KULTURA
MUZIČKA ISTORIJA: JUGOSLOVENSKI FESTIVALI: Crnogorci u Opatiji

Objavljeno prije
11 godinana
Objavio:
Monitor online
Prvo takmičarsko veče upriličeno je u Opatiji, 1958. godine, a legendarnu pobjedničku kompoziciju Mala djevojčica otpjevali su u alternaciji (tada je svaka pjesma izvođena sa dva učesnika i dva aranžmana, da gledaoci i žiri ne bi bili vođeni izvođačem, već isključivo kvalitetom kompozicije) duet Zdenka Vučković i Ivo Robić, odnosno Beti Jurković i Dušan Jakšić (prva nagrada slušalaca Radio Zagreba i Radio Ljubljane i druga Radio Beograda), te Dušan Jakšić / Anica Zubović s pjesmom More, more (druga nagrada Radio Zagreba i prva Radio Beograda) i Toni Kljaković sa Sretna luka (prva nagrada publike).
Među pobjednicima do 1972, kada je napravljena pauza u održavanju, bili su i Vice Vukov / Dušan Jakšić (1959, Mirno teku rijeke), Đorđe Marjanović (1960, Pesma raznosača mleka) i Đorđe Marjanović / Marko Novosel (1960, Prodavač novina), zatim Dušan Jakšić / Marko Novosel (1961. Julijana), Lola Novaković / Vice Vukov (1961, Jednom u gradu ko zna kom), Anica Zubović / Dušan Jakšić (1961, Tišina bez suza), zatim Nina Spirova / Zoran Georgiev (1962, Eden baknež), Dušan Jakšić / Vice Vukov (1963, Otišla si sa lastama) i Drago Diklić / Senka Veletanlić (1963, Oprosti, volim te), Lado Leskovar / Đorđe Marjanović (1964, Potraži me u predgrađu), Zafir Hadžimanov / Dragan Stojnić (1965, Zašto dolaziš samo s kišom), Gabi Novak (1966, Adrese moje mladosti) i Arsen Dedić / Dragan Stojnić (1966, Ni ti ni ja), Elda Viler (1967, Na deževen dan), Tereza Kesovija / Kvartet 4M (1968, Tvoj glas), kao i Ana Štefok (1970, Želim malo nježnosti i ljubavi).
Od 1973. do 1976. u okviru Opatijskog festivala birao se i jugoslovenski predstavnik za nastup na Pjesmi Evrovizije, što mu je dodatno davalo na značaju. Za Festival 1973, Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo i Skoplje imali su pravo da odaberu po četiri kompozicije koje će ući u konkurenciju da ih odabere specijalni komitet festivala, dok su Titograd, Priština i Novi Sad mogle poslati po tri pjesme. RTV Titograd, međutim, nije poslao niti jednu od moguće tri kompozicije, objašnjavajući da nemaju ,,adekvatno razvijenu muzičku produkciju”.
Prvi crnogorski predstavnici na Opatiji nisu živjeli u Crnoj Gori, već mahom u Njemačkoj, dolazeći na tezge u matičnu veliku državu. U oktobru 1969. godine bend Montenegro V Đoka Kraljevića nastupa na XII Festivalu zabavnih melodija u Opatiji, sa kompozicijom Aleksandra Koraća Svađamo se. Pjesma je publikovana i na nekoliko ploča.
U Kristalnoj dvorani se prvi put izvela pjesma crnogorskog autora 1974. godine – Entuzijasti su pjevali Momu primorkinju kompozitora Branka Zenovića (autor teksta Nikola Ilin). Nije ušla u 12 odabranih pjesama koje su izvedene u finalu, ali je i ovo bilo dovoljno za prvu crnogorsku pop/rock singlicu.
Na Festivalu 1975. prvi put učestvuje RTV Titograd sa dvije kompozicije, koje je žiri ove medijske kuće izabrao od jedanaest prijavljenih . Prva je bila Dječak kao da vijek ima Nikole Ilina, za koju je muziku napisao Milo Asić, a izveo je Milovan Popović (kasnije se u osamdesetim prozvao Danijel), učenik Srednje muzičke škole iz Titograda. Za drugu kompoziciju – Sreća – muziku je napisao Tomislav Bašić na tekst pjesnikinje Desanke Maksimović. Izvela je Verica Đurković, tada takođe učenik Muzičke škole. Nisu ušli u finale.
Na Opatiji 1976. Entuzijasti su pjevali pjesmu Kotorskim ulicama Tončija Petrovića, za koju je tekst pisala njegova majka, dok su Revisi pjevali Brđanku njihovog člana Dragana Džileta Kalezića načinjenu na tekst pjesnika Jevrema Brkovića. Uz TV prenos kojeg su u koloru preuzimale Čehoslovačka, Poljska, Bugarska, SSSR, Jordan, Holandija i Finska, a u crno-bijeloj tehnici Rumunija i Portugal, Revisi su dijelili šesto mjesto i proglašeni u hrvatskim medijima za otkrovenje Festivala ,,koga je neiskustvo pjevača onemogućilo da pobijedi”. Entuzijasti su završili kao jedanaesti, od 21-og učesnika finala.
Festival nije održan 1977. godine, a u cilju njegovog pospješenja, naredne godine centralno događanje je prošireno sa večerima posvećenim različitim žanrovima. Na Večerima šansone Miladin Šobić pobjeđuje izvodeći pjesmu Žana, u večeri Zabavnih melodija Verica Đurković pjeva Moj prvi tango Slobodana Bučevca na tekst Bratislava Bata Kokolja i aranžman Vojkana Borisavljevića (nakon Opatije za Big band je aranžman raspisao Jože Privšek), a u Rock večeri grupa Vaga numeru Srednji vijek, publikovanu i na festivalskom LP. U vantakmičarskom dijelu nastupili su Revisi svirajući Čaroliju.
Predstavnici TV Titograd na Opatiji 1979. bili su nikšički Montenergini sa pjesmom Nijema plaža. Muziku je komponovao Ljubo Stanišić, na tekst Veska Petrušića. Aranžman su pravili svi članovi grupe, u saradnji sa nikšićkim pjevačem Miladinom Šobićem i Ljiljom Milić. Aranžman za simfonijski orkestar radio je poznati ljubljanski kompozitor Mojmir Sepe. U večeri rock muzike ponovo je nastupila titogradska Vaga sa kompozicijom Sunčev sjaj. Sajtovi koji se bave ovom problematikom navode da su za TV Titograd te godine nastupali i Dubrovčanka Dubravka Jusić sa Dosta je da se pogledamo i beogradska grupa Generacija V sa Svemu dođe kraj, ali kako nema zvaničnih publikacije, ove informacije nisu potvrđene.
Od 1973. do 1980. na Opatiji su pobjeđivali: Zdravko Čolić (1973, Gori Vatra), Korni grupa (1974, Generacija 42 preimenovana u Moja generacija), Pepel in kri (1975, Dan ljubezni), Bisera Veletanlić (1976, Baj Baj Baj), 1977. nije održan, Oliver Dragojević (1978, Zbogom ostaj ljubavi), Novi fosili (1979, Sklopi oči; 1980, Najdraže moje).
Šobić se 1980. vraća na Opatijski festival, izvodeći u Večeri slobodnih formi pjesmu Nije znala da sam pjesnik (Ašik Ajša), u festivalskoj večeri zbavnih melodija nastupa Mijo Babalj sa Isti čovjek, a na Rock večeri Makadam sa K’o prijatelj njene kuće i Opusti se malo.
U konkurenciji ,,lake i orkestarske muzike” TV Titograd je 1981. predstavljala kompozicija Za našu ljubav MIlana Ukića, na svečanom koncertu Ustanku za rođendan Mijo Babalj je pjevao pjesmu Moja zemlja na Tita liči na tekst Dragana Radulovića, a u 30-minutnom bloku rok i zabavne muzike Makadam je izveo dvije pjesme: Dama i Boja i ja (proglašeni za najbolju grupu rock večeri). U festivalskom dijelu takmičio se Nikšićanin Časlav Damjanović sa pjesmom Tužnim akordima kiše.
U godini kada je Makadam zablistao na Jugoviziji u Ljubljani, nastupili su i na Opatijskom festivalu, u tzv. Večeri malih sastava, izvodeći u maloj sali hotela Imperijal instrumentalnu muziku baziranu na crnogorskim etno motivima, u društvu grupa Indexi, Laboratorija zvuka, Sončna pot, Izlez, Kim, Ansambl klavijatura Igora Savina, te prištevskog benda Kosselekcija, kojeg je vodio Mikan Zlatković. U festivalskom dijelu pjevao je te 1982. prvi put Bojan Bajramović.
Makadam i Bojan Bajramović se pojavljuju i na Opatiji 1983, prvi u revijalnom, drugi u takmičarskom dijelu festivala koji je podijeljen u čak četiri večeri, sa nekoliko sadržaja: Veče klavijaturista, Popodne sa kantautorima, Veče lake orkestarske muzike, Ponoćni koncerti, Popodnevni koncert, Veče diskografskih produkcija, Džez u Opatiji i Muzički spektar 83. U takmičarskom dijlu pojavljuje se i Gojko Perić (Goja), prvi pjevač Rollyja, sa numerom Ona.
I 1984, treću godinu zaredom, na festivalu, u takmičarskom dijelu, pjeva Bojan Bajramović, i to pjesmu tandema Mirsad Serhatlić / Srđan Marjanović Jednom ko nijednom na Finalnom koncertu zabavne muzike. Održavano je i Veče klavijatura, Veče diksografskih produkcija i Revija mladih, na kojoj je crnogorski predstavnik bio nikšićki kantautor Marinko Pavićević sa pjesmom Udarnik.
U prvoj polovini 1985. godine nikšićka Osma sila mijenja ime u Leonardo, i na zahtjev TV Crne Gore nastupa na Opatijskom festivalu. Van konkurencije, održali su polusatni nastup izvodeći pjesme Odlazim, Opija me haljina, Da te pitam, Ružan san, te instrumental Zelena polja…
Na posljednjoj održanoj Opatiji, 1986, ponovo svira Makadam, izvodeći pjesmu Jutro.
Nakon 1980. bilježi se smanjeno interesovanje publike, javnosti i izvođača u Jugoslaviji za Opatijski festival, da bi nakon 1986. bio ugašen.
Željko MILOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO

Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko
Biljana Keković, crnogorska slikarka snažnog i postojanog umjetničkog rukopisa, izgradila je sopstveni likovni jezik oslanjajući se na unutrašnju viziju i duboko promišljenu likovnu poetiku. Diplomirala i magistrirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 1994. godine aktivno i kontinuirano izlaže u zemlji i inostranstvu. Njeno stvaralaštvo prepoznato je brojnim nagradama, među kojima su i priznanje UNESCO-a za kulturnu promociju. Keković godinama doprinosi savremenoj umjetničkoj sceni Crne Gore kroz prepoznatljiv izraz asocijativne i ekspresivne apstrakcije.
Izložba U pokretu / In motion, postavljena u Modernoj galeriji Jovo Ivanović u Budvi, nova je potvrda značaja njenog autentičnog likovnog izraza.
MONITOR: Izložba „U pokretu / In motion“ nosi naziv koji sam po sebi otvara višeslojna tumačenja. Šta za vas predstavlja „pokret“ u kontekstu ove konkretne izložbe – da li ga primarno vidite kao slikarski princip, energetski tok ili odraz unutrašnjih preobražaja?
KEKOVIĆ: Najdublje značenje pokreta, po mom shvatanju, leži u njegovoj višeznačnosti, u sposobnosti da istovremeno obuhvati različite slojeve značenja: slikarski, energetski i psihološki. On ne traži konačna tumačenja, već poziva na sopstveni čin kretanja, gledanja, osjećanja i tumačenja. Posmatrač se više ne nalazi ispred slike, već se, simbolički, kreće unutar nje. Ciklusi koje predstavljam nisu zatvorene cjeline, već se kreću, međusobno prepliću i nadovezuju. Oni teže da uspostave vezu između realnog i unutrašnjeg svijeta, prostora gdje ponekad misao nije do kraja izrečena, a boja ju je već otkrila.
Radovi iz serije Talks istražuju upravo te oblike dijaloga, verbalne i neverbalne razmjene koje se događaju na ivici. Vode simbolizuju fluidnost, promjenjivost, proces kretanja i unutrašnjeg pročišćenja. Ciklus Misli u pokretu istražuje tok misli i emocija, kao i stalnu težnju da se kroz slikarski čin, misli slože u slikovni govor kroz boju i formu, da uhvati ono što izmiče logici i riječima. Na kraju, pokret nije samo tema, on je metod, iskustvo, način postojanja slike. I način na koji ja mogu da izrazim ono što želim.
MONITOR: Vaše slike odaju utisak meditacije, gotovo ritualnog procesa stvaranja. Postoji li unutrašnji narativ koji prethodi samom činu slikanja, ili se on rađa tek u fizičkom kontaktu sa platnom i bojom?
KEKOVIĆ: Proces slikanja za mene jeste svojevrsna meditacija, ali ne počinje uvijek jasno artikulisanim narativom. Unutrašnji tok misli i emocija je prisutan, ali često neuhvatljiv, više liči senzaciji nego jasnoj priči. Nekad osjećam da slike „dolaze“ iznutra kao odjek neizgovorenog, a nekad se oblikuju tek u kontaktu sa platnom, u trenutku kada boja dotakne površinu. To nije linearni proces, više je dijalog između unutrašnjih i spoljašnjih impulsa. Ponekad sam tek poslije slikanja sposobna da prepoznam narativne koje su bile prisutni, ali nisu bile svjesno viđeni.
Platno postaje prostor gdje se misao, emocija i intuicija srijeću bez potrebe za objašnjenjem. Na primjer, u kolorističkom smislu, crvena mi omogućava da postignem suptilne ritmove i kontraste. Često se ponaša kao težište, ono sto pokreće sve ostalo oko sebe. Ona uravnotežuje, kontrira, unosi nemir, ali i vitalnost. Crvena nije statična – ona curi, izlazi iz sebe, raspada se i ponovo okuplja, stvarajući utisak unutrašnjeg previranja. Ima sposobnost da produbi prostor slike, da uvede napetost među oblicima, ali i da uspostavi balans tonova. Ona nije samo boja, ona je stanje, sabijeni trenutak sjećanja i prisutnosti. U tom smislu, slika ne ilustruje unaprijed poznatu priču, već je dio jednog procesa bivanja – trenutka kada unutrašnje postaje spoljašnje, često na načine koje ni sama ne mogu u potpunosti racionalno objasniti
MONITOR: Vaš slikarski opus oblikovao se tokom turbulentnih devedesetih i razvijao u složenom društveno-kulturnom prostoru posttranzicijskog Balkana. Koliko su te okolnosti uticale na formiranje vašeg unutrašnjeg slikarskog imperativa?
KEKOVIĆ: Turbulentne devedesete i period posttranzicije na Balkanu neizbježno su oblikovali moju senzibilnost, čak i onda kada sam to svjesno pokušavala izbjeći. Taj kontekst nosi sa sobom slojeve nesigurnosti, gubitka, traume, ali i unutrašnje snage, sve ono što ostaje kao naslijeđena težina, kao stalna pozadina svakog ličnog izraza. Upravo iz tog ambijenta haotičnih spoljašnjih okolnosti rodila se moja potreba da stvaram prostor autonomije, prostor koji nije bjekstvo, već svojevrsni otpor. Vizuelno čista umjetnost za mene nije lišena složenosti, već se bavi onim što se nalazi ispod površine i naslaga dnevne stvarnosti. To je potreba za prostorom gdje slike ne reflektuju direktno društvene događaje, već nudi prostor kontemplacije i unutrašnjeg usklađivanja.
U tom smislu, stvaranje za mene nikada nije bilo estetsko ili distancirano, već egzistencijalno. Moj rad je odgovor na svijet koji je prečesto bio fragmentisan, glasan i prepun narativa. U njoj sam tražila čistu liniju, iskren ton, prostor u kojem se može oslušnuti ono suštinsko.
MONITOR: U Vašem radu dosljedan je otklon od trendova. Kako uspijevate da očuvate lični izraz u savremenom kontekstu koji često favorizuje konceptualnost?
KEKOVIĆ: Moj izraz se uvijek gradio iznutra, iz potrebe, a ne iz strategije. Otklon od trendova nije bio unaprijed osmišljen otpor, već prirodna posljedica toga što mi vizuelni i unutrašnji impuls diktiraju pravac rada. U savremenom kontekstu, gdje dominira konceptualnost i često se favorizuje ideja nad iskustvom. Ne bježim od savremenosti, ali vjerujem da savremenost ne mora nužno značiti konceptualni narativ, umjetnost mora biti duboko lična. Mislim da se prepoznaje istina u radu, bez obzira na stil ili izraz. Ono što ostaje važno jeste autentičnost, da rad ne nastaje kao odgovor na trend, već kao odgovor na unutrašnji imperativ. Za mene je slika prostor koji ne mora objašnjavavati, ona treba da zrači i da diše.
MONITOR: Da li vjerujete da se apstraktna slika danas može čitati kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, ili je ona i dalje prvenstveno prostor intime i emocije?
KEKOVIĆ: Vjerujem da može i treba da bude čitana kao oblik savremenog vizuelnog mišljenja, što je i teorijski utemeljeno. Ona ima sposobnost da komunicira izvan jezika, da otvori prostor za složene misaone procese koji se ne izražavaju riječima, već bojom i formom. Upravo kroz intimno ona otvara prostor za složenu, višeslojnu komunikaciju, bez potrebe za doslovnim tumačenjem. U vremenu kada smo preplavljeni direktnim porukama i narativima, apstrakcija postaje prostor slobode, prostor u kojem se vizuelno mišljenje razvija kao duboko promišljanje o svijetu i o sebi. Dakle, apstrakcija nije ni bijeg ni zatvaranje, već način da se drugačije postavi pitanje, da se promišlja kroz sliku, osjećaj i iskustvo. U tom smislu, ona ostaje savremena upravo zato što ne nudi gotove odgovore, već poziva na dijalog – sa sobom i sa onim koji gleda.
MONITOR: Koliko vam je važna reakcija publike, posebno u lokalnom kontekstu, i na koji način ona utiče na vaš dalji umjetnički razvoj?
KEKOVIĆ: Reakcija publike mi jeste važna, ali ne u smislu potvrde ili usmjerenja, već kao vid komunikacije, dijaloga između mene i onih koji gledaju. Posebno u lokalnom kontekstu, kao što su Podgorica, Budva ili širi crnogorski prostor, osjećam potrebu da rad bude prepoznat i doživljen. Ta reakcija mi često govori ne samo o načinu na koji publika doživljava rad, već i o tome gdje se on nalazi u svom sopstvenom doživljaju savremene umjetnosti. Iako ne stvaram s namjerom da zadovoljim očekivanja, svjesna sam značaja neposrednog susreta, on me podsjeća na korijene, na kontekst iz kojeg dolazim i u kojem radim. Ponekad reakcija publike otvori nova pitanja, osnaži određeni pravac, ili mi pokaže da slika komunicira. U tom smislu, publika nije korektiv, ali jeste odjek, a taj odjek zna biti važan impuls u procesu daljeg razvoja.
Miroslav MINIĆ
Foto: Nebojša BABIĆ
Komentari
INTERVJU
ASJA MIJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA: Umjetnost stvara bolji svijet

Objavljeno prije
1 mjesecna
9 Maja, 2025
Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji. Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata
Likovna umjetnica Asja Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici. Protekle godine diplomirala je na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, u oblasti lijepih umjetnosti ,,School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu. Na završnoj godini studija dobila je nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi
MONITOR: Filozofija, društvene nauke, umjetnost, što je vaše opredjeljenje nakon studija?
MIJOVIĆ: Prije svega umjetnost. Od završetka studija fokusirala sam se na rad u umjetničkoj sferi – kroz sopstvenu praksu, izlaganja i profesionalne angažmane u oblasti savremene umjetnosti. Nekoliko prvih godina na fakultetima u Americi sam se dvoumila između umjetnosti i filozofije, a onda sam na trećoj godini studija otišla iz Bostona na razmjenu u Pariz, u poznatu akademiju Bozar, i tada shvatila kojim ću putem ići. Ipak, osjećam snažnu želju da kroz svoj kreativni rad otvorim prostor i za društveni angažman.
MONITOR: Koliko ti znanje iz društvenih nauka upotpunjuje stvaralaštvo?
MIJOVIĆ: Ono mi omogućava da dublje razumijem kulturni, politički i ekonomski kontekst u kojem živim i stvaram. Upravo ti aspekti imaju ogroman uticaj kako na umjetnost, tako i na tržište umjetnina. Takva perspektiva mi pomaže da radove smjestim u širi društveni okvir, da umjetnost korespondira sa stvarnošću, sa onim što se dešava oko nas.
MONITOR: Koliko inspiracije nalaziš u ljudima i događajima u SAD, a koliko ih crpiš iz Crne Gore?
MIJOVIĆ: Mnogo inspiracije crpim iz zajednice u kojoj se krećem ovdje u Americi, od mojih kolega i prijatelja, neki su Amerikanci, a neki su se, kao i ja, doselili iz drugih krajeva svijeta. Mnogo debatujemo o umjetnosti, načinima na kojima možemo da se izrazimo. Zajedno organizujemo izložbe i performanse i gradimo neki naš sopstveni umjetnički ekosistem koji funkcioniše i kao mreža podrške u velikom i zahtjevnom okruženju.
Crna Gora, s druge strane, ima duboko ukorijenjeno mjesto u mom stvaralaštvu. Tamo često boravim, okružena porodicom i prijateljima, a to vrijeme ne koristim samo za odmor, već i za istraživanja. Prve skulpture koje sam pravila nastale su od predmeta pronađenih na ulicama Podgorice i Nikšića ili u prirodi.
Dokumentujem motive koji me inspirišu kroz fotografije objekata ili nekih situacija. Tako, na primjer, prije dvije godine sam na Adi Bojani naišla i fotografisala napuštenu kamp kućicu s mrežama za ribolov. Te fotografije su me inspirisale da kasnije, u Americi, napravim rad od mreža za ribolov, od klopke za hvatanje jastoga, koje sam pretvorila u muzički instrument.
Trenutno radim na seriji kinetičkih skulptura inspirisanih pričama o vilama koje su mi majka, tetka i đed pričali dok sam bila mala. Te priče su duboko povezane sa Pivom, odakle potiče porodica moje majke. Inače, mislim, da je svijet tih fantazija, bajki uz koje sam odrastala, nekako mene opredijelio ka umjetnosti, jer umjetnost je najviše mašta.
Umjetnost mi je omogućila da i dalje na neki način živim sa vilama, da sanjam da će me krila koja pravim još od mojih dječijih dana odvesti na neotkrivena mjesta, da će mi pomoći ne samo da stvaram umjetnost, već i da naša umjetnost stvara bolji svijet, svijet koji će čuvati i prirodu i ljude sa više brige i pažnje.
Pored ovih uticaja, skulpture pravim i od predmeta vezanih za domaćinstvo, takozvane ženske poslove, pa je poslednja skupltura napravljena od usisivača. Dosta koristim i motive prirode Crne Gore, recimo moja ranija platna inspirisana su kanjonom Komarnice, željom da se on sačuva. Na Komarnici je odrasla moja baka Jela, a moja sestra od tetke Jelena sa svojim prijateljima ekolozima, angažovana je oko zaštite kanjona, pa je moj rad bio doprinos cijelom tom pokretu koji shvata značaj očuvanja prirode. Planiram da moje radove jednog dana realizujem i na tlu Crne Gore.
MONITOR: Kakvi su planovi i da li je budućnost vezana za SAD?
MIJOVIĆ: Moji planovi u Americi su vezani za umjetničku zajednicu u kojoj sam izgradila snažne veze. Trenutno sam u Njujorku sa mnogim prijateljima sa kojima sam studirala u Bostonu ali i sa nekim drugim, koje sam srijetala u raznim prilikama. Velika smo podrška jedni drugima i mnogi naši radovi rezultat su i kolektivnog promišljanja. Trenutno radimo na projektima kao što su putujući bioskop i otvaranje nezavisne galerije, ali i zajedničkih umjetničkih perfomansa. Taj kolektivni rad mi je izuzetno važan, kako za profesionalni razvoj, tako i za osjećaj pripadnosti jednoj grupi koju smo stvorili skupa, našim radom, zajedničkim akcijama, promišljanjima i druženjem.
Pored tog kolektivnog angažmana, pravim i moje sopstvene radove u malom ateljeu u Bruklinu.
MONITOR: Ove godine si primljena u ULUCG i tvoj rad je objavljen na tradicionalnoj izložbi udruženja. Koliko ti to znači i kada publika u Crnoj Gori i regionu može da očekuje nove radove?
MIJOVIĆ: Jako sam srećna što sam postala članica ULUCG-a i na taj način i formalno dio crnogorske umjetničke scene. Nadam se da me tek čekaju izložbe u mojoj zemlji kojima ću moći da doprinesem i svojim radom, ali zajedničkim projektima sa umjetnicima iz Crne Gore i Evrope. Želim da ta veza sa zemljom bude još jača i da otvori prostor za buduću saradnju na izradi zajedničkih produkcija, stvaranju novih rezidencija i razmjeni ideja. Sve češće, zajedno sa mojom sestrom, glumicom Almom Prelec, razmišljam o selu našeg djeda Velimira, Brijege u Crmnici, kao o mjestu koje bi moglo okupljati umjetnike i omogućiti im da tamo stvaraju. Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji.
Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata.
Za našu zemlju iz koje mnogi odlaze, važno je učiniti nešto da se ljudi počnu vraćati. Mislim da ne treba druge da čekamo da nešto urade za nas, već da i mi sami pokušamo da mijenjamo prilike i tako damo doprinos društvu.
P. NIKOLIĆ
Komentari
KULTURA
SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav

Objavljeno prije
2 mjesecana
18 Aprila, 2025
Na Sajmu knjiga u Sarajevu, svečano je uručena godišnja nagrada izdavačke kuće Bosanska riječ/Lijepa riječ za najbolji roman godine – posthumno dodijeljena Safetu Sijariću za njegovo posljednje prozno djelo Ljubav na Miljacki
Ljubav na Miljacki, knjiga koja je snažno potresla čitalačku javnost, dolazi kao kruna jednog izuzetnog stvaralačkog opusa i svojevrsni testament jednog od najvažnijih bošnjačkih i crnogorskih proznih pisaca druge polovine 20. i početka 21. vijeka.
Safet Sijarić je 10. aprila 2024. godine, u 73. godini života, okončao životni put u Sarajevu, đe je proveo posljednje decenije života, nakon što je životno i književno sazrio u Bijelom Polju. Njegovo djelo ostaje most između Crne Gore, Sandžaka i Bosne, između hronike i fikcije, između bola i nade. Objavio je značajne romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, kao i pripovijest Žena s tromeđe, koja već danas ulazi u antologijsku baštinu. Sijarić je bio hroničar nevidljivih, onih zaboravljenih ljudi sa rubova civilizacije, čiji se životi sapliću o tuđe ratove, ideologije i granice. Njegova književnost je duboko humana, posvećena običnom čovjeku, ispunjena milosrđem, tjeskobom, ali i prometejskim plamenom nade. U njoj se prepliću ratne traume, muhadžirski putevi, svakodnevni bol, ali i čudesna ljepota jezika koji liječi.
Roman Ljubav na Miljacki izdvaja se kao posebno snažno ostvarenje u njegovom opusu. Riječ je o romanu koji se temelji na tragičnoj, ali istinitoj priči o Amiri i Bošku dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, on Srbin – čija je ljubav prekinuta smrtonosnim hicima na Vrbanja mostu tokom opsade Sarajeva 1993. godine. U vremenu kada je grad bio razapet između granata i snajpera, njih dvoje su pokušali pobjeći iz mračnih ratnih pokliča u ime ljubavi, ostavljajući iza sebe sve podjele. Ipak, smrt ih je dočekala zagrljene, jedno pored drugog, kao simbol i krik protiv besmisla rata.
Safet Sijarić ne piše ovu priču kao hroničar. On je ne pripovijeda da bi još jednom dokumentovao strahote rata. On joj pristupa kao pjesnik ljubavi. Njegov narativ je prožet lirizmom, suzdržanom emocijom i filozofskim promišljanjem o granicama ljudske dobrote i zla. On zna da se velika književnost ne bavi time ko je pucao već time šta je ubijeno. A ubijena je nada, mladost, povjerenje, snovi i budućnost dvoje ljudi koji su prkosili mržnji. U ovom romanu nema jeftine sentimentalnosti. Svaka rečenica je precizno odmjerena, svaki dijalog nosi bol još uvijek svježih rana. Sijarić koristi jezik kao oruđe protiv zaborava –on ne dopušta da Amira i Boško budu samo statistika ili fusnota. On im vraća život, dostojanstvo, glas. On ih oživljava za sve nas koji nikada ne smijemo zaboraviti da je ljubav moguća – i u najkrvavijim vremenima.
Ljubav na Miljacki nije roman o ratu već roman o onome što rat ne može ubiti. O ljubavi koja se, poput cvijeta, probija kroz asfalt pod opsadom. O ljudskosti koja se javlja tiho, u pogledu, u dodiru, u stihu. To je knjiga koja nas uči da ljubav nije slabost, već snaga. Da oprost nije zaborav, već oblik hrabrosti. I da su mrtvi koje volimo zapravo najživlji među nama, jer njihovo pamćenje oblikuje naše najdublje vrijednosti. Nagrada za ovaj roman ne predstavlja književno priznanje već i književni omaž Bosni, gorovitoj, spaljnoj, urušenoj ali ipak onoj Bosni u kojioj su čovječnost i snaga ljubavi uvijek pobjeđivali sva zla i sve ratove.. Ovaj roman je snažni govor savjesti. On nam dolazi u trenutku kada Evropa ponovo gori, kada nevini opet ginu na mostovima, granicama i prvim linijama. Ona dolazi kao poruka ljubav je najviši čin otpora. A književnost koja o ljubavi piše i u doba mraka, ostaje najčistiji dokaz svjetlosti.
Safet Sijarić je bio i ostao pisac vjere u čovjeka. Pisac čija rečenica liječi, a čije junake pamtimo kao članove vlastitih porodica. Njegova djela, poput Rod i dom, Udar orla, Pohod na Visočicu, su portreti naroda u pokretu, hronike poniženih i razapetih, ali uvijek dostojanstvenih.
Zato neka Ljubav na Miljacki bude opomena, poklon, molitva i zavjet. Neka bude podsjetnik da je Safet Sijarić bio naš Miguel de Servantes, ali sa sandžačko-bosanskom dušom, sa rukopisom u kojem se smjenjuju krv, hljeb i osmijeh. Pisac koji je znao da je čovjek ono što iz njega ostane kad nestane. A iz Safeta ostaje sve. U vremenu kada olako zaboravljamo naše bošnjačko-crnogorske velikane, kad nas njihovo odsustvo više poduči od njihove prisutnosti, možda je pravo vrijeme da se zapitamo: Znamo li koga smo imali, dok ga nismo izgubili ?
Božidar PROROČIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 sati
Napredak i nepovjerenje
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 6 sati
Duboki kapital
Milan Popović
-
DANAS, SJUTRA / prije 7 dana
Hljeba i blokada
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 7 dana
Konferencija evropskih nacista (CEN) u Jerusalimu
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Na početku
Milena Perović

Novi broj


Napredak i nepovjerenje

NAPAD IZRAELA NA IRAN I PODRŠKA ZAPADA: Pravo agresora na odbranu

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
ALBANSKO – AMERIČKO OPONIRANJE SPAJIĆU I ALABARU ZA ULCINJ: Važnost lobiranja
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLAST I PRIVILEGIJE: Neće da fali
-
Izdvojeno3 sedmice
GDJE SU PRIPADNICI SEDME UPRAVE: Tajne veze
-
Izdvojeno4 sedmice
USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći
-
Izdvojeno3 sedmice
VELIKA PLAŽA ČEKA INVESTITORE BEZ KANALIZACIONE MREŽE: Hoteli sa pet zvjezdica na septičkim jamama
-
INTERVJU4 sedmice
SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: EU mora da bira – da li podržava narod koji nosi evropske vrijednosti ili vlast koja ih gazi
-
DUHANKESA3 sedmice
Komanči iz Gaze
-
FOKUS2 sedmice
MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke