Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA: Destabilizovati sistem

Objavljeno prije

na

Kako opozicija, nakon lokalnih izbora u Podgorici i nekoliko drugih gradova – te neuspjeha u konstituisanju vlasti, treba da djeluje u narednom periodu

Prof. dr Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore
Potrebna snažna koordinacija svih antivladinih snaga

Prošle godine, prije predsjedničkih izbora, u intervjuu Monitoru, upozorio sam da afera „Snimak” pokazuje da je DPS izvršio državni udar, kršeći mnoge odredbe Ustava Crne Gore. Shodno tome, predlagao sam kao jednu od opcija i bojkot predsjedničkih izbora. Takođe, poslije pokradenih izbora, predlagao sam da se opozicija ne zaustavi na jednom protestu nego da se protesti nastave sve do pada Đukanovićeve vlade.

Mislim da tada za ovu ideju nije postajala dovoljna koordinacija u opoziciji, jer su neke opozicione partije htjele da igraju na dvije karte -i sa vlašću (SDP) i sa opozicijom. Kao što sada svi vide, to je bila pogubna odluka za jednu od tih partija koja sada praktično i ne postoji. Međutim, upravo na takav rasplet stvari sam javno upozoravao, znajući da koalicija sa SDP-om za Pozitivnu predstavlja svojevrsni „poljubac smrti”.

Nejasno je kako bilo ko iz opozicionih krugova može da misli da partija koja je Ministarstvo unutrašnjih poslova pretvorila u gebelsovsko ministarstvo za širenje etničke mržnje i diskriminacije i koja je devastirala Univerzitet Crne Gore može da bude katalizator neophodnih demokratskih reformi u Crnoj Gori. Današnja Crna Gora, koju po svojoj mjeri, kao igračku, ustrojavaju međunarodni kriminalni „autoriteti”, je rezultat i odluka rukovodstva te partije u proteklom periodu.

Još u oktobru prošle godine objavio sam u Vijestima kolumnu pod naslovom Bunt 2014. Mislim da su ideje koje sam tada iznio i danas validne, iako sam, kako se po datumu vidi, tekst napisao mnogo prije lokalnih izbora. Sam naslov kaže što je potrebno za iniciranje političkih promjena. Potrebna je snažna i kredibilna koordinacija između svih anti-vladinih snaga u društvu i potrebni su građanski protesti. Takođe, potrebno je i formiranje novih političkih snaga, jedne prave ljevičarske alternative koja svoju motivaciju može da crpi iz uspjeha Sirize u Grčkoj i uspjeha Ujedinjene evropske ljevice (GUE/NGL) na nedavno završenim izborima za Evropski parlament. Mislim da ova tri faktora, ukoliko se dese u narednom periodu, znače da ima nade za uspostavljanje demokratskih normi i vladavine prava u Crnoj Gori u dogledno vrijeme.

Sa druge strane, siguran sam da će DPS upregnuti sve svoje resurse, i državne i paradržavne i kriminalne, da se ne konstituiše niti jedan od navedenih faktora tj. da se ne oformi čvrsta opoziciona koordinacija, da se dezinformišu i zastraše građani kako ne bi izašli na ulične proteste i da se osujeti formiranje novih političkih organizacija, između ostalog, i kroz formiranje novih partija bliskih režimu. Djelovanje obavještajno-mafijaških struktura će biti pojačano i mogu se očekivati incidentne situacije. Treba biti oprezan, ali odlučan.

Mićun Milatović, alias Johan Nagel, bloger
Destabilizovati sistem vaninstitucionalnim djelovanjem

Stranački konglomerat koji godinama tavori pod imenom crnogorska opozicija već neko vrijeme nalazi se u zoni incestuozne bliskosti režimu. Poslije ove, nepodnošljivo opscene, ljetnje avanture više se upravo ni ne zna gdje počinje i završava režim, a gdje opozicija. U tom smislu, sezona trgovine političkim indulgencijama još je otvorena. Preuzeti hipoteku nečije prljave političke prošlosti i koristiti je kao zalog, neizvjesne, demokratizacije je siguran put u politički bankrot.

No, takva je politikantska logika paradigme koju oportunistički rabi naša opozicija, a koja cjelokupni problem, star četvrt vijeka i težak barem nekoliko milijardi opljačkanih eura, ekscesivno personalizuje i samim tim krivotvori. Detronizacija Đukanovića, kao ultimativno rješenje svih naših nedaća, pa još, ako bi bilo moguće, na ,,fer i poštenim izborima”(sic!) – eto slatke maštarije, pravog opijuma za glasačke mase.

Realnost je, međutim, drugačija. Ona se zove Sistem, a njegova jedina svrha je konzervacija aktuelne socio-političke konstelacije. Nedopustivo je da se smisao opozicionog angažmana identifikuje sa pacovskim rovarenjem po, stvarnim ili fingiranim, pukotinama Sistema, a ne u odlučnom legitimnom, pokušaju njegove destabilizacije kao što je, na primjer, vaninstitucionalno djelovanje.

U tom kontekstu, politički etos bi morao biti fons et origo antirežimskog djelovanja, ali on je, izgleda, opštim konsenzusom formalnih političkih subjekata prosto ostrakizovan. Zato stremiti istini i pravdi unutar ovakvog Sistema slovi kao vrhovna politička jeres, i na tom fonu se etablirani antirežimski diskurs pokazuje tek kao još jedna dogma Sistema. Međutim, ključno pitanje je da li će razočarani vjernici imati moralne snage za jeretičku katarzu?

Ognjen Jovović, jedan od lidera nekadašnjih studentskih protesta
Revolucija na svim nivoima

Prvo, još se ne može definisati ko je, zapravo, opozicija ovoj vlasti. S jedne strane, tu se ističu grupacije koje predvodi Miodrag Lekić, dok, s druge strane, imamo ,,modernizovan” SNP, čije djelovanje ponekad nije primjereno za neku opciju koja se opoziciono deklariše. Jedno je jasno – obije grupacije dijele isti postav. Naime, radi se o nečemu što se zove – isti ljudi, sa istim navikama, sujetama i šablonima ponašanja. Prilično je jasno da intencija njihovog djelovanja jeste, primarno, da obezbijede svoje pozicije i pokušaju da uzmu primat prvenstva u opozicionom bloku. Tek je sekundarna stvar da se smijeni vlast.

Treće lice opozicije predstavlja PCG. Partija sa ogromnim potencijalom, koja zbog ekološkog poimanja politike svog lidera više ne postoji. Izgleda da je i njemu sujeta nešto što se ne dâ iskontrolisati. Na kraju, pojavljuje se SDP, koji predstavlja opozicionu tragediju, budući da je opozicija u SDP-u vidjela alternativu.

Drugo, svi minuli događaji (od slučaja Drago Đurović do posljednjeg kolašinskog scenarija) dovoljno govore da crnogorska politička scena predstavlja buvljak u kojem se partitokratske strukture najuspješnije snalaze. Naravno, između njih najbolje prolazi onaj koji ima najveću moć – to je DPS. U takvom ambijentu političke, ekonomske, socijalne, pravne, moralne i svake druge kakofonije svih ukusa politika je stvar nemogućnosti. Cjelokupni sistem jeste ta kakofonija. Vlast je uporno proizvodi, a opozicija je legitimiše. Samim tim, sva su dešavanja nelegalna, ali legitimna, budući da ih opozicija legitimiše. Na kraju, svi će kazati – kriv je narod! Baš i nije tako! Crnogorski narod je jedan od rijetkih ne suverenih naroda u Evropi. To je narod bez društva. Zašto to ističem? Naprosto iz razloga što su opunomoćeni predstavnici naroda partije. Stoga, ne treba da čudi zašto su političke korupcije tako javne i opšteprihvatljive stvari, i zašto se na svakom koraku prekraja izborna volja birača.

Treće, traži se rješenje. Rješenje je u revoluciji. Na svim nivoima. Prije svega, revolucija u opozicionim blokovima. To znači, vrijeme je da se stoljetni opozicionari povuku, budući da su uradili nešto što politika kao politika zabranjuje, a to je privatizacija funkcija. Zatim, ide povlačenje iz parlamenta, kao i proizvodnja institucionalne krize. Kada imamo institucionalnu krizu, onda se javlja politička kriza, kada se javlja politička kriza, onda državni aparat na može da opstane. Time se automatski provocira spoljni faktor koji se uključuje u rješavanje krize. Jer, niti ekonomska, niti pravna, niti bilo koja druga, osim političke krize ne može natjerati spoljni faktor da iskaže jasan stav. Uz njihovu pomoć se može izvršiti priprema fer izbora, naravno, sa zakonom koji će u startu sasjeći svaku mogućnost manipulacija. No, bojim se da je sve ovo samo utopističko razmatranje.

Đorđije Blažić, dekan Fakulteta za državne i evropske studije
SDP pokušava da izigra povjerenje birača

Prvo pitanje koje se tu otvara jeste pitanje ko je opozicija. Ako razgovaramo o trenutnoj situaciji u političkom ambijentu Crne Gore i lokalnim izborima onda opoziciju, što se tiče lokalnih izbora, čine dominantno opozicione partije koje su i inače po vokaciji opozicione i na državnom nivou, ali i opozicione partije koje su se same deklarisale kao opozicione partije na lokalnom nivou, ali su pozicione partije na državnom nivou, da budem konkretan, radi se o SDP-u.

Dakle, u političkim sistemima normalnih demokratskih država potpuno je jasna uloga opozicije. Svaka opozicija u svakom demokratskom političkom sistemu ima samo jednu jedinu političku funkciju: smjena vlasti. Prema tome, na političkoj sceni Crne Gore, što se tiče trenutno lokalnih izbora, imamo dvije grupacije partija koje se bore za vlast. Jedna su vladajuće partije i druga opozicione. Pri čemu se, ono što je već deklarisano u političkim predizbornim programima i promocijama – SDP na lokalnom nivou deklarisao kao opoziciona politička partija, iako je to suprotno državnom nivou – ali, legitimno pravo.

U takvoj poziciji opozicionih partija i vlasti, sistemski se nema šta razgovarati, niti tu postoji bilo kakva nepoznanica. Oni koji su se deklarisali u političkoj promociji, u promociji prema građanima Crne Gore, tražeći povjerenje građana na izborima kao opoziciona partija su se time deklarisali u političkim programima kao opozicija.

Prema tome, koliko je meni poznato, na lokalnim izborima, naročito u Podgorici, političke partije koje su se deklarisale kao opozicione, su osvojile preko 50 odsto glasova biračkog tijela. Ovdje se radi o dvije stvari. Prvo, radi se o pitanju legitimiteta, a pitanje legitimiteta je opredijeljeno Ustavom Crne Gore, kroz ustavnu odredbu da nijedna vlast ne može proizaći mimo legitimno i slobodno izražene volje građana. Ako su građani opštine Podgorica dali povjerenje političkim partijama, ne odbornicima – već političkim partijama, dakle ako su oni u 52, 53 odsto, na osnovu rezultata izbornih komisija, odlučili za opozicioni blok onda je potpuno jasno da opoziciona politička partija dobija mandat birača da formira vlast.

Hoće li ona formirati vlast to sada zavisi od nekih unutrašnjih odnosa, mada ne bi smjela da zavisi od njih jer to više nije pitanje političkih partija. To je pitanje povjerenja – da li će političke partije sada ispoštovati povjerenje građana i formirati vlast ili će izigrati povjerenje građana, što uporno SDP pokušava danima i nedjeljama da uradi.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR, CRNE TROJKE  I PRAVOSUĐE: Istina za političko potkusurivanje 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komprimitovanje svjedoka nepočinstava iz doba prethodnog režima, kao što je sada slučaj sa policijskim insajderom Brajuškom Brajuškovićem i bivšim visokim policijskim funkcionerom Milanom Paunovićem, nije novina. Kao što ni crne trojke nijesu novost crnogorskoj javnosti.   Pitanje je šta su dometi  Anketnog odbora u slučaju crne trojke, ukoliko tužilaštvo nema mehanizme da ga procesuira

 

 

Skupštinski Anketni odbor nastavlja sa saslušanjima svjedoka o slučaju crne trojke, iako je tužilaštvo ranije ocijenilo da je za taj slučaj nastupila apsolutna zastara i da se ne može procesuirati. Tužilaštvo je to saopštilo nakon svjedočenja Milana Paunovića, visokopozicioniranog policijskog funkcionera u vrijeme prethodnog režima, koji je u parlamentu potvrdio postojanje tzv crnih trojki,  parapolicijskih odreda sačinjenih mahom od pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice  (SAJ), zaduženih da zastrašuju i batinaju protivnike režima Mila Đukanovića. To je ujedno bilo i prvo takvo insajdersko svjedočenje visokopozicioniranog policajca.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ocijenilo je da se  slučaj, bez obzira na svjedočenje Paunovića, ne može procesuirati.

“Zbog protoka vremena postoji trajna procesna nemogućnost da se pokrenu  postupci u vezi ovog što je bivši policajac govorio”, kazao je portparol SDT Vukas Radonjić u emisiji Načisto na TV Vijesti.  SDT je saopštio da to ne isključuje mogućnost da tužilaštvo, ukoliko se pojave dokazi o izvršenju nekog drugog krivičnog djela za koje zastarjelost nije nastupila, preduzme zakonom propisane radnje.

Anketni odbor je  nastavio  saslušavanje svjedoka u slučaju crne trojke. Ove sedmice saslušan je  Brajuško Brajušković, policajac insajder, koji je prvi, 2013. godine,  javno progovorio o slučaju.

Brajušković je tada tvrdio, a sada ponovio,  da su organizatori crnih trojki  – Veselin Veljović, bivši šef Uprave policije i svojevremeno komandant Specijalnih jedinica i Miljan Perović, bivši upravnik ZIKS-a i zamjenik Veljovića, dok je ovaj bio komandant SAJ-a.

Ove sedmice dodao je da je crne trojke formirao “neko iznad njega  (Veljovića)”, ali nije precizirao o kome govori.  Milan Paunović je u svom svjedočenju takođe označio Veljovića kao organizatora crnih trojki, ali je ukazao da je o saznanjima i operativnim podacima o njihovom postojanju  obavijestio tadašnjeg ministra policije Vukašina Maraša, te premijera Mila Đukanovića.

Brajušković je na Odboru sada saopštio i  da mu je Veljović „dao 2000 eura   da ponese Slavku Đuroviću i Draganu Kaleziću za prebijanje Duška Jovanovića“. Đurović i Kalezić su bili pripadnici SAJ-a, koje je Brajušković još ranije označio kao neke od pripadnika crnih trojki.

Brat Duška Jovanovića dostavio je 2013. medijima  pismo  upućeno Dušku Jovanoviću od strane osobe koja se predstavila kao anonimni specijalac. U pismu se navodi da su Jovanovića prebili pripadnici SAJ 2000. godine –  Kalezić, Đurović i Vlado Lazović.  Brajušković je ranije tvrdio da je Jovanovića upozorio da mu se sprema prebijanje.Tvrdio je i da je druge opozicionare obavještavao da će biti napadnuti, upozoravajući ih da se sklone. To su pojedini  javno potvrdili, poput Duška Sekulića, nekadašnjeg predsjednika Srpske radikalne stranke za Crnu Goru.

Brajušković je u parlamentu kazao i da je u svojoj kući  krio nekadašnju novinarku Dana Draganu Bećirović.  Ispričao je da je prvo pokušao da je sakrije kod mosta u Rogamima, ali da se prepao da je ne bace u vodu. Novinarka  Bećirović  je 2013. navela je da je  bila meta napada, zbog čega ju je čuvao  Brajušković.

Brajušković je ranije tvrdio da je bio dio crnih trojki, ali da je spasao mnoge kritičare. Ove sedmice u Skupštini kazao je  da nikada nije nikog tukao.  Sopštio je i da mu je Veljović naloge davao dok ga je vozio.

Sve navode iz ovonedeljnog Brajuškovićevog svjedočenja demantovali su Miljan Perović, Veselin Veljović i Dragan Kalezić.   „Svoj lični i profesionalni integritet štitiću  pred nadležnim pravosudnim institucijama“ najavio je Perović.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov saopštio je da je “podla neistina da je Veljović platio 2000 eura za prebijanje Duška Jovanovića”.  Prethodno je demantovao i Paunovićevo svjedočenje.

Nakon što je Brajušković o postojanju crnih trojki svjedočio 2013, godine, tadašnji bezbjednosni vrh lansirao je objašnjenje da je afera iskontruisana, u režiji  srpske obavještajne službe. I politički vrh, odnosno Đukanović, tvrdio je da se radi o iskonstruisanoj aferi. Uslijedilo je javno kompromitovanje Brajuškovića.  Tadašnje tužilaštvo, kontrolisano od strane vrha DPS,  okončalo je istragu i prije nego je krenula, saopštivši u jesen te godine da ne postoje dokazi koji bi potvrdili Brajuškovićeve tvrdnje.

Ove sedmice na Brajuškovićevo svjedočenje reagovao je i Veselin Mujović, čije je ime pominjano od strane poslanika opozicije tokom parlamentarnog saslušanja. Poslanik SD Nikola Zirojević pitao je  Brajuškovića da li je od Veljovića pokušao da iznudi novac preko Veselina Mujovića.  „Tog prevaranta nikad u životu nijesam vidio“, kazao je  Brajušković.

Mujović sada tvrdi: „  Brajušković je 2013. godine predložio da se od  Veljovića traži 600 hiljada eura, kako ne bi prijavio navodna nepočinstava Veljovića”. On je kazao da će o tome , ukoliko ga pozovu, svjedočiti  pred Anketnim odborom.

Protiv Mujovića se pred sudom od 2017. godine vodi proces zbog prevare bivšeg visokog funkcionera SCG i DPS Svetozara Marovića, kome je prema navodima tužilaštva Mujović uzeo oko 900 hiljada eura.  Prema optužnici Mujović je  prevario Marovića za veliki novac tako što mu je zauzvrat ponudio blažu kaznu i svoje navodne kontakte u tužilaštvu i pravosuđu, kada je protiv Marovića podignuta optužnica. Proces se odugovlači zbog toga što Marović nije dostupan crnogorskim organima. Svetozar Mrović bi međutim,  uskoro  mogao postati slobodan čovjek, nakon što njegov predmet zastari. To bi moglo oživjeti i proces protiv Mujovića.

Monitor je ranije pisao da je Mujović imao ozbiljne konekcije u vlasti u Crnoj Gori  ali i u Srbji.

Javno komprimitovanje svjedoka nepočinstava iz doba prethodnog režima, nije novina. Kao što ni crne trojke nijesu novost crnogorskoj javnosti.  Policijski svjedoci samo su potvrdili pisanje medija koje Đukanović nije kontrolisao. Pitanje je -šta može donijeti Anketni odbor u ovom slučaju, ukoliko tužilaštvo nema mehanizme da ga procesuira.

Milan Knežević, lider DNP  izjavio je da  tužilaštvo,  ukoliko ne sasluša svjedoke crnih trojki pred Anketnim odborom, postaje saučesnik u zataškavanju ovog zločina.  . „Tužilaštvo ne može da postupa po željama funkcionera ili bilo koje političke partije, već u skladu sa zakonom“, prokomentarisao je advokat Veselin Radulović. On je potvrdio da je u ovim slučajevima nastupila zastara.

“Anketni odbor je formiran, čini mi se da se to svakim danom i potvrđuje, iz političkih interesa da bi se ta priča držala aktuelnom i da bi određeni pojedinci i političke partije ubirale političke poene”, ocijenio je Veselin Radulović. .

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUŽBE SELEKTIVNO PROTIV EKSTREMIZMA: Vehabije stop – spremte se četnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neuobičajeno dugo saopštenje tajne službe opisuje kako i gdje se indoktriniraju mladi muslimani uz “uočavanje međunarodnih komponenti u aktivnostima …(i) pokušaja širenja radikalnih ideologija”. ANB-ovo saopštenje i drugi nezvanični izvori došli su svega tri dana nakon zadušnica u manastiru Podmalinsko u opštini  Šavnik za pokoj dušama “pripadnicima 1. i 2. durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima (JVuO)

 

 

U utorak je u Vijestima objavljeno,  pozivajući se na neformalni izvor iz vrha bezbjednosnog sektora, da su Agencija za nacionalnu sigurnost (ANB) i Uprava policije (UP) spriječile pokušaj uspostavljanja radikalne islamske mreže u Crnoj Gori. Izvor je naglasio prisutnost većeg broja ekstremnih propovjednika koji djeluju van Islamske zajednice (IZ). Tokom vremena su, navodno, ostvarili veliki utjecaj, posebno u BiH, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. Iz Crne Gore je protjeran državljanin BiH Haris Šundo , jer je u Plavu pokušavao formirati zajednicu mimo zvanične Islamske zajednice.

U odgovoru Vijestima ANB navodi se da do sada nije bilo terorističkih napada u ime religije.  “U Crnoj Gori postoji nekoliko radikalnih selafijskih grupa podijeljenih u više frakcija, koje se nalaze na različitim razinama radikalizacije”, ističe ANB kojom rukovodi nedavno postavljeni Ivica Janović . Novi šef tajne službe slovi za osobu blisku Pokretu Evropa sad (PES) i nema prethodno, makar formalno, iskustvo u branši. Za tajnu službu neuobičajeno dugo saopštenje opisuje kako i gdje se indoktriniraju mladi muslimani uz “uočavanje međunarodnih komponenti u aktivnostima …(i) pokušaja širenja radikalnih ideologija”. Neformalni izvor bio je još širi pomenuvši i dva borca ​​tzv. Islamske države (ISIL) iz Plava od kojih je jedan poginuo.

Zanimljivo je da su ANB-ovo saopštenje i drugi nezvanični izvori došli svega tri dana nakon zadušnica (parastosa) u manastiru Podmalinsko u opštni  Šavnik. Liturgija je služena za pokoj dušama “pripadnicima 1. i 2. durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)”.

U saopštenju Eparhije budimljansko-nikšičke (EBN) navodi se da je služilo sveštenstvo “iz obje Mitropolije”, crnogorsko-primorske (MCP) i njihove. Besjedu je održao novoproglašeni mitropolit i novi član Sinoda (crkvene vlade) Metodije Ostojić . Nakon uvodnih pokrivalica i fraza o navodnoj vjeri u Hrista i ljubavi prema Bogu i ljudima, Metodije je prešao na ono što metodično radi od postavljenja za episkopa 2001.  Kaže da su se okupili zbog “velikih i najvećih vitezova i heroja Drugog svjetskog rata…koji su istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta i svih…vojnika koje su branili…svoju vjeru i obitelj i narod od one pošasti mračne koja se nadvila.” Ta pošast je i “dalje nadvijena, stoji nad našim glavama”. Kasnije se u zapaljivom govoru objašnjava da je ta pošast “titoističko-ustaške koalicije” koja caruje od 1945. godine i “koja gazi i ubija i najveći genocid pravi nad srpskim narodom”. Prije toga je izrazio žaljenje što saveznička avioni “nisu dirali (fašistički) Zagreb”.

U neistinitosti ove tvrdnje, lako se uvjeriti na Youtube-u gdje postoje filmski snimci nakon teškog bombardovanja Zagreba i mnogih drugih hrvatskih gradova. Metodije se osvrnuo i na spomenik Josipu Brozu Titu u Podgorici koji je za njega “najveći monstrum” i čije ponovno podizanje je “šizofrenija”. Usput su ponovljene  priče o Draži Mihailoviću kao prvom gerilcu Evrope i borbi protiv fašista. Niko ne spori da su se četnici borili protiv okupacije  do zime 1941-42 godine kao što ni Crkva ne spori da je Juda bio Hristov apostol do trenutka izdaje. Metodije se požalio i da “nemamo groba Svetog Save, ni Njegoševog ni Dragoljubovog”.

Metodije ne veliča prvi put velikosrpske fašiste i koljače (po njihovim vlastitim priznanjima i izvještajima) djece, žena i starih samo zbog toga što su pogrešne vjere, nacije ili ideologije. Međutim, prošlosubotnji govor izgleda kao apoteoza ostrašćenosti i etnofiletističkog sljepila znatnog dijela episkopata vjernog režimu Aleksandra Vučića . Kolika je doza netrpeljivosti i mržnje prema svemu crnogorskom govori i činjenica da je mitropolija koja nosi crnogorsko ime,  još u doba Amfilohija Radovića izbacila iz pravoslavne liturgije molitve za vlast i državu u kojoj žive, iako je to apostolska zapovjed. I sadašnji titularni mitropoliti Joanikije i Metodije preskaču taj dio liturgije. Vladika Kirilo Bojović, administrator Zagrebačko – ljubljanske mitropolije se na pravoslavni Božić ove godine pred tv kamerama na liturgiji pomolio “za ovaj grad (Zagreb), državu (Hrvatsku) i vojsku njenu, da pomene Gospod Bog u carstvu svome, svagda i uvijek…”.

Pokojni patrijarh Irinej Gavrilović je 2018. u sabornom hramu u Podgorici rukopoložio Metodija u vikarnog episkopa dioklijskog. Irinej je tada rekao da bi položaj Srba u Crnoj Gori “uporedio s položajem Srba u Hrvatskoj, u doba endehazije (NDH)”. Istog dana kada i Metodije, i sadašnji episkop dioklisijski Pajsije Đerković je održao besjedu u Dolima u Pivi, kao “najvećem stratištu…svih Pivskih novomučenika postradalih tokom Drugog svjetskog rata”. Stradalnici iz 1943. godine opisani su kao “srpski mučenici” koji su “postradali…za vjeru pravoslavnu”. Arhijerejski sabor SPC-a ih je kanonizirao maja 2017. kao mučenike za vjeru. Radi se o nekoliko stotina nevinih civila koji su u odmazdi ubijeni kao partizanski i komunistički simpatizeri od strane nacističkih jedinica i njihovih četničkih pomagača, koje SPC u drugim situacijama slavi kao heroje. Metodijeva klasifikacija “šizofrenije” bi se lako mogla primijeniti u ovom slučaju.

Ciljana i svjesno lažna tvrdnja patrijarha Irineja 2018. godine da su crnogorski Srbi tretirani isto kao i Srbi u doba ustaške NDH, prošla je  bez ikakvih posljedica i poslužila je kao ohrabrenje za sve drskije krečenje povijesti. Vjerovatno će i sadašnja Metodijeva retorika biti otćutana od tužilaštva iako je u Bijelom Polju formiran predmet nakon Metodijeve besjede. Mlitave reakcije premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića koji se ne usuđuju da javno osude veličanje fašizma samo podstiču indolentnost. Obojica rado pričaju o građanskom karakteru i navodnom antifašističkom nasljeđu i tradiciji Crne Gore koja slijedi vrijednosti europskog sustava.

Antifašističko nasljeđe je uništeno upravo od strane nasljednice Saveza komunista – Demokratske partije socijalista (DPS) i njenog lidera Mila Đukanovića početkom 90-tih kada su se stavili u službu četničkog velikosrpskog projekta koji je preuzeo komunista Slobodan Milošević. Uništen je i komunistički moral nadovezan na ranije tradicionalno čojstvo. Od Crne Gore i Srbije napravljene su mafijaške narko države čijeg karaktera se Crna Gora ne može lako riješiti. Kriminalno nasljeđe braće Đukanović i Vučić nikada nije smetalo režimskim episkopima SPC. O ciljanom zaglupljavanju i duhovnom trovanju srpskog i crnogorskog naroda preko Vučićevih žutih televizija, tabloida i rijalitija ni sadašnji patrijarh,  ni Metodije ne smiju ni da pisnu.

Jednako ćute na restauraciju staljinizma u njima miloj Rusiji gdje svako malo idu na poklonjenje KGB-ovcima obučenim u episkopske odore Ruske crkve (RPC). Dan prije Zadušnice – 6. juna, Arhijerejski sinod Ruske crkve u inostranstvu, poznatije kao Ruska zagranična crkva, oštro je osudio obnovu sovjetskih ideoloških praksi u  Rusiji. Sinod je ukazao na “očiglednu tendenciju da se opravdaju zločini bogoboračke vlasti XX vijeka” pod predsjednikom Vladimirom Putinom . Podizanje spomenika Staljinu i Džeržinskom  Sinod Zagranične crkve je nazvao “užasavajućim” kao i izjave o restauraciji “idolopokloničkog mauzoleja na Crvenom trgu”. Osuđena je i “derehabilitacija (na hiljade slučajeva) nepravedno osuđenih pod komunistima uključujući i sveštenoslužitelje”. Saopštenje ove crkve nije objavljeno na portalima SPC-a i mitropolija u Crnoj Gori. SPC je ranije redovito prenosila saopštenja ove crkve. Zagranična crkva je osnovana u Srbiji nakon Oktobarske revolucije, od strane izbjeglih tj. preživjelih vladika. Pokrovitelj joj je bio kralj Aleksandar Karađorđević.

Islamska zajednica Crne Gore,  političari i ogromna većina muslimana jasno su opredijeljeni protiv šačice islamskih radikala koji svoju ideologiju šire ispod radara medija i službi uz anonimnost društvenih mreža. Situacija s radikalnim pro-KGB svetosavljem je potpuno drugačija. Zapaljive poruke mržnje i veličanja teških ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog i ratova 90-tih dolaze od čelnih ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori i njihovih nadređenih u Beogradu (bilo da se radi o Patrijaršiji ili Andrićevom vencu).

Ćutanju vučićevskog bloka partija (NSD-DNP-SNP-UCG) se ne treba čuditi. PES i Demokrate koje koordiniraju sigurnosnim sektorom kao da misle da će ta tema sama po sebi nestati.

Činjenica je da je retorika vladika i paracrkvenih bratstava sve zapaljivija i učestalija. Glavne mete su opet mladi ljudi, a država se drži po strani.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo