Svijet obilježava četvrt vijeka od pada Berlinskog zida. Njemačka slavi ujedinjenje. Gorbačov je i dalje velika zvijezda na Zapadu, ali posljednji lider SSSR-a upozorava SAD da je opasno poremećen balans snaga u svijetu i da se sa Rusijom, od pada zida, odnose sa nedovoljnim poštovanjem. Putinovi imperijalni snovi dijelom su reakcija, a dijelom nostalgija za starim vremenima kad je Moskva gospodarila gotovo polovinom zemljine kugle.
Češka veliča Havela, Poljska Valensu. U Americi je na stotine događaja posvećeno padu sovjetskog carstva. Na čuvenim univerzitetima utrkuju se konferencijama i seminarima o 1989. Ređaju se sjećanja kako se zid srušio a Amerika pobijedila, ali i postavljaju pitanja šta je stvarno pad gvozdene zavjese donio i da li je svijet sa samo jednom silom bolji.
Jednopartijski režim je odnio milione ljudi. Uništavao je živote drugomislećim i onim koji su bili sumnjivi, ili su samo stajali na putu. Razarao porodice, pravio gulage i nedodirljive diktatore. Rasturio je ekonomije, napravio polugladna društva. U Albaniji je, recimo, nacija pored mora, pašnjaka i planina, na jednoj od najljepših pozicija u Evropi gladovala. U Rusiji su se sati provodili u potrazi za hranom, po ponižavajućim redovima. Jedan moderni ruski pisac napravio je božanstven roman o smrti u redu u kojem je žena čekala puter.
Naš je socijalizam imao bolji lik. Nije bilo gladi. Živjeli smo na prvi pogled u nekoj idiličnoj jednakosti, posebno mi u Crnoj Gori. Sin predsjednika države i fabričke radnice u istoj klupi. Nije se baš toliko primjećivala razlika. Sin je naravno lako završio kao diplomata, iako je jedva natucao strani jezik. Ali, i ovaj fabričke radnice imao je šansu da dodirne zvijezde. Trebalo je samo naporno da radi. I, dakako, da se ne spori sa sistemom.
Komunizam je, to i na Zapadu priznaju, pored gulaga i strahovlade, gušenja slobodne misli i konkurencije ostavio svijetu ideju socijalne države – mladog Marksa i mladog Lenjina, Markuzea, Sartra… Socijalisti, evrokomunisti i radnički pokreti na zapadu humanizovali su Evropu. Upravo pod tim uticajima stvorila su se u Skandinaviji društva socijalne pravde, poredak jednakih u kojem danas jedna emigrantkinja iz Bosne može da postane ministarka. A široke narodne mase diljem Evrope imaju pravo na besplatno zdravstvo i školovanje.
Iako je bila najkomunističkija od svih jugoslovenskih država, Crna Gora je zbrisala sve dobro iz prošlog sistema, a zadržala sve što nije valjalo a usvojila ono najgore iz burazerskog kapitalizma. Socijalna država je nestala – uništen je zdravstveni sistem, školstvo, srušio se sistem ekonomske sigurnosti. Možete pred vratima bolnice umrijeti, ako nemate novca da potplatite ljekara. Djeca vladaoca i lumpenproletarijata se ne miješaju. Možete kupiti doktorat, plagirati rad i biti na ministarskoj funkciji. A, ako ste dobri sa vođom ne morate ni kupovati doktorat, a možete upravljati univerzitetom… Trideset odsto stanovništva je u ovoj zemlji ispod ili oko granice siromaštva.
Naš je poredak pretkapitalistički, bliži feudalnom uređenju, u kojem grupa na vlasti nije prigrabila samo institucije, kako su to radili stari komunisti, već i najveći dio društvenih bogatstva. Vlast je razorila ekonomiju i zbrisala cijele privredne grane, kojima nije umjela da upravlja, nemilosrdno uništila prirodu, naopakim projektima zadužila generacije koje tek dolaze. Korupcija je pojela gotovo sve.
Za Đukanovića su komunisti bili demokrate. Prebijanje novinara, ubistva, bombe pred redakcijama neposlušnih, brutalna kampanja protiv neistomišljenika… Slučaj Vanje Ćalović prešao je granice i zgrozio svijet. A posljednja presuda povodom nasilja nad Oljom Lakić još je jedan dokaz da u ovom sistemu nema ni prava ni pravde.
Da li je svijet bolji nakon pada Berlinskog zida? Užas u Ukraini. Rusija i Zapad se oštro sukobljavaju što mnoge navodi na zaključak o novom hladnom ratu. Ogroman broj bivših sovjetskih zemalja od Azerbejdžana do Bjelorusije završio je u despotijama.
Svijet može da slavi obljetnice, ovdje u srcu Evrope, na Mediteranu, zid nikada nije ni pao. Naša je zemlja jedina u regionu koja na izborima nikada u svojoj istoriji nije smijenila vlast. Zato sve više liči na veliki gulag u kojem mase u apatičnom miru posmatraju posrnuće.
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ