognjište.

Petrit Veseljaj, mladić smješten u Kampu I na Koniku, kaže da živi u uslovima koji su ispod svakog nivoa ljudskog dostojanstva: “Živim u kampu od 2000. godine, kada smo se uselili u ovu baraku. Tada nam je rečeno da je ovo privremeno rješenje, ali evo već petnaesta godina prolazi, a mi i dalje živimo u kampu, s tim što je sada još gore, pogotovo od 2012. kada je veći dio kampa nestao u požaru, nakon čega su Romi ponovo živjeli pod šatorima pola godine.”

Ovaj mladić živi sa majkom, suprugom i dvoje djece u sobi od 15 kvadrata, bez električne energije već dvije godine, što im dodatno otežava život.

Veseljaj kao najveći problem življenja u Kampu navodi to što se romskoj zajednici uskraćuje pravo na izbor.

“Kada je veći dio kampa izgorio pričalo se da je onima kojima je baraka tada izgorela ponuđeno da se presele u vojne kasarne u Maslinama, ali nisu pristali. Zašto sada niko ne nudi drugu opciju? Ja bih najviše volio kada bih živio u komšiluku gdje ima pripadnika i drugih nacija, a ne samo Roma”, kaže Veseljaj.

Prema konvenciji o ljudskim pravima “svi ljudi su jednaki i svi treba da imaju ista prava bez obzira na boju kože, vjeru, naciju ili neko drugo određenje”. Međutim, prema mišljenju sagovornika Monitora to nije slučaj kada su Romi u pitanju.

Mehmed Ali Garipi dijeli mišljenje komšije Veseljaja i dodaje da je svakim danom sve teže i gore. On kaže da se čuju razna obećanja da će krenuti gradnja stanova, ali ovih dana je aktuelna priča o novim kontejnerima za one koji i dalje žive u barakama. No, oni ne žele da prihvate kontejnere jer se plaše da će ih zadesiti ista sudbina kao i njihove komšije kojima je obećano da će dobiti stanove čija je gradnja trebala da počne još prošle godine.

Vladimir Bošković, koji je kao pravni konsultant OSCE-a bio angažovan u radnoj grupi koja je izradila nacrt zakona o socijalnom stanovanju, o problemu stanovanja i mogućim rješenjima raseljenih Roma koji žive u kampovima I i II na Koniku za Monitor kaže:

“Moje je mišljenje da kamp na Koniku treba zatvoriti, tako što će se romske porodice po utvrđenoj listi prioriteta (broj članova, bolesni ili osobe sa invaliditetom, samohrani roditelji) seliti u socijalne stanove u zgradama sa neromskim stanovništvom. To što će stanovati sa ostalim građanima ubrzaće inkluziju, obrazovanje, zapošljavanje i sve ostalo što se u uslovima sabirnog logora kakav postoji na Koniku – ne može ostvariti. Ti kampovi, sadašnji ili neki budući, pa i malo kvalitetniji, ne služe ničemu osim da se Romi drže na jednom mjestu da bi se lakše kontrolisali. To je naravno moje mišljenje”.

Bošković dalje objašnjava da je najbolje Rome pitati koji su njihovi problemi i zajedno sa njima iznaći održivo rješenje.

“Ukoliko tamošnji Romi smatraju da će biti bolje zaštićeni ako su grupisani na jednom mjestu, onda im treba pomoći da tu ili negdje drugo podignu odgovarajuće naselje. Nije to prevelika investicija ni za donatore ni za eventualno učešće Vlade iz budžetskih sredstava: danas se m2 prostora može graditi za 200-250 eura, ukoliko se od opštine dobije besplatno odgovarajuće građevinsko zemljište oslobođeno plaćanja naknade za njegovo komunalno opremanje”, kaže Bošković.

Prema njegovom mišljenju, da bi se konkretno zaključilo šta je za tamošnje Rome bolje – da li da žive sa ostalim građanima ili u svom romskom naselju, kakav tip objekata i naselja im odgovara, kako povezati rješavanje njihovih stambenih potreba sa obrazovanjem i zapošljavanjem, potrebno je detaljno istraživanje i tek na osnovu tih podataka ponuditi ozbiljne alternative ovome što se sada radi ili pokušava.

Početkom juna u Podgorici je organizovan okrugli sto Civilni monitoring regionalnog stambenog programa sa posebnim osvrtom na stambeno zbrinjavanje Roma. Na njemu su govorili predstavnici Igmanske Inicijative, Ministarstva rada i socijalnog staranja, UNHCR u Crnoj Gori, Fondacije za otvoreno društvo iz Budimpešte i predstavnici romskih organizacija i udruženja. Tada je u svom izlaganju glavni pregovarač i koordinator za IPU Aleksandar Andrija Pejović kazao da je planiran projekat “IPA 2013. Iznalaženje održivih rješenja za interno raseljena lica i stanovnike kampa Konik II faza”, čiji je korisnik Ministarstvo rada i socijalnog staranja. U okviru aktivnosti koje su planirane ovim projektom očekuje se izgradnja 96 stambenih jedinica za stanovnike kampa na Koniku, kao i podrška socijalnoj integraciji, zapošljavanju i obrazovanju Roma i Egipćana .

Takođe, planirano je da, naravno uz pomoć međunarodne zajednice, izbjeglički kampovi Konik I i II budu zatvoreni do 2016. godine, kada bi na njihovom mjestu trebalo da budu izgrađeni stambeni blokovi. Međutim, u junu 2012. kada je buknuo požar u kampu I na Koniku obećani su stanovi u zgradama, ali umjesto stanova dati su im kontejneri. Tada je rečeno da će gradnja stambenih jedinica krenuti početkom prošle godine, ali prolazi i 2014, a radovi još nijesu ni počeli. A Romi i Egipćani i dalje žive u uslovima koji su nedostojni čovjeka i nadaju se da će i njima osvanuti bolje jutro.

Serđan BAFTIJARI

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo