Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE – SUDBINA RUDNIKA UGLJA: Iz šupljeg u prazno

Objavljeno prije

na

rudnik-berane

U Rudniku mrkog uglja u Beranama vri kao u kotlu, a proizvodnja, nakon posljednje privatizacije, nikako da počne. Bura je započela prije dva-tri mjeseca, kada je objavljeno da je rudnik od grčke kompanije Balkan enerdži preuzela firma Metalfer iz Sremske Mitrovice. Tada je došlo do natezanja između radnika i novih vlasnika, koji, doduše, zbog komplikovane procedure, do sada nijesu uspjeli da se uknjiže u Cetralni registar privrednih subjekata.

Radnici tvrde da zbog nebrige vlasnika i Vlade rudnik mjesecima trpi ogromne štete.

„Od kako je isključena struja, ispumpavanje vode iz jame Petnjik je potpuno obustavljeno, tako da je najvjerovatnije došlo do potapanja podzemnih prostorija. Problem je u tome što mi ne možemo da se spustimo do jame i da utvrdimo u kakvom stanju se nalazi. Međutim, vidjeli smo da je voda na površinskom dijelu rudnika potopila visokonaponski transformator, što ukazuje da vrijedna imovina propada”, pričaju rudari.

Кompanija Metalfer nije odustala od aktiviranja rudnika uglja u Beranama, ali je u međuvremenu dobila dvije ponude za preuzimanje rudnika uglja u Srbiji ili Republici Srpskoj u slučaju neaktiviranja beranskog. Predstavnici Metalfera su početak proizvodnje najavili za jun, ali radnici od marta ne dozvoljavaju priključenje na elektromrežu i bilo kakve aktivnosti zbog spora sa ranijim poslodavcem, kompanijom Balkan enerdži, koja im duguje nekoliko zarada. Oni su tražili da im se odmah uplati pet zarada, dok je Metalfer i njihov partner, Premogovnik Velenje iz Slovenije, ponudio isplatu dvije plate odmah i jedne zaostale mjesečno uz nove zarade.

,,Uključenje struje naložio je glavni energetski inspektor, a radnici su spriječili planirani početak remonta, tako da proizvodnja ne može početi u junu kako je planirano i dogovarano sa potencijalnim kupcima”, saopšteno je ovih dana iz Metalfera.

U toj kompaniji smatraju da su radnicima dali korektnu ponudu i da bi, da nije bilo opstrukcija, oni do sada primili četiri plate, koliko i svi oni koje bi u međuvremenu zaposlili.

,,Svako odlaganje remonta nosi mogućnost da se jama u međuvremenu poplavi do nivoa da infrastruktura bude bespovratno uništena. To bi predstavljalo kraj za rudnik. Sa partnerom smo krajem prošle godine počeli analizu beranskog rudnika i reinterpretaciju ranijih geoloških nalaza. Napravili smo plan razvoja, izmirili jedan dug prema Elektroprivredi u pokušaju pomoći očuvanju osnovih jamskih funkcija i donijeli odluku o preuzimanju rudnika. Prenos u Centralni registar privrednih subjekata je u toku, a bio je odgađan iz formalnih razloga zbog kašnjenja strane dokumentacije prethodnog vlasnika. Rješavaju se i komplikovane zakonske procedure za reprogram zatečenih obaveza prema državnim institucijama. Uspostavili smo korektnu saradnju sa opštinom Berane, ugovorena je nabavka eksploziva i drvne građe preko lokalnih firmi i obavljeni razgovori sa preko 100 zainteresovanih kandidata za rad u rudniku”, poručili su iz Metalfera.

S druge strane, rudari pitaju da li je mnogo to što traže, i podsjećaju da od novog vlasnika zahtijevaju samo isplatu pet, od 11 zarada.

,,Međutim, nismo naišli na razumijevanje, zbog čega je opstanak rudnika doveden u pitanje. Ne možemo da vjerujemo da niko nije u stanju da obezbijedi 50.000 eura, koliko je potrebno za isplatu pet zaostalih zarada”, kažu rudari, koji novom vlasniku predlažu susret, ali u prisustvu predstavnika Vlade i sindikata.

Dok saopštenja lete s jedne na drugu stranu, rudnik polako, ali, sigurno tone. Suvišno je podsjećati da je Rudnik mrkog uglja jedina firma u Beranama koja bi mogla da radi.

Koga je, u stvari, još briga za beranski rudnik. Vladu? Zar nije ista Vlada preko privrednih sudova dozvolila da u rudniku već propadnu skupocjene mašine za automatsko kopanje uglja, koje su ostale u jami Petnjik nakon odlaska Slovaka i propasti prve privatizacije još prije dvanaest godina. Mašine su zatrpane zemljom, i njihovo eventualno izvlačenje ne bi bilo ekonomski opravdano, iako im je vrijednost svojevremeno procijenjena na tri i po miliona eura.

Jedan od članova komisije koja je bila formirana u beranskom Rudniku uglja kako bi se utvrdila stvarna vrijednost te opreme radi prodaje, rekao je Monitoru da bi vađenje mašina koštalo više nego što one trenutno vrijede, da bi to „bio uzaludan i težak posao”. Trista tona željeza bi trebalo izvući nekoliko kilometara zatrpanim tunelima i iznijeti sa dubine od dvjesta metara.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, sastavljenom od kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera izbili su nesporazumi koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Svoj udio u privatizaciji Slovaci su tada prikazali uvezenom opremom za automatsko kopanje rude. Nakon što je završena eksploatacija u jednom od osam polja jame Petnjik, oprema je ostala pod zemljom. Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je prije skoro sedam godina kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga nije bilo ništa, a sve to uz potpunu i prećutnu saglasnost Vlade, iz koje je obično dobijan komentar tipa – „bolje bilo kakav investitor neko nikakav”.

Grčka firma Balkan enedži je malo prije kupovine rudnika u Beranama, avgusta 2007. godine, registrovana u Podgorici za poslove proizvodnje, prometa i usluga. Zvanično je saopšteno da je to navodno podružnica grčkog koncerna Restis Group čiji je vlasnik milijarder Viktor Restis.

Kada je Restis odustao od beranskog rudnika, od jednom se pojavio Metalfer. Kako i otkuda, teško bi bilo objasniti. Šta će biti? Izvjesno je da je sa 167 miliona tona u čitavom basenu, Berane grad koji bukvalno leži na uglju. Nije li grijeh da to blago stoji neiskorišteno, a da grad, sa druge strane, bude jedan od najsiromašnijih u državi.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

OKO NAS

NOVI KONCEPT GAZDOVANJA ŠUMAMA: Slovenačka metodologija smanjuje prihode opštinama?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto dosadašnjeg modela, prema kojem je lokalnim samoupravama pripadalo 70 odsto od koncesija na šumu na njihovoj teritoriji, novim zakonskim rješenjima predviđena je metodologija koja će znatno korigovati prihode

 

Novi koncept gazdovanja šumama značajno će korigovati prihode, koje su do sada lokalne samouprave ubirale po osnovu naknada od koncesija za eksploataciju šuma. Program reorganizacije koncesionog korišćenja šuma, kojim je to preporučeno, prošlog mjeseca usvojila je Vlada. To će, prema onome što je nedavno iza skupštinske govornice najavio ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja Milutin Simović, biti i u odredbama novog Zakona o šumama.

U novom sistemu organizacije šumarstva, prodaja drvne sirovine realizovaće se kroz berzu drveta na šumskim stovarištima. Time će, tvrdi ministar,  biti postignuto bolje vrednovanje drvne sirovine.

Program reorganizacije koncesionog korišćenja šuma podrazumijeva i reorganizaciju Uprave za šume (UzŠ) u privredno društvo Šume Crne Gore DOO (ŠCG) u vlasništvu države. To preduzeće „obavljalo bi javne i komercijalne funkcije u upravljanju i gazdovanju šumama, a u skladu sa principima funkcionisanja privrednih društava.“

„Funkcije državne uprave, uključujući regulisanje postojećeg sistema koncesija, koje se ne mogu prenositi na privredno društvo, ostale bi i dalje u nadležnosti organa uprave. Privredno društvo ŠCG bi se uspostavilo za komercijalno korišćenje državnih šuma, van koncesija, uključujući obavezu za obezbjeđivanje tehničkih i bioloških investicija u državne šume…“ – piše u Programu.

Prema važaćem zakonu, lokalnim samoupravama pripada 70 odsto od naplaćenih koncesionih naknada na šume, koje se posijeku na njihovoj teritoriji. To su, za neizdašne budžete opština na sjeveru, značajan sredstva. Na primjer,  po tom osnovu, opština Berane ove godine namjerava da prihoduje 800.000, Pljevlja više od pola miliona,  Kolašin 230.000, Plav 100.000 eura …

Simović je ocijenio da je dosadašnji model naknada lokalnim samoupravama neodrživ. Najavio je da će biti značajno  izmijenjen, nakon  usvajanja novog Zakona o šumama. On je,  argumentujući svoj stav, odnosno,  nova zakonska rješenja,  uputio i svojevrstan prijekor lokalnim samoupravama  na sjeveru. Naveo je primjer Opštine Rožaje koja je prošle godine po osnovu naknada za korišćenje šuma naplatila 504.000 eura. Od toga, tvrdi ministar, ništa nije vraćeno u šume.

„Taj prihod se po zakonu tretirao kao izvorni prihod jedinice lokalne samouprave i sva sredstva su trošena za finansiranje lokalne administracije i tu je negdje bio suštinski problem sa aspekta korišćenja tih sredstava. Nešto što je uzimano iz šume prirodno je bilo da se vraća šumi za održavanje šumskih puteva za uzgojne radove… Ekonomija lokalnih samouprava ne može počivati samo na koncesionoj naknadi…“ – objasnio je Simović.

U Programu  su navedeni i uporedni podaci, kada je riječ o lokalnim prihodima od korišćenja šuma u našoj i zemljama u regionu. Navodno, izdvajanje lokalnim samoupravama, po tom osnovu, kod nas je četiri do osam  puta veće nego u Hrvatskoj, a skoro 40 puta nego u Srbiji.

Autori Programa predlažu da ubuduće u Crnoj Gori bude primjenjivana slovenačka metodologija. Slovenija lokalnim samoupravama izdvaja pet odsto  vrijednosti od prodaje drveta, odnosno,  četvrtinu  sredstava budžetskog Fonda za šume, u koji državno preduzeće uplaćuje 20 odsto od prodaje drveta iz državnih šuma. U Programu navode i da bi se ta sredstva mogla koristiti namjenski za izgradnju i održavanje lokalne putne infrastrukture.

U lokalnim samoupravama na sjeveru ili nijesu upoznati da im slijedi značajno smanjenje prihoda od šume posječene na njihovoj teritoriji ili su prilično zabrinuti najavama ministra Simovića. Većina  zaduženih za lokalne finansije, ipak, nijesu željeli da komentarišu najavljena zakonska rješenja. Čekaju, objašnjavaju, da vide nacrt zakona.

Mojkovčanima je, međutim, već jasno da će im nove zakonske odredbe donijeti nove izazove.

Predsjednik Opštine Ranko Mišnić podsjeća da su lani po osnovu naknade od koncesija za šume prihodovali 92.700 eura. Polovina tog iznosa, kaže, naplaćena je po osnovu koncesija za korišćenje mineralnih sirovina.

„Koncesione naknade u ukupno ostvarenim prihodima,  koji su ustupljeni Opštini od strane države,  iznosili su blizu 36 odsto, iz  čega se jasno vidi koliko je to značajan prihod za našu lokalnu samoupravu. Imajući u vidu ranije izmjene i dopune zakona koji su značajno umanjili lokalne prihode – komunalne takse i naknade za održavanje lokalnih puteva – ovo bi dodatno iskomplikovalo situaciju kada je finansijska održivost naše opštine u pitanju“ – kazao je Mišnić za Monitor.

U kolašinskoj Opštini objašnjavaju da još ne znaju tačno šta će donijeti novi Zakon o šumama, ali objašnjavaju da su pretprošle godine od tog prirodnog  bogastva prihodovali više od 317.000, a lani oko 213.000 eura. To je 10, odnosno, pet odsto ukupnih lokalnih prihoda.

„Kada budemo imali konkretan nacrt Zakona, mi ćemo ga pažljivo analizirati i u redovnoj proceduri dati eventualne primjedbe i sugestije. Generalno, Opština Kolašin pozdravlja napore Vlade i podržava sva rješenja koja će doprinijeti boljoj valorizaciji i održivom upravljanju šumskim bogatstvima. Takođe, vjerujemo da će se prilikom donošenja izmjena navedenog zakona    voditi računa o njegovim finansijskim efektima na opštine u Sjevernom regionu, kako ne bi došlo do ugrožavanja njihove finansijske održivosti“ – očekuje sekretar za finansije Dragan Bulatović.

Svoju nadu u brigu Vlade o sjeveru on potkrepljuje činjenicom da je „prošlogodišnjim Zakonom o finansiranju lokalne samouprave propisano da se opštinama u tom dijelu države ustupa 50 odsto prihoda od poreza na dohodak fizičkih lica“. Ranije, podsjeća Bulatović, procenat je bio značajno niži. To je tvrdi „značajno doprinijelo održivosti i stabilnosti lokalnih javnih finansija u ovom regionu“.

Pedloženi organizacioni model sektora sa ŠCG i preostalim koncesijama može da generiše godišnje preko 16 miliona eura  ukupnog prihoda od korišćenja državnih šuma, ocjenjuju autori Programa reorganizacije koncesionog korišćenja šuma. To je predstavlja više nego dvostruko uvećanje prihoda (u odnosu na 2017. godinu), a time i nacionalnog bruto društvenog proizvoda sektora šumarstva.

                                                     Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NA SVIM VEĆIM CRNOGORSKIM RIJEKAMA REGISTROVANO ZAGAĐENJE: Naših ruku djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema izvještaju o stanju životne sredine najzagađenije rijeke u Crnoj Gori su Vezišnica, Ćehotina, Morača, Ibar, Lim i Grnčar, dok se nešto niža zagađenost pojavljuje na Tari, Rijeci Crnojevića i Zeti

 

Iako  u Ustavu piše da smo ekološka država, dok rijeke u našoj himni nose glas o vječnosti Crne Gore, realnost ne pokazuje da nam je naročito stalo do crnogorskih vodotoka. Gradske deponije u gotovo svakom većem gradu u centralnom dijelu ili na sjeveru Crne Gore smještene su na obalama ili u blizini rijeka.

Na teritoriji opštine Bijelo Polje registrovano je 220 nelegalnih odlagališta otpada na Limu. Da Lim nije izuzetak, pokazuje i posljednja Vladina informacija o zaštiti životne sredine, prema kojoj je na gotovo svakoj većoj crnogorskoj rijeci registrovano zagađenje. Dobar kvalitet vode ja na rijeci Bojani, dok je najčistija Piva. Većina ovih rijeka tok nastavlja van granica Crne Gore, pa i zagađenja nose susjednim državama.

U nevladinoj organizaciji Green Home ističu da su prema izvještaju o stanju životne sredine najzagađenije rijeke u Crnoj Gori: Vezišnica, Ćehotina, Morača u dijelu nizvodno od gradskog kolektora, Ibar, Lim (ispod Bijelog Polja) i Grnčar (na području Gusinja). Nešto niža zagađenost pojavljuje se na Tari i to na dijelu ispod Mateševa, Mojkovca i Đurđevića Tare, zatim Rijeci Crnojevića i Zeti.

„Rezultati mjerenja pokazuju veliku osjetljivost ovih vodenih sistema, prije svega u režimu niskog vodostaja, kao i poslije velikih kiša”, kaže za  Monitor Irma Muhović iz NVO Green Home.

Ihtiolog i profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF) Danilo Mrdak za takvo stanje krivi institucije. „Svjedoci smo pravog malog takmičenja među institucijama koje, kada se nešto loše desi, imaju potrebu da se ograde od nadležnosti. A kad treba uzeti novac ili neku naknadu, svi su prvi. Odgovornost ne može da bude na neodgovornim pojedincima jer da nema zakona u Evropskoj uniji i tamošnji ljudi bi se isto, ako ne i gore ponašali”, pojašnjava Mrdak za Monitor.

To potvrđuje naše iskusvo. Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma, Uprave za vode i Hidrometeorološkog zavoda (HMZCG) u isti čas su kazali Monitoru za koja pitanju nijesu nadležni. Ministarstvo, međutim, nije bilo toliko ažurno da odgovori na pitanja Monitora, koja jesu u njegovoj nadležnosti. Agencija za zaštitu životne sredine, koja je možda najpozvanija da govori o ovom problemu, od ponedjeljka ne odgovara na pitanja.

Direktorica Odsjeka za kvalitet voda u HMZCG Nevenka Tomić tvrdi da na osnovu rezultata fizičko-hemijskih analiza najzagađeniji su donji tokovi Morače, Ibra, Ćehotine, Lima i Ljuboviđe, koje imaju umjeren ili loš status kvaliteta.

„Ovakvo stanje, odnosno zagađenja, dolazi najviše ulivom otpadnih komunalnih voda iz naseljenih zona i industrijskih izvora, raznih radionica, septičkih jama kao i divljih deponija, eksploatacija pijeska, spiranja saobraćajnica i zemljišta u slučaju kiša, posebno velikih bujica, izgradnja puteva“, navodi Tomićeva u odgovoru za Monitor.

Iz Uprave za vode tvrde da je Crna Gora, kao obavezu iz Okvirne direktive o vodama (EU), donijela „planove upravljanja vodnim područjem“ – najvažnija planska dokumenata u toj oblasti. Međutim, iako je završena javna rasprava i urađena strateška procjena uticaja, još se čeka da Vlada usvoji ova dokumenta.

„Treba napomenuti da je za implementaciju mjera potrebno izdvojiti pozamašna finansijska sredstva, te je za isto potrebno vrijeme ali i stručni i administrativni kapaciteti, te koordinisan pristup svih institucija uključenih u proces upravljanja vodama. Učešće javnosti, informisanost građana kao i medijske kampanje podizanja svijesti o nezamjenljivosti vode kao resursa i uslova egzistencije, pomoći će nam svima kako bi dugoročno zaštitili crnogorske vodotoke od zagađenja“, navodi se u odgovoru Uprave.

Crna Gora će za pregovore sa EU oko životne sredine (Poglavlje 27), odnosno za usklađivanje sa evropskim standardima, morati da izdvoji oko dvije milijarde eura. Najveći dio tih sredstava ići će na otpadne vode i tretiranje otpada, gdje i dalje ne bilježimo značajan napredak.

Vodotoci rijeka su iz godine u godinu sve manji, a zagađenje je isto ili veće. Ukoliko se voda smanjuje, nešto što se nekada smatralo malim zagađenjem, postaje mnogo veći zagađivač.

Muhovićeva smatra da je u Crnoj Gori glavni problem nedovoljna primjena Zakona o vodama i podzakonskih akata, koji propisuju mjere za održavanje i zaštitu kvaliteta voda. Zakon se, tvrdi, ne primjenjuje najviše zbog nedostatka tehničkih i ljudskih resursa za učestaliju kontrolu kvaliteta vode i kontinuirani nadzor izvora zagađenja. „Veoma je problematično to što se ekološka pitanja i dalje shvataju olako, te se i problemi rješavaju sporadično, a najčešće se reaguje samo na posljedice, a ne i na izvor problema“, navodi Muhovićeva. „Usljed nedostatka kapaciteta i nedovoljno znanja i ekspertize, često izostaje pravovremena reakcija sa lokalnog nivoa, što za posljedicu ima kasne reakcije viših instanci a u konačnom i neprocesuiranje odgovornih za štetu u životnoj sredini“.

Predsjednik Saveza sportskih ribolovaca Crne Gore Omar Bašić tvrdi da lokalne uprave izbjegavaju odgovornost kada je riječ o zagađenju rijeka.

„Lokalne samouprave ne žele da riješe određeni problem proglašavajući se nenadležnim. Nije njegova briga da se bave time,  ali jeste mu briga da ima zvanje inspektora, sekretara, komunalnog policajca i jeste mu nadležnost da prima platu“, kaže Bašić za Monitor.

Danilo Mrdak smatra da naše institucije samo treba da primijene ono šta piše na papiru. Tvrdi da su zakoni dobri, samo su zalud pisani.

„Odavno je uvaženo pravilo da zagađivač plaća. Ali, kad se napravi šteta onda ispliva svo zamešateljstvo pa obično sve na sudu pada ili je teško dokazivo iz hiljadu i jednog razloga, a jasno je ko je napravio štetu kao što je 2+2=4. Čak i tužioci i sudije kažu da je sve jasno, ali pravno je napravljeno niz prestupa. Advokati to obore na sudu ili tužioci i ne pokrenu tužbu jer znaju da je osuđena na propast“, kaže Mrdak.

On smatra da bi se dosljednom primjenom okvirne direktive o vodama Riješilo 90 odsto problema na našim rijekama. Ako to uradimo, tvrdi, sve bi se moglo riješiti za pet godina.

„A onda kad budemo pričali našoj djeci i pokazivali im slike rijeka iz ovog perioda, oni nam neće vjerovati. Ili će možda pomisliti da je ovdje živjelo neko divlje pleme“, kaže kroz gorku šalu Mrdak.

 

Do tada ćemo biti samo papirnata ekološka država.

 

Mrdak: Sreća je što nemamo industriju

 

Danilo Mrdak smatra da je sreća po naše rijeke (a žalsot po državu i građane) što nemamo veliku industriju u Crnoj Gori. Zbog toga je zagađenje naših rijeka uglavnom organskog porijekla bilo da se radi o komunalnim otpadnim vodama ili ispustima individualnih objekata za stanovanje ili, pak, farmi životinja.

Teži oblici zagađenja – industrijskog – vezani su za Pljeljva i Bijelo Polje. Rudnik uglja ima svoj prečišćivač voda, ali je zagađenje evidentno, dok poprilično zagađenje u Ćehotinu dospijeva iz okana rudnika Šuplja stijena. U Bijelom Polju najveći zagađivači su klanice, mljekare i postrojenja za preradu mesa, kao i živinarske farme.

„I naravno, da ne zaboravim omiljeni sport crnogorskih građana da svaki komad stare kućne tehnike, wc sanitarija, starih automobila moraju da gurnu u potoke i rijeke, jer voda će to ponijeti. O drugom manjem otpadu tipa boca, plastike, kesa neću ni da pričam. Svako selo ima neku svoju prećutno odabranu deponiju koja je po pravilu na obali seoske rijeke ili potoka. Sve to za vrijeme velikih kiša dolazi u veće vodotokove. Divlje deopnije uz Lim, Moraču i Zetu su tek zastiđe“, kaže Mrdak.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MUTNE RIJEKE: Tara opet pretvorena u kaljugu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Informacije o novom ekološkom zlodjelu na Tari obišle su region, ekološki aktivisti zahtijevali hitnu reakciju i pisali UNESKO-u, rijetki turisti razočarano odustajali od raftinga… Nadležni su za  sudbinu Tare saznali iz medija

 

Inspekcija za vode utvrdila je da je do najnovijeg  zamućenja rijeke Tare, posljednjeg dana jula,  došlo zbog radova na Bjelojevićkoj rijeci – pritoci Tare, i to na izgradnji regionalnog puta, čiji je investitor Direkcija za saobraćaj, a izvođač kompanija Bemaks. Iz Uprave za inspekcijske poslove su pojasnili i da je rijeka  zamućena od zemljanih radova, koji se izvode na dionici puta Mojkovac – Vragodo.

Kažu i da za te radove nije potrebno sprovoditi postupak procjene na životnu sredinu,  jer se radi o putu dužine od nešto preko jedanaest kilometara. Kako objašnjavaju,  „uredbom o projektima za koje se vrši procjena uticaja na životnu sredinu propisano je da se takva procjena može tražiti jedino za magistralne i regionalne puteve u dužini od preko 20 kilometara“.

Najvećim dijelom toka kroz Crnu Goru, od  Mojkovca do Šćepan Polja, rijeka je u petak 31. jula tekla potpuno mutna, a kako tvrde ekološki aktivisti, sedmicama prije toga  prilično zamućena.

Krajem jula mutna Tara, kažu u turističkim agencijama, obesmislila je  reklame kojima se ljubitelji raftinga pozivaju na tu rijeku.  Rijetki turisti nijesu htjeli da se spuste niz „rijeku koju su zatekli u užasnom stanju“. Na primjer,  grupa  turista iz Belgije, kako je novinarima ispričao predsjednik Udruženja raftera i stanovništva NP Durmitor, Veljko Ostojić, otišli su u ubjeđenju da su prevareni.

„Reklamiramo Taru kao rijeku čija se voda može piti. Takođe, turistima kažemo i da je pod dvostrukom zaštitom – kao svjetska kulturna i prirodna baština UNESCO-a i  pod zaštitom programa Man of biosphere (čovjek i biosfera). Na našim reklamnim fotografijama je plavozelena rijeka… Sreća u nesreći je što ovih dana nemamo najavljene grupe za rafting, inače,  ode i obraz i poslovni ugled. Ovo je užasno“, kazali su Monitoru u jednoj od kolašinskih turističkih agencija.

Ispod mojkovačkog starog mosta, umjesto bistre  vode, i 5. avgusta,  tekla je kaljuga. Nadležni su za  mutnu Taru, priznaju, saznali iz medija.

,,Ministarstvo održivog razvoja i turizma je danas odmah  povodom informacija,  koje smo dobili putem medija,  o zamućenju rijeke Tare na potezu od Mojkovca do Šćepan Polja, poslalo pisani zahtjev Upravi za inspekcijske poslove da u najhitnijem roku uputi nadležne inspekcije na teren, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja”, sopštili su iz tog ministarstva 31. jula Radiju Slobodna Evropa (RSE).

Iz civilnog sektora su za  ekocid na Tari, prije inspekcijskog nalaza,  optužvali uglavnom  investitore malih hidroelektrana (mHE). Kažu da  izgradnja pristupnih puteva do mHE dovodi do ispiranja hiljada tona šljunka, zemlje i otpada u samo korito Tare.

O najnovijem ubijanju rijeke  nevladina Koalicija za održivi razvoj (KOR)  obavijestila je i  UNESCO.  Fotografije  i video zapisi uništavanja Tare  biće poslati i   Delegaciji Evropske unije u Crnoj Gori.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo